Sastavljanje torbe za hitne slučajeve nije jednokratan zadatak. Redovno provjeravajte sadržaj, mijenjajte zalihe hrane i vode te prilagođavajte odjeću sezonskim promjenama.

Uključite cijelu porodicu u proces kako bi svako znao gdje se torba nalazi i šta je u njoj. Biti pripremljen znači dati sebi najbolju moguću priliku u najtežim vremenima.

1. Voda za piće: Čovjek može preživjeti sedmicama bez hrane, ali samo nekoliko dana bez vode. Osigurajte minimalno tri litre vode po osobi dnevno, s preporučenom zalihom za najmanje tri dana. Vodu je najbolje pohraniti u čvrstim, nelomljivim bocama. Idealno je imati jednu metalnu bocu s jednostrukom stijenkom jer u njoj možete i prokuhati vodu, što je najpouzdaniji način prečišćavanja.
2. Nekvarljiva hrana:U kriznoj situaciji trebat će vam energija. Spakujte hranu bogatu kalorijama, koja ne zahtijeva kuhanje i ima dug rok trajanja. Energetske pločice, konzervirano meso i riba, orašasti plodovi, sušeno voće i gotovi visokokalorični obroci najbolji su izbor. Cilj je preživjeti, a ne gurmanski uživati, stoga se fokusirajte na nutritivnu vrijednost i malu težinu.
3. Ručni otvarač za konzerve:Ovaj mali, ali esencijalan alat često se zaboravlja. Ako vaša zaliha hrane uključuje konzerve bez prstena za otvaranje, bez njega ćete ostati gladni. Klasični mali otvarači izuzetno su kompaktni i pouzdani te ne zauzimaju gotovo nimalo prostora.
4. Pribor za prvu pomoć: Osnovni komplet prve pomoći apsolutni je imperativ. Trebao bi sadržavati sterilne gaze i zavoje različitih veličina, flastere, antiseptičke maramice, medicinski alkohol, makaze, pincetu i ljepljivu medicinsku traku. Komplet prilagodite potrebama svoje porodice i redovno provjeravajte rok trajanja sterilnih proizvoda.
5. Redovna medicinska terapija:Ako vi ili član vaše porodice bolujete od hroničnih bolesti, osigurajte zalihu propisanih lijekova za najmanje mjesec dana. Uz lijekove spakujte i kopije recepata te spisak s uputama za doziranje. Nemojte se oslanjati na to da ćete lijekove moći nabaviti u kriznoj situaciji.
6. Lijekovi protiv bolova i temperature:Lijekovi poput paracetamola ili ibuprofena ključni su za rješavanje uobičajenih zdravstvenih problema poput glavobolje, povišene temperature ili bolova koji mogu biti pojačani stresom i fizičkim naporom.
7. Radio na baterije ili ručno navijanje: U slučaju pada internetskih i mobilnih mreža, radio postaje jedini pouzdan izvor službenih informacija, uputa vlasti i vijesti. Odaberite model koji radi na baterije, ali ima i mogućnost ručnog punjenja (kurblu) kako biste osigurali nezavisan izvor energije.
8. Svjetiljka: Kvalitetan izvor svjetlosti ključan je za snalaženje noću. Preporučuje se imati barem jednu ručnu i jednu naglavnu svjetiljku. Naglavna (čeona) svjetiljka oslobađa ruke, što je neprocjenjivo prilikom obavljanja zadataka u mraku – od popravki do pripreme skloništa.
9. Rezervne baterije: Spakujte dovoljnu količinu rezervnih baterija za sve uređaje. Pokušajte standardizirati uređaje tako da koriste iste vrste baterija (npr. AA ili AAA) kako biste pojednostavili logistiku. Čuvajte ih na suhom mjestu, odvojene od uređaja.
10. Power bank (prenosni punjač): U savremenom svijetu mobilni telefon je moćan alat za komunikaciju, navigaciju i informisanje. Potpuno napunjen power bank velikog kapaciteta može vam omogućiti da ga koristite danima, čak i kada nema struje.
11. Šibice i upaljači: Vatra je izvor topline, svjetlosti i način za pripremu hrane te prokuhavanje vode. Spakujte nekoliko upaljača i kutija vodootpornih šibica. Čuvajte ih u vodonepropusnoj vrećici ili kutiji kako biste osigurali funkcionalnost u svim uslovima.
12. Svijeće: One su jeftin i dugotrajan izvor slabijeg osvjetljenja. U malom, zatvorenom prostoru mogu poslužiti i kao minimalan izvor topline. Nekoliko malih svijeća (lučica) neće zauzeti mnogo mjesta, a mogu biti vrlo korisne.
13. Višenamjenski nož:Kvalitetan višenamjenski alat ili čvrst fiksni nož jedan je od najvažnijih predmeta za preživljavanje. Koristit će vam za pripremu hrane, popravku opreme, izradu skloništa i bezbroj drugih zadataka.
14. Zviždaljka:Izuzetno je glasan i učinkovit alat za signalizaciju. Ako ste zarobljeni u ruševinama ili odvojeni od grupe, zvuk zviždaljke čuje se mnogo dalje od ljudskog glasa i zahtijeva manje energije. Nosite je oko vrata.
15. Higijenske potrepštine: Održavanje lične higijene ključno je za sprečavanje širenja bolesti, posebno u nehigijenskim uslovima. Spakujte sapun, pastu i četkicu za zube, dezinfekciono sredstvo za ruke na bazi alkohola te paket vlažnih maramica koje mogu poslužiti za „suho tuširanje“.
16. Toaletni papir:Nije potrebno posebno objašnjavati važnost ovog predmeta. Izvadite kartonsku rolu iz sredine kako biste ga mogli spljoštiti i uštedjeti prostor te ga spakujte u vodootpornu vrećicu.
17. Proizvodi za žensku higijenu: Ulošci i tamponi su nužnost. Osim svoje primarne svrhe, zbog visoke moći upijanja i sterilnosti mogu poslužiti i kao improvizirani materijal za previjanje rana u nuždi.
18. Vreće za smeće: Čvrste vreće za smeće izuzetno su svestrane. Mogu se koristiti za odlaganje otpada, kao improvizirana kabanica, zaštita opreme od vlage, za prikupljanje kišnice ili kao dodatni izolacioni sloj u skloništu.
19. Kopije ličnih dokumenata: U slučaju gubitka ili uništenja originala, kopije dokumenata su od vitalne važnosti. Skenirajte ih i spremite na šifrirani USB stick te isprintajte i plastificirajte kopije lične karte, pasoša, rodnog lista, vlasničkih listova i zdravstvene knjižice. Čuvajte ih u vodootpornoj fascikli.
20. Gotovina u manjim apoenima: Bankomati i sistemi za kartično plaćanje prvi prestaju raditi u kriznim situacijama. Gotovina, posebno u manjim apoenima, postaje jedino sredstvo plaćanja. Imajte spremnu razumnu količinu novca.
21. Papirna karta područja: Nemojte se oslanjati isključivo na digitalne karte na mobitelu. Baterija se može isprazniti, a GPS signal može biti nedostupan. Detaljna papirna karta vašeg grada i šire regije nužna je za planiranje rute evakuacije.
22. Spisak važnih telefonskih brojeva: Zapišite na papir brojeve telefona članova porodice, prijatelja, hitnih službi i drugih važnih kontakata. Ako izgubite mobitel ili se isprazni, ovaj papirić bit će neprocjenjiv.
23. Rezervna odjeća i obuća: Spakujte barem jedan kompletan set odjeće. Birajte slojevitu odjeću od vune ili sintetike koja se brzo suši i grije čak i kad je vlažna; izbjegavajte pamuk. Obavezno uključite više pari vunenih čarapa i čvrste, vodootporne cipele koje ste već razgazili.
24. Kapa, šal i rukavice:Tijelo gubi najviše topline preko glave i ekstremiteta. Čak i ako nije zima, noći mogu biti hladne. Vunena kapa, šal ili višenamjenska marama (buff) te par rukavica pomoći će vam da očuvate tjelesnu toplinu.
25. Kabanica ili pončo: Održavanje odjeće suhom ključno je za sprečavanje pothlađivanja. Lagana kabanica ili vodootporni pončo zaštitit će vas od kiše. Pončo je svestraniji jer se može koristiti i kao improvizirano sklonište ili vodonepropusna podloga.
26. Deka ili vreća za spavanje: Kompaktna vreća za spavanje pruža najbolju toplotnu izolaciju. Ako je prevelika, alternativa je lagana vunena deka ili termo-deka koja zauzima minimalno prostora, a reflektovanjem tjelesne topline može spasiti život.
27. Tablete za prečišćavanje vode:Ako ostanete bez zaliha flaširane vode, tablete na bazi hlora ili joda omogućit će sigurno korištenje vode iz rijeka, jezera ili drugih nepouzdanih izvora. One su lagan i učinkovit dodatak vašoj torbi.
28. Ljepljiva traka (duct tape): Snažna ljepljiva traka ima gotovo bezbroj primjena: od krpljenja poderane odjeće i opreme, izrade medicinskih udlaga, do brtvljenja prozora. Namotajte nekoliko metara trake oko upaljača ili olovke kako biste uštedjeli prostor.
29. Bilježnica i olovka: Vodootporna bilježnica i obična olovka (koja piše u svim uslovima, za razliku od hemijske) korisni su za zapisivanje važnih informacija, uputa, vođenje dnevnika ili ostavljanje poruka članovima porodice u slučaju razdvajanja.
30. Potrepštine za bebe i djecu:Ako imate malu djecu, vaša torba mora sadržavati poseban modul za njih. Spakujte adaptirano mlijeko spremno za upotrebu (koje ne zahtijeva vodu), bočice, pelene, vlažne maramice i dječiju hranu. Ne zaboravite lijekove prilagođene djeci (npr. sirup za snižavanje temperature) te neki predmet za utjehu – omiljena igračka ili dekica mogu pružiti osjećaj sigurnosti u stresnoj situaciji. Sadržaj za djecu treba provjeravati i mijenjati svakih nekoliko mjeseci kako biste bili sigurni da odjeća i pelene odgovaraju veličinom te da rok trajanja hrane nije istekao.

Izvor: oslobodjenje.ba

Ako ti sad oprostim prolaznost života i nepredvidivost ovoga što nam tek dolazi, obećaj mi, sve držeći fige da ti uspije, da uvijek ćeš nas pamtiti ovakve kakvi danas jesmo. Ne tražim obećano sutra, pa čak ni zauvijek, kao najveću nestašicu modernog vremena, tek jednu misao da zadržiš na nas kao takve. Jer ono što će od nas postati, možda mi se ne bude sviđalo, možda ni tebi baš ne bude po mjeri, ali ovo što danas imamo neka u tvojim rebrima poživi zauvijek.

Ako ti sutra vratima pred nosom zalupim i ako mi sutra vratima pred nosom zalupiš, poput Petra Pana zadrži sretnu misao; da jednom smo se na tim vratima jedva čekali i na odlasku ne puštali jer kao, svijet će stat’ ako ti sad odeš na pos'o. Obećaj mi da sad ćeš lijepe riječi poput želja u staklenku skupljat’, ako jednom za večerom grobna tišina zavlada, da nas srebrnim prahom zaboravljenih planova prospeš. Kad ti se leđa pognu pod teretima kredita i hipoteke na kuću i dječjih nemogućih želja i preteške mene, sjeti se da si me na tim leđima jednom nosio, da u toj kralježnici još najbolje dane nosiš. Zapamti kako smo se lomili smjehovima u krevetima iznajmljenih soba, za slučaj da ti se jednom iz moje glave neki umjetni zubi budu smijali. Uvijek pamti nas kao nas, sklupčane na kauču ili razbacane po svijetu, ali uvijek jedno drugom pripadajuć’.

Uvijek nas pamti baš kao takve, bilo da sutra netko jednosmjernu kartu kupi ili tek da terminalna faza naše prste rasplete. Pamti nas uvijek baš ovakve, kad bude mi stotinjak u rukama i samo još oči budu odavale da sam to stvarno ja, da u tvojim očima još uvijek dvadeset imam. Čuvaj nas baš ovakve, kad jezik mi se spetlja i u grlu čvor stvori, i kad stakla što ih očima nazivaju ne budu znala reći jesam li još uvijek tu, da svima možeš reći da si imao nas. Pamti nas ovakve, da nas ne pamtiš slinave i pogubljene, za krevet prikovane i od života umorne. Kad zagluši te ravna crta mog monitora i cvijeće mi krenu nosit’ svi osim tebe (čuj ja da prva odem, ta tko ti je dozvolio da se od mene odmoriš) neka ti ruke budu pune nas. Neka zapisano ostane da smo se smijali, i voljeli, i čupali, i za hladnoće pogubno grlili, i kidajuć’ zubima međusobno spašavali, neka nikad ne bude k'o da nije bilo nas. Znam da nemam pravo tražiti sutra, pa čak ni u jedno zauvijek da mi se zakuneš. Tek mi obećaj da lud ćeš se praviti na sve što nismo bili i sve što tek trebamo postati. Na nas se zakuni, i uvijek nas pamti ovakve.

Anti-ratna

Ako bude sreće, a bit će, jer sreći pripadamo, rat ostaje tek riječ u povijesnim knjigama, nikad naša stvarnost. Nikad više, ne ponovilo se. Nije ova mladost luda da puške u ruke uzima, da ruke zakrvavi za guzice vaše, nikad više. Nije luda ova mladost da u brata puca, oni brata svoga ljube, dižu ga kad padne, leđa mu čuvaju. Naučila je mladost ova na greškama starih svojih, o kako se na greškama uči, kako su naučili da kad za tuđe guzice pucaš na bolesti i besparici ostaneš. Ta nisu ludi da bitke vaše nizašta vode. Jer to su bitke nizašta, za ništa, ništavilo tek, a mladost bitke svoje ima, važne i velike i svjetske i bitke svoje dobiva. Ako bude sreće, a bit će, jer sreća nam je uvijek bila suputnik, rovovi će i bunkeri, tenkovi i puške i mitraljezi i ručne i nagazne tek pojmovi u filmovima ostati, ruke naše nikad ih se dotaknut neće. Ako nas sreća sačuva, a čuvat će nas, jer sreća čisto srce voli, ne damo vam očeve, sinove, braću i muževe za guzice vaše jer oni su naši, samo i jedino naši, tako nam u plućima piše.

Ako nas sreća pogleda, a sreća uvijek milo na hrabre gleda, to da zapamtite, nikad više metkom na susjeda, jer kad susjedova kuća gori i naše će zahvatiti, kuće jedino zajedno spašavamo. Da nas sreća pogleda, pa da shvatite da kuća nije kuća već je kuća država, ali vi nikad shvatiti nećete. Ne znate vi što je kuća, vi kuće nemate. Ako nam sreća obraze pomiluje, jer obrazi su da se ljubimo, a ne šamaramo, ma ne znate vi, vi obraza nemate, nikad više života bez struje i hrane u konzervama, osim ako zajedno svi na piknik pođemo, ili na prosvjed recimo, konzerve su tada baš dobra stvar. Ako bude sreće, a sreće za sretne uvijek ima, kamenja su da kuće jedni drugima gradimo, zastave da njima uspjehe slavimo, snijeg dijelimo zimi, a ljeti more da podijelimo. Jer more nije moje, more je svoje, ali more je naše onda kad se podijeli. Ako nas sreća pomazi, baš bi nam dobro došlo, nikad više naših i njihovih, sve zbog sranja vaših, jer srce nam svima u rebrima tuče, krv nam ista vrije i ljubav nas na životu drži. Što da vam o ljubavi pričam, vi za ljubav ne znate.

Ako bude sreće i Bog da, a dat će jer dobar je Bog naš, naš Bog nije vaš bog, onaj na kog se pozivate i u čije ime zlo širite, u miru da živimo i djecu podižemo. Naš Bog nije od rata, on od ljubavi živi i ljubavlju nas hrani, što da vam o ljubavi pričam, vi za ljubav nikad čuli niste. Majke da cvijećem kosu kite, a ne nadgrobne spomenike djece svoje. Skloništa da prazna od tijela ostanu, u dječja igrališta da ih pretvorimo. Grobnice nek prazne zjape, podrumi su nam za zimnice samo. Rane samo one od prvih ljubavi priznajemo. Od marševa samo svatovske povorke slušamo. Rijeke da isperu tragove krvave što jednom su se omakli, čistinom svojom da nas utješno zagrle. Snovi o ratu da ostanu što i jesu, tek noćne more, košmari, ratove da više ne živimo, ni u trenutku ni posthumno niti ikako više ikada. Da nam susjedi opet na kafu svraćaju, ili kavu, kako ti drago, da je uvijek viška u džezvi ima, znate već, ako tko naleti, ma ne znate vi, tko bi normalan vama navratio. Da nam se djeca zajedno igraju u dvorištima našim, jer naša su dvorišta i jednako su nam zelena, ja tvoje čuvam, ti čuvaš moje. Da gore i dolje studiramo, putujemo, stanujemo, da lijevo i desno se volimo. Da nazad više ne gledamo, naprijed zagrljeni sigurno da koračamo, jer kad si sam glas ti se ne čuje, al’ zajedno kad smo, mnoštvo kad nas je, tad smo snažni, najsnažniji, ništa nam ne možete.

Najmračnije je, kažu, pred zoru. Nama je već dugo, predugo mračilo. Ako bude sreće, a bit će, jer sreći pripadamo, svanut će i nama i nikad prestat sjati neće.

Svetlana Aleksijevič je rođena 1948. godine u malom ukrajinskom gradu Ivano – Franovsku. Njen otac je Belorus, a majka Ukrajinka. Nakon očeve demobilizacije, porodica se vraća u Belorusiju. Oba roditelja radili su kao seoski učitelji i porodica je uspela da se izvuče iz siromaštva i izgradi život koji je pripadao srednjoj klasi, makar po sovjetskim standardima. Svetlana je upisala novinarstvo na beloruskom državnom univerzitetu, jer je to bilo najbliže onome čime je želela da se bavi – pisanjem.

Nakon završetka studija, radila je kao vaspitačica, učiteljica istorije i nemačkog jezika u nekoliko škola na jugu Belorusije i kao novinar u lokalnim beloruskim novinama. Pisala je poeziju i pozorišne drame, ali je uvek tragala za stvaranjem novog žanra. Inspiraciju je pronašla u radovima njenog tadašnjeg mentora, Alesa Adamoviča. On je pisao knjige na osnovu priča i dokumentacija koje su sadržavale lične informacije u vezi sa životima pojedinaca.

„Tražila sam metodu pisanja koja bi dozvolila najstvarniji opis života. Stvarnost me je oduvek privlačila, kao magnet, mučila me je i hipnotisala, želela sam da je zarobim na papiru. Želim da predstavim kako ja vidim i čujem svet- kao hor individualnih ljudskih glasova i kolaž svakodnevnih detalja. Tako ispunjavam sav svoj mentalni i emocionalni potencijal do maksimuma. Ovakvim pisanjem mogu simultano biti novinar, pisac, psiholog, sociolog i propovednik“, rekla je Svetlana na jednoj konferenciji za novinare.

Svetlana je rođena tri godine nakon Drugog svetskog rata i želela je da sjedini sve priče o ratu koje je čula u detinjstvu. Te priče najčešće su pripovedale žene, jer mnogo muškaraca u ratu je poginulo, a oni koji su ostali živi, retko su bili trezni. Tako je nastala jedna od njenih prvih knjiga, ,,Rat nema žensko lice“, u kojoj opisuje žensko iskustvo u ratu.

Najviše je razgovarala sa ženama koje su bile u vojsci i koje su u ratu imale razne uloge – bile su snajperistkinje, pešadinci, doktorke, medicinske sestre.

,,Nije me zanimalo koliko su ljudi ubile i na koji način su to činile. Zanimalo me je kako se žena oseća u okolnostima rata. Žene sve pričaju na zanimljiviji način. Žene više osećaju, više posmatraju sebe i život. Žena može biti sestra, prijatelj, supružnik, majka, a sama srž ovih koncepata je saosećanje. Sve što znamo o ženi, opisano je rečju „saosećanje“ “, rekla je Svetlana u jednom intervjuu za ,,New Yorker Magazine“.

Prvo izdanje ove knjige nije bilo objavljeno u Belorusiji. Opisano je kao previše pacifističko delo. Knjiga koja se sastojala od serija monologa žena koje su preživele rat, nije se smela naći u državi. Posao socijalističkih pisaca bio je da veličaju moć sovjetske vojske, a umesto toga, žene su u ovoj knjizi podsećale na krvav nered i tragedije koje su videle u ratu. Cenzurisana verzija objavljena je u Rusiji 1985. godine, a necenzurisana tek šest godina nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Svetlana je kreirala narative zasnovane na svedočenjima žrtava rata. U svojoj knjizi ,,Cinkani momci“ predstavlja tužne živote sovjetskih majki. Naslov knjige je takav jer su poginule mladiće u ratu, vraćali kući u cinkanim kovčezima. Delo se sastoji od priča žena koje su izgubile svoje sinove u ratu u Avganistanu. Knjiga ,,Začarani smrću“ posvećena je problemu samoubistva u vreme oštrih društvenih promena u bivšem Sovjetskom Savezu. Nakon knjige ,,Černobiljske molitve“, koja joj je donela svetsku slavu i objavljena u 4 miliona primeraka, objavila je knjigu ,,Poslednji svedoci – nimalo dečje priče“ u kojoj o Drugom svetskom ratu na području tadašnjeg Sovjetskog Saveza govore svedoci koji su tada bili deca.

Početkom 2000. godine napušta Belorusiju, delom, jer je bila protiv diktatorskog režima Aleksandra Lukašenka, a delom da bi sačuvala energiju za pisanje.

,Niko me nije jurio sa „kalašnjikovom“ puškom. Ali, bila sam umorna od borbe na barikadama. Shvatila sam da se predajem strastima borbe. Revolucije i barikade su opasne, one su zamke za intelekt. Ruska kultura je kultura barikada, i morala sam da se oslobodim ovoga. Shvatila sam da živim u okolini gde se niko nije oslobodio ovih zamki, i da nije postojao primer koji bi mogla da pratim“, rekla je Svetlana za ,,New Yorker Magazine“.

Nakon toga, živela je u Italiji, Nemačkoj, Francuskoj i Švedskoj. U Belorusiju se vraća tek jedanaest godina kasnije.
Aleksijevičeva i danas živi u malom dvosobnom stanu u centru Minska. Usvojila je ćerku svoje pokojne sestre, još kad je ona imala četiri godine. Njen dugogodišnji partner živi u stanu do njenog.

Nobelovu nagradu za književnost dobila je 2015. godine. Ovu nagradu dobila je, kako tvrdi švedska komisija, zbog svog slikovitog pisanja kojim gradi spomenik patnjama i hrabrosti našeg vremena.

,,Ako se osvrnemo na našu istoriju, sovjetsku i postsovjetsku, jasno vidimo da je u pitanju veliki zajednički grob i krvavo kupanje. U pitanju je večni dijalog između žrtava i dželata. Sve to pokreće glavna ruska pitanja– šta raditi i koga da krivimo? Revolucija, pad velikog carstva, pad velike socijalističke zemlje, gulazi, Drugi svetski rat, Sovjetsko – avganistanski rat koji je sakriven od naroda, Černobilj… Ovi događaji su izazov za sve živo na zemlji i utiču na ceo svet. Takva je naša istorija. To je tema mog pisanja, to je moj putˮ, rekla je Svetlana na konferenciji za novinare koja je održana povodom njenog osvajanja Nobelove nagrade.

Čitavu svoju karijeru, što je više od trideset godina, posvetila je opisivanju i određivanju sovjetskog i postsovjetskog pojedinca. Uradila je više hiljada intervjua sa ženama, muškarcima i decom koji su prošli kroz neke od najvećih užasa svetske istorije. Svojim radom predstavila je istoriju čoveka i njegovih emocija na jedan sirov i realan način.

iSerbia.rs

“Nema mjesta za djecu. Od početka rata, prema podacima UNICEF-a, u Gazi ubijeno je 14.500 djece. Jedno dijete bude ubijeno svakog sata. To nisu brojke. To su skraćeni životi”, navodi UNRWA.

“Ubijanje djece ne može se opravdati. Oni koji prežive oštećeni su fizički i emocionalno. Lišeni učenja, dječaci i djevojčice u Gazi prebiraju po ruševinama”, dodaje se u saopštenju.

“Sat otkucava za ovu djecu. Gube svoje živote, svoju budućnost i uglavnom svoju nadu”, navodi agencija UN, prenosi Fena.

Izvor: nezavisne.com

Moje Sarajevo ostalo je daleko… U prošlosti koja me progoni već 24 godine. Pokušavam u glavi da napravim ladicu i sve ono što se tada dešavalo stavim pod ključ. Ali, sjećanja naviru. Danas više nego bilo kojeg drugog dana.

Moje korijenje počupano je 21. aprila 1992. godine. Otrgli su me od svega što je trebalo da bude život. Sjeli smo u posljednji voz koji se pruženim šinama lijeno kotrljao prema Banjaluci. Gužva… I danas pamtim te mirise i majčine riječi: “Proći će, vraćamo se za 15 dana”.

Čvrsto stišćem crveni ruksak sa žutim rubovima, na kojem piše “KK Bosna”. U njemu stvari za lutku. Nju držim u rukama i ponavljam: “Proći će, vraćamo se za 15 dana”… Moje Sarajevo zauvijek ostaje iza mene.

Noći proživljene od prvih martovskih barikada do tog 21. aprila, do posljednje sekunde prožimali su jeza i strah. Granatiranja počinju. Sve ide preko moje marindvorske zgrade. Svjetlo nije bilo potrebno. Noći su obasjavale granate. Stotine njih. Mi sklupčane u hodniku, u tom potkrovlju čekamo da ludilo prestane. A nije još ni počelo.

Šta smo krivi? Ljudi smo, ne razlikujemo se ni po čemu. Osim po vjeri… A da ni to ne znamo. Niko nas nije učio da tako razmišljamo.

U podrumu je gužva, ali ne od ljudi, već od teških riječi. Psuju majku “onima sa brda”, psuju majku nama jer smo valjda iz istog tora. Tu više nije bilo mjesta. Memljiva austrougarska zgrada postaje pretijesna. Njen miris, koji sam udisala osam godina svog malog života, postao je pretežak.

Tata na listi za likvidaciju, koju su napravili neki što su Sarajevo valjda voljeli više od njega tu rođenog, odlazi. Skriva se. Traže ga. Strah postaje sve jači.

“Spremite samo najosnovnije. Odlazimo”, rekla je majka dvjema djevojčicama koje su znale samo za igru i sreću.

Velike smo. Trebalo bi da znamo šta je najosnovnije. Lutki bi moglo da bude hladno. Ma nema veze, ponijeću njene stvari. I barbike. Da, trebaće mi. Ali, u ruksaku nema mjesta za moje majice. Nema veze, vraćamo se za 15 dana. Kod bake će se naći već nešto…

Porodica se razdvojila. Tata je negdje… Uspio je do Pala. Jedna baka ostaje u Sarajevu. Tamo se puca. Mnogo. Javljaju na vijestima da je sve gore. Odlazimo kod druge bake u Grahovo… Tamo je lijepo. Ali, gdje je moje Sarajevo?

“Žana, presvuci se.”

“Mama, nemam šta da obučem.”

Stižu vijesti o tati. Nije htio da puca na svoj grad. Završio je, po kazni, na nekom lošem mjestu u vojsci. Javljaju, puk'o je. Krenuo prema Vratniku. Tamo su ga uhvatili. Masakriran je.

Vriska, plač… Ostajem nijema. U toj tišini žalim za njim. Mojim herojem. Ljekari ne mogu da mi pomognu. Trauma je takva, znate.

Tri mjeseca kasnije moje Sarajevo krvari i plače. Ruše ga. Ruše ga svi koji ga nisu udisali. Ruše ga oni što o njemu ništa nisu znali. Ruše ga uz “Crvenu jabuku”, “Indexe” i “Zabranjeno pušenje”, a nekada su trebe barili uz te stihove. Vijesti su jezive.

Mama ulazi u bakinu sobu… Blijeda.

“Javio se. Djeco. Javio se tata. Živ je.”

Uspio je nekako do Beograda. Stiže u Grahovo. Nama. Tu ga čeka drugi korpus. Odma’ mora da se javi. Takva je prekomanda.

Livada nikada nije bila veća. Trčala sam koliko me noge nose. Bacio je crveno koferče. Ispali su prljavi peškiri, nosio me dugo. Moja prva riječ: “Tata”.

Moje Sarajevo gušilo se u krvi i narednih godina. Rat se odužio. Svaki dan smo živjeli loše. Glad… Čekanje vijesti sa ratišta… Čitanje starog Zabavnika pod svijećom… Mlijeko iz humanitarne pomoći… Skupljanje grančica da se ugrijemo… Rad na pijaci za svesku… Džem od šljiva na tankoj kriščici domaćeg hljeba mekog kao majčina duša…

Banjaluka je moja nova kuća. Republika Srpska moje utočište. Tu smo pronašli mir, ponovo se spojili. Nikoga ne mrzimo. Razloge za takvo što ostavili smo dvije i po decenije iza sebe. Ponovo smo srećni. Ali, godine nisu učinile da zaboravim.

Idem u Sarajevo. Naš susret je tek svijeća na bakinom grobu, šetnja do memljive marindvorske zgrade, porcija ćevapa na Baščaršiji, kolači kod čika Baftira, knedla u grlu i povratak kući… U tuđinu.

24 godine kasnije… Čitam vijesti i opet čujem usijano oružje koje sve glasnije zvecka. Ponovo prijetnje. Tamo neki ratni komandant govori da će ponovo biti rata. Drugi odgovaraju da su spremni i da će braniti bedeme. Opet zvoni rat.

Zašto ste toliko žedni krvi? Prolazi tek četvrt vijeka, one stare rane ne zacjeljuju, majke i dalje traže svoju djecu, a vi pozivate. Gdje? U nova stradanja. Odakle vam pravo? Da ponovo ginu nečija djeca? Oni imaju ime, znate, od Nikole i Jovana, Mirsada i Seje do Mate i Franje. Nisu samo broj i nisu vaša ideja.

Moje djetinjstvo je izgubljeno. Uništili ste ga. Urazumite se i ne dozvolite da današnja djeca proživljavaju strahote. Ratne traume su teške. Breme su za čitav život.

Neću da vjerujem da je opet tu pred vratima.

“O, Bože, koliko sam poželio Sarajevo, trolejbusku žicu posutu zvijezdama i stopljenu sa mojim venama…”

I nadam se da je ovo poslednji put. I da više nikad neću morati, da će prosto biti potpuno deplasiran i sasvim prevaziđen. I da više nikako neće moći da pristaje Zemlji u kojoj živim.

Danima ne znam šta da napišem…
Jednostavno nisam pametan…

Čitamo mi o tome u psihijatrijskim knjigama po kojima učimo koje su mahom američke i zapadnoevropske, ali nekako uvek mislimo neće to kod nas…

I onda…

Prosto neverovatna tragedija…

Jutros mi je na internetu iskočilo nekoliko stvari koje su mi pomogle da artikulišem svoje misli i osećanja. Prvi je citat Nelsona Mandele sa ulaznih vrata Južnoafričkog univerziteta koji me je baš dotakao:

„Za uništavanje jedne nacije nisu neophodne atomske bombe i projektili dugog dometa.
Dovoljni su snižavanje kvaliteta obrazovanja i dozvoljeno varanje na ispitima.
Pacijenti umiru u rukama doktora koji su položili ispite varajući.
Zgrade se urušavaju u rukama inženjera koji su položili ispite varajući.
Nestaje novac u rukama ekonomista i računovođa koji su položili ispite varajući.
Ljudskost umire u rukama teologa koji su položili ispite varajući.
Pravda nestaje u rukama sudija koji su položili ispite varajući.
Neznanje studenata kojima predaju nastavnici koji su položili ispite varajući je ogromno.
Kolaps obrazovanja je kolaps nacije.“

I onda sam samo shvatio da možda i ja grešim kada savetujem moje klijente i pacijente da gledaju prvo sebe i svoje porodice da tu prevrnu nebo i zemlju da poslože sve kako i treba, a da se društvom pozabave tek kada to oposle na izborima rano ujutru ili na nekom građanskom protestu, osim ako baš nisu odlučili da se bave politikom ili aktivizmom i da na taj način menjaju sistem.

Da naprave oko sebe i svojih Mehure Normalnosti koji će ih štititi i u kojima će važiti sistem vrednosti koji su oni odabrali, koji ih smiruje i koji ih uvodi u dugoročni hedonizam i u kojima su okruženi ljudima koji im prijaju.

No onda vam ovakva tuga razbije tu iluziju da su mehuri dovoljno jaki i bezbedni. Oni jednostavno pucaju pred Oštrim Bodljama neuređenog društva, krhkih institucija i sistema koji ne funkcioniše.

I jednostavno niko od nas neće moći da se opusti dok ne napravimo sebi društvo u kome se poštuje samo nekoliko stvari:

1. Pravo i Zakoni – koji važe aposolutno za sve.
2. Znanje – koje se jako ceni i koje omogućava ljudima dostojanstvo, dobar život i sigurnost da će na najvažnijim i najpotrebnijim mestima biti najškolovaniji i najbolji ljudi.
3. Pristojnost – da moja sloboda uvek ide samo do onog nivoa dok ne počinje da ugrožava slobodu drugih.

I time svako od nas treba da se pozabavi na sve načine koji su nam dostupni.

A pogotovo time što ćemo se uvek jasno i glasno usprotiviti prirodnim neprijateljima uređenog društva:

1. Nepravdi…
2. Gluposti…
3. Bahatosti…
4. Neodgovornosti…

I možda time što će svako od nas početi da obavlja svoj posao baš onako kako treba, kako piše u nekoj knjizi ili nekom zakonu ili onako kako je zdravorazumski…

Od najbazičnijih stvari, jer jedno je kad pustiš nekoga za 50 eura da vozi pijan, a sasvim drugo kad ti taj neko zgazi nekoga koga jako voliš.

Do onih suštinskih zbog kojih je jako lepo i opuštajuće živeti u uređenim društvima gde sistem dobro funkcioniše od dna do vrha.

Kako bi tom kompleksnom sinergijom u kojoj svako radi ono za šta je Bogom dan ili za šta se mukotrpno školovao mi na kraju dobili društvo u kome će biti mesta za sve i u kome će svako biti maksimalno zaštićen, poštovan, obezbeđen i dostojanstven.

To možemo samo ako se svako od nas potrudi da svoj posao obavi savesno, stručno, pošteno i čestito…

Prvi ja…

Da na primer svako iz moje ordinacije izađe za mrvicu lakši i optimističniji, sa podeljenom mukom i sa kapljicom nade…

Ali i tako što ću biti dobar sin, brat i ujak.

I drug i kum…
I komšija…
I sugrađanin…
I vozač…
Ma pristojni čekač u redu u Maksiju…

Jasna mi je odavno ona stara da „ako hoćeš da promeniš svet idi kući i voli svoju porodicu“
I ona svakako i dalje važi.

Možda samo treba da proširimo Našu Porodicu malo šire. Pa i nije nas ostalo previše u ovoj zemlji. Maltene smo svi malo dalji Rođaci… A svakako Zemljaci koji treba da se drže zajedno… i pomažu…

A da ne kažem da je svakome ko je iole čitao i putovao sasvim jasno da smo u stvari svi mi Zemljani u stvari Zemljaci. I da možda ne mislimo i ne živimo isto. Ali svakako imamo ista osećanja…

A malo li je to…

Ako počnemo da se volimo, podržavamo, čuvamo i obraćamo pažnju jedni na druge, ne sumnjam da će onda početi da važi i ona premudra izreka blaženopočivšeg Patrijarha Pavla…

„Biće nam bolje, kad mi budemo bolji“

Eto – ja ću se potruditi da počnem od danas. To će biti moj način borbe protiv ovog zla. tuge i nesreće.

Jer mi treba nešto optimistično za šta da se uhvatim…
A vi se dragi Rođaci i Zemljaci. molim vas, pridružite…
Svima će nam to kad tad goditi.
I svima će nam se to kad tad vratiti…

Izvor: detinjarije.com

1. Kada i kako si znala da je odbrana ljudskih prava tvoj put?

Od malih nogu znala sam da je borba za ljudska prava moj put. Prvi put kada sam se suprotstavila nepravdi i zaštitila svoju prijateljicu od nasilja, osvijestila sam snagu svog glasa i odlučila da nikada neću biti dio onih koji šute pred zlom i nepravdom. Pored ljubavi prema ljudima i strasti prema temama koje se tiču zaštite ljudskih prava, moj aktivizam je dodatno ojačao kroz iskustva u Dječjem parlamentu, gdje sam se upoznala s ključnim deklaracijama i globalnim događajima. Iako sam oduvijek bila buntovnica, nisam htjela da moja borba ostane ograničena na rasprave i akcije u razredu i porodici, već sam težila da je prenesem na šire, značajnije društvene platforme.

2. Sa 12 godina si počela putem promjena. Jesu li promjene u BiH moguće i kako do njih?

Do kraja srednje škole sam bila u Sarajevu, a zatim sam odlučila krenuti malo dugačijiim putem i upisati studij na Comenius Univerzitetu u Bratislavi. Na temelju svojih dosadašnjih iskustava, mogu reći da su promjene u Bosni i Hercegovini itekako moguće, ali samo kada ih pokreće grupa ljudi s iskrenim namjerama i nepokolebljivom odlučnošću da ustraju, bez obzira na izazove koji im se nađu na putu.

3. Kako gledaš na činjenicu da sve više mladih iz BiH odlazi odavde?

Razumijem mlade ljude koji odlaze iz Bosne i Hercegovine jer ih je sistem na neki način razočarao, povrijedio ili učinio veliku nepravdu, što je, nažalost, česta situacija. Svi težimo ka boljem, i potpuno podržavam one koji odlaze radi ličnog usavršavanja. Istovremeno, vjerujem da je važno da se nakon sticanja vrijednih međunarodnih iskustava i znanja mladi ljudi vrate kako bi doprinijeli svojoj zemlji. Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal i brojne vrijednosti. Iako sam svuda putovala- moj dom, moje Sarajevo je nezamjenjivo. Bilo bi idealno kada bismo svoje napore usmjerili na stvaranje boljih životnih uslova u našim zajednicama, umjesto da ih tražimo vani. Naravno, to je moguće samo u sredinama gdje vladaju mir i pravda, što je, nažalost, često izazov u našem društvu.

4. Upoznaješ mnogo mladih ljudi iz cijelog svijeta kojima je takođe misija da promijene svijet. Po čemu oni žive bolje, a šta je to što je kod nas ipak ono nešto?

Zahvalna sam i sretna što svakodnevno imam priliku komunicirati i surađivati s mladima iz cijelog svijeta, koji dijele misiju da promijene svijet. Kroz ta iskustva, zaključila sam da nigdje ne postoji savršena situacija i da se svako bori sa svojim vjetrenjačama. Bilo je trenutaka kada sam pomislila da je “kod nas ipak zlatno u odnosu na druge”, ali i trenutaka kada sam duboko tugovala zbog korumpiranog sistema u BiH, sukoba, femicida, sistemskih propusta, mržnje, nacionalizma i drugih problema.

Trenutno smatram da nijedna zemlja nije u idealnoj situaciji. Mladi koji žive bolje su oni čije zemlje nisu opterećene ratnim sukobima. S druge strane, mi iz Bosne i Hercegovine se od rođenja suočavamo s posljedicama rata.

5. Ko ti je najveća podrška i koliko je podrška važna na tom putu?

Često ponavljam da su meni podrška i ljubav najbitniji u životu. Podržavati i voljeti nekoga je ljepše od svega što radimo. 

Kada sam se odlučila za studij izvan BiH, nisam bila svjesna koliko je to teško, iscrpno i koliko postoji nepredvidivih problema i izazova. Na ovom putu moja neizostavna i najznačajnija podrška su mi ljudi koji su me objeručke dočekali u Slovačkoj, a to su gospodin Munir Pašagić i gospođa Amra Sarajlić. Ne postoje riječi zahvalnosti kojima bih im se odužila i iskazala koliko sam zahvalna za svaku njihovu pomoć, pozive i poruke i u teškim i lijepim situacijama. Podrška mojih najboljih prijateljica je također nešto što krasi svaki moj uspjeh, ali i podsjetnik koliko vrijedim onda kada mi se krila malo umore. 

6. Kako ti kao mlada osoba reaguješ na povećan broj femicida u cijelom regionu?

Posebno sam osjetljiva na teme nasilja, uključujući povećan broj femicida u cijelom regionu. Svaki slučaj femicida me boli, a još više me boli pasivnost okruženja. Koliko god želim izrasti u stručnu osobu u oblasti ljudskih prava i zaštite žrtava nasilja, svaki put mi je izuzetno teško nositi se s novim slučajima. Istraživanje i svjesnost o brutalnim femicida čine me svjesnom koliko su duboko ukorijenjeni problemi u našem društvu i koliko je važna borba protiv njih. Svaki novi izvještaj o takvim tragedijama me dodatno motivira da radim predanije, ali i emotivno opterećuje. Teško je pomiriti se s činjenicom da sistem reže žensku kožu, prljavim rukama pohlepno skida sve slojeve od kojih smo satkane. Sistem štiti nasilnike, VIP ličnosti zvane “Od ranije poznati policiji”. Sistem guši ženski glas, potiskuje sve lijepe snove i čini da se sa svakim udisajem osjećamo manje vrijednom. Sistem glorifikuje patrijarhalne norme, dok istovremeno demonizuje slobodu i ravnopravnost. Ovom sistemu i njegovim bijednim čuvarima ne odgovaraju obrazovane, vrijedne, omnipotentne i glasne žene. Zbog svega toga, moram(o) biti glasna podrška ženama oko nas, jer bez nas ovaj svijet neće postati sigurnije mjesto za život. 

7. Koliko je danas formalno obrazovanje važno za uspjeh na bilo kom polju?

“Scientia potentia est” – “Znanje je moć.”  Formalno obrazovanje je temelj za sve što radimo. Pored formalnog obrazovanja važno je dodatno učiti i proučavati svijet oko nas. 

8. Koliko su ti društvene mreže važan kanal ka uspjehu?

Društvene mreže su izuzetno važne za mene, jer putem njih stvaram svoju zajednicu koja ima stvarnu moć da mijenja stvari, promoviše dobre priče i pokreće konstruktivne akcije. Ove platforme omogućuju mi da doprem do širokog broja ljudi, dijelim svoje ideje i inicijative te organiziram aktivnosti koje mogu imati značajan utjecaj. 

U pratnji bivšeg izraelskog ambasadora u UN i člana Kneseta Denija Danona, Hejli je izrazila snažnu podršku Izraelu, navodeći da SAD stoje uz Tel Aviv i poručila izraelskoj vojsci da ne smije da stane dok ne pobijedi.

”Amerika stoji uz Izrael. Izrael se danas bori protiv neprijatelja SAD. Ne stajte dok ne pobijedite”, naglasila je ona, prenosi i24news.

Ona se srela i sa stanovnicima mesta u sjevernom Izraelu i upozorila na “prijetnju koju predstavlja libanska militantna grupa Hezbolah”.

Danon se saglasio sa stavom Hejli.

”Izrael mora da preuzme inicijativu i promeni jednačinu. Stanovnici Tira i Sidona će evakuisati svoje domove, a stanovnici sjevera će se vratiti svojim kućama”, rekao je Danon, prenosi Tanjug.

Nakon “Trojice za Kartal” (Bodoni, 2022.), remasteriranog izdanja svoje kultne knjige priča “Sarajevski Marlboro” (Fraktura, 2018.), koji je nagrađen prestižnom nagradom Fric za najbolju fikcijsku prozu, Miljenko Jergović napisao je još jednu posvetu gradu – ovog puta neimenovanom, svakom ranjenom gradu na svijetu poput Buče ili Alepa, gradu u kojem žive, dišu i vole ljudi okruženi smrću.

“Ovo nije knjiga o bilo kojem od brojnih ratova koje smo doživjeli. Ovo uopće nije knjiga o ratu. Ovo je knjiga o gradu pod opsadom i o ljudima pod opsadom. Unutarnjom i vanjskom. Grad je prostor koji svi oni naseljavaju. Grad je živčani sustav i krvotok svakog od tih ljudi. Svako poglavlje može se čitati kao zasebna priča, ali se svaka priča dovršava tek u cjelini Rata.

Rat se ne bi trebao čitati napreskok, slučajnim otvaranjem knjige, jer se na taj način stvara zbrka u njenom vremenu. Ali i u vremenu samog čitatelja. Stvara se košmar iz kojeg nema izlaza. Rat je poput sata i kalendara, knjiga precizne kronologije. Njezina dramaturgija proizlazi iz kronologije, kao što biva u svakome ratu, kao i u mentalnoj bolesti koja simulira rat. Rat valja čitati po redu, jer samo tako nađe se izlaz iz rata, izlaz iz grada pod opsadom”, piše izdavač.

“Miljenko Jergović; Sarajevo, 1966. Šest mu je kad burovitog jesenjeg jutra pješači od kuće u Gornjoj vali do škole u Donjoj vali, i prvi put jasno osjeti dvije osobe u sebi. Jedna je taj dječak koji upravo ide u školu, a druga odrastao čovjek, tjeskoban i uplašen.

Nadnesen nad dječaka, komentira ga s drugog kraja svijesti. S godinama razlika između dvije osobe nije se smanjivala, premda se dijete mijenjalo i u određenom smislu raslo. Dijete je napisalo svu fikciju, proznu i pjesničku. Odrasli bavi se novinarstvom, piše o knjigama i o umjetnosti. Prva osoba umije preći na poslove druge osobe. Druga nikad ne prelazi na poslove prve. Nije osjetio strepnju da bi se mogli sasvim razdvojiti”, piše Fraktura.

Taj izvor je istakao da su pregovarači optimistični da će ovo biti početak ozbiljnih pregovora za prekid vatre u Pojasu Gaze.

Zvaničnih Hamasa je rekao da je ta militantna grupa završila pregovore u Kairu i da sada čeka na rezultate razgovora u Parizu.

Dva egipatska bezbjednosna izvora su potvrdila da je šef obavještajne službe te zemlje Abas Kamel otišao u Pariz na razgovore sa izraelskim zvaničnicima, prenosi Tanjug.

Izraelski premijer Benjamin Netanijahu je u četvrtak iznio plan o prekidu vatre u kom je navedeno da ta zemlja želi da zadrži kontrolu nad Pojasom Gaze nakon okončanja sukoba.

Iz Hamasa je saopšteno da će pustiti taoce tek nakon što se izraelske vojne snage povuku iz palestinske enklave, dok je Vašington predložio rješenje po kome bi Palestinska samouprava bila na vlasti u Gazi nakon kraja rata.

Lider Hamasa Ismail Hanije sastao se u Kairu sa egipatskim posrednicima da razgovara o primirju prošle nedjelje, a kako navodi Rojters, neimenovani zvaničnik te militantne organizacije rekao je da Hamas nije ponudio nove predloge za prekid vatre.

Posrednici su pojačali napore da obezbijede prekid vatre u Gazi, u nadi da će zaustaviti izraelski napad na grad Rafa, gdje se trenutno nalazi više od milion raseljenih ljudi.

Izrael je prethodno saopštio da će napasti taj grad ukoliko se sporazum ne sklopi uskoro, a Vašington je upozorio svog bliskoistočnog saveznika da bi takav potez doveo do velikog broja civilnih žrtava.