Iako većina stanovnika ovog malog grada okovanog snijegom i ledom haskije danas trenira isključivo za utrke, Robert je protiv toga zato što smatra da se psi razbole, povrijede i iscrpe prilikom brzog trčanja na duge staze. On radije i sebe i njih okiti tradicionalnim ukrasnim ruhom plemena Cree koje pravi njegova supruga Barbara, i pođe na put sa svojim krznenim drugarima.

Prva stanica je jezero Athabasca, gdje Robert u rupi na ledu peca ribu od koje spremaju hranu tokom zime. Svakih nekoliko dana odlazi na pecanje kako bi on, Barbara i njihovi vjerni psi imali šta jesti. Vodi računa o tome da uvijek ima dovoljno lijekova i vakcina za svoje haskije jer u blizini nema veterinara. Osim što psećom zapregom ide u lov i na pecanje, Robert takođe vozi u obilazak i turiste koji s vremena na vrijeme dođu u Fort Chipewyn.

„Velika je odgovornost kada imate pseću zapregu. Ne možete se samo okrenuti i otići kad god to poželite“, objašnjava Robert.

Šezdesetih godina prošlog vijeka izgrađeni su prvi ledeni putevi. Zahvaljujući njima, danas je Fort Chipewyan povezan sa Fort McMurrayem (280 km južno) i sa Fort Smithom (228 km sjeverno). Kada jako zahladi ogromni kamioni polijevaju snijeg vodom dok ledena površina ne bude glatka i oko 15 cm debela. Svakog proljeća, led se otopi i cesta postaje neupotrebljiva. Kada zima opet prošara predjele Fort Chipewyna snijegom i ledom kamioni ponovo dolaze i rade na ledenom putu.

Od Fort McMurraya do Fort Chipewyna morate se voziti oko četiri i po sata i to u čvrstom automobilu sa dobrim zimskim gumama. Na putu nema servisa, niti možete uhvatiti signal što znači da su mobilni telefoni potpuno neupotrebljivi. Tako da, ako se nađete u ovom dijelu svijeta, prepušteni ste sami sebi.

Imajući sve ovo u vidu postavlja se logično pitanje: zbog čega Robert i dalje uporno upreže svoje haskije i zašto radije s njima ide na put, a ne motornim saonicama?

„Želim da sačuvam što veći dio naslijeđa Firt Chipewyana. Mudro je naučiti nove generacije malo više o našim tradicijama, ali im treba pokazati i kako da prežive u svijetu koji se stalno mijenja“, iskreno priča Robert i dodaje: „Lov i ribolov su dio naše kulture i veoma je važno da pamtimo ko smo mi kao domoroci. Život u zabačenim dijelovima svijeta kao što je ovaj je takođe dio nas. Ako izgubimo te tradicije, šta smo onda mi?“

I dok njegove komšije kupuju veća vozila i putuju sve dalje i dalje na posao, Robert nastavlja da živi polako. I ne, on za promjene u svom selu ne krivi ledene ceste, već ekonomiju i novac. Zabrinuto gleda svoje komšije kako kupuju veća vozila i putuju sve dalje i dalje na posao. Plaši se da oni uskoro neće znati kako da žive u zabačenim dijelovima svijeta, te da će izgubiti i svoj identitet. Zato je tu da ih podsjeti da život može ići naprijed čak i ako se živi u duhu predaka.

Hrabro, zar ne?