U režiji Adama McKayja (Vice, The Big Short) i s glumačkom postavom koju čini ‘pola Hollywooda‘, Netflixov film već mjesecima pumpa iščekivanje. Leonardo DiCaprio, Jennifer Lawrence, Meryl Streep, Jonah Hill, Timothee Chalamet i brojni drugi pojavljuju se u filmu, u većim ili manjim ulogama, ali dovoljnim da zaintrigiraju gledaoce.

Uprkos svim tim adutima, Don’t Look Up je u posljednjih nekoliko dana izazvao pomutnju među filmskom kritikom i publikom. Neki smatraju da je jedinstven pogled na svijet i društvo koje se suočava s katastrofom, drugi tvrde da je katastrofa upravo ovaj film. U čemu je stvar?

INTRIGANTAN PRIKAZ SUOČAVANJA S KATASTROFOM

U centru radnje je  grupa naučnika koja otkriva prirodnu apokalipsu koja prijeti Zemlji; jureći komet za uništit će našu planetu i ugasiti sav ljudski rod na njemu. U svojim naporima da objasne i vodećim ljudima u zemlji situaciju shvataju da ih niko ne doživljava ozbiljno.

Posebno ne čelni ljudi kao što je američka predsjednica (Meryl Streep) koja na sve gleda iz ugla svoje političke ambicije. Prava manija, nastaje kad javnost sazna za neizbježnu apokalipsu. S jedne strane inspirisan željom da prikaže apsurd ne bavljenja problemom globalnog zatopljenja i ekologije, a s druge da prikaže političko licemjerstvo i kolektivno ludilo koje smo iskusili u pandemiji COVID-a, film je (vrlo očekivano) izazvao raznolike reakcije.

VRIJEDI LI FILM POGLEDATI?

Kao što to većinom biva s filmovima oko kojih se mjesecima ranije stvara zvjezdana prašina, a donosi izvedbe glumaca koji su ranije visoko postavili ljestvicu, Don’t Look Up podijelio je publiku. Prvi pogled na recenzije odaje dojam da je McKayjev novitet potpuni promašaj, ali postoje i oni koji cijene njegov pokušaj da prikaže brojne različite ljudske reakcije na katastrofu kao što je propast planete (ili možda pandemija?). Tu su oni koji paničare, političari koji žele okrenuti situaciju sebi u korist, mediji u ulozi mašinerije, oni koji iz svega žele profitirati i izvući novac i na kraju odnosno početku naučnici koji ostaju gotovo nemoćni pred kolektivnim apsurdom.

Međutim, većinu čine oni koji smatraju da su velika glumačka imena poprilično potraćena, izuzevši DiCaprija i Lawrence, donose malo razvoju radnje, a sve skupa se vrlo brzo razvodni i upečatljivi komentari i duhovita karakterizacija likova postaje sporedna.

Događaji se samo nižu bez poante i slijeda pa tako, po mnogima, film postaje tek niz epizoda ususret katastrofi. Komentari na film tvrde i da mu nedostaje humora (štoviše, po nekima je ‘bolno nesmiješan’, eksplozivnosti, kao i da se radnja nepotrebno odužila i rastegla na gotovo dva i po sata.

10. Dan Brown-Da Vinčijev kod

U poređenju sa ostalim knjigama sa liste, Da Vinčijev Kod je relativno nova knjiga. Upravo zato uspjeh je izuzetan, jer je prodana u više od 80 miliona primjeraka, a na tržištu je manje od dvije decenije. Provokativna, misteriozna i fikcijska priča uspješno širi kontroverze godinama, a na osnovu nje snimljeni su i filmovi. Prevedena je na 44 jezika a i dalje intrigira čitaoce širom svijeta.

9. H. Rider Haggard – Ona: Istorija avanture

Rider Haggard je bio britanski autor kojeg su poslali u Južnu Afriku tokom britanske okupacije. Djelo je nastalo sa njegove egzotične lokacije gdje je bio inspirisan da napiše svoj avanturistički roman. Priča je to o dva glavna lika u izgubljenom kraljevstvu u Africi. Knjiga je objavljena 1887. godine i prevedena na 44 jezika, a prodana u 83 miliona primjeraka.

8. C. S. Lewis – Lav, vještica i ormar

Klasična fantastična knjiga za djecu koja je prvi put objavljena 1950. godine. Autor ove visoko cijenjene dječije knjige ujedno stoji i iza popularnih Narnijskih hronika, zemlji mitoloških stvorenja i životinja sa ljudskim sposobnostima. Knjiga je prodana u više od 85 miliona primjeraka.

7. J. K. Rowling – Harry Potter i kamen filozofa

Prva iz serijala knjiga o Harry Potter objavljena 1997. godine. Dostigla je vrh liste New York Timesa za najprodavaniju fikcijsku priču u avgustu 1999. godine i ostala na tom mjestu čitavu godinu. Preko 100 miliona prodanih primjeraka čine ovu knjigu 7. na mjestu najprodavanijih svih vremena.

6. J. R. R. Tolkien – Hobit

Tolkinu je pošlo za rukom da se nađe na čak dva mjesta ove liste. Sa Hobitom i Gospodarom prstenova.  Hobit je prodan u više od 100 milona primjeraka širom svijeta, prvenstveno objavljen 1937. godine, a kasnije osvajajući mnogobrojne nagrade i pohvale kritičara. Hobit je takođe ekranizovan i pretočen u video igre, animacije i izvođenja širom svijeta.

5. Cao Xueqin – San u crvenom paviljonu

Ovo je jedno od četiri najveća djela iz Kine. A ujedno i jedina knjiga za liste koja je izvorno napisana na nekom drugom jeziku, a ne na engleskom. Riječ je i o najstarijoj knjizi sa liste objavljenoj 1791. godine za vrijeme Qing dinastije. Prodana je u više od sto miliona primjeraka.

4. Agatha Christie – A zatim nikoga nije bilo

Prva žena sa liste je Agatha Christie. Ovo djelo se smatra remek djelom i objavljeno je 1939. godine. Prodano je u više od 100 miliona primjeraka i ekranizovano u serije, filmove i računarske igrice. To je najbolje prodavani misteriozni roman i njegova radnja sa neočekivanim preokretom zarobila je pažnju publike širom svijeta.

3. Antoine de Saint-Exupéry – Mali princ

Izvorno napisana na engleskom, a kasnije prevedena na 250 jezika i prodana u više od 140 miliona primjeraka, Mali princ je knjiga koju su svi čitali u jednom periodu svoga života. Prvi put objavljena 1943. godine.

2. J. R. R. Tolkien – Gospodar prstenova

Knjiga je napisana i objavljena tokom Drugog Svjetskog rata u nekoliko etapa. Predstavlja nastavak ranijeg djela autora, Hobita. Međutim, s vremenom je prerasla pomenuto djelo i prodana u više od 150 miliona primjeraka, a nastavlja se i danas još više prodavati. Prevedena je na mnogo jezika, ekranizovana i jedno od najvećih djela današnjice.

1. Charles Dickens – Priča o dva grada

Teško je povjerovati da je najprodavanija knjiga svih vremena napisana i objavljena prije više od vijeka i po. Objavljena je prvi put 1859. godine, a prodana u više od 200 miliona primjeraka širom svijeta.

Izvor: Quiet Corner

Novinarka si od 1996. U dvadeset godina karijere prošla si različite faze novinarstva. Kakvo je novinarstvo bilo nekad, a kakvo je sad?

Najveća razlika između današnje situacije i one od prije dvadeset godina jeste u količini novca prisutnog u medijima. Neposredno nakon rata mnoge međunarodne organizacije izdvajale su dosta novca za osnivanje i rad pojedinih medija, kao i za različite edukativne projekte. Uz to, bilo je i više novca za medije kroz javne budžete pa je samim tim i produkcija mogla biti bolja. S godinama situacija se promijenila. Danas imamo mali broj medija koji mogu novinarima pružiti normalne uvjete rade, dok je u većini medija, naročito na lokalnim razinama, situacija loša. Zbog toga imamo sve manje kvalitetnog programa i sve više copy-paste novinarstva.

S obzirom na to da si radila u svim medijima (štampa, tv, radio, portali) šta izdvajaš kao prednosti i nedostatke rada u pomenutim medijima? Izumire li štampa zbog interneta?

Svaki medij ima svoje prednosti i nedostatke. Radio može najbrže prenijeti informaciju – odmah sa lica mjesta, ali ne daje sliku koju građani žele da vide. Televizija daje sliku, ali često informacije nisu kvalitetne i dovoljno istražene kao što je to u jednom istraživačkom tekstu. Istraživački tekst je često posthumno seciranje događaja, a ne aktualni događaj o kojem čitatelji žele biti informirani.

Svi smo svjesni da internet preuzima sve veću ulogu u informiranju stanovništva. Klasični mediji tome se prilagođavaju na način da primjerice uz tv i/ili radijski program nude i interaktivni sadržaj na svojoj web stranici. Moramo biti svjesni da se mijenjaju i potrebe stanovništva za informacijama. Mi u CIN-u se tome prilagođavamo na način da uz istraživačke tekstove nudimo i prateće kratke video priče ili infografike, koje na najkraći način prikazuju informacije koje se nalaze u tekstu.

Baviti se novinarstvom, znači ujedno i biti pod velikim pritiskom. To se posebno odnosi na posao kojim si se bavila, istraživačkim novinarstvom. CENTAR ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA otkrivao je priče, koje su skrivene, opasne, a tiču se političara i javnosti koja zaslužuje znati šta se dešava sa njihovim novcem. Koji je najteži, a koji najbolji trenutak posla u CINu?

Mi u CIN-u imamo sreću da nemamo pritiske kakve imaju neki klasični, komercijalni mediji. Niko u CIN-u, od novinara preko menadžmenta do upravnog odbora, nije u političkoj stranci i financijski ne zavisimo od lokalnih budžeta. Zbog toga nismo u situaciji da neko vrši pritiske na nas da nešto objavimo ili ne objavimo. Potpuno smo slobodni u našem radu. Naši najveći problemi u radu jesu poteškoće u prikupljanju informacija koje su od javnog značaja. Često nam službenici u administraciji taj put otežavaju i kriju informacije. Nerijetko nam se dešava da na određene informacije čekamo mjesecima. To svakako otežava naš rad.  Najbolji su trenuci u rada kada otkrijete i objelodanite nešto što su drugi pokušavali sakriti, a od interesa je za javnost ili kada raskrinkate tuđe laži.

Kao glavna i odgovorna urednica CINa bila si žena na čelu ozbiljne priče. Koliko odgovornosti nosi ovaj posao sa sobom i kako je biti žena liderka?

Teško mi je posao koji sam radila povezivati sa spolom, jer mi činjenica što sam žena nije davala prednost u poslu, a niti me stavljala u lošiji položaj u odnosu na muške kolege. Posao glavne i odgovorne urednice u CIN-u, koji sam obavljala protekle tri godine jeste izuzetno odgovoran. On podrazumjeva rukovođenje redakcijom, editiranje svih tekstova, ispunjavanje rokova, kontakte sa čitateljima i niz drugih zadataka. Na ovoj poziciji imali smo i muškarce i žene i zaista ne mogu cijeniti je li kvalitet tekstova i rada redakcije bio bolji kada su redakaciju vodile žene ili muškarci.

Zašto se produbljuju stereotipi o ženama u medijima? Porodica uslovljava posao i obrnuto, a žena koja postiže sve dobija epitete fenomena. Hoćemo li ikad doći do nivoa ravnopravnosti bez da se vrednujemo po tome imamo li porodicu, djecu i posao?

Moramo biti svjesni rodne neravnopravnosti koja je naročito izražena u vrijeme trudnoće i nakon rođenja djeteta, kada majka u većini slučajeva ne može dati isti doprinos poslu kao njezin kolega. S obzirom da sistem u kojem živimo ne štiti majčinstvo i ne brine o natalitetu, lako se može desiti da poslodavac prednost pri zapošljavanju da muškarcu u odnosu na žene.

S druge strane imamo i osude okoline ako se majka odmah nakon rođenja djeteta vrati poslovnim obavezama i brigu za djete prepusti drugima. U svakom slučaju s majčinstvom žena dolazi u situaciju žongliranja između privatnih i poslovnih obaveza. Naročito je teško održati balans ako imate primjerice bolesno dijete kući ili zahtjevan posao koji ne možete završiti u osmosatno radno vrijeme. Žena koja to uspjeva jeste zaslužila pohvalu.

Je li vrijedno boriti se u državi apsurda za ideale i prava ljudi, kada se čini da konstantno ostajemo na margini od strane vladajućih političkih elita?

Jedan od naših većih problema u BiH jeste što smo prihvatili loše stanje kao neminovno i ponavljamo kao neku mantru da “pojedinac ništa ne može” Zbog toga umjesto borbe za prava koja nam pripadaju, idemo linijom manjeg otpora.

Tražimo veze i koristimo lična poznanstva i za situacije i usluge koje bi nam morale biti pružene u redovnom postupku: za upise u vrtiće i škole, za liječenje, za posao. Ako dobijamo neke usluge “preko veze” kako ćemo kritizirati takav sistem?!

Ako smo od tih “političkih elita” tražili i dobili određene usluge vjerovatno ćemo i glasati za njih i održati ih na vlasti. A nije baš da pojedinac ili grupa ne mogu ništa promjeniti, samo ta borba iziskuje energiju i vrijeme.

Bavljenje politikom, kako se ona ne bi bavila nama. Može li se djelovati na sistem, bez da se participira u nekoj od stranaka?

Neki dan sam pročitala u jednom dnevnom listu da je svake godine sve više stranaka na izborima i sve više kandidata. Samim tim je veća borba za glasače i za dio kolača iz javnog budžeta. Do glasača se najčešće dolazi preko radnih mjesta koja se uslovljavaju ulaskom u stranku. Tako da mi imamo situaciju da se u stranku ulazi zbog ličnih interesa, a ne želje da se djeluje na sistem.  Vjerujem da se može djelovati na sistem i bez participiranja u stranci. Naročito bi se moralo razdvojiti novinarstvo od politike, ali mi na žalost imamo novinara koji su u političkim strankama.

Tri S ili Seks, senzacija i sport. To su činjenično najčitaniji sadržaji u našim medijima. Hoće li i na koji način ozbiljna, informativna vijest biti atraktivna publici?

E sad možemo ući u raspravu što su ozbiljne i informativne vijesti?! Što je atraktivno publici?! Ko je uopće radio istraživanje što publika želi čitati?!  Često imamo dnevnike sastavljene od obilježavanja događaja koji su se dogodili u prošlosti, priča iz rata okončanog prije dvadeset godina te prenošenje reakcija na neke nebitne izjave. Zašto se onda čudimo da to niko više ne želi gledati i slušati?

Na jednom novinarskom treningu smo učili da prije objave bilo kakve informacije trebamo sami sebi postaviti pitanje: Pa šta? Koga briga? Zašto je to važno? Ako ne znamo adekvatne odgovore znači da informacija i nije bitna za javnost, a ako nije bitna za javnost da je ne objavljujemo, a ako je već objavljujemo moramo se suočiti sa činjenicom da je možda niko neće ni pročitati.

Grupa mladih i kreativnih glumaca iz Beograda, izvodila je premijerno predstavu, jer ovakav tip se suštinski stalno izvodi premijerno. Cilj je upravo u spontanom izvođenju predstave u interakciji sa publikom, koja i određuje smjer izvođenja u željenom pravcu. U desetak improvizovanih vježbi glumci su odabrani nasumično, a potom stavljeni u situacije unutar kojih trebaju da djeluju. Neočekivani preokreti se dešavaju u trenutku kada se neko od glumaca zamijeni, ubaci nova replika ili uključi publika. Tu bi se već moglo reći da se naslutio propust, ali ne glumački, nego naš, propust publike.

U jednoj od prvih vježbi profesor izvodi dvoje glumaca na pozornicu i moli publiku da odredi ko su oni i gdje se kreću. Vrhunac naše kreativnosti postaje odgovor:”Koze na mostu”, što dvije glumice čak i uspješno odrađuju. Međutim, kako bi se poenta shvatila na boljem primjeru, profesor daje drugu priliku publici da izabere bilo koji lik i bilo koje mjesto, kako bi se suština improvizacije pokazala. U ovom slučaju je možda bolje bilo ostati pri prvom fejlu, jer su asocirani sa prvim prijedlogom ljudi shvatili da očito mogu biti samo životinje. Tako su zadali magarce na plaži. Kreativnost banjalučke publike na nivou.

Nakon završene improvizacije, vraćaju se interakciji jednih sa drugima i dovode atmosferu do usijanja brzinom uma, inteligencije i humora. Publika je vidno zabavljena i oduševljena onim što vidi, jer je drugačije, užurbano i spontano. Međutim, publika koja ocjenjuje i odlučuje o najboljem glumcu večeri, ne bi mogla dobiti jednako dobre ocjene za sebe samu. U jednoj od posljednjih improvizacija ponovo se koristi džoker publika, što u ovom slučaju neće nikoga usrećiti. Naprotiv, samo će ukazati na to koliko smo u zarobljeni u ograničenom svijetu nemogućnosti mašte.

Cilj improvizacije je da neko iz publike kaže gdje je skoro putovao, kao i šta mu se desilo zanimljivo na tom putovanju, kako bi glumci kasnije mogli upravo scenu iz njegovog života da odglume. Sjajna ideja, suštinski zabavna i dinamična, a veoma interaktivna, dobija na žalost pogrešnog sagovornika koji od kompletnog potencijala napravi debakl. Otprilike slično kao i sa većinom potencijala u našoj državi. Čovjek se javi da je putovao u Grčku, autobusom dvadeset sati. Ok, idemo dalje, očekujemo više, a i sam profesor kao da izvlači riječi iz njega. Međutim, daleko bolji ishod bi bio da nije ni pokušao izvlačiti ništa, jer je svakako dobio malo.

Kao odgovor na pitanje šta mu se desilo zanimljivo na putovanju, čovjek odgovara: “Povraćao sam”. Da stvar bude gora, ni dodatna pitanja ne daju bolji razvoj događaja, jer sve što se ima o tom putovanju reći stanu u tri riječi: “Visoke cure, giros”. U ovakvim situacijama umijeće glumaca da narodski rečeno prave “pite od …” spašava i očajnu publiku, koja je pokazala koliko je mašta nisko na skali naših vještina koje razvijamo.

Od svih situacija, upravo ove sa publikom ostavljaju najmanji dojam, jer kako da imamo dojam o kozama, magarcima i ljudima koji povraćaju na putu do Grčke. Dosta to govori i o našem narodu i njegovim preokupacijama, mogućnostima i dostignućima. Ipak, ovo nije priča o publici, već o predstavi, koja je sasvim sigurno pomjerila publiku na skali emocija, kao i u odnosu na protekle večeri. Nagradu za najbolju glumicu večeri dobila je sasvim očekivano i zasluženo, najglasnija, najzabavnija i najupečatljvija Jelisaveta Karadžić, kojoj je ovo prvo priznanje u karijeri.

Ustanova Kulture “Vuk Karadžić” u Beogradu zasigurno može biti ponosna na generaciju koja nije oklijevala, već je svim srcem predano improvizovala nastojeći pokrenuti barem dijelić mašte kod publike. Možete ih pratiti na fejsbuk stranici kako biste saznali koja im je sljedeća stanica. Ovo nezaboravno iskustvo svaki put doživljavate premijerno, jer oni su ti koji se prepuste pokretu, emociji, publici, svaki put ponovo, drugačije, iskrenije.

Ko ti drma kavez?

Bilo je to u ono doba kad je život bio bolan do jednostavnosti, kad nas je sve pubertetski svrbelo, a najviše pomisao na to da postajemo ljudi, da nam mutiraju glasovi, rastu grudi i brkovi. Umesto dečijeg saosećanja u susret nervozi drugara iz klupe išli smo naoružani tim pitanjem.

Ko ti drma kavez?

U te četiri reči stala je sva ravnodušnost odraslog sveta, sva „boli me uvo za tvoje probleme“ filozofija, sve ono što nismo umeli ili hteli da kažemo kad nam nešto smeta. Bilo je dovoljno jednom da se kaže i da ona druga strana shvati da je dosadna. Tako su se najbolje prekidale svađe, a tako su neke i žestoko počinjale. (Mogao si ako si hteo tu drugu stranu da pitaš i ko joj ruši Sneška, ali to nikako nije bilo u rangu drmanja kaveza). Iako u formi pitanja, ovo drmanje nikad nije tražilo stvaran odgovor. Umesto odgovora bismo se još jače naljutili ili bežali.

– Šta vam znači to: „Ko ti drma kavez?“, je li? – pitala je nastavnica biologije. – Zna se ko se drži u kavezu, da vas to više nisam čula! – pripretila je.

Niko je nije poslušao. Nama je tada bilo zanimljivo da posmatramo kako poput pomahnitalog majmunčeta ljutnja skakuće između rešetaka. Smejali smo se i zadirkivali. Nije nam palo na pamet da vrata kaveza otvorimo. Da zarobljenog oslobodimo. Lakše je bilo ne činiti ništa. Lakše je bilo ne razumeti.

Pre neki dan, čujem na ulici dečaka kako viče zajapurenoj devojčici: „Ko ti drma kavez, eeeej?!“ i setim se svega. Od te naglo probuđene uspomene mi se zavrti u glavi, a pitanje, oživljeno počne da se pojavljuje svuda. „Ko ti drma kavez?“ htela sam da pitam razljućene korisnike društvenih mreža, blogere i sve one kojima je Fejsbuk status služio da se obračunaju sa (svojim) kompleksima. „Ko ti drma kavez?“ htela sam da pitam nadrndanu prodavačicu na kasi, nervoznog šofera gradskog autobusa i sve one ljude u kilometarskom redu u pošti.

A onda sam shvatila: ponekad ljudi, ničim izazvani, sami poblesave unutar svojih kaveza. Ogrnuti večitim gunđanjem, robuju svim tim lošim raspoloženjima, brigama – izmišljenim i pravim. Rešetke se tresu od važnih mišljenja, od oštrih stavova, od britkog jezika, od lakih i teških uvreda. Rešetke se tresu, a onaj unutra je sve bespomoćniji. Umesto pomoći, on ima publiku.

Dok smo bili klinci, bilo je zabavno gledati kako se zarobljeni koprca. Smeh bi nam zamaglio poglede pa ne bismo videli da svaki kavez ima bravu, a svaka brava svoj ključ. Sada kada su stvari pomalo jasnije, to ružno pitanje: „Ko ti drma kavez?“, saosećajno se ogrnulo jedinim novim: „Kako ti je unutra?“

Pa umesto da se smejem, svaki put kad mogu ja kažem: „Vidi, tu ti je ključ. Treba samo da ga okreneš i izađeš napolje.“