Švedska je prva zemlja koja je dostigla status nepušačke jer, prema istraživanjima, samo 4,5 posto punoljetnih Šveđana i dalje puši. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, država se može smatrati nepušačkom ukoliko stopa pušenja među stanovništvom iznosi 5 odsto.

Ovakav rezultat nije postignut zabranama i restrikcijama, već dugoročnim pristupom koji omogućava pušačima prelazak na manje štetne alternative.

“Šveđani su učestvovali u dugogodišnjem eksperimentu smanjenja štete od pušenja, pružajući neosporive dokaze da zamjena cigareta bezdimnim nikotinskim proizvodima značajno smanjuje bolesti povezane s pušenjem, invaliditet i prerane smrti, što donosi ogromne zdravstvene i ekonomske koristi”, izjavio je dr. Delon Human, vođa inicijative Smoke Free Sweden.

“Sa smanjenjem štete koje je sada zvanična politika u Švedskoj, svaka odluka o javnom zdravlju će odražavati ovaj pristup. Druge zemlje bi trebalo da usvoje švedski model bez daljeg odlaganja”, navodi Human.

To znači da će Švedska sada davati prioritet pomaganju pušačima da pređu na manje štetne alternative kao što su oralni nikotinski proizvodi i druge bezdimne alernative, umjesto da se isključivo fokusira na smanjenje ukupne upotrebe duhana, izvještava Buisness Wire. Zakon usvojen u parlamentu u decembru 2024. navodi da “javne politike u oblasti duhana moraju uzeti u obzir različite štetne efekte različitih proizvoda. Cigarete predstavljaju veću zdravstvenu opasnost od bezdimnih nikotinskih proizvoda. Ovo mora biti odraženo u oporezivanju i ciljevima politike.”

Konkretno, država je uvela sistem oporezivanja zasnovan na relativnom riziku proizvoda, smanjujući tako akcize na oralne nikotinske proizvode i druge bezdimne alternative, dok je istovremeno povećala poreze na cigarete. Na taj način, stvoreni su finansijski podsticaji za prelazak na proizvode sa značajno nižim zdravstvenim rizicima.

Izvor: nezavisne.com

U novoj studiji, objavljenoj u Journal of Public Health, gotovo 4 od 5 korisnika e-cigareta izvijestilo je da je doživjelo nepovoljne zdravstvene ishode unutar šest sati od pušenja e-cigareta.

Rezultati izazivaju ozbiljnu zabrinutost u pogledu utjecaja ovih uređaja na zdravlje.

Prethodne studije povezivale su upotrebu e-cigareta s potencijalnim rizikom od plućnih bolesti, astme, oštećenja krvnih žila i bolesti srca, osobito među onima s postojećim zdravstvenim problemima. Međutim, još uvijek nedostaju jasne informacije o cijelom spektru mogućih štetnih učinaka e-cigareta na zdravlje.

U jednoj studiji napravljenoj u Kaliforniji, ispitan je uzorak od 4.695 sadašnjih i bivših korisnika e-cigareta s prosječnom dobi od 34 godine. Istraživanje je prikupilo podatke o upotrebi e-cigareta, štetnim iskustvima, karakteristikama proizvoda, sociodemografskim čimbenicima i prisutnost medicinskih popratnih bolesti.

Ukupno je 78,9 posto ispitanika izvijestilo da je doživjelo neku vrstu zdravstvene tegobe unutar šest sati od korištenja uređaja za vaping, s glavoboljama, tjeskobom i kašljem kao najčešćim učincima. Otprilike 1 od 8 prijavilo je lupanje srca, dok je 1 od 5 prijavilo znatno veći broj otkucaja srca.

Međutim, zbog prirode studije, ne znamo sa sigurnošću jesu li same e-cigarete uzrokovale te učinke. Autori su rekli da je potrebno više rada na ovom području kako bi se utvrdili mehanizmi koji podupiru ovu povezanost.

Kao dio novog plana, vlada će povećati cijene kutije cigareta na 13 eura 2027. godine, zabraniti pušenje u javnim prostorima kao što su parkovi, plaže, šume i druge javne površine.

Njihov cilj je stvoriti generaciju “bez duvana” do 2032. godine.

“Duvan igra ključnu ulogu u bolestima i smrtnosti koja se može spriječiti”, rekao je ministar zdravstva Aurélien Rousseau.

Pušenje cigareta je glavni uzrok smrtnosti koja se može spriječiti u Francuskoj, što rezultira sa 75.000 smrtnih slučajeva godišnje.

Prema Eurostatu, dnevni postotak pušača u Francuskoj veći je od prosjeka unutar EU.

Cijene cigareta će postepeno rasti – pakovanje će koštati 12 eura 2025. godine i 13 eura 2027. godine, a trenutne cijene se kreću između 10 i 11 eura.

Prema riječima Daniela Nizrija, predsjednika francuske dobrotvorne organizacije Lige protiv raka broj pušača stagnira.

“Ako želimo da ga smanjimo, a posebno spriječimo da mlađi ljudi počnu pušiti, hitno je potrebno djelovati u velikim razmjerima i produžiti zabranu pušenja na javnim mjestima, u blizini škola i u parkovima koje posjećuju djeca”, rekao je.

NEPOZNAT I NEOBJAŠNJIV STRAH

A kad sam počela da izlazim, moje se znalo: do ponoći u kuću. Brat je mogao kako je htio, a ja kako mi je bilo rečeno. Ne daj bože da zakasnim pola minute. I nikada nisam. Mater me dočeka na vratima, ponudi večerom i isprati na spavanje. A ja nakon desetak minuta, kad se uvjerim da cijela kuća hrče, kroz prozor – na ulicu! I to sam, eto, smjela, nije me bilo strah, ali to… To mi nikada nije padalo na pamet da uradim. Svakog sam se petka i svake sam se subote spuštala kroz prozor, ali to ni da pokušam.

Studirala sam uveliko kada sam jedno veče ostala malo duže sa drugarima u restoranu. Bili su tamburaši, bilo je vino i bilo je ljeto. Popila sam čašu-dvije-tri više nego što je trebalo i tako sam zapetljana krenula i stigla kući. Nisam se plašila da se pred njima pojavim pripita, kao što se kasnije nisam plašila da dođem i malo nakrivljenija nego te noći. Povremeno bih i pred njim na belo popila rakijicu, prije ručka, ili hladno pivo dok roštiljamo, ali ono… Ono nikada i nikako. Kako krenem to da učinim, tako se sva oduzmem od vrata do kukova.

I tako je oduvijek. Sve zabrane mogu lakše ili teže da se sruše, ali ta jedna nikako. Djeca će učiniti sve, i ono što se smije i ono što se ne smije, ali nikada neće zapaliti cigaretu pred roditeljima. Dim neće stidljivo povući ni koji dan prije punoljetstva, ali ni u godinama kada su već odavno svoji ljudi. Postoji neki nepoznat i neobjašnjiv strah od pušenja pred roditeljima. Onima kojima nije strano da pred roditeljima popiju ili da se pred njima kartaju u koji dinar, nezamislivo je da pred materom i ćaćom duvane.

Sinovi će često i zapaliti, ali kćerke nikada. Čak i kada roditelji ne bi rekli nijednu prijeku riječ, ženska čeljad će prije do krvi trpjeti nikotinsku krizu nego što će u materinoj kujini posegnuti za paklicom cigareta. Desiće se ponekad da ih roditelji čak i ponude dimom, ali će uplašene kćerke to odbiti pravdajući se teškim plućima i upornim kašljem koji je nastupio nakon što su sinoć pretjerale. I sama pomisao da posegnu za cigaretom dok su ili mati ili otac tu, pored njih, izaziva drhtavicu i treskavicu. U takvim situacijama će čak i kafu popiti bez duvana. Jedva, s mukom, ali će je popiti.

Kada se sve stavi na papir i kada se podvuče refa, niko ne umije da kaže odakle dolazi ta nelagoda i koje je rodno mjesto toga straha. Zašto je baš duvanski dim tolika opasnost? Zašto su baš cigare nalik strašnoj bajalici koja se nikada ne izgovara? Šta je to u nikotinu zbog čega uglavnom ženska djeca ni ne pomišljaju da ga se dohvate ako su roditelji u blizini? Kakva će se kazna sručiti na onoga ko zaboravi ovo drevno pravilo? Šta će se desiti onome nepomeniku koji slučajno ukreše pred ćaćom u dvorištu?

Pitao sam nedavno mater da li je ikada zapalila pred roditeljima, a ona je odgovorila i prije nego što sam pitanje doveo kraju: Ne! Nikada!! Bože sačuvaj!!! Upitao sam se zašto to nikada nije uradila i šta je toliko strašno u pušenju pred precima, ali ona nije znala da mi odgovori. Samo je izvila ramena i ponovila da nikada nije ni pomislila da to učini. U kratkoj psihološkoj obradi teme, dodala je i to da bi joj se ruke osušile samo kad bi i krenula ka kutiji ronhila. Isto ili slično su mi rekle mnoge koje sam pitao isto.

Da li je duvan štetniji od alkohola?

Da li je opasniji od kocke?

Pa ipak, samo je duvanu udaren embargo pred roditeljima, samo on nema pravo ulaska na tu teritoriju. Usmeni zakoni su često suroviji od pisanih, a među takve dokumente ide i onaj u kojem stoji da je ženskoj djeci zabranjeno da se bave cigaretama u prisustvu roditelja. Propis ne nudi objašnjenje zbog čega se zabrana izriče i baš zbog toga je nevjerovatno snažan i nesalomiv. Sveden na jednu jedinu rečenicu, na jednu jedinu zabranu, na jedno jedino ograničenje, on ne govori šta će se desiti onome ko se o njegovo slovo ogriješi, ali izvjesno je da će kazna biti stravična.

NEOPREZNI TINEJDŽERI

Djeca u pubertetu kriju sve, pa i cigare. Skrivaju pred roditeljima pornografske časopise, prva pijanstva, smušenu zaljubljenost, kečeve iz latinskog, fizike i istorije, poderanu trenerku koja je kupljena nema tome ni sedmica dana, sve češće psovke. Skrivaju i duvan. Roditelji se prave da ne primjećuju, iako znaju i vide sve. Neoprezni tinejdžeri će svakojakim lažima tapacirati mucava objašnjenja, a roditelji će, od slučaja do slučaja, potezati ili jezik ili kaiš. No, ako se pubertetlije kriju po kojekakvim ćoškovima da bi izdimili po jednu, zašto to rade oni koji odavno ne treba da se plaše prijekog roditeljskog pogleda?

Tajna je beskonačna i vječna. Čak i danas kada su svakojaka čuda moguća i kad djeca od tih čuda ne bježe, mnogo je onih koji ne žele ili ne smiju da zapale pred roditeljima. Ni kamuflaža u obliku elektronskih cigareta ne pomaže. Kako čuju materin korak, tako uvlače posljednji dim, a cigaru sabijaju na dno pepeljare koju zatim prebacuju sa druge strane simsa. Mater se nasmije kako se na sličnu diverziju nasmijala i prije dvadeset i pet godina, a kćerka glumi da se ama baš ništa nije desilo dok se u njoj formira superćelijska panika.

Izvor: Oslobođenje

piše: Goran Dakić

Uvijek sam bila dobrovoljni pasivni pušač, nikad mi nije smetao dim. Voljela sam da posmatram kako neko otvara kutiju, slušam ono pucketanje celofana i šuškanje folije koja se skida sa cigara. Osjećam se tako zrelo, tako siguno u svoje odluke u svoje stavove dok glumim samoj sebi pušača. Palim cigaru, uvlačim dim i pomislim: “Pravo sam moćna, stamena, nedodirljiva.” Kažem sebi da je sve to neminovnost života, hajde šta si se tu stisnula kako kakva cmizdra, hajde bježi proće i to čudo. Svako čudo za tri dana, samo stisni zube, ne može patnja vječno da traje.

Jedno vrijeme sam pokušavala da ne budem toliko pozitivna, da ne gledam sve tako lijepo, sa bezbroj rješenja. Pokušala sam da razum preuzme malo više kontrolu. S vremena na vrijeme sam u tom uspijevala, ali ta osobina da svemu udahnjujem smisao i da sve bojim šarenilom je predaleko otišla.

Još u srednjoj školi, sjećam se da sam s prijateljicama iz razreda išla u kino, gledale smo neki besmislen film. Na izlasku iz Doma kulture smo se šalile na račun besmislenih scena i glumačkih nepoduhvata. A onda je jedna drugarica rekla: “Čekajte, Željka još nije rekla svoje, sigurno će ona pronaći smisao čak, sigurna sam da će naći svrhu toj gluposti kojoj smo se ismijale”. Naravno, pronašla sam smisao. Rekla sam da film siurno ima neki smisao, samo mi nismo još dovoljno sazreli da bi to uvidjeli.

Ali, ne radimo li mi to ljudi moji svakodnevno? Vadimo se iz blata, dajemo svrhu svome postojanju, nalazimo slamke u svakom momentu. Jutarnja kafica je upravo to, pronalazak smisla u besmislenom početku dana, gdje se iznova budi novi izazov.

Sve što u životu radimo po prvi put, diže nas u motivaciju da možemo dalje, ma ne samo dalje, nego i bolje. U životu zaista postoji zona komfora, taj mir u kojem se sklupčamo, stisnemo i ukalupimo, gdje smo sigurni i dobro znamo kako nastaviti, makar i dalje značilo ponovno upadanje u baru ispred nas. Put prema tom prostranstvu koje se zove dalje, čvrsto vjerujem, ima bolju verziju jer postoji i druga zona. Nju volim zvati: zona euforije. Ona se graniči sa rizikom i opasnostima, ali u njoj profitiramo, učimo nešto novo, pronalazimo čuda, prevazilazimo strahove i izdgrađujemo se iznova.

Najbolji način izlaska iz tog ustaljenog sistema misli koje vas vuče u pasivnost je pitanje:

Kada ste zadnji put uradili nešto po prvi put?

To je način na koji sam ja uspjela sa jednim od svojim vječitim problemom. Uzela sam mikrofon u ruke i prvi put zapjevala pred 250 ljudi, zapravo neki kažu da ih je bilo 600, ali ne vjerujem, ne mogu da vjerujem da sam bila toliko hrabra. Pjevala sam pjesmu o razilaženju parova: Činim pravu stvar. Pred masom sam pjesmom izrekla svoju emociju na glas.

Prvi put sam sjela u auto i samostalno se provozala, bez suvozača. Položila sam vozački prije devet godina, a tek prije godinu dana počela voziti. Zapravo, vozila sam nešto kratko i jako početnički (ni tada nisam htjela staviti ono P na pozadinu) sa velikim stahom i to tek sa suvozačem koji mi suflira šta i kako. Jedina samostalna vožnja je bila na poligonu, u toku polaganja. Šalila sam se tada sa vlasnikom auto-škole da ću kad budem samostalno vozila staviti njegovu sliku kraj sebe i snimiti: “Sada stisni kvačilo, prebaci lagano u prvu, stani, još malo, da, prestroji se, koči, koči, koči!”

Prevazišla sam i taj strah, svoj hendikep da se slabo orijentišem u prostoru. Pošto volim visine, ispunila sam i dugogodišnju želju, provozala sam se žičarom. Zapravo, nije ni bila neka visina, ali i to je bilo nešto što sam radila po prvi put. Zapravo, za mene je nakon razvoda braka, dosta toga bilo prvi put. Sve što sam do tada radila u zajednici, u kompromisu, u dogovoru, sada sam radila sama. Nije više bilo drugog lica množine – Šta ćemo, kuda ćemo, hoćemo li i možemo li… Sada ga ima samo ako se obraćam djeci, ali opet prevlada ono moje: “Mogla sam, otići ću, hoću i uradiću to, a možda i neću”.

Ugodno je biti u zoni komfora, jer sva ta euforična stanja iscrpe, ali se i na to naviknete pa shvatite da će opet biti vrijeme za ponovnu transformaciju, vrijeme za nove odluke koje će vas voditi dalje. Tu je jako važno slušati onu unutrašnju pozitivnu intuiciju: “If you listen very hard, the tune will come to you at last…”

Na tom putu odluka čovjek liči na kamen, koji predstavlja čvrstinu, nedjeljivost, cjelinu, stabilnost i postojanost. No, kada počne da se kotrlja, od trenja sa podlogom i sudara sa drugim kamenjem, neminovno poprima drugačiji oblik. Tada se prepušta uticajima okoline. Međutim, kotrljanje u nepoznato može biti izazov, prelazak u drugu zonu u ponovno izgrađivanje, kada upoznajemo nove stavove, istražujemo nove prostore i idemo dalje od naših ubjeđenja. Ponovo ih istražujemo i prepuštamo transformaciji u više nivoe. Postoji i tu drugačiji ugao posmatranja, jer kako filozofi kažu, čovjek je kamen koji misli da je slobodan, a zapravo je nečijom rukom bačen.

Naravno da nikada niste sigurni koja je odluka ona prava. Čitam upozorenje na kutiji cigara da pušači umiru mladi. Oraspoloži me kutija cigara, nasmijala sam se. Smijem se, jer želim da mislim da ću vječno ostati mlada i onda se nasmijem još jače, tako onda meni kutija cigara poručuje da ću vječno umirati. Nema kraja problemu, nema rješenja, nego stani na drugu stranu.

Ako ne možeš preskočiti taj bezdan koji je ispred tebe i guši te, idi onda brate na drugu stranu ulice.

Šta si se tu zaglavio i misliš nema dalje od te tvoje trenutne perspektive.

Uvijek ima dalje i uvijek ima nešto iza, nešto ispred ili jako daleko, ali ima. Ispuši tu svoju cigaru, druže i zagazi dalje.

Autorka: Željka Rakić

Bombardovanje pitanjima, ali vrijedno, jer rijetko zastanemo da razmislimo o onome što radimo svakodnevno, kao i o posljedicama tog što radimo.

Svakog dana više od tri hiljade Amerikanaca mlađih od osamnaest godina zapali svoju prvu cigaretu. Nažalost, većina njih nije svjesna u šta se upušta. Ali…

Već dugo se vode razne kampanje protiv pušenja širom svijeta, od zabrane reklamiranja duvanskih proizvoda, preko odvajanja prostora za pušače na javnim mjestima do potpune zabrane pušenja van svoja četiri zida. Sve to se radi u cilju sprečavanja raka pluća, srčanih bolesti, moždanog udara i dijabetesa, koje pušenje izaziva i rezultira smrću 480 000 ljudi godišnje samo u Sjedinjenim Državama. Objašnjenje takvog uticaja po ljudski organizam je u samim sastojcima: samo jedna cigareta sadrži preko šest stotina različitih sastojaka uz sedam hiljada hemikalija koje se nalaze u duvanskom dimu.

Stvar sa cigaretama je da one ne sadrže samo čisti duvan već i stotine dodataka, a ono što još više komplikuje stvar jeste da sagorijevanje ovih supstanci vodi formiranju novih hemikalija koje, kako tvrde naučnici, imaju poseban uticaj na zdravlje.

I dok proizvođači cigareta insistiraju da se mnogi od ovih sastojaka nalaze na listi bezbjednih, među odobrenim sastojcima za proizvodnju hrane i pića, neki od njih su ipak u sastavu proizvoda koje vam ne bi na pamet palo da unesete u svoj organizam.

Na primjer – arsenik – neorganska materija, koja se najčešće nalazi u otrovima za pacove i prema istraživanjima predstavlja kancerogeni otrov koji ugrožava srce, reproduktivne organe i razvoj čovjeka.

Tu je, potom, ugljen monoksid koji se nalazi u izduvnom gasu auta i nikotin, dio insekticida pa su tu kadmijum, aktivni sastojak baterija i heksamin, čest u upaljačima. Sve u svemu, preko sedamdeset sastojaka i hemikalija nađenih u cigaretama smatra se kancerogenim i na neki način, smrtonosnim.

Dim cigareta može uticati na protok kiseonika u organizmu, sprečavajući njegovo kretanje u krvi ili smanjujuću sposobnost tkiva da ga upija. Prema podacima Američkog udruženja za borbu protiv raka, upravo ovaj dim je uzrok 30% svih smrtnih slučajeva oboljelih od raka, a sem smrti, može dovesti do raznih bolesti poput bronhitisa i hroničnog začepljenja disajnih puteva.

Ali…

Vratimo se onom “ali” sa početka. Ne smatraju svi da je ovo slučaj i pronalaze argumente za pušenje.

Kako se može smatrati da cigarete mogu biti korisne kada Svjetska zdravstvena organizacija, kao i svako medicinsko udruženje i svaki doktor kažu da su krajnje i nužno štetne?

Mogu li pušači naći razlog da odbace sva ta “rak, srčane bolesti, bronhitis” upozorenja i usprotive se gomili predviđenih opasnosti i bolesti?

Možda je ovo svijetla tačka u začađenim plućima, ali postoji mogućnost da su ovo četiri prednosti, koje pušenje može da donese:

Pušenje smanjuje rizik od operacije koljena

I dok pušači troše gomile novca na cigarete, bar znaju da im taj novac neće zatrebati za operisanje koljena. Iznenađujući rezultati novih istraživanja Univerziteta Adelejd u Australiji pokazuju da su ljudi koji puše u manjoj opasnosti da će morati da ugrađuju vještački zglob u odnosu na nepušače.

Kakve veze imaju ove dvije stvari? Pa, operacije koljena su najčešće neophodne sportistima i gojaznim ljudima. Sportisti rijetko puše, a pušači rijetko trče, a i rjeđe jedu prekomjerne količine hrane.

Takođe, tu je i zanimljiv nalaz da je moguće da nikotin usporava trošenje hrskavice i usporava osteoporozu.

Pušenje smanjuje rizik od Parkinsonove bolesti

Brojne studije su prikazale neočekivanu i uvrnutu obrnutu korelaciju između pušenja i Parkinsonove bolesti. Dugogodišnji pušači su, nekako, “imuni” na Parkinsona i to nije zato što umru zbog cigareta i prije nego što dočekaju starost, kada se ova bolest javlja.

Posljednje istraživanje na ovu temu objavljeno je u martu 2010. godine u stručnom časopisu “Neurologija.” Iako daleko od utvrđivanja uzroka zaštitnog faktora pušenja protiv Parkinsonove bolesti, pokazano je da duže i češće korištenje cigareta vodi rjeđem obolijevanju, a naučnici sa Harvarda su, u striktno naučnom duhu, objasnili da nemaju pojma o čemu se tu zapravo radi.

Pušenje smanjue rizik od gojaznosti

Pušenje ili preciznije nikotin u duvanskom dimu, potiskuje glad. Ovo i nije neko novo otkriće, budući da su za to znali i Indijanci i prije Kolumbovih osvajanja, a proizvođači cigareta su još početkom dvadesetog vijeka svojim reklamama predlagali gojaznim ženama da, ukoliko hoće da izgube kilograme, počnu da kupuju njihove proizvode.

Istraživanje objavljeno prije pet godina u časopisu “Psihologija i ponašanje” predstavlja samo jedno od mnogih, koje pokazuje da debljanje gotovo uvijek prati ostavljanje cigareta i predstavlja jednu od glavnih prepreka u donošenju odluke da se kaže “Ne” cigaretama.

Odnos između pušenja i kontrole tjelesne mase je prilično složen: nikotin istovremeno djeluje i kao stimulans i kao potiskivač gladi, a sam akt pušenja povlači izmjenu ponašanja pri kojoj paljenje cigarete zamjenjuje užine ili grickanje hrane. Iako nijedan doktor ne bi preporučio cigarete kao sredstvo za mršavljenje, s obzirom na sve druge štetne posljedice pušenja, ovakva istraživanja pokazuju da mogu da posluže svrsi.

Pušenje smanjuje rizik od smrti nakon srčanog udara

Ako se uporede nepušači i pušači koji su imali jedan ili više srčanih udara, vidi se da je stopa smrtnosti pušača manja, a pozitivan odgovor na terapiju bolji.

Ali, tu je caka. Razlog srčanog udara pušača jeste oštećenje arterija uzrokovano dimom, a brži oporavak mogu da duguju činjenici da su u prosjeku deset godina mlađi od nepušača koji dožive prvi srčani udar.

Ipak, avgustovsko izdanje “Srčanog žurnala” iz 2005. godine kaže da ovo nije dovoljno objašnjenje paradoksa pušača, jer godine nisu dovoljan faktor da bi se potpuno shvatila razlika u preživljavanju srčanog udara.

Da li se isplati zbog ova četiri razloga zapaliti cigaretu? Javite nam prije nego posegnete u torbu za paklicom. I zamislite na sekund u svojim plućima otrov za miševe, dim iz auspuha, insekticid i tekućinu iz baterija. Sreća, bar vam se ruke neće tresti pri pomisli na sve to, jer će vas Parkinson zaobići. A vi zaobiđite nekad neku cigaretu. Ravnoteža je zakon.

Živi ste se zakopali