Nismo se za ruke držali, nismo imali ni našu pjesmu.

Bježao si njoj, ja njemu.

Ni sliku zajedničku nemamo.

Nemamo ništa zajedničko.

Mislim čak da me nisi nikada ni volio, možda ni ja tebe…

Nisi imao potrebu da ostanemo zauvijek skupa, pa si me onda nedefinisano, čežnjivo, neizdrživo čekao, grlio, volio, dovodio do ludila.

Neko je prvi otići morao.

Izabrala sam da to budem ja, da kraj napravim, da tu neizdrživu bol sasječem u korjenu.

Tu luđačku, zabranjenu bolesnu potrebu da si tu, da sam tu, skriveni od svih iako ništa ne funkcioniše, ništa ne treba da bude.

Znam greška si, ti meni ja tebi… ali samo jednom.

Ja dva puta istu grešku nikada ne pravim.

Budi mi dobro, sjećaj me se i ne traži me.

Mi nikada skupa, nismo ni imali smisla.

Ljubav nije za nas. Ljubav je za tebe i nju, njega i mene.

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke. 

Buka spoljašnjeg svijeta mi uopšte ne smeta. Zaista sam dobra u blokiranju svih i svega kada sam zauzeta. I ova knjiga je toliko dobra da brbljanje oko mene ne prekida ovu lijepu ljubavnu priču koja se odigrava pred mojim očima.

Iako sam se potpuno uživila u svoju knjigu, mogu donekle da čujem dijelove razgovora oko sebe. Čak mogu čuti cvrkut ptica napolju svaki put kada se vrata otvore. Ali moje oči nikad ne napuštaju riječi na stranicama koje stoje preda mnom.

A onda čujem njegov glas i odmah se vraćam u tu noć dok sam stajala na kiši. Moje suze su se miješale sa svakom kapljicom kiše na mom licu. Kosa mi se zalijepila na glavu. Moja odjeća je bila teška i mokra.

Pokušavam da zadržim pogled na stranicama ispred sebe, ali onda čujem njegov smijeh i um mi se ponovo vraća na slike njegovog lijepog lica dok me gleda svojim tužnim očima, natečenim i crvenim.

Zatvaram oči želeći da misli o toj strašnoj noći odmah nestanu. Molim se da čovjek koji stoji samo nekoliko metara od mene nije on. Previše sam uplašena da pogledam.

Naš rastanak je bio bolan. Trebalo mi je nekoliko godina da se oporavim. Nisam bila spremna da ga pustim.

Moje srce je bilo razbijeno na milion komada. I stalno sam se pitala zašto je to moralo da se završi kada sam ga toliko prokleto voljela. Voljela sam ga više nego sebe. Sve bih uradila za njega. Uradila bih sve da ga zadržim.

Osjetim ruku na svom ramenu i blagi šapat mog imena.

Ne, ne, ne, ne. Ovo se ne dešava.

Prije nego što uspijevam da otvorim oči, osjetim strašan bol kako se vraća iz dubine moje duše. I moj um prikazuje njegovu mlađu verziju dok stoji tamo govoreći da je ovaj put završio sa mnom zauvijek.

Tresem glavom kako bih se oslobodila slika koje pristižu u moj um. I otvaram oči čovjeku koga sam nekada voljela, koji sada stoji ispred mene po prvi put nakon one grozne noći prije toliko godina.

Izgledao je srećno, i to me je nasmijalo.

On više nije bio onaj dečko u koga sam bila ludo zaljubljena. Sada je bio čovjek. On je zapravo bio stranac. Nisam se više osjećala povrijeđeno. Povredu koju sam nosila prilično dugo. I odjednom mi se u glavi odigralo sve što sam radila otkatko smo zadnji put bili zajedno. Život koji sam živjela bez njega. Ciljevi koje sam ostvarila. Osoba koja sam postala.

I konačno sam shvatila zašto nam nije uspjelo prije svih tih godina. Koliko god bilo loše između nas, koliko god bilo loše što sam ga izgubila, osjećala sam se srećnom što nisam dobila ono što sam tada željela.

Postoji nešto dobro u opraštanju, iako u tom trenutku to ne osjećamo.

Naučićemo šta nam treba, a šta nam ne treba od nekoga.

Voljeti nekoga više od sebe nije zdravo. Tokom godina, otkrila sam da ljubav koju sam osjećala nije uopšte bila ljubav. Bila sam opsjednuta našom vezom. Ali nismo se voljeli. Ljubav je posvećenost, a ne kontrola. Ljubav je nepokolebljiva, neraskidiva veza i predanost, a ne požuda, opsesija ili usamljenost.

Naučićemo šta zaslužujemo.

Imala sam priliku da stvorim standarde za ono što želim od partnera. Naučila sam da zaslužujem mnogo više nego što mi je ikada bilo dato. I više ni od koga ne prihvatam minimum. Želim i zaslužujem nešto stvarno. I neću dozvoliti nikome ko nije voljan da postavi našu vezu kao prioritet da uđe u moj život.

Naučićemo više o našim srcima i kako da se osjećamo sigurno.

Moje srce je slomljeno i krhko. Moje srce je zacijelilo hiljadu puta. Ali otkrila sam da je moje srce veliko, ljubazno, osjetljivo, velikodušno, puno ljubavi i strastveno. I ponosna sam na ono što moje srce može dati. I daću svoje srce samo nekome zaista dostojnom.

Naučićemo šta nam je potrebno i šta želimo da bi bili srećni.

Shvatila sam da, ako moram da držim nekoga da bude sa mnom, on nije vrijedan toga. Sreća su dvoje ljudi koji oboje žele da budu zajedno u životima jedno drugog. Odabrati da provodimo vrijeme zajedno ne zato što je potrebno, već zato što to želimo.

Naučićemo kako da sebe stavimo na prvo mjesto.

Morala sam da se odučim od svega što sam mislila da znam o vezama. Mislila sam da treba da dam sve od sebe da nekome dokažem ljubav koju osjećam. U međuvremenu bih gubila djelove onoga što jesam. Otkrila sam ko sam i da je ono što želim zapravo važno.

Na kraju ćemo postati jači i mudriji, uprkos bolu.

Ovo je zahtjevalo vrijeme i mnogo unutrašnjeg zacijeljivanja. Ali ono što sam postala i u koga sam na kraju izrasla, je ono što sam trebala biti. Nikada se nisam osjećala bolje u svojoj koži. Nikada nisam bila srećnija. I ne bih bila ovdje gdje jesam da se nikada nismo pozdravili.

Bilo je lekcija koje je trebalo naučiti i snaga koje sam pronašla u sebi. I bez obzira na bol i patnju koji su bili u mom srcu, ponekad nas život odvede drugim putem.

Ne žalim zbog vremena koje smo zajedno proveli. To je nešto što nikada neću zaboraviti. To me je učinilo jačom.

Dakle, kada se držimo nekoga koga treba da pustimo, uvijek moramo da se prisjetimo da ćemo jednog dana znati razlog zašto smo morali da se oprostimo.

Oboje smo završili tamo gdje je trebalo da budemo.

Ne plašite se da kažete zbogom kada je vrijeme. U oproštajima uvijek ima nečeg dobro.

– Sve je super, samo da nam se ti oženiš – govorila je majka.

– A nećeš valjda da radiš za neku crkavicu sa fakultetskom diplomom! Naći će se već neki posao! – govorio je otac.

– Ja ću da se preselim u Nemačku. – rekla mu je devojka.

Ona je bila iz radničke porodice. S fakultetom je konobarisala i čistila stanove po Beogradu. Crkavica ili ne crkavica, radila je i čekala da se taj „pravi“ posao desi. Godinama su se sastajali po parkovima, u njenoj domskoj sobi i tek ponekad kod njega kad nisu tu ćale i keva.

– Možeš ti i bolje od one. – govorila je majka.

– Znam ja šta je mladost, al’ ne treba ti s prvom da se zarobiš. – govorio je otac.

– Ja sam ozbiljna, selim se. – ponovila je jednog dana.

On je mislio da je sve šala i da je isuviše glupo da iz njegovog života ode jedina osoba koja mu nikad nije solila pamet. Zato je odugovlačio, ne čineći ništa. Nije pronašao posao, nije je prosio, nije je pitao kako ide učenje nemačkog. Ništa.

Tako se i zatekao na praznoj autobuskoj stanici u 1h ujutro. Svi su več ušli u autobus, samo je ona stajala i gledala ga u oči.

– Znaš, pre sto godina ovo bi bilo nemoguće. Ti ne bi mogla da me ostaviš i odeš.
– A šta bi bilo? Ostala bih da ti rađam musavu i slinavu decu? Siromahe!
– Ne, ja bih bio taj koji ide da zaradi dok me čekaš. Naša deca nikad ne bi bila siromašna. Ne dok nas imaju.
– Pa što onda ne kreneš sa mnom?
– Neću da mi rađaš Nemce. Hoću da ostanemo zajedno ovde.
– A od čega ćeš da hraniš svoje Srbe? – pitala ga je rezignirano i ušla u autobus.

Poznajem momka koji je pustio svoju ljubav samu u svet. On nikad zbog toga nije plakao da mu ne bi rekli da je šonja. Nikad nije pričao o njoj nikome. I svi su mislili da se ne ženi zato što baš nju čeka. Jer ona mora da se vrati.

Ali ona se nije vratila.

Jednom je čula priču: oženio se, zaposlio, odselio. Izborio se za tu neku drugu. Onu što mu je rodila dvoje dece. Kažu, nikad nisu bili ni musavi, ni slinavi. Deca k’o deca. Poderanih kolena i nasmejanih lica. Ličila su na majku. Od oca su nasledila hrabrost.

Jer treba biti hrabar i pustiti svoju ljubav samu u svet.

Od te hrabrosti ostane kusur. Dovoljan da proživiš život bez one koju voliš.

Neki put su jednako teški kao i počeci.

Počeci su posebno teški za introverte. Situacija u kojoj, na primjer, upoznaješ nove ljude zna biti skliska. Unatoč tome što sam si odabrala posao koji iziskuje da koristim paterne ponašanja ekstroverta, nikada se nisam osjećala kao da spadam u tu skupinu.

Da, pristupačna sam. Da, lako mogu započeti razgovor s potpunim neznancima. Štoviše, mogu učiniti da se u mom društvu osjećaju ugodno, makar se sama u tom momentu ne osjećam tako. I mogu zadržati osmijeh na licu dok sve u meni gori, propada, bježi, urla, lupa šakama po stolu ili jednostavno – šuti.

Ne, to nije hipokrizija. To je želja da zadržim hrabro i sabrano lice u situacijama u kojima se ne osjećam ugodno. Neke od situacija u kojima se često nađem čak ni ne smatram prirodnim – zašto bi se, na primjer, stajanje s mikrofonom u ruci, pred 1000 ljudi, dok se razotkrivaš kroz pjesmu, mimiku lica, pokret i glas, smatralo prirodnim ponašanjem?

Mi smo bića navike. Naviknemo se brzo na dobro, pa ga uzimamo zdravo za gotovo. No lako za to – navikavanje na dobro i nije neki grijeh. Ispod svega, dobro je. Ipak je dobro. Problem je kad se naviknemo na loše. Loše prijateljstvo, loš odnos, lošu vezu… Negdje u nutrini sebe, znamo da je loše za nas, ali neka “centrifukalna” sila vraća nas u spin loše kobi. I kod svih drugih ljudi, vidjet ćemo znakove upozorenja na vrijeme. Koliko smo puta u problemima naših prijatelja s kirurškom preciznošću dijagnosticirali gdje im “škripi” i ponudili im mudar savjet, a sami za sebe i svoju sudbinu bili kao slijepac koji vodi slijepca? Često je teško učiniti objektivni odmak prema samom sebi jer smo previše “unutra”. Da stvar bude gora, nemojmo zanemariti činjenicu da smo fenomenalni lažovi kada trebamo zavaravati same sebe. Jer promjena je teška, a drek u kojem se nađemo ipak je naš-poznati-stari-dobri drek. Pa ga prigrlimo, kao što prigrlimo i svoje mane, uz neko tanašno opravdanje.

Rastanci su teški. Rastanak od dobre knjige je težak, kamoli rastanak od nečega ozbiljnijeg, s dalekosežnijim posljedicama. Znaš onaj osjećaj kad shvatiš da si 10 stranica od kraja knjige? Zar ne bi najradije odmah okrenuo na posljednju, da si skratiš muke i pročitaš posljednju rečenicu, da vidiš što se zbilo s glavnim protagonistom? Slično je porivu da odeš kod vračare da ti prorekne sudbinu… Jer, tko želi čekati i glavinjati kroz život bez šalabahtera? Ipak, nekako se zauzdaš pa ne okreneš na posljednju stranicu prije reda, pričekaš da stvari odu svojim tokom i kad zaklopiš korice, ostaneš zatvorenih očiju – da još bar minutu, dvije, uživaš u uspomeni na pročitano i proživljeno. Slično je to mirisu osobe koja je upravo napustila prostoriju. Još minutu, dvije, uživaš u njemu, u uspomeni na izrečeno, dodirnuto i poljubljeno.

Jedina dobra stvar kod rastanka je novi početak. Slijede jedan drugog kao koraci. I uvijek se dogode, bez iznimke. To daje osjećaj sigurnosti. To ulijeva nadu. Pregrmiš rastanak jer se nadaš nečem novom, boljem, blistavijem što te čeka iza ugla.

Katkad ne moraš čekati da zamakneš za ugao. Katkad je novi početak upravo ispred tebe. Stoji, blago nakrivljene glave i vragolastog pogleda… I sa smiješkom čeka da otvoriš oči i ugledaš ga.