Ispričaću vam ukratko jednu svoju psihoterapiju u kojoj sam mnogo toga radio pogrešno (prema psihoterapijskim pravilima), a da sam radio ispravno, verujem da ne bismo uradili ništa.

Sa klijentom kojeg sam, samo u svojoj glavi, nazivao “smor”, “najdosadniji klijent na svetu”, radio sam pre oko 25 godina. U to vreme, on je imao nešto manje od 40 godina, zaposlen kao službenik (radio je na šalteru jedne institucije), nesvršeni student prava (ostalo mu je nekoliko ispita do kraja). Imao je svoj stan (nasleđen), redovnu platu od koje je mogao “pristojno da živi”, imao je i devojku sa kojom se zabavljao nekoliko godina, i određeni uži krug prijatelja sa kojima je održavao kontakte. Prema njegovim rečima, vodio je “normalan život”.

Problem zbog kojega se obratio za pomoć bilo je neko “konstantno stanje apatije”, nezadovoljstva, neispunjenosti. Njegov izraz za to stanje bio je “mrzi me da živim”. Počeli smo da tragamo za uzrocima njegovog nezadovoljstva i apatije. Međutim, on nikako nije mogao da ih nađe. “Sve je u redu…” govorio je, “ali se ja ipak osećam tako”. Posao koji je radio za njega je bio “o.k.”, nije bio zahtevan, niti stresan, plata je stizala redovno… I da je završio studije, ne bi se osećao bolje… svejedno mu je šta radi, on radi samo zbog plate. Neke druge ambicije niti očekivanja od posla nema… Sa devojkom je, takođe, bilo “u redu”. Nisu se svađali, ona nije bila neka zahtevna devojka, živeli su “normalno”. I drugari su mu bili “korektni”, bili su tu da se nađu kad nešto treba da se pomogne, i on je njima pomagao… viđali su se, “tu i tamo” na sedeljkama… Njegova primarna porodica je, po njemu, bila “normalna… obična”… Sve u svemu, sve je bilo u redu, samo što je on bio apatičan, “mrzelo ga je da živi”.

Kako je vreme prolazilo, iz seanse u seansu, počeo sam da osećam kako mi je dosadno da radim sa njim. Baš dosadno. Terapijske seanse su se svodile na to da on dođe sa konstantnim žalbama kako je deprimiran, kako ga ništa ne ispunjava, a sve je u redu… Postavljao sam pitanja, potpitanja… tragao za uzrocima nezadovoljstva, suočavao ga sa time da je možda u otporu, da izbegava nešto neprijatno što bi moglo biti uzrok tog njegovog stanja, ali nije bilo nikakvih novih sadržaja koji bi rasvetlili uzroke njegove apatije. Pomisli sam da, možda, ja nisam pravi terapeut za njega i pokušavao da razgovaram sa njim o njegovim osećanjima prema meni. Međutim, i ja sam bio “ok” za njega, “korektan”.

Već sam otpočeo razgovore sa jednim kolegom o tome da ga on primi na terapiju, jer sam ja, verovatno, bio u nekom “kontratransferu”, samo što nisam mogao da razumem svoj kontratransfer. Nije bila problem samo dosada koju sam osećao, već i glavobolje koje su se javljale pre i u toku seansi sa njim. Imao sam osećaj da ću da puknem, i poriv da ga uvatim i dobro prodrmam. Razmišljao sam o tome da li je u pitanju projekcija njegovih osećanja u mene, neka projektivna identifikacija…ili sam ja preneo takva osećanja sa neke svoje primarne figure na njega…ali su mi se sve te misli činile kao puke spekulacije.

I, u jednom trenutku, na jednoj od terapijskih seansi na kojoj se opet žalio na apatiju, dok su mene bolele dosada i glava, zaista sam i “pukao”. Jednostavno je izletelo iz mene pitanje izgovoreno sa dosta naboja:

“Dobro, bre, čoveče, da li si ti ikada u životu bio nečime ispunjen!? Da li si nešto radio od srca!? Bilo kada?”. (Već sam se bio “ugrizao za jezik” i pitao se “šta mi bi?”, ali mi je, u isto vreme, nešto govorilo da je to što sam uradio u redu. Shvatio sam i da mu nisam persirao, da sam bio previše “ličan”, ali da je to možda bolje nego da se bezlično dosađujem).

Pogledao me je iznenađeno, (ali ne i apatično) i odgovorio stidljivo zbunjenim tonom:

“Pa, jesam… ali to je bilo bezveze”.

“Šta je bilo bezveze!?”, zapitao sam ga.

“Pa to čime sam bio ispunjen… to su bile neke gluposti”, uzvratio je.

“Daj, molim te, pričaj mi malo o tim glupostima i bezveznim stvarima koje su te ispunjavale, ove ozbiljne i “normalne” ubiše i tebe i mene od dosade” (Tek tada sam se čudio sebi. Ajde što mi je nešto izletelo, ali zašto to i nastavljam na isti način?. Nekako mi nije zvučalo terapeutski, permisivno, nedirektivno i neutralno…). Nasmejao se (po prvi put) i odgovorio:

“Deljao sam drvo… pravio neke figure… i time se zamajavao po ceo dan, umesto da radim nešto korisno, pošteno…”.

“Čije su to reči?” , prekinuo sam ga pitanjem.

“Ćaletove. On me je uvek ismevao zbog toga, nazivao zamlatom i zgubidanom… da sam bar pravio stolice i stolove, pa da me da u stolare… a ja sam pravio neke gluposti… i onda sam, odjednom, prestao to da radim i opametio se…”

(“E, baš si se opametio”, pomislio sam). Bili smo na samom kraju seanse, pa nisam hteo da produbljujem temu, već sam ga pitao samo da li ima nešto od toga što je pravio dok se nije opametio.

“Ma, ima tih gluposti pun podrum… sve se nakanjujem da ih pobacam…”.

Pitao sam ga da li bi mogao da mi donese neku od tih gluposti, da vidim. Pogledao me je “belo”, kao da se pita “Je l’ ovaj lud? Šta će mu gluposti iz podruma?”, ali je učtivo dogovorio da hoće.

Na sledećem sastanku sam doživeo šok. Ušao je sa kesom u kojoj je bilo nešto neobičnog oblika i promrmljao: “Evo, doneo ja jednu moju skalameriju” (uz nervozan, bojažljiv smešak).

“Daj da vidim, baš me interesuje” – rekao sam (primetivši da sam radoznao, i da me ne boli glava). Kad je izvadio “skalameriju” iz kese, umotanu u mesarski papir, razrogačio sam oči i zinuo. Iako ne psujem pred klijentima, izletela mi je psovka uz reči:

“Ti si ovo napravio!?”. Ugledao sam predivnu umetničku skulpturu, veoma složene konstrukcije, izuvijanih, isprepletenih spirala od drveta koje su činile savršenu polifonu celinu…i poželeo da je imam, da je gledam kad poželim. To mi se veoma, veoma retko dešava. Klijent me je gledao zbunjeno, kao da, sa jedne strane, očekuje da ću mu reći “kakva glupost, na to si trošio vreme!”, dok sa druge strane vidi iskreno oduševljenje. “Gledaš me iznenađeno, izgleda mi kao da misliš “je l’ ovaj lud”. Klimnuo je glavom. “Ali, ovo je umetničko delo. Ovo je izuzetno” – izgovorio sam, zaboravivši na terapijsku situaciju i neutralnost (stvarno nisam mogao da budem neutralan.) Zanemeo je, spustio pogled… činilo mi se kao da će da zaplače.

„Pa, ja bih umro kad bih ovakav talenat držao u podrumu“- komentarisao sam surovo.

„Pa, i ja se osećam kao da sam već umro…“ promrmljao je.

Pitao sam ga kako se oseća trenutno. “Promašeno”, odgovorio je, “kao da sam promašio život”.

Gledao sam u figuru i ćutao. Šta da mu kažem? Pa, i jeste promašio život. Razmišljao sam o tome kolika je sila potrebna da bi se u sebi suzbila takva kreativnost. Da čoveka zaboli glava od toga, da ti dođe da pukneš. Razumeo sam glavobolje koje sam imao dok sam radio sa njim. Nesvesno sam empatisao sa njim, sa tom „da pukneš“ unutrašnjom borbom. Ćutali smo neko vreme, a onda sam ga pitao da li bih mogao da kupim ovu skulpturu. Odgovorio mi je da je “glupo da prodaje beskorisne stvari koje se vuku po podrumu”, i da mogu da je uzmem ako mi se sviđa kao poklon. Usprotivio sam se, rekavši da ne mogu da primim kao poklon nešto što ima veliku vrednost, ali bih ipak voleo da kupim njegovu skulpturu. Onda smo se “cenjkali” u obrnutom smeru. On je pokušavao da me ubedi da mi proda skulpturu po nekoj simboličnoj ceni, tek da ispadne da sam platio, a ja da ga ubedim da platim neku sumu zbog koje se ne bih osećao loše jer sam dobio nešto vredno u bescenje. Na kraju smo uspeli da se dogovorimo o “pristojnoj” ceni (iako sam, i dalje, imao osećaj da je to prilično jeftino… a on je otišao sa osećanjem da je primio novac zato što ja “želim da ga ohrabrim”, da mu činim uslugu, ne zato što skulptura stvarno vredi, već da bih ga “podigao”).

Ostavio sam skulpturu u radnoj sobi. U narednih nedelju dana gotovo da nije bilo osobe koja je ušla u tu sobu, a da me nije pitala gde sam nabavio skulpturu, ko je umetnik, gde bi mogla da se pogledaju i kupe njegova dela… Kada sam mu to saopštio, usledilo je dugo ćutanje. Na pitanje kako se oseća povodom toga, odgovorio je: “znači, ipak sam promašio život… zbog toga me ništa ne ispunjava. Da li je sada kasno?”.

Odgovorio sam mu da sada može da se bavi time, a da ga niko ne smatra zamlatom. Da mi izgleda da bi od toga mogao da zarađuje pristojno, jer se priličan broj ljudi interesovao za njegove radove. Pitao sam ga da li mogu da im dam njegov broj telefona. Odgovorio je potvrdno. Naše naredne senase su postale veoma žive, sa puno emotivno proživljenih sadržaja vezanih sa njegov odnos sa ocem. U međuvremenu je rasprodao “skalamerije” iz podruma i počeo da pravi nove… Njegova inicijativa je “buknula”. Danas živi u inostranstvu, ima nekoliko svojih galerija, živi dobro od svoje umetnosti i nimalo nije dosadan, ni sebi, ni drugima. A mene ne boli glava kad pomislim na njega. Drago mi je što se nisam oslobodio tog bola tako što bih ga prosledio kolegi. Naučio sam i to da se iza dosade kriju mnogi dragoceni sadržaji, da je dobro da čovek ponekad “pukne”, čak i ako je u ulozi psihoterapeuta. Psihoterapijska pravila i preporuke su dobre smernice za rad, osim onda kada nisu. (Danas to često ponavljam svojim edukantima za psihoterapeute -„sve ovo čemu vas učim je dobro, osim onda kada nije“).

Nebojša Jovanović/ Zelena učionica

U kakvom sistemu živimo, bit će još malo i stvar rutine da svi tražimo pomoć ili psihologa ili psihijatra, smatra prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, specijalista dječje i adolescentne psihijatrije te forenzičke psihijatrije i pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Osijek.

Htjeli to priznati ili ne, u našem je društvu još uvijek tabu potražiti psihološku pomoć. No, da bismo uopće znali kome se obratiti, važno je znati razliku između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta.

Osnovna razlika između psihijatra i psihologa

“Osnovna je razlika da je psihijatar doktor, a psiholog nije. Psiholog završava Filozofski fakultet. Doktor je onaj ko ima vještinu i prije svega bazično znanje o tome kako uopšte funkcioniše naš sistem uma i tijela da bi mogao prepoznati, liječiti i spriječiti bolest.

Upravo zbog takvog nivoa edukacije psihijatar ima i pravo propisivati lijekove“, kaže prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković.

Psiholog je stručni suradnik u timu koji primarno pomaže kod lakših smetnji koje ne moraju nužno biti odmah u sistemu skrbi psihijatrije. Riječ je, ukratko, o savjetodavnom radu s ciljem korekcije određenih ponašanja i bazičnih uvjeravanja.

“Dijagnozu bolesti i plan liječenja može osigurati isključivo psihijatar kao odgovorna osoba, što je jasno navedeno u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim poremećajima. Međutim, protivim se pretjeranoj psihijatrizaciji nekih lakših smetnji među mladima i djecom uopšteno, a koje mogu pravodobnom intervencijom kroz službe psihologa u školama ili unutar nekih drugih ustanova biti uklonjene ili se djeca s nekim krizama mogu osnažiti i savjetodavno im se osigurati podrška u situacijama kada se osjećaju pomalo nesigurno, obeshrabreno ili anksiozno”, ističe dr. Dodig Ćurković.

“Ono što i sama u praksi vidim jest da većina psihologa zna kada neke situacije ili stanja treba poslati na daljnji tretman psihijatru, kao što i mi znamo koja su djeca za obradu, podršku ili osnaživanje kod psihologa”, dodaje naša sugovornica.

Što se pojma psihoterapeuta tiče, kaže kako je on postao nalik na influencera.

“Kod nas danas svi misle kako imaju neka zvanja, stručnost ili vještine da mogu biti tzv. psihoterapeuti. Postoje brojni pravci u psihoterapiji koji traže određenu razinu predznanja da bi netko uopće mogao sudjelovati u toj edukaciji. Međutim, čini mi se kako si kod nas doslovno svako uzima za pravo da se etiketira kao psihoterapeut jer u tom području još uvijek postoje brojne nejasnoće, koje će se, vjerujem, u doglednoj budućnosti puno bolje riješiti.

Posebno ističem zabrinutost zbog kvazistručnjaka koji često, zbog nedostatka kako dječjih i adolescentskih psihijatara tako i općenito stručnjaka specijaliziranih za mlade (psihologa, defektologa), svojim vrlo upitnim referencama i stručnim kvalifikacijama učine više štete nego koristi.

Zakon o psihoterapiji trebao bi jasno definirati tko je, na koji način i s kojim završenim psihoterapijskim tehnikama za što kompetentan, uključujući i, naravno, superviziju”, stava je dr. Dodig Ćurković.

O tome kako izabrati psihoterapeuta razgovarali smo s dr. sc. Irenom Bezić, gestalt i kognitivno – bihevioralnom psihoterapeutkinjom, te Marinom Nardin i Tihanom Ilić, integrativnim terapeutkinjama iz Centra Snaga namjere. Odučili smo razgovarati sa stručnjakinjama koje su nam otkrile što znače određene vrste terapije te zašto ih odabrati.

Gestalt psihoterapija

“Gestalt psihoterapija je vrsta psihoterapije holističkog tipa ( “gestalt” znači cjelina) tj. usmjerena je istovremeno na cjelinu doživljavanja – emocionalnog, kognitivnog, tjelesnog, u interakciji s drugima, sa sobom i svijetom.

Tri osnovna elementa su: “svjesnost” (o sebi u odnosu na svijet i o događanjima van sebe), “kontakt” (preuzimanje nečega iz svijeta i djelovanje u odnosu na svijet) i “ovdje i sada” tj. ideja da u sadašnjem trenutku možemo djelovati i postići neke promjene – bez obzira na to što smo prošli u životu i kakve blokade smo stvorili, u sadašnjem trenutku to možemo osvijestiti, preuzeti odgovornost za to i onda mijenjati”, objasnila je Irena Bezić.

No, kako bi još detaljnije pojasnila mogućnosti gestalt psihoterapije, Irena nam je objasnila zašto i kod kojih problema odabrati ovu metodu psihoterapije.  “Gestalt terapiju je dobro birati kad su u pitanju razne vrste anksioznosti, depresivnosti, kod osjećaja “da nema dalje”, tj. što god da probamo, ne ide na bolje, kod konflikata u vezama i obiteljskim odnosima, generalnog nezadovoljstvo sobom, osjećaja promašenosti”, objasnila je Bezić.

Naglašava da ova vrsta terapije pomaže u rješavanju mnogih problema, ali tijekom terapije psihoterapeut i klijent fokusiraju se na poboljšavanje cjelokupnog stanja.  “Gestalt terapija rješava širi spektar problema, tj. manje je fokusirana na same simptome, više na poboljšanje funkcioniranja generalno – npr. ako rješava npr. post traumatski stres, onda usput radi na poboljšavanju socijalnih vještina i boljem povezivanju s okolinom.

Dobro rješava socijalne fobije, depresivnost/anksioznost, nezadovoljstvo samim sobom. Kad su u pitanju jaki simptomi kao opsesivno-kompulzivne radnje ili misli, panični napadi, nesanice i sl. gestalt terapija se u prvoj fazi kombinira s drugim terapijskim metodama kako bi se smanjili simptom do razine na kojoj se može početi raditi na uzrocima pojave simptoma i time na mijenjanju cijelog sistema”, rekla je Irena Bezić.

Dr. sc. Irena Bezić osvrnula se i na to kako prepoznati potrebu za terapijom: “Ako se osoba osjeća bezvoljno, prestrašeno, očajno, bez osjećaja kontrole nad onim što joj se u životu događa – tad je vrijeme da se javi psihoterapeutu”. Psihoterapeutkinja je istaknula da je taj prvi i najteži korak već početak promjene na bolje.

“Sam odlazak terapeutu je već početak puta na bolje – jer to znači da je osoba postala svjesna da joj je pomoć potrebna i da je problem toliko važan da se zbog njega isplati otići terapeutu. Taj korak je obično težak, jer svi prvo misle da mogu sami i da je važno moći sam rješavati svoje probleme – tj. da je poraz, ako treba nekog zvati u pomoć. Sljedeći strah je da će se na terapiji “otkriti nešto što osoba ne želi znati” pa da će biti još gore.

Kod toga valja znati da se u gestalt terapiji nikad ne ide protiv otpora klijenta – važno je osvijestiti što se događa, a da li će netko htjeti nešto mijenjati i kako će to mijenjati, to svatko za sebe bira. Terapeut je tu samo da pomogne na putu kojeg bira sam klijent”, rekla je Irena Bezić. No, samo odlazak na psihoterapiju nije dovoljan jer može doći do usporavanja i blokiranja napretka klijenta.

“Usporavanje ili blokiranje napretka klijenta je obično vezano uz njegove osobne otpore – npr. svaka promjena podrazumijeva otpuštanje starih obrazaca i prihvaćanje novih – što je vrlo hrabar čin. Mnogima je lakše živjeti dalje loše, ali u poznatom, nego probati nešto novo i nepoznato.

Nekad je ljepše živjeti u snovima nego pogledati realitetu u oči, jer to zahtjeva djelovanje, akciju da bude bolje ili možda prestanak idealiziranja neke važne osobe, gubitak neke veze i sl”, zaključila je Irena Bezić.

Kognitivno – bihevioralna terapija  Kako je već navedeno dr. sc. Irena Bezić uz edukaciju gestalt psihoterapije, educirana je i u području kognitivno-bihevioralne. Ona nam je objasnila i zašto odabrati potonju.  “Kognitivno-bihevioralna terapija je usmjerena na ponašanje i na misaone procese koji upravljaju našim ponašanjem.

Ideja je da osvijestimo misli koje pogoršavaju stanje i zamijenimo ih afirmativnim mislima koje će poboljšati stanje i promijeniti ponašanje koje nije funkcionalno”, rekla je Irena Bezić, a za razliku od gestalt psihoterapije, ova je usmjerena na rješavanje simptoma.

“Ova terapijska metoda je više fokusirana na rješavanje simptoma i brzo uspostavljanje kontrole nad vlastitim ponašanjem. Odgovara svima koji žele brzo riješiti problem i ne žele neke šire promjene u životu”, objasnila je dr. sc. Bezić.

Upozorila je da ponekad ljudi uzimaju lijekove kako bi izbjegli nužnu im psihoterapiju.  “Nekad se ljudi ipak ne odluče na psihoterapiju jer misle da je uzimanje lijekova (anksiolitici, antidepresivi) još brža i bezbolnija metoda – bez diranja u njihov intimni svijet”, istaknula je Irena Bezić, ali većini slučajeva shvate da im je psihoterapija doista potrebna.

“Najčešće ljudi odluče da ipak ne žele biti ovisni o lijekovima i da je metoda u kojoj sami nauče upravljati svojim ponašanjem ipak trajnija od kemijskih efekata na sistem. Tada se odlučuju na kog. bih. psihoterapiju.” Kao i bilo koja vrsta terapije postoji i mogućnost blokiranja ili usporavanja napretka klijenta.  “Napredak uvijek usporava manjak discipline i fokusiranosti na rješavanje problema, zato je terapeut tu da pomogne.

Napredak može blokirati i prebacivanje simptoma na neko drugo područje, npr. riješi se fobija od zmija ili neka opsesivna misao, a pojavi se anksioznost u odnosu prema ljudima, ili neka prisilna radnja”, objasnila je Irena Bezić.

Ova vrsta psihoterapije dobra je u rješavaju problema koje je potrebno osvijestiti. “Kognitivno bihevioralna terapija dobro rješava fobije svih vrsta, panične napade, kompulzivna ponašanja, osvještavanjem depresivnih misli može zaustaviti krug negativnih razmišljanja o sebi i svijetu”, rekla je Irena Bezić.

Integrativna terapija “Integrativna terapija uključuje sve aspekte našeg postojanja, tijelo, emocije, misao i svijest koja ima ulogu unutarnjeg promatrača. Kod istraživanja bilo čega što u svakodnevnom životu nalazimo kao prepreku važno je integrirati naše kompleksno postojanje i ne ograničiti ljudsko biće samo na misao ili samo osjećaj itd.

Promatra se i osvještava energija tijela, povlačimo li se unutra ili zaustavljamo dah, zapravo sve senzacije na tjelesnoj razini su posljedica nekog osjećaja ili misli ili sjećanju tijela na iskustva koja su se dogodila u prošlosti. Naše tijelo pamti sve i amortizira puno traumatičnih iskustava”, objasnila je terapeutkinja Marina Nardin i Tihana Ilić iz Centra Snaga namjere.

Ovakvom vrstom terapije, terapeut i klijent će pokušati pronaći mnoge osjećaje i događaje zakopane u našoj podsvijesti.  “Integrativna terapija oslobađa puno toga što tijelo čuva ispod razine svjesnosti, naročito iz ranog predverbalnog perioda, a to je prvih par godina života.

Za sve što nam je tada bilo previše morali smo naći način preživljavanja. Ti obrasci ponašanja, disanja, zaustavljanja energije i protoka su rani i ne možemo do njih doći razmišljanjem niti razumijevanjem iz današnje svjesnosti.

Uključujući unutarnjeg promatrača i praćenjem tijela i senzacija u tijelu dolazimo do uvida koji su kompleksniji od razmišljanja iz lijeve polutke”, objasnila je Marina Nadin.  Terapeutkinja upozorava na brojne predrasude i krive stavove koji sprječavaju čovjeka da potraži pomoć.  “Puno predrasuda i strahova može zaustaviti čovjeka da potraži pomoć u zahtjevnim životnim situacijama. Ideja da se terapeutu ide jer nešto nije u redu s tobom, nije nikako ohrabrujuća. Sram da će netko doznati «slabe točke» također ne pomaže.

Ono što znamo iz vlastitog iskustva i velikog broja ljudi koje smo pratili kroz individualne terapije i grupni rad, je oslobađajuće iskustvo da je u redu osjetiti neugodne osjećaje, propustiti ih i da naše tijelo može to iznijeti ako ga prihvatimo”, rekla je Tihana Ilić. Marina je objasnila kako treba prepoznati trenutak kad otići na terapiju.  “Mi vjerujemo da postoje trenuci u životu kada je dobro potražiti pomoć i podršku.

Kad imate osjećaj da ste «pred zidom» ili da je jednostavno «previše». Onda je iscjeljujuće imati pored sebe svjedoka koji nije «nalijepljen na vašu priču» i koji može sa respektom biti prisutan za vas. Ako uključite svoju prisutnost znat ćete kada bi bilo dobro iskusiti tu vrstu podrške”, rekla je Nardin.  Objasnila nam je i koje vrste ponašanja utječu na napredak, odnosno njegovo blokiranje kod klijenta.

“Ako se klijent ne osjeća sigurno i ne izgradi povjerenje nakon nekog vremena, onda zasigurno neće moći otvarati svoja skrivena mjesta. Razne vrste otpora se mogu podizati, ako nemamo dovoljno znatiželje za sebe i za to što se nalazi zapravo iza otpora, neće se moći iskoračiti u «naše novo i nepoznato.

Svaka osoba je jedinstvena i ne mogu se postaviti stroga pravila ili odrediti «vrijeme napretka». Ljudsko biće nije «stroj za popravljanje», ja bih to radije nazvala istraživanje vlastitih potencijala koje možda nismo nikada otkrili niti upoznali”, istaknula je Tihana. Naše sagovornice ističu da integrativna terapija može iscijeliti različite vrste trauma i problema, i to na poseban način.

“Integrativna terapija pruža mogućnost integriranja naših odvojenih dijelova. Što ih više vratimo vlastitom biću, bit ćemo integriraniji i sposobniji iscijeliti sebe. Ono što vjerujemo u našem centru i našem načinu rada je da ljudsko biće ima kapacitet iscjeljenja. U tom smislu to mogu biti anksiozni poremećaji ili neki drugi način odvajanja od cjelovitosti.

Razne vrste trauma, a to je svako iskustvo koje je previše, dovode do gubljenja vlastitih dijelova, zaustavljanja protoka energije i prirodnih impulsa. Ako su zaustavljeni, oni ne nestaju te se izražavaju na drugačije načine, anksiozne poremećaje, kompulzivno ponašanje, depresivna stanja itd”, objasnile su. Psihoanaliza Psihoanaliza se odnosi i na teoriju i na vrstu terapije koja se temelji na uvjerenju da svi ljudi posjeduju nesvjesne misli, osjećaje, želje i sjećanja.

Prema Američkoj psihoanalitičkoj udruzi (APA), psihoanaliza može pomoći ljudima da razumiju sebe istražujući svoje neprepoznate impulse skrivene u nesvjesnom. U psihoterapiji se ljudi mogu osjećati sigurnima dok istražuju osjećaje, želje, sjećanja i stresore koji mogu dovesti do psihičkih poteškoća. Istraživanje je pokazalo da samoispitivanje koje se koristi u psihoanalitičkom procesu može pridonijeti dugoročnom emocionalnom rastu.

“Psihoanaliza je prvenstveno metoda liječenja pacijenata koji boluju od psihičkih poremećaja, no ona je i teorija  uma i metoda istraživanja. Psihoanaliza olakšava razumijevanje ljudi i svijeta koji nas okružuje i olakšava interpretaciju brojnih kulturnih fenomena  (film, slikarstvo, književnost glazba, politika).

Uvid i razumijevanje prošlih iskustava otvara pacijentu spoznaju o patološkim mehanizmima funkcioniranja i/ili toksičnim emocionalnim stanjima”, navode na stranici Dječja i adolescentna psihijatrija i psihoterapija.

Preuzeto sa: miss7zdrava.24sata.hr