Istraživanjem britanskog Instituta za autonomiju i Islandskog udruženja za održivost i demokratiju (Alda) je utvrđeno da je Island prošle godine imao brži ekonomski rast nego većina evropskih zemalja te da je njegova stopa nezaposlenosti jedna od najnižih na Starom kontinentu.

“Ovom studijom se pokazuje prava uspješna priča – kraće radno vrijeme je postalo široko rasprostranjeno, a ekonomija je, prema nisu pokazatelja, snažna”, rekao je Gudmundur D. Haraldsson, istraživač organizacije Alda.

U dva velika istraživanja, provedena 2015. i 2019. godine, zaposleni u islandskom javnom sektoru su sedmično radili 35-36 sati, bez snižavanja plata. Mnogi od onih koji su bili obuhvaćeni istraživanjem ranije su sedmično radili 40 sati.

Istraživanjima je bilo obuhvaćeno 2.500 zaposlenih, što je u to vrijeme bilo jedan posto radne snage Islanda. Utvrđeno je da je produktivnost na većini radnih mjesta ostala ista ili poboljšana dok se dobrobit radnika dramatično poboljšala, što se odnosi na nivo stresa i ravnotežu između privatnog i poslovnog života.

Nakon istraživanja, islandski sindikati su pregovarali o skraćenju radnog vremena za desetine hiljada svojih članova, piše CNN.

Direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH Ivan Brbalić rekao je da postoji mnogo domaćih radnika koji teže da odu i rade u inostranstvu, dok poslodavci sve više insistiraju i traže da se angažuju strani radnici.

Prema njegovim riječima, poslodavci u BiH smatraju da zakoni i procedure u zemlji nisu konkurentni i da se oni ne mogu u tome kvalitetno takmičiti sa poslodavcima drugih zemalja u regionu.

“Najveći problem je zadržavanje domaćih radnika”, istakao je Barbalić na stručnoj raspravi “Obrazovanje, zapošljavanje i privreda”, te dodao da je veliki broj ljudi u zemlji nezaposlen, a da više od 50 odsto ne traži aktivno posao.

On je naveo da Agencija od 2013. godine prati pozitivne trendove – raste stopa zaposlenosti, pada nezaposlenost, ali, kaže, to nije dovoljno.

“Ono što je problematično jeste da naša evidencija, na neki način, nije kvalitetna, jer je znatan broj ljudi na birou registrovano kao nezaposleno, a pri tome ne traži posao”, izjavio je Barbalić, ističući da na taj način ostvaraju zdravstveno osiguranje.

Prema njegovim riječima, ljudi iz obrazovanja treba da ojačaju dijalog sa poslodavcima, jer tu nedostaje određene dinamike.

“Potrebno je stvarati radnu snagu koja je konkurentna na tržištu rada, ali pratimo velike globalne trendove i trenutno je na zapadu velika potražnja za radnicima i to je privlačna ponuda za radnike iz naše regije”, poručio je Barbalić, prenosi Srna.

Izvršni direktor Savjeta stranih investitora BiH Sanja Miovčić rekla je da je pitanje radne snage najvažnija tema u zemlji.

“Ako pitate kompanije koji je to izazov ili problem sa kojim se suočavaju i šta im predstavlja najveću prepreku za rast i konkurentnost, kažu da je to upravo nedostatak stručne radne snage, i radne snage uopšte”, pojasnila je Miovčićeva.

Prema njenim riječima, povećanje plata danas nije dovoljno da bi ljudi ostali u jednoj kompaniji.

“Kompanije se negdje takmiče i žele da pruže što bolje uslove rada. Svjesni su da je potrebno paziti te ljude i dati im nešto više”, istakla je Miovičićeva.

Džef Keps (33) od 2019. radi po šest meseci na Južnom polu, a za to dobija oko 75.000 evra.

Pre toga je radio u salonu automobila, seća se kada mu je prijatelj rekao za priliku za posao polarnoj stanici Amundsen-Skot na Južnom polu, koja je u vlasništvu američke vlade, piše Mirror.

“Radio sam u autosalonu kao mehaničar. Jednog dana došao je stari prijatelj i rekao da im treba mehaničar za rad na motornim sankama na Južnom polu. Pomislio sam – zašto ne”, priseća se Džef.

Ispalo je da je odluka bila dobra, mada sad živi na mestu gde temperature padaju i ispod -60, a prva prodavnica je udaljena hiljadama kilometara.

„Ma to je kao da živite na velikom brodu. Radim dole od 2019. godine, a tu sam čak upoznao i svoju devojku Mišel. Ona je radila u keteringu. Mi stanicu nazivamo našim svemirskim brodom. Od iduće najbliže ovakve stanice udaljeni smo više od 1.000 km, potpuno smo izolovani“, priča Džef.

Naučnici u stanici obavljaju važna istraživanja vezana za klimatske promene i svemir, ali Džef kaže da je tamo život „normalan“.

“Kao da ste u nekom lepom hotelu. Imamo sjajan tim kuvara. Unutra je sobna temperatura i možete da šetate u majici kratkih rukava”, objasnio je i otkrio da trenutno tamo živi oko 40 ljudi ukupno. “Gradite izuzetno blisku zajednicu jer viđate iste ljude svaki dan, sve je to prilično lepo dok ne otvorite vrata, a onda se sve promeni”.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jeff Capps (@thejeffcapps)

Džef često mora da radi napolju po vrlo hladnom vremenu, popravljajući vozila. Jednom je, kaže, radio na -76C, što je opisao kao “nadrealno”.

“Čovek bi pomislio da ćeš se trenutno smrznuti na smrt, ali to je suv vazduh, pa zapravo nije tako loše kao što zvuči. Najčudnije je što nikad nisam osetio drhtavicu ili hladnoću do kosti. Najgore je što ako hladnoća pogodi bilo koji deo vaše kože koji je nepokriven, dobijete oštar osećaj kao da vam je koža ubodena nožem”, opisao je Džef, prenosi N1 Hrvatska.

“Zimi je napolju ludnica, uvek je mračno jer Sunce zalazi jednom godišnje, tako da je šest meseci dan, a zatim šest meseci mrak. Jedan od najboljih delova života na Južnom polu je društveni život. Svi smo kao velika porodica, imamo svađe, ali ipak se na neki način poštujete. Svi prigovaramo jedni drugima, ali onda se svi zajedno zabavljamo i pijemo viski”, dodao je, ortkrivajući i da su zabave u centru “legendarne”.

“Morate da budete mnogo kreativniji tamo. Imali smo zabavu s božićnom temom, a takođe smo organizovali Olimpijske igre Južnog pola – zajedno s ceremonijom otvaranja”, ispričao je.

Međutim, uz ovu procjenu, pojedini stručnjaci smatraju da dalji razvoj vještačke inteligencije može uticati na poslove koji iziskuju ljudsku kreativnost i inteligenciju (IT, dizajneri…), ali i poslove koje ljudi iz BiH obavljaju u inostranstvu (vozači…).

Ali, prije nego što ukrstimo mišljenja privrednika, poslodavaca i ekonomista iz BiH, nakratko ćemo podsjetiti da će vještačka inteligencija biti jedna od glavnih tema na Svjetskom ekonomskom forumu koji se održava u švajcarskom Davosu, i to pod nazivom “Vještačka inteligencija kao pokretačka snaga za privredu i društvo”.

Upravo tim povodom, Kristalina Georgijeva, šefica MMF-a, kazala je nedavno da trend porasta i jačanja AI može da ugrozi skoro 40 odsto radnih mjesta u svijetu i tako produbi nejednakost. Zbog toga, ona je pozvala vlade da uspostave mreže socijalne sigurnosti i ponude programe prekvalifikacije kako bi se suprotstavili uticaju vještačke inteligencije.

“Kreatori politika moraju se proaktivno pozabaviti AI kako bi spriječili da tehnologija dodatno podstakne društvene napetosti. Budući da se AI nastavlja prilagođavati, očekuje se da će i pomoći i štetiti ljudskoj radnoj snazi”, navela je ona, ponavljajući riječi stručnjaka da će “dublje” učinke vještačke inteligencije osjetiti naprednije ekonomije, nego tržišta u nastajanju.

S tim u vezi, bh. ekonomija i tržište svakako se u ovom trenutku ne mogu nazvati naprednim, zbog čega poslodavci i privrednici nisu zabrinuti uticajem AI.

Saša Trivić, predsjednik Unije poslodavaca RS, ističe da je u razgovoru sa softverskim stručnjacima informisan kako će dalji napredak vještačke inteligencije njima biti od koristi.

“Zato bi vjerovatno u nekom dužem vremenu broj tih radnih mjesta mogao biti smanjen, tu mislim na IT i neke uslužne djelatnosti, poput call centara i slično”, kaže Trivić za “Nezavisne novine”.

Ipak, on naglašava da radna mjesta u Srpskoj, a koja se tiču proizvodnje kojom se najviše bave poslodavci i privrednici, ne bi trebalo da budu ugrožena.

“Ne bi trebalo da izgubimo radna mjesta, već samo možemo dobiti kvalitetnija i zato treba da pratimo tu vještačku inteligenciju i da osposobljavamo gdje god je to moguće. Ne treba se toga plašiti i bježati pred njome”, dodao je Trivić.

I Pero Ćorić, predsjednik Privredne komore RS, ističe da vještačka inteligencija nije nešto što može uticati na BiH u nekom značajnijem obimu.

“Vrlo je teško očekivati da bi vještačka inteligencija i te visoke tehnologije mogle brzo ući u naš privredni sistem i da zamijene određeni broj radnika i tehnologija. Kod nas to još ide relativno sporo i u nekom doglednom vremenu to ne bi trebalo da ima neki značajniji uticaj, bar kada je privreda u pitanju. Za neke društvene aspekte, poput obrazovanja ili IKT sektora, moglo bi da utiče”, rekao je Ćorić.

Dalje kaže i da će sva priča o vještačkoj inteligenciji sigurno zavisiti od toga koliko AI bude donijela ili odnijela promjena u Evropi.

“Pošto smo mi povezani sa privrednom EU, onda vjerovatno kako će se to tamo razvijati, imaće sigurno refleksije i ovdje, ali je nerealno očekivati da damo neku konkretniju procjenu u ovom trenutku”, naveo je Ćorić za “Nezavisne novine”.

Ekonomisti smatraju da su upozorenja MMF-a previše pesimistična u smislu gubitka radnih mjesta i da se i ranijih godina, po sličnom receptu, dešavalo da pogriješe.

“Obično bude napretka u novim tehnologijama, jer se razvijaju neki novi poslovi koji suspenziraju postojeće poslove koji se gube”, kaže Admir Čavalić, ekonomista.

Ono što u priči o gubitku poslova on izdvaja kao posebno zanimljivo, jeste to što su ranija predviđanja išla u pravcu toga da će roboti najviše zamijeniti radnike na fizičkim poslovima, ali da je razvojem AI jasno da bi prvi na udaru mogli da se nađu poslovi koji zahtijevaju ljudsku kreativnost i inteligenciju, što bi, tvrdi, moglo da djeluje na BiH.

“Tu su dizajner, programer, neki jednostavni poslovi koji podrazumijevaju rad za računarom, bar u ovoj prvoj fazi razvoja AI. To može svakako djelovati na poremećaj tržišta u BiH, jer imamo tu IT industriju koja nudi izuzetne perspektive, plate i slično.

Svakako, ugroziće i poslove koje naši ljudi obavljaju vani, a su to vozači kamiona ili neki drugi poslovi. E sada, vjerovatno u BiH taj trend neće biti brz kao u zemljama koje su već doživjele digitalnu transformaciju, ali će se desiti. Zanati ne bi trebalo da budu ugroženi, iako tradicionalno jesu”, zaključio je Čavalić za “Nezavisne novine”.

Naime, Vedrana Poletar iz Laslova kod Osijeka u Hrvatskoj, simpatična djevojka sitne građe, dok trepnemo, uskoči u svoj traktor, upali ga i otjera u polje. Iako joj je tek 26 godina, ova djevojka ima već osam godina poljoprivrednog iskustva. Da, dobro ste izračunali – čim je postala punoljetna, otvorila je porodično poljoprivredno gazdinstvo.

“Više se i ne smatram mladim poljoprivrednikom”, našalila se Vedrana, koja obrađuje 24 hektara plodne zemlje.

Završila je prvo trgovačku školu, a potom se prekvalifikovala za opšteg poljoprivrednog tehničara. Ljubav prema poljoprivredi u njoj je tinjala od malih nogu, a imala je, kako kaže i savršene uzore.

“Tata je bio inicijator ideje da se bavim poljoprivredom. Meni to, naravno, nije bio plan, ali uz tatu sam zavoljela ovaj posao. Kada sam mu se ja pridružila, on je već deset godina uzgajao žitarice. Otvorila sam poljoprivredno gazdinstvo u novembru 2015. godine i kao mladi poljoprivrednik dobila sam državni podsticaj”,  rekla je ona za Večernji list.

Mnogi joj nisu vjerovali

Prijatelji i poznanici nisu joj vjerovali da će ostati dosljedna svom poslu.

“Kada sam rekla da otvaram sopstveno poljoprivredno gazdinstvo, poznanici su me gledali u nevjerici, mislili su da to činim samo zbog podstreka, a da će svakako tata sve raditi umjesto mene. To su te naše predrasude.

Međutim, mislim da ljudi polako shvataju kako nema više podjele na muške i ženske poslove. U drugim državama u okruženju, na primjer u Italiji, nevjerovatan je broj mladih djevojaka koje vode vlastite farme krava ili svinja, obrađuju zemlju, tamo je to sasvim normalno.

Iako kod nas još uvijek ima onih koji se čude mladim ženama poljoprivrednicama, vjerujem da svi postaju svjesni da su ovi poslovi laki i za djevojke”, rekla je Vedrana.

Sređena žena u traktoru

Svjesna je da je muškoj populaciji čudno što sređena žena, s nalakiranim noktima i dugom plavom kosom, vozi traktor i obrađuje zemlju. Mada, Vedrana ne samo da vozi traktor, i to još od srednje škole, nego ga je sama i kupila, uz pomoć evropskih fondova.

“Koliko mi je dugo trebalo da naučim da vozim traktor? Dva minuta. Vozim ga od srednje škole, to je džojstik, sve je modernizovano. Planiram da kupim još bolji i moderniji traktor u kom ću samo stisnuti dugme i koji će sam upravljati kako treba”, rekla je Vedrana.

Traktorom provozala i društvo

Priznaje da je u traktoru znala da provoza i svoje prijateljice kako bi ih uvjerila da dobro barata ovim vozilom.

“Bile su ponosne i srećne zbog mene”,  rekla je ona.

Inspiracija drugim ženama

Vedrana je inspiracija i drugim ženama koje maštaju o sopstvenom poslu u poljoprivredi, a možda nemaju dovoljno hrabrosti da se upuste u tu avanturu. Ona im svakako rado dijeli savjete i iskustva. Takođe, spretna je i kod upravljanja popratnim dodacima, kao što je tanjirača, plug pa čak i prikolicom.

“Zapravo radimo jako malo”

Kako joj izgleda uobičajeni radni dan, kaže da zavisi od doba godine.

“Moj posao nije takav da radim 365 dana u godini. Zapravo, radim jako malo. Uvijek ističem kako je sektor ratarstva najlakši u poljoprivredi. Mi ne radimo ni kad pada kiša, ni kad pada snijeg, ni zimi, već radimo samo u sezoni. Kada je vrijeme sjetve, radimo dvije tri nedjelje od jutra do mraka, pa imamo nedjelju dana odmora, i onda nastavljamo”,  kaže ona.

Počela je s obradom 15 hektara zemlje a danas je već došla i do 24 hektara, od kojih može živjeti, međutim želja joj je da proširi svoje imanje na 70 ili 80 hektara. Dio zemlje je njeno vlasništvo, a dio je uzela u zakup.

Preuzeto sa: nezavisne.com

Jedan od njih je i vladika Grigorije koji vrlo često iznosi svoje stavove o brojnim društvenim, političkim, moralnim, kao i verskim temama, a na društvenim mrežama postavlja pitanja građanima da li smatra da mogu biti od koristi većem broju ljudi.

Nedavno je progovorio i o ustaljenom običaju nošenja crne boje nakon smrti voljene osobe, kao i o tome da li je uopšte potrebno na taj način pokazati svoju tugu.

ДА ЛИ ТРЕБА НОСИТИ ЦРНИНУ НАКОН СМРТИ БЛИСКИХ ЉУДИ?!

На ово питање најрадије бих одговорио потпитањем: Да ли је црнина уистину потврда да жалимо и тугујемо за неким?!

Процес туговања одвија се у нама и за то нам није неопходан никакав спољашни доказ. 1/5

— ВЛАДИКА ГРИГОРИЈЕ (@EpGrigorije) September 4, 2022

Sada se osvrnuo na još jednu dilemu velikog broja vernika, a to je da li raditi za velike praznike.

“Često dobijam pitanja da li sme da se obavljaju kućni poslovi na crkvene praznike? Da li je dozvoljeno uključiti veš mašinu, očistiti stan, peglati veš? Odgovor je: da, dozvoljeno je.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Григорије Дурић (@vladika.grigorije)

U većini slučajeva, uverenje da se ne sme obavljati kućni poslovi na crveno slovo proizlazi iz sujeverja, a ne iz istinskog poštovanja prema svetitelju ili prazniku koji se tog dana proslavlja.

“Ako je uistinu posredi poštovanje, onda bi ono trebalo pre svega da se iskazuje odlaskom na liturgiju, molitvom ili, recimo, izbegavanjem ogovaranja i psovanja, a ne da se svede na puko uključivanje ili neuključivanje veš mašine” navodi vladika Grigorije.

“Zaista verujem da Bog ne gleda ko je šta uključio, isključio ili pomerio. Njega mnogo više zanima kako se ponašamo prema drugima, bliskim i dalekim, zanimaju ga naša osećanja, namere i volja”, napisao je biskup u opisu objave koju je podelio na svom Instagramu, a potom je dodatno potkrepio primerima u videu.

Ljudi su mu se u komentarima zahvalili na detaljnom objašnjenju.

“Zamislite samo da je praznik i mi kažemo: danas ništa ne radimo, nego idemo u restoran. Onda nas tamo služe konobari, koji su hrišćani kao i mi i trčimo i radimo, a mi mislimo da malo smo bolji od njih. Međutim, nismo, jer su oni u tom trenutku bolji od nas jer nam služe”, počeo je on prisećajući se svog djetinjstva.

“Zanimljivo je i moje sećanje na detinjstvo, kada su se u mom selu odmarali od rada u polju. Na taj praznik nisu išli u crkvu, već su se kartali i svađali”.

Zatim je zaključio primerom sa Svete Gore i manastira u kome je živeo.

“Na Svetoj Gori, koliko se sećam, i u manastiru gde sam živeo sa vladikom Atanasijem, posle bogosluženja, ako je liturgija, naravno, bila praznik i crveno slovo, ručali smo, a onda bismo radili. Išli smo na svoja poslušanja. Zato rad sam po sebi nikada ne može biti zlo.

Međutim, nepoštovanje praznika i sveca kojeg slavimo na taj dan se ogleda u tome šta mislimo i kuda su usmerene naše misli i postupci, a ne u sedenju i ne radeći ništa”, rekao je vladika.

Preuzeto sa: luftika.rs

Sa navedenim fakultetima kompanija m:tel godinama unazad njeguje lijepu i uspješnu saradnju, a ove godine na pogram m:tel stručne prakse prijavilo se više od 40 studenata koji će praksu obavljati u ljetnjem i jesenjem terminu.

I ove godine praktikanti će provesti radno ljeto izučavajući interesantne teme koje su izabrali, ali i upoznati kompaniju iznutra, radne procese, ekspertizu i tehnologije koje postoje u kompaniji, a koje su na nivou najsavremenijih svjetskih praksi u telekom industriji. Imaće priliku da upoznaju organizaciju m:tel-a i izuzetno široku lepezu karijernih mogućnosti koje inženjer elektrotehnike, matematičar ili informatičar može odabrati u ovoj kompaniji.

Pored svega navedenog, imaće priliku da se upoznaju sa zaposlenima, da dožive pozitivnu i prijateljsku radnu atmosferu i da vide zašto je telekom uvijek najbolji izbor za profesionalni početak mladog inženjera ili matematičara. Ove godine praktikanti su se odlučili za teme Analytics Software, Oracle APEX, Internet of things, Data Warehouse i poslovna analitika, optička transportna mreža, IP/MPLS…

“Naročito nam je zadovoljstvo u kompaniji ugostiti naše stipendiste i na taj način im, pored materijalne, pružiti i pomoć u izgradnji praktičnih stručnih znanja i vještina.

Ono na šta smo svake godine ponosni su naši iskusni mentori, kolege inženjeri koji će i ove godine nesebično dijeliti svoja znanja, vrijedno iskustvo i sve one korisne savjete i podršku koja će ovim sjajnim mladim ljudima dobro doći na njihovom profesionalnom putu i u budućoj karijeri.

Mi u m:tel-u se trudimo da našim studentima zaista budemo iskreni prijatelji, da im budemo na raspolaganju i da damo sve od sebe da svoj obrazovni put uspješno završe i krunišu ga sticanjem diplome“, ističu iz kompanije m:tel.

Pored učenja, praktikantima će svakako ostati dovoljno vremena da uživaju u ljetu i kvalitetnim sadržajima koje nudi grad, a kompanija m:tel je svima onima koji dolaze iz drugih gradova, za vrijeme prakse obezbijedila i besplatan smještaj.

„Našim dragim praktikantima želimo da im vrijeme na praksi u m:tel-u bude lijepo, zabavno i kvalitetno ispunjeno i da im upravo ovo iskustvo bude jedan od razloga zašto će svoju karijeru započeti baš kod nas“, poručili su iz m:tel-a.

Uvažavaju me, poštuju i sin i snaha, unučad i svi ostali… Niko me ne tjera da radim, niti bilo šta zahtijeva od mene. Isto tako, ne mogu me ni spriječiti, ako ja nešto isplaniram,  da uradim, da doprinesem kući i domaćinstvu, ispričala nam je Savka, raspoložena i uvijek spremna za razgovor.

– Srce boli za poslom, žao mi je što sam mnogo propustila i što nisam više stigla da uradim. Uvijek sam bila vrijedna, a tako je i danas. Ne mogu gledati da nešto propada ako to treba i može da se spasi – kazala je Savka Majdanac novinaru Srpskainfo.

U ovom potkozarskom kraju, kojeg priroda bogato podarila, Savka živi sa snahom Biljanom i sinom Vesom. Kod kuće je najčešće sama jer su njih dvoje zaposleni. Ali, ni baka Savka ne posustaje.

– Nema toga posla kojeg ne radim, svaki moj dan, sat i minut su ispunjeni. Rijetkost je da sjedim ili ležim, osim kada se baš mnogo umorim. Kada snaha i sin  odu za poslom, ostajem sama kod kuće i sve poslove stižem da uradim. Moja obaveza su svinje, ovce, krave, živadi…

Sve ih namirujem, donosim hranu, pojim… Radim i u bašti, imam mnogo povrća, ne mogu dopustiti da uraste u travu ili izgori na ovoj vrelini – raportira Savka, trudeći se da nam što bolje i više objasni svoje obaveze ali i stavove. Više puta je ponovila da joj je motika najčešće u ruci.

– Ništa zbog mene ne trpi. Kada neko dođe kući, ugostim ga, javim se na telefon, spremim ručak, onda kosim oko kuće, krčim međe, a brala sam i trešnje… nema toga posla kojeg ne radim. Po tome sam poznata u selu. Drži me životni optimizam, radujem se svemu, svakom danu i svakom čovjeku, svemu dobrome u selu – opisuje Savka svoju svakodnevicu.

– Rano ustajem, u pet ili pola šest, to mi odgovara, nadušem se čistog i svježeg vazduha. Prvo kontrolišem situaciju u domaćinstvu, u štali, u bašti, hranim i pojim stoku. Sama skuvam kafu, posjedim i isplaniram dan. Zdravlje me služi, imam jedino visok krvi pritisak ali trošim tablete i nemam problema.

Prije nekoliko godina, radeći tako oko kuće, ugrizla me bijesna mačka pa sam sto muka prošla, bila sam i u bolnici u Banjaluci ali se opet sve dobro završilo – prisjeća se ova krepka starica napada bijesne mačke.

Mnogo sam se ispatila, veli, zbog ugriza mačke ali sam i to pregurala i idem dalje, ka stotoj.

– Prometnula sam dva rata, odrasla u brojnoj porodici Vukajlović, u istom selu, imala sam sedmoro braće i sestara. Ja sam najstarija ali svi, mlađi od mene su umrli. Ipak, bilo mi je najteže kada mi je umro muž Milovan, prije tridesetak godina – požalila nam se Savka, upoređujući takođe države i vladare koji su se ovdje smjenjivali u njenom dugom životnom vijeku.

– Najljepše sam živjela u vrijeme Titove države, u Kraljevini Jugoslaviji sam bila mlada da bih mogla o tome govoriti. Imala sam 14 godina kada je izbio Drugi svjetski rat. Dolazak slobode, 1945. godine, meni je dao novu šansu, osvijetlio put. Bili smo sirotinja ali nas je nešto nosilo da gradimo srećniju budućnost.

Ta sloboda i taj mir se nikada neće ponoviti – uvjerena je Savka koju njeni ukućani, pažljivo slušaju a tvrdnje odobravaju.

– Lijepo je i danas. Srećna sam što niko od mojih nije stradao u posljednjem ratu ali se žalostim zato što se slabo radi. Kod nas se narod samo svađa, mnogo mržnje uvuklo se u ljude, zavladala je ljenost, samo sjede u kafanama i vode politiku – kritički je opredijeljena baka Savka koja sve prati, komentariše i predlaže.

– Bila sam skoro u Gradiški, tamo nema praznog mjesta u kafani, a na njivi sve prazno… nigdje nikoga. Zarasli su putevi, međe zauzele sve, ne mogu se na putu mimoići dva automobila, njive su se pretvorile u trnjake a domaćini, umjesto da rade, vucaju se po gradu i psuju državu.

Pitam sve, ko treba da okrči njihove njive, možda Milorad Dodik ili neko drugi, ne znam šta još da kažem. Niko staru babu ne sluša i ne pita, a imao bi šta čuti, samo da hoće – uvjerena je naša sagovornica, koja se već priprema da 27. oktobra, proslavi 95. rođendan.

Muzičari su već obećali svirku i to bez naknade a za pojesti i popiti, biće sasvim dovoljno za sve goste, ukućane, rodbinu i komšije. Priča o poslu, ipak je za Savku, na prvom mjestu.

– Mene duša boli za poslom, imam svoju motiku koju nikad ne ispuštam iz ruku, gdje god je kopriva ili trnje, ja siječem i uređujem, ne dozvoljavam da nam kućište i okućnica zarastu u trnju. Moram se potruditi, ne bih voljela, na rođendanskoj proslavi da bude bilo šta zapušteno i neuredno – odlučna je i uporna naša sagovornica koja o mnogim temama ima šta diskutovati.

Sredinom juna, u Kijevce je na odmor iz Austrije došao je i njen unuk Duško sa suprugom i djecom, praunukama Dunjom i Duškom. Za fotografisanje, za Srpskainfo, pridružili su se i prijatelji Božana i Vlado Turudija. Žao joj je, veli, što kod kuće, nije bila njena unuka Nataša ali sigurna da će na proslavu rođendana stići svi Majdanci.

Preuzeto sa: srpskainfo.com

Živimo u vremenu kada svi završavaju fakultete, što državne, što privatne. Postoje živi dokazi koji kažu da se fakultet može kupiti. I to doslovno. Ne vidiš profesore, ne ideš na predavanja, moraš guglat riječ „ispit“, ali imaš fakultet. Problem je što nakon tog završenog fakulteta, napominjem da se sad i ubuduće radi i o privatnim i o državnim fakultetima, žele biti menadžeri. Druga opcija ne postoji. Menadžer i točka. Pod ovim se ne podrazumijeva, primjerice, community manager, nego menadžer koji zarađuje i po 50.000 kn mjesečno i donosi najvažnije odluke u tvrtci.

Znate ono kad ste novi u firmi i onda vam kažu da je vaš zadatak doći ranije dva do tri puta tjedno i malo pomest ispred ureda ili samo prebrisati pod, poslovi na kojima izgubite cijelih 10 minuta svoga života i vi ste onda uvrijeđeni. Zašto? Jer niste vi čistači. Pa vi ste završili fakultet, vas treba dočekati sve čisto i spremno. To su najčešće ljudi koji se zaposle na pojedinim pozicijama, često i preko ujaka i tetka, ljudi koji uglavnom dođu bez jednog dana nekog volonterskog ili honorarno obavljenog studentskog posla. Netko tko ne zna da nekakav nepismeni bonton nalaže da ako si najnoviji NE SMIJEŠ biti najglasniji i pravit se najpametniji. Možda si nekad i u pravu, ali ćeš automatski navući veliki negativan imidž na sebe, a to ti ne treba.

Sjedim danas u autobusu nakon razgovora za posao i u sebi psujem onoga tko je došao na ideju upaliti klimu i otvoriti prozor. Iako cimerica često zna reći da propuh postoji samo kod nas, mislim da sam ja zajedno sa svojim glavoboljama i počepljenim sinusima najbolji dokaz za demantiranje te tvrdnje. Sjedim tako i vodim unutarnji monolog i primijetim da mi iza leđa dva srednjoškolca vode zanimljiv dijalog, pokrenut pitanjem jednoga o tome kako je u školi.

Znaš, brate, ja ti imam 150 opravdanih sati i 120 neopravdanih, morat ću na produžnu iz matematike, kaže prvi.

U stari moj, pa kaj ti starci kažu na to, zabrinuto će drugi.

A kaj će mi reći daj molim te, demonstrativno završava prvi.

Ne znam, stari, ja ti sad još rješavam zadnje ispite, ali imam prosjek 4.1, 4.2, to mi je taman, kaže drugi.

Prestane tu priča o prosjecima i razrednim ispitima i odjednom se prebace na temu pištolja i Hitlera. Budući da sam vjerojatno na nekoliko sekundi zaspala, probudio me viši ton prvog momka koji je sad pričao kako njegov prijatelj u nekom security poduzeću ima preje*enu plaću i kako ima prebrutalan pištolj. S te teme nekako su skrenuli i na to čime bi se tko htio baviti. Krene pričati prvi kako bi on radio za plaću od minimalno 10.000 kn jer je 6.000 kn u Zagrebu premalo, što stoji. Ne bi to bilo tako čudno da nije prije toga ispričao omjer opravdanih i neopravdanih sati koje sam vam navela na početku i da nije rekao da njegova srednja škola traje tri godine, ali on će završiti i četvrti stupanj jer on hoće i želi više. Bilo mi je to sve kontradiktorno jer je uporno prije toga tvrdio da je škola glupa i da nema on „kaj“ raditi u školi kad ima pre*ebenu ekipu, šta da on sad radi.

Razmišljam tako o ovoj temi koju sam urednici predložila početkom mjeseca i dolazim do zaključka kako su mi dali super inspiraciju za napisati kolumnu. Ostala sam zapanjena činjenicom kako netko od recimo 16 godina mašta imati plaću minimalno 10.000 kn, a svjesno prije toga priznaje da ne ide baš u školu jer je to za luzere, trenira boks i voli se potući u klubovima, nije zadrti Bad Blue Boys nego poznaje sve one prave zagrebačke Bojse. Dođe mi tako da sjednem i plačem što nisam imala nijedan neopravdan sat u srednjoj školi jer će mi vjerojatno upravo takav, ukoliko se nešto u ovoj Lijepoj našoj ne promijeni, biti šef.

Ne može subota prije petka, ne može 4 prije 2, kaže također jedna pjesma. I upravo je tako. Kada bi svi oni koji žele biti menadžeri u određenoj tvrtci, prvo krenuli s nekih malih pozicija, ponekad pomeli ispred ulaza, pozdravili svakog radnika koji dolazi na posao i na kraju krajeva – vidio i prošao s njim kroz sve što radi, onda bi, kada postane menadžer, znao kako je biti u koži svakog od zaposlenika i znao bi se cijeniti njegov rad.

Nismo svi za fakultete, niti to trebamo biti. Nismo svi stvoreni za menadžere, ne trebaju i ne mogu svi biti menadžeri. Nismo svi za sve, ali bismo trebali znati da ukoliko želimo doći do vrha, taj vrh trebamo skromno i laganim koracima i osvojiti.

Predstavljene kao simbol plodnosti, ljepote, nježnosti, ljubavi i majčinstva one su to i ostale, ali su spoznale kako da budu inspiracija same sebi, a ujedno i drugim ženama.

Prosto rečeno, one zaista #svijetkrojeposvojojmjeri, ali i ostavljaju trag. Svaka od njih ima ono po čemu je posebna. Svaka ima dar vrijedan pažnje, stoga je Oslobođenje grupacija odlučila ispričati njihove priče i na taj način nagraditi njihov rad, trud i zalaganje.

Stoga u martu i aprilu putem digitalnih i printanih platformi Oslobođenja, kao i na grupacijskim društvenim mrežama, donosimo njihove puteve do inspiracije, odvažnosti, hrabrosti a i realnosti koja ih je znala pokolebati, ali ne i zaustaviti.

Ostaviti trag nije uvijek bilo lako, njihove priče jesu inspirativne, ali su na putu do toga da postanu inspiracija išle putem bez prečica, ipak odvažne u svojim namjerama i ambicijama uspjele su postići ciljeve. One su žene, one kroje svijet po svojoj mjeri i one su inspiracija!