„U jednoj grupi na Facebooku sam saznala da se pokreće akcija heklanih hobotnica za neonatologiju u Beogradu u kojoj sam takođe učestvovala. Ta akcija je počela u Srbiji, zatim se proširila na Hrvatsku i Makedoniju i tada mi je palo na pamet da je pokušam pokrenuti na našim prostorima. Želim da pomognem djeci koliko god mogu, ako nikako drugačije, onda barem heklanjem hobotnica za male borce“, ispričala je Slađana.

Prilikom izrade hobotnica moraju se, kako Slađana kaže, strogo poštovati neka pravila. Svaka osoba koja hekla hobotnice mora voditi računa o dimenzijama, tvrdoći i bezbjedonosnim mjerama. Zbog ograničenog prostora u inkubatoru, rupice na hobotnicama ne smiju biti veće od četiri milimetra, obim glave mora biti od 15 do 17 centimetara, dužina glave od 7 do 9 centimetara, dok dužina potpuno razvučenog kraka ne smije prelaziti 22 centimetra.

“Kada se završi sa heklanjem, hobotnice treba oprati na 60 stepeni bez dodavanja ikakvog deterdženta i omekšivača. Nakon sušenja se pojedinačno pakuju u plastične vrećice i tako se odnose u bolnicu gdje se naknadno stavljaju u sterilizatore. Zbog toga se mogu heklati samo od 100% pamučnog konca i puniti silikonskim antialergijskim punjenjem za jastuke”, objašnjava Slađana.

Poznato je da bebe u majčinom stomaku instinktivno hvataju pupčanu vrpcu, a kada se nađu u inkubatoru zbog osjećaja sigurnosti opet je traže ručicama i zato veoma često čupaju sonde koje su im uključene. Slađana tvrdi da kraci hobotnica bebe podsjećaju na pupčanu vrpcu i zahvaljujući njima njihove ručice više neće čupati sonde.

Zbog svega toga na Facebooku je nedavno pokrenuta i grupa pod nazivom „Hobotnice za Paprikovac“ u kojoj je Slađana administratorka. Žene koje ne znaju heklati ovdje mogu pronaći video snimke sa instrukcijama, raspitati se o dimenzijama i materijalu koji se koristi, te pokazati isheklane hobotnice koje su rezultat rada njihovih vještih prstiju. Slađana je dosad napravila 15 hobotnica, neke je poslala za akciju u Srbiji, a neke je dala drugim ženama kao uzorak prema kojem će i one raditi. Planira da krajem oktobra bolnici na Paprikovcu donira prve hobotnice za bebe rođene prije vremena koje će, pri odlasku kući, ponijeti i svoju hobotnicu sa sobom, osim ako njihovi roditelji ne odluče da ih ostave kako bi pomogle i drugoj djeci.

“Ja se nadam da će se dovoljno žena javiti da hekla hobotnice pa da ćemo ih moći svakog mjeseca donirati za sve bebe koje se rode prije vremena. Nije ih teško heklati, a brzina zavisi od slobodnog vremena koje imate. Dnevno se može napraviti jedna ili dvije hobotnice”, objašnjava Slađana.

Ovoj predivnoj, humanitarnoj akciji mogu pomoći i oni koji ne znaju heklati tako što će donirati isključivo pamučni konac. Ukoliko želite da isheklate hobotnice za male borce ili da poklonite konac za njihovu izradu, posjetite Facebook stranicu “Hobotnice za Paprikovac”. Zasad je planirano da se hobotnice rade samo za bebe u bolnici na Paprikovcu, ali svi mi možemo da proširimo ovu divnu akciju i na ostale gradove u Bosni i Hercegovini i tako pomognemo dječici rođenoj prije vremena da se osjećaju sigurnije u prvim danima svojih života.

Tokom tog perioda, beba može biti pokrivena i ostavljena da odmara na majčinom tijelu. Ako se radi o carskom rezu, doktori mogu pričuvati bebu nekoliko trenutaka, kako bi se omogućio dodatni dotok krvi. Istraživanja iz 2012. godine bila su svojevrsna preteča o tome kako je potrebno sačekati, ali sve do ove godine, nije bilo u potpunosti potvrđeno. Nakon prikupljanja dodatnih informacija, zaključak je jasan. Potrebno je pričekati malo kako bi se omogućilo djetetu dodatno vrijeme da prikupi sve neophodno od majke.

Čekanjem barem 30 do 60 sekundi omogućava se veći dotok krvi novorođenčetu, čime se direktno utiče na i na dodatni nivo željeza u krvi, što je neophodno za razvoj moždanih ćelija djeteta.

Saglasni sa time stigla je iz Američke Akademije Pedijatara, dok iz Svjetske Zdravstvene Organizacije predlažu da se sačeka čak i do pet minuta, ako je to moguće kako bi se pomoglo još više. Ranije je bilo uobičajeno da se da se sačeka nekoliko trenutaka, znajući da to može pomoći djetetu. Međutim, kasnije se uvela praksa prerezivanja vrpce odmah po rođenju, zbog toga što su vjerovali kako postoji rizik od krvarenja majke, ako se to ne uradi odmah.

John Kattwinkel, profesor neonatologije na Univerzitetu u Virdžiniji izjavio je kako nikada ranije nisu razmišljali o tome, jer je jedini cilj bio izvući bebu što prije, završiti porođaj i omogućiti joj kontakt sa majkom. To se međutim promijenilo sa novim saznanjima, koja su počela već 2011. godine kada je istraživanje sprovedeno u Švedskoj dokazalo da samo 0,6 % novorođenčadi koja su čekala na prerezivanje pupčane vrpce ima nedostatak željeza u krvi, što je u poređenju sa 5,7% kod onih kojima se ona prereže odmah veoma značajno. Takođe je primjetan bolji razvoj motoričkih vještina kod onih koja su čekala, jer su do četvrte godine sposobnija.

Nedostatak željeza primjetan je kod čak 8 do 14% novorođenčadi. Uzrok tome često zna biti upravo to što je pupčana vrpca prerezana odmah po rođenju. Međutim, uzimajući u obzir kako pupčana vrpca sadrži imunogblobine i matične ćelije, neki od naučnika zabrinuti su kako bi se odlaganje vremena prerezivanja iste moglo odraziti na obrambene mehanizme djeteta.

Uprkos tome što mnoge bolnice usvajaju ovo pravilo, opšte poznato je i to da je ustaljena praksa još uvijek prerezivanje vrpce odmah po rođenju. Ali, iz NIH (National Institut of Wealth) ističu kako se nadaju da će se praksa odlaganja prerezivanja vrpce usvojiti širom svijeta.

 

Međutim, to ne može biti moguće u svim situacijama, jer se pupčana vrpca mora prerezati odmah, ako je došlo do komplikacija uslijed trudnoće, ako majka treba hitnu pomoć ili ako beba ne počne disati odmah po rođenju. Tada je neophodno što prije pomoći djetetu. Slične savjete imaju i za posteljicu i njeno uklanjanje. Do trenutka dok beba ne počne disati sama, posteljica joj omogućuje dotok kiseonika u krv, zbog čega bi se i tu moglo sačekati nekoliko trenutaka.

U svijetu trenutno postoji barem 16 studija o tome treba li se pupčana vrpca prerezati odmah. Oni koji su protiv čekanja kao argument navode situacije u kojima su majka ili dijete ugroženi.  Oni koji su za navode kako se u obzir uzimaju u potpunosti bezbjedne situacije, kako se ne bi pogoršalo stanje majke, ali ni djeteta. Prvih nekoliko trenutaka bebinog života od izuzetnog su značaja, a upravo zato važno je donijeti pravilnu odluku, čekati ili ne. Međutim, ako se osvrnemo na to da je beba već provela 9 mjeseci u majčinoj utrobi, koja joj je postala izvor hrane, energije i sigurnosti, vjerujemo kako dodatni minut povezanosti sa majkom ne može škoditi. Naprotiv, može joj samo omogućiti dodatnu energiju i učiniti je jačom za svijet na koji dolazi.

Izvor: The New York Times