Prije svega hvala na lijepim riječima o našim rakijama. Razlog zbog kojeg smo odlučili da se bavimo ovom proizvodnjom je sirovina, odnosno voće koje se nalazi na Majevici. Majevica kao region ima fantastične uslove za proizvodnju voća visokog kvaliteta. Tradicija proizvodnje voća je ovdje duga par stotina godina. Rakije proizvedene od majevičkog voća posjeduju specifičnu aromatiku i veoma su prepoznatljive na tržištu.

Poseban spoj klime, zemljišta, osunčanosti, ruže vjetrova i tradicionalne recepture daje ovim rakijama karakteristične arome i odražava pravi karakter podneblja iz kog dolazi.

Kako ste došli na ideju da se destilerije zove baš Epoha, a da imena rakija prate različite epohe?

Smatramo da je rakija nepravedno zapostavljena u odnosu na druga alkoholna pića, kao što su francuski konjak, škotski malt viski ili ruska vodka. Vjerujemo da će ubrzo pronaći svoje mjesto na listi vrhunskih pića i da je naredni period epoha rakije, otuda i naziv Epoha. Svaki našu rakiju predstavili smo kroz vrijeme odnosno epohu koja tematski odgovara vrsti, senzibilitetu i ukusu.

Tako je “Klasika” rakija od šljive, jer šljivovica je kod nas klasika. “Romantika” je rakija od kruške vilijamovke, jer se najviše dopada damama. “Impresija” je rakija od kajsije, jer kajsijevača daje nezaboravne čulne impresije. “Renesansa” je rakija od dunje, jer proizvesti prirodnu rakiju od dunje je ravno najzahtjevnijim renesansnim umjetnickim djelima. I na kraju “Simbolika” naša najbolje ocjenjena rakija na svim takmičenjima, travarica koja je simbol naše destilerije.

Koja rakija se za sada najviše pije?

Konzumiranje rakija po vrstama zavisi od podneblja, odnosno tradicije ispijanja rakija. Kada je Republika Srpska u pitanju u Krajini od naših rakija najviše se pije travarica i dunjevača, u  Semberiji šljivovica i kajsijevača, a u Hercegovini šljivovica i vilijamovka. U Srbiji barrique rakije, dok u Švajcarakoj dunjevača i kajsijevača. A u svim regionima posebno su interesantne rakije od autohtonih sorti voća.

Recite nam nešto o barique verzijama. Kako teče taj proces, šta je finalni proizvod, po čemu su te rakije posebne?

Možda i najzahtjevniji proces u proizvodnji rakija je odležavanje u drvenim buradima ili bačvama, odnosno starenje rakija. Naše rakije odležavaju u barrique buradima, 225l zapremine, od šumadijskog hrasta sorte Kitnjak. Minimum 60 godina staro drvo, građa prirodno sušena minimum tri godine.

Kombinacija aroma dobijenih od hrasta Kitnjaka i primarnih aroma od ovih voćnih ljepotica daje nezaboravne čulne impresije i rakije postizu veoma veoma visok kvalitet.

Ko je zadužen za to da finalni proizvod, svaka od rakija, bude baš ono što ste zamislili? I da li ste do sada osvajali neke nagrade?

Ideja o finalnom izgledu rakija potiče od samih tvoraca, odnosno vlasnika destilerije. U konačnici sve mora da izgleda onako kako smo to mi zamislili. U procesu proizvodnje koristimo pomoć najistaknutijih stručnjaka, kako tehnologa za fazu proizvodnje destilata, dizajnera za vizuelni identitet, tako i marketing stručnjaka za krajnju promociju gotovog proizvoda.

Medalje i nagrade su značajne za mlade destilerije, mi to koristimo da skrenemo pažnju na naše rakije. Ali uspjeh bi trebalo ponoviti i u narednim godinama, pokazati da to nije bila slučajnost. Naše rakije postižu visoke rezultate na skoro svim relevantnim regionalnim takmičenjima.

Ja, na primjer, ne ubrajam Epohu među destilerije koje su u potpunosti afirmisane, pozicionirane i komercijalno zastupljene i mislim da treba na tome da nastavimo da radimo. Jer nije dovoljno dobiti dva-tri zlata na takmičenjima i onda uživati na lovorikama čekajući da tržište to prepozna. Potreban je dugogodisnji rad kako bi se postigli rezultati kojima bi mi bili zadovoljni.

Destilerija je i više od samo proizvodnje. To je i turističko mjesto gdje imate organizovane posjete, druženja i mnogo uživanja. Kako do termina za posjetu?

Destilerija Epoha je jedna od rijetkih koje su proces proizvodnje postavile po najsavremenijim haccp standardima. U destileriji sve se radi transparetno i posjetioci mogu da se uvjere u način na koji mi proizvodimo rakije. Takođe, degustacija u barrique podrumu ima jednu posebnu draž, jer pored rakija koje su na tržištu mogu da se probaju i destilati u pripremi koji čekaju da ugledaju svjetlost dana.

Gdje se sve mogu kupiti vaše rakije?

Rakije Destilerije Epoha, na tržištu BiH se mogu naći u maloprodajnom objektima marketa “Tropic” i “Crvena Jabuka” a uskoro i u on line prodavnici na našoj web prezentaciji. Takođe, i u restoranima, hotelima i kafićima u skoro svim većim gradovima BiH.

Recite nam, koju vi Epohu najviše volite?

Sve rakije iz asortimana Destilerije Epoha imaju svoje vrijeme i mjesto konzumiranja… Bezbojne rakije iz standardne serije su “all day” rakije. Mogu da se piju i ujutru uz kafu, uz ručak kao i aperitiv uz večeru. Barrique rakije su dižestivne, zahtjevaju meze ili  hranu. A travarica je specijalna rakija koja se konzumira uz suvi kolač, štrudlu ili lijenu pitu. Tako da i ja, u zavisnosti od prilike, mijenjam svoje favorite.

Preuzeto sa: seesrpska.com

Kada i spomenemo genocid Turske nad Jermenima ne znamo ni o kojoj brojci ljudi stradalih u I Svjetskom ratu je riječ,, zar ne? Jermenska populacija u Otomanskom carstvu sa nekadašnjih 2 miliona došla nje a broj manji od 500.000 ljudi.

Tadašnji američki ambasador u Carigradu, Henri Morgentno je napisao „Siguran sam da u sveukupnoj istoriji ljudskog roda do sada nije bilo tako užasnih dešavanja“ a ja sam siguran da ih nije bilo ni do dana današnjeg.

Opšti podaci o Jermeniji govore da danas ima oko 3 miliona stanovnika, a da njena velika dijaspora širom svijeta čini oko 10 miliona ljudi. To je čini broj  zemljom sa najbrojnijom dijasporu u odnosu na domaće stanovništvo na svijetu.

Još po nečemu je Jermenija prva zemlja u svijetu.  Tamo je prvi put hrišćanstvo postalo zvanična religija i to u četvrtom vijeku. Danas je jermenska crkva potpuno odvojena od ostalih hrišćanskih crkava u svijetu.

Još jedno malo poznata stvar je –  Jerusalem.

Zašto sada Jerusalem ako pričamo o Jermeniji? I meni je taj upitnik bio nad glavom. Kada pomenemo Jerusalem onda nam je to asocijacija na ukrštanje tri religije, hrišćanstvo, judaizam i islam.

Sveta mjesta za ove religije nalaze se na istom mjestu u Starom gradu. Ali tu se nalazi i Jeremenska četvrt. Najmanji dio od četiri dijela Starog grada. Sam taj dio pokazuje razliku u odnosu na hrišćansku četvrt iako su Jermeni hrišćani.

U Jerualemu živi oko 5.000 Jermena a oko 500 su stanovnici Starog grada. Podatak koji je za mene fascinantan i govori koliko su Jermeni narod za poštovanje je da Jermeni u Jerusalemu znaju 5 jezika. Naravno jermenski, hebrejski koji znaju bolje od svakog Jevreja, arapski koji znaju bolje od svakog Palestinca, engleski i jedan po njihovom izboru.

Svi smo čuli za Nojevu barku i potopu koji je nastao od kiše koja je neprestano padala 40 dana i noći. Nojeva barka je spasila, prema hrišćanskom vjerovanju, ljudski i životinjski rod.

Gdje se zaustavila Nojeva barka?

Zaustavila se na planini Ararat.

Gdje se nalazi planina Ararat?

Nalazi se u Turskoj.

Kakve onda veze ima sa Jermenijom?

Smatra se nacionalnim simbolom Jermenije.

Vrh Ararata prekriven je snijegom na visini 5.165 metara i nemoguće ga je ne vidjeti ako ste u glavnom gradu Jermenije – Jerevanu.

Jedna anegdota vezana je za ovu planinu. Turci su upitali Staljina: „Zašto se na grbu Jermenije nalazi Ararat, ako nije u Jermeniji?“ na šta je Staljin odgovorio: „Pa šta? I Turska ima Mjesec na svojoj zastavi iako se Mjesec ne nalazi u Turskoj“.

Jermeni su narod koji danas ima najviše šahovskih velemajstora po glavi stanovnika.

Zašto?

Sigurno jedan od razloga za to je da sva djeca od šest do osam godina obavezno pohađaju časove šaha. To je tako od 2011. godine.

Još jedna stvar koja je na ponos Jermenije je jermenska rakija. Neki podaci o njoj govore da je postojala još od Nojevih vremena. Savremena istorija jermenske rakije počinje krajem XIX vijeka kada je sagrađena prva fabrika rakije u Carskoj Rusiji pod vlasništvom trgovca Nikolaja Tairova.

Siguran sam da ovaj dio teksta je interesantniji muškom dijelu čitalaca. A možda i griješim.

Na početku fabrika nije dobro funkcionisala i vlasnik ju je prodao izvjesnom Šustovu koji pravi kompaniju „Šustov i sinovi“. Kasnije su počeli da proizvode vrhunski konjak.

Još jedna anegdota, ovaj put vezano za alkohol.

Znamo da je Vinston Čerčil bio ljubitelj viskija, ali postoji i priča da je bio ljubitelj konjaka i to jermenskog kojeg mu je prvo poklonio Staljin. Postoji i priča da ga je Staljin snadbijevao sve do njegove smrti.

Interesantno da je 2013. ruski predsjednik Vladimir Putin poklonio flašu jermenskog konjaka britanskom premijeru Dejvidu Kameronu. Konjak nosi naziv Ararat.

Za kraj malo podataka o jermenskoj kulturi.

Kultura Jermenije obuhvata mnoštvo elemenata počevši od plesa, muzike, arhitekture, geografije itd. Jermenski folklor se smatra najstarijim u svijetu. Uz dobro piće ide i dobra hrana a Jermenska kuhinja je drevna kao i njena istorija.

Činjenica da je tako govori da je njihov hljeb LAVAŠ uvršten u UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Još je mnogo jela koja čine Jermensku kuhinju posebnom, a nastala je kombinacijom istočne i mediteranske kuhinje sa raznim začinima, povrćem, ribom i voćem što čini njihova jedinstvena jela.

Kajsija je nacionalna voćka, a jedna od boja na Jermenskoj zastavi ima boju kajsije. Sam naziv ova biljka dobila je ime po Jermeniji-Prunus armeniaca što znači „jermenska šljiva“

Mnogo je stvari koje bi se još moglo napisati o Jermeniji.

Čovjek najbolje može spoznati bogatstvo svega napisanog kada otputuje u ovu zemlju, što ću, nadam se, učiniti i ja. 

Leta su bila nezgodna, pogotovo u vreme dok sam živela u centru Beograda, okružena mestima za izlaske. Jedne večeri sam rešila da odmorim od pića i cepala kokakolu. Došla sam kući i tek posle dobrih sat vremena shvatila da ništa nisam pila i da nema potrebe da pazim na kablove i ostale potencijalne tačke saplitanja, padanja i neizbežnog pucanja arkade. Arkada mi je ostala cela, ali pre, otprilike pet godina, nešto je drugo u meni puklo, pa sam odlučila da prestanem da pijem.

Jednom ću napisati tekst u kom će mi uspeti da ne pomenem svoje lečenje od depresije, ali to nije ovaj. Mojoj odluci delimično je doprinelo i to što alkohol i antidepresive nije baš pametno mešati. Ono, nije smak sveta, rade ljudi to, čak su i psihijatri fleksibilni po tom pitanju, ali iskreno, alkohol usporava i smanjuje dejstvo antidepresiva, ali htela sam da se što pre vratim u normalu. Vratila sam se, i sad bih mogla mirne duše da se olešim ko svinja, ali ne mogu.

Piće zahteva formu i redovan trening, a ja sam toliko ostala bez kondicije da mi se muti u glavi kad nešto brišem medicinskim alkoholom. Ponekad se malo opijanim dok stavljam parfem. Eto toliko sam zakržljala.

E sad, kako mi je u vreme praznika kad svi oko mene šljemaju, šikaju i loču? Kako preživim novogodišnje, rođendanske i druge prilike u kojima su skoro svi pijani ko majke? Nećete verovati – bez ikakvih problema. Štaviše, provodim se ko zmaj. Imam sreće da su mi prijatelji dušice divne kad se ponapijaju, pa su mi u tim trenucima još draži. Ove što postanu nezgodni kad se napiju, odstranila sam iz najužeg kruga, nemam ja pet života pa da mi neko kvari provod unošenjem u facu i psovanem majke. Kafana sa živom muzikom? Samo daj, i ako može nešto od Šabana. Istina, nemam onu energiju za đuskanje koju akohol pruža, ali ako napravim dobar raspored đipanja i pauza, sve bude kako treba.

Međutim… Nije baš sve cveće. Dok nisam prestala da pijem, nisam imala pojma koliko je bezalkoholni život društveno neprihvatljiv. Na primer, teča me precrtao, odbija da nazdravlja s ljudima koji piju vodu ili sok. Konobari me preziru jer pijem samo kiselu, po pravilu najjeftinije piće u ponudi, ali to kompenzujem tako što popijem oko 12 bočica za noć, pa kao eto, ostavim isto para ko ovi što im ispovraćaju klozet. Prijatelji me pred svaku žurku pitaju da li bih malo popila, makar samo jednu rakijicu. Ponekad im izađem u susret, naručim rakiju, ali obično je samo malo srknem. U međuvremenu, oni se dovoljno naloču da i ne primete.

Samo su me jednom baš stisli da ima da pijem ili će mi ne znam šta uraditi, pa sam čak i pristala. Ali! Zeznula sam ih. Snimila sam devojku za susednim stolom kako srče neki koktel u boji švepsa. Odvojila sam konobara u stranu, pitala šta je to, ispade neki koktel sa đumbirom, ispade i da konobar ne voli pijane goste, objasnim mu svoju situaciju pa se sve završilo tako što mi je cele večeri donosio šveps u čaši za koktel, kako ovi moji ne bi provalili da ne pijem alkohol. Usluživao me je anđeo ugostiteljstva lično!

Nedavno sam upala u klub u kom sam nekad provodila mnogo vremena, prišla šanku i rekla: “Daj tonik.” Nešto me spopalo, pa sam uz tonik naručila i votku. “Oooopa, vratila se! Skroz se vratila”, radosno je dreknuo barmen. Njah, ne. Peče ona votka, bokte, ne vredi ni kad joj dodam tonik, penje mi se želudac do nosa, mozak pokušava da izađe kroz očne duplje… Jebiga, ništa, daj kiselu, i daj saobraćajnu, treba neko tako pijane da vas razveze kući.