Ako ih izbezumljeno pogleda, nastaviće da arlauču da je mala bezboraznica koja nema stida i sramote, a usudi li se da pita – Što, bre? – objasniće joj da fine i pristojne devojčice to ne pitaju i da ne treba da zna ništa sem da je to dole, što ima izmedju nogu, sramota.

Devojčice tako nastavljaju da rastu sa osećajem da su se rodile kao čudovišta sa nečim što uopšte nije trebalo da imaju.

Dečak istog usrasta krene rukom prema svom polnom organu i svi, ama baš svi, od majke do dede, ushićeno vrisnu i kažu – Pokaži, sine, šta imaš u gaćama! Ovaj odma’ svlači gaće, pokazuje šta ima, pokušava instiktivno da ga razvuče još koji santimetar i nastavlja da raste sa osećajem da samo on ima nešto u gaćama.

Dok ne ode u vojsku ili počne nešto da trenira, uglavnom dok ne stigne do kolektivnog muškog tuširanja kad ukapira da su ga svi zajebavali i da ima i većih od njegovog.

Penis kroz odrastanje u muškoj glavi, uz pomoć rodbine, dobija odlike mitskog bića s dve glave, neuništivog i nepobedivog. Dobija nadimke koji treba da dočaraju da se radi o neuninštivom, nepobedivom, nikad viđenom stvorenju od kad je sveta i veka.

Vagina kroz odrastanje postaje stidnica što valjda do kraja života treba da me opominje da treba da se stidim što je imam. Ja iskreno, pojma nisam imala da imam stidnicu sve dok ne počeh da čitam koje sve bolesti mogu da mi je spopadnu ako o njoj ne budem vodila računa, svaki ginekolog koga su pozvali da nešto prozbori o vagini je pričao o stidnici.

Dakle, ja imam stidnicu i što se mene tiče, ako moram zbog nje da se stidim, mogla sam baš bez nje i da se rodim. Koji će mi đavo ako moram da crvenim kad god pomislim da je imam.

Dakle, ja nemam vaginu nego imam stidnicu. Vaginu mogu da imam samo kod ginekologa i to ako je malo prosvećen.

Ovo je deo iz mog blog posta koji sam pisala davne 2009. godine.

Malopre pročitam da je profesorka Zlata Đurđević (živa bila) s Katedre za kazneno procesno pravo Sveučilišta u Zagrebu uputila pre nekoliko meseci otvoreno pismo pravobraniteljkama za ravnopravnost polova i decu kao i pravobraniteljki za ljudska prava zbog polne diskriminacije djevojčica u udžbenicima za osnovnu školu kojim traži da se reč stidnica izbaci iz udžbenika i zameni rečju vulva, stidna kost izrazom preponska kost, stidne usne zamene vulvinim usnama, sve u svemu da izbace stid iz naših gaća.

U selu svi rekoše: “Ako, mašala, samo neka je prvo muško. I neka je godina tako počela. Biće rodna”.

Pitala sam se kakva bi godina bila da se rodila djevojčica. Djevojčica kao ja. Da li bi bila sušna i nesrećna? Puna loših vijesti?

***

Januar 2015. godine.

Čekala sam ga punih sedam godina. Čekala i maštala kako će nam izgledati život. Samo da rodim živo i zdravo dijete. Nakon 15 dana u bolnici, moja zvijezda je stigla kući. Bijeli krevetac, a u njemu jorgan boje ciklame. Ona bijela, nježna, podojena. Spava.

Na vratima se pojavi sveštenik. Sveti vodu. Valja se tu oko Bogojavljenja.

U selu svi rekoše: “Ako, mašala, samo neka je prvo muško. I neka je godina tako počela. Biće rodna”.

“Izvolite, dobro došli. Kod nas je danas veliki dan. Došla nam je kući. Dobili smo je poslije mnogo godina čekanja”, reče suprug.

Sveštenik pogleda u krevetac, u ono bijelo lice i jorgan boje ciklame.

Pitala sam se kakva bi godina bila da se rodila djevojčica. Djevojčioca kao ja. Da li bi bila sušna i nesrećna? Puna loših vijesti?

“Šta je? Je li muško?”

Mi se pogledamo i uglas kažemo: “Ne, curica je”.

Sveštenik reče: “A, djevojčica. Sljedeće godine da bude sin”.

Vaspitanje me tada skrati za jezik.

On uze struk bosiljka, umoči u vodu i prsnu po krevecu. Ona se probudi. Zaplaka glasnije i grlatije od bilo kojeg dječaka.  Da je cijeli svijet čuje.

“Curica sam. Glasna sam. Zdrava sam. Vrijedim mami i tati. Bratu. Vrijedim bakama i dedi. Tetkama. Vrijedim svijetu. Vrijedim i Bogu, kojeg ti predstavljaš”.

Sveštenik reče: “A, djevojčica. Sljedeće godine da bude sin”.

***

Januar 2017. godine.

U Univerzitetskom kliničkom centru RS u noći sa 31. decembra na 1. januar rođeno je šest beba. Dežurna ljekarka nije propustila priliku da stane pred mikrofon i kaže: “U protekla 24 sata rođeno je šest beba i, na sreću, šest dječaka”.

Na sreću, šest dječaka? Na sreću, šest! Na sreću!

Šta joj je ovo, onako nemuštoj pred kamerama, značilo? Zašto je veća sreća sinčina? Zašto je njoj, ginekologu, važnije da beba bude muško od toga da beba bude zdrava? Zašto je “na sreću, muško”?

Da li je, možda, htjela da kaže da je rođeno šest dječaka, na sreću, zdravih i naprednih, na radost svih nas, roditelja pogotovo? Možda nije htjela da zvuči ovako. Možda je mislila drugačije. Možda se zbunila.

Znate, javno izgovorena riječ ima težinu. Javno izgovorena riječ može da povrijedi i zaboli. Javno izgovorena riječ može da izazove kritike.

U Univerzitetskom kliničkom centru u noći sa 31. decembra na 1. januar rođeno je šest beba. Dežurna ljekarka nije propustila priliku da stane pred mikrofon i kaže: “U protekla 24 sata rođeno je šest beba i, na sreću, šest dječaka”.

Na sreću, šest dječaka! Na sreću, šest! Na sreću!

Ako niste u stanju javno da govorite, nije problem, samo se odmaknite od kamera. Postoje ljudi koji su plaćeni da daju izjave i ne lupetaju gluposti.

Samo jednu stvar ću vam reći. Sve moje godine bile su tužne bez nje. Svaka moja nova godina s njom je plodna, srećna, puna radosti, smijeha. Moj život moja djevojčica je ispunila do kraja. Toliko da mi više sreće nije potrebno. Sreća mi je samo da bude zdrava.

Dijete je sreća. Ne muško ili žensko, već dijete!

Jedina nesreća su balkanski korijeni!

Krajnje je vrijeme za uklanjanje takvih stereotipa, pogotovo za žene od strane žena. Kada ćemo se, ako ne sada, pobrinuti da se u seksualnosti međusobno tretiramo jednakovrijedno muškarcima?

Drage moje čitateljice, kako sam kolumnu privodila kraju, tako je avantura pisanja ovaj put za mene bila zanimljiva psihoanaliza, uzbudljiva introspekcija, pa čak i dobrodošla retrospekcija kojom sam posložila par novih puzzli, osvijestila dio razvoja vlastite seksualnosti i zatvorila neka vrata svoje prošlosti.

Veseli me ako će vas moje iskustvo educirati, a moji stavovi nadograditi vaše.

Ne zaboravite da i dalje živimo u svijetu kojim vladaju muškarci (svi smo za to “krivi”, odnosno nitko nije kriv – to je naprosto potka evolucije) te da ponajviše o ženama ovisi promjena vezana za ravnopravnost spolova, a time i seksualnih manjina.

Usput koristim priliku da pripadnicima LGBTIQ zajednice čestitam njihov Mjesec ponosa, pozovem na građansku toleranciju na svim razinama, u nadi da će odgođena lipanjska Povorka ponosa biti održana do kraja godine. Iznimno joj se veselim, kao i uvijek.

Vratimo se temi žena koje muškarce vole javno i multiplicirano, a koje spadaju u seksualne manjine, baš kao i LGBTIQ populacija. Postoje, naime, naglašeno seksualni ljudi – oni kojima se sve u životu vrti oko seksa i užitka te koji tome uvijek daju prednost.

Postoje neseksualni ljudi – oni kojima se ništa u životu ne vrti oko seksa i užitka te koji tome nikad ne daju prednost.

I postoje “normalni” ljudi koji seks i užitak balansiraju sa svime oko sebe. Potonji otprilike jednom tjedno prakticiraju seks te oko dva puta tjedno masturbiraju. Pridjev “normalni” namjerno sam stavila u navodnike jer u tu kategoriju spada većina ljudi.

Iz dosadašnjeg iskustva tvrdim da je prvonavedenih ljudi najmanje, a manjine su uvijek socijalno diskutabilne jer se većina s njima najteže poistovjećuje. Osobno pripadam prvoj kategoriji.

Do svoje 30-e to sam vrlo rijetko komunicirala jer sam se pomalo sramila što me seks i užitak zanimaju više od prosječne žene i muškarca. U sebi sam pak sam bila u svojevrsnoj euforiji smatrajući da je to nešto fenomenalno, da mi je zbog toga život zanimljiviji, a zdravlje na visokoj razini. Međutim, ima to svojih mana.

Žene poput mene, naime, stoljećima nose stigmu zbog slobodoumnog gledanja na seks, iako većinu muškaraca to podsvjesno uzbuđuje. Činjenica da si muškaracima uglavnom predmet seksualnog promišljanja, može biti prednost za osobni marketing, ali nipošto dovoljno za normalnu integraciju u društvo i opstanak sam po sebi.

Ako si naglašeno seksualna, ne znači da lakše nalaziš momka, da imaš kvalitetniji seks, da ti je bolje na poslu ili da si voljena jače od većine žena. Takve stvari ovise o tvojoj emocionalnoj stabilnosti koja je puno važnija za sreću.

Naglašena seksualnost i jak libido mogu biti prednost u smislu mogućnosti svojevrsnog eskapizma u teškim životnim trenucima jer su povoljniji za zdravlje od ostalih “poroka”, pod uvjetom da se pazi na spolno zdravlje.

Međutim, nije jednostavno egzistirati kad si na različitoj energetskoj vibraciji od većine. Tvoju seksualnu energiju neki osjete pa ju počnu osuđivati, a ti nisi dovoljno mizantropski narcisoidna da se posve izoliraš od neistomišljenika.

Seksualno slobodoumni muškarci ne nose stigmu poput žena

Prošli sam mjesec na nacionalnoj televiziji slučajno vidjela najavu za “in memoriam” emisiju o pokojnom hrvatskom glumcu Ivi Gregureviću u kojoj je jedan od njegovih kolega koji su ga dobro poznavali, između ostalog, rekao: “Volio je žene.”

U podsvijesti mi je zazvonio alarm i upitala sam se kako bi zvučalo da neka žena za svoju kolegicu glumicu kaže: “Voljela je muškarce.” Kakvom bi ljudi smatrali tu glumicu? Kako bi se gledalo na njezinu kolegicu koja je takvo što izjavila?

Bi li bio kompliment ili uvreda što žena o ženi tako razmišlja? Koliko uopće javnih žena u Hrvatskoj postoji za koje se, u nekoj ozbiljnoj emisiji na nacionalnoj televiziji, može reći “Voljela je muškarce”, a da to bez predrasuda prihvate ljudi oba spola i svih generacija?

Priznajmo sebi i ne budimo licemjerni: da je za neku glumicu netko rekao “Voljela je muškarce”, većina hrvatskog naroda pomislila bi da je dotična glumica bila upitnog morala, nikako dama. Jeste li među njima i ako slučajno jeste, dopustite si SADA toleranciju da to promijenite.

Krajnje je vrijeme za uklanjanje takvih stereotipa, pogotovo za žene od strane žena. Kada ćemo se, ako ne sada, pobrinuti da se u seksualnosti međusobno tretiramo jednakovrijedno muškarcima?

Izjava “Volio je žene” odavno se pripisuje seksualno slobodoumnim muškarcima za koje se javno zna da su često upražnjavali svoju tjelesnu poligamiju i donjuanovskim flertovanjem sa suprotnim spolom naglašavali libido svih muškaraca svijeta, čak i onih aseksualnih.

Takvo poimanje uvriježeno je još od socijalističko-komunističkih vremena, ali decentno prisutno stoljećima. Patrijarhalnom društvu pritom uopće nisu važne moralne ni etičke vrijednosti takvih muškaraca.

Ne ulazi se u njihove poslovne sposobnosti i uspjeh, vrstu obrazovanja, bračni status, broj djece, kvalitetu kojom su obnašali roditeljstvo itd. Važno je samo da je muškarac koji si je dopuštao birati žene u seksualne svrhe – frajer.

Djeluje moćno jer je imao trofeje i to ga čini kvalitetnim mužjakom među pripadnicima vlastitog spola. Suprotni spol također ga ne osuđuje; za neke žene on je Casanova, druge pak na njega gledaju neutralno.

Kad muškarac voli žene, on je dostojanstven libidonozan gospodin, ali zašto žena, ako na isti način voli muškarce, prestaje biti dama te njezine moralno-etičke i sve druge osobine postaju upitne?

Također, jeste li primijetili da se u manjoj mjeri promiskuitetnima smatraju oni koji potražuju plaćene usluge seksa (a to su oduvijek većinom muškarci) za razliku od onih koji su za to plaćeni (to su oduvijek većinom žene)? Kakav šovinizam!

I da se razumijemo. Ne smatra se ženu koja je spavala s više od 50 muškaraca promiskuitetnom samo u našim krajevima, nego i u većem dijelu Zapadnog svijeta. O islamskom Istoku da ne govorim. Jedino budizam ne moralizira i po tome je vidljivo da religija, zapravo, utječe na našu percepciju vlastite i tuđe seksualnosti.

Iako većinu muškaraca seksualno privlači upravo takva žena, nikad je ne bi poželjeli za supružnicu, pogotovo majku svoje djece, o čemu sam puno pisala, a dio te problermatike obradila sam u YouTube podcastu pod nazivom “Slobodno progovaranje o seksualnosti ne znači da ste laki ulov”: https://youtu.be/7EEU3ibyGIc

Moje iskustvo s velikim brojem seksualnih partnera

Jedna sam od rijetkih žena koja je imala natprosječno mnogo seksualnih partnera u svojim 20-ima i 30-ima, s obzirom na podneblje u kojem živim, odnosno kulturno naslijeđe kojem pripadam. Žene poput sebe nisam imala u svojoj obitelji niti među ljudima s kojima sam se družila. Ovo prvi put javno priznajem isključivo zbog ove teme. Privatno se nemam potrebu o tome povjeravati niti je ljudima s kojima se družim to bitno.

Također mi je odavno kod muškaraca prestalo biti važno s koliko su žena spavali. Važno mi je da broj ne bude manji od 10 jer s takvim muškarcima ne rezoniram najbolje niti me seksualno privlače (naravno, izuzetak se uvijek može dogoditi jer nove ljude srećemo dok smo živi).

Volim kad muškarac ima seksualno iskustvo, valjda zato što ga i sama imam. Neobično mi je kad me svaki novi partner pita s koliko sam muškaraca spavala jer zaista ne znam točan odgovor. Kad sam jednom, na prijedlog prijateljice, sredinom svojih 30-ih, sjela s ozbiljnom namjerom da sastavim popis muškaraca s kojima sam imala nešto seksualno, počela sam se smijati jer sam shvatila da ih je bilo stvarno mnogo.

Nekih sam se sjetila odmah, pogotovo onih s kojima je seks bio odličan, za neke mi je trebalo duže, a neki su mi se vratili u sjećanje tek nakon par sati pa i dana. Potonjih se vjerojatno ne bih nikad ni sjetila da nisam pisala popis jer su me vjerojatno emotivno povrijedili, a takve stvari nesvjesno potiskujemo.

Potom sam se pitala ulaze li u igru oni s kojima nije bilo penetracije jer meni je seks – međusobno oralno zadovoljavanje (za razliku od mišljenja Billa Clintona; sjetimo se slučaja “Lewinsky”), kao i zadovoljavanje prstima. Za mene seks može biti i kvalitetan flert; planirani susret u parku u kojem namjerno dodirnete njegovo međunožje, on poljubi vaš vrat i potom odete doma masturbirati, zamišljajući potencijalne scenarije u iščekivanju sljedećeg susreta.

Sve to smatram primarnim dijelom seksualnog čina i ponekad može biti intenzivnije nego seks uživo. Ako niste u vezi i povremeno mijenjate partnere, važno je znati igrati se bez penetracije jer je zahvalnije za žensko spolno zdravlje, a i duže možete zamišljati scenarije prilagođene samo vama (sjetimo se što sam pisala o Einsteinovoj imaginaciji na kraju prošle kolumne.

Glavni razlog zašto ne znam točan broj svojih muškaraca je taj što muškarci za mene nisu brojevi ni trofeji, nego prvenstveno prijatelji i ljudi s kojima sam decentno dijelila ugodne trenutke. O svojoj intimi nemam potrebu razgovarati ni s najboljom prijateljicom. Nakon 15-ak seksualnih partnera naprosto sam ih prestala brojati. Svaki novi kao da je prvi i sa svakim idućim prethodni postaju nevažni.

S novima postajem nova ja i izgrađujem novu sebe. U posljednje vrijeme razvila sam teoriju da veći broj seksualnih partnera imaju osobe kojima u većoj mjeri trebaju promjene, a koje su si stvorile dovoljno slobodan životni stil da takvo što mogu realizirati.

Tu spadaju i znatiželjne osobe naglašenog libida sklone eksperimentiranju. Danas partnere mijenjam puno rjeđe nego u mlađim danima jer sam se posve iživjela.

Također, seks van ljubavne veze više me ne zanima, ali i dalje smatram da ljubav u vezi može biti odvojena od seksa. Ne moramo uvijek voditi ljubav – ponekad je dobro odvojiti se od emotivnih uloga te koncentrirati se ne tjelesnost i međusobne seksualne želje.

U 21. stoljeću žene će otvorenije pitati za seks, za razliku od prethodnih stoljeća

Kad sam u srednjoj školi prvi put čula pjesmu Bijelog dugmeta “Ovaj ples dame biraju” koju smatram jednom od najboljih blues pjesama ovog podneblja na našem jeziku, obuzeo me val optimizma. Oduvijek sam radije voljela odabirati nego biti odabrana, iako toga nisam bila svjesna.

Znala sam i da sam dama, ali nisu me učili da dama može prva prići, pa i otvoreno pitati za seks. Te finese učila sam postepeno i instinktivno sama. Priznajem da sam se izvještila i da je samoučenje bilo uzbudljivo.

Dame do sad možda jesu uglavnom birale, ali jedino u smislu da im je prije toga nešto bilo ponuđeno. U 21. stoljeću stvari se vidljivo mijenjaju – sve više počet ćemo prilaziti prve i otvoreno pitati za seks, pritom se ne osjećajući manje damama. Čekanje muškarca da priđe i započne zavođenje postaje stvar prošlosti. Ženskom inicijativom moderna seksualnost dobiva novu dimenziju kakvu nikad nije imala.

Divno mi je vidjeti samosvjesne žene koje u seksu točno znaju što žele i s takvima mi je u životu sve lako i protočno, s puno razumijevanja jer naglašeni libido potiče vedrinu i optimizam u ljudima koji jednako rezoniraju.

Kleopatru, Madonnu, Angelinu Jolie i slične “žene osvajačice” nikad nisam osuđivala, baš kao ni njihovu potpunu suprotnost kao što su tradicionalistkinje koje cijene brak i obitelj te su imale samo jednog seksualnog partnera (mogla bih ovdje navesti neke “uzorne” Hrvatice, ali ipak neću). Međutim, one nas jesu osuđivale i još uvijek to čine.

U toj netoleranciji je velika razlika. Kad konzervativne žene prestanu, javno i privatno, osuđivati liberalne žene koje su imale puno muškaraca smatrajući ih promiskuitetnima, možda će ih prestati osuđivati i muškarci. Navijam za takvu toleranciju.

Za nju se već dugo argumentirano borim kroz Seksoteku te cijenim sve koji to podržavaju. Da bismo se poštivale i davale pravo na seksualnu slobodu jedne drugima, trebamo i same postati slobodne, odnosno samostalne u ideološkom, financijskom i svakom drugom smislu. (Ovom prilikom preporučujem vam seriju “Mrs. America” koju upravo gledam, a koja progovara o ženskom feminizmu u 70-ima).

Osobno sam oduvijek samostalna, iako je put bio trnovit. No, ako sam mogla ja, uvjeravam vas da može svaka. Važno je da saznamo na koje načine možemo utjecati na bolji svijet. Trebamo osvijestiti i da imamo pravo biti seksualne onako kako želimo, a ne kako nam nalaže društvo. Smijemo birati svoj plijen.

U isto vrijeme možemo biti fakultetski obrazovane, raditi ono što volimo, biti kvalietne majke, kćeri, sestre i sve ostalo.

Žene koje su bile s mnogo muškaraca dio su naših života, iako vrlo rijetke pojave koje prkose ustaljenim konvencijama. Upravo takve česta su tema holivudskih blockbustera u kojima većina ljudi uživa, iako nisu u potpunosti svjesni da svi tako možemo živjeti ako poželimo.

Dat ću vam primjer moje generacija ‘78./'79. Dok sam ja istraživala svoje seksualne granice i uvijek nešto eksperimentirala s novim ljudima koji su me intrigirali, većina ženskih osoba moje generacije ulazila je u brak i počela imati djecu.

Sve je to normalno ako nas čini sretnima. Dok sam ja njihov život u to vrijeme smatrala pomalo dosadnjikavim, one su moje pustolovine vjerojatno smatrale suvišnima.

Danas je stvar vrlo slična – dok su one sretne sa svojim supružnicima i djecom, ja sam naučila biti sretna u svom soliranju. Vjerojatno one ponekad požele biti solo i na par dana pobjeći od svoje obitelji, jednako kao što ja ponekad poželim imati stabilan brak i djecu.

Ali svemir nam daje ono što rezoniramo, što u dubini duše želimo i po što smo, zapravo, došli na ovaj svijet. Slučajnosti ne postoje; sve je veliko učenje koje može postati zanimljiva igra ako joj se ispravno prepustimo.

Najvažnije je kako SADA rezoniramo, što želimo primiti i što smo spremne dati. Pravom čovjeku koji osjeti vašu energiju, vaš broj partnera bit će prednost jer će znati da ste, nakon svih iskustava, odabrale upravo njega.

Preuzeto sa: femina.hr

U statističkim podacima se između ostalog navodi da u Republici Srpskoj nema nijedne žene koja je direktor visoke škole, deset puta je manje žena rektora i tri puta manje žena koje su dekani fakulteta ili umjetničkih akademija.

Takođe, u prošloj godini nijedna žena nije kao inovatorka konkurisala za finansijsku podršku , dok je bilo 16 muškaraca.

Kada su u pitanju prosječne plate, zvanična statistika pokazuje da su žene bolje plaćene u samo pet od ukupno 19 djelatnosti i to u – poljoprivredi, građevinarstvu, saobraćaju, administrativnim, te uslužnim djelatnostima.

Najviša plata nakon oporezivanja za žene je bila oko 1.300 KM, a muškarce oko 1.550 KM.

Nadalje, žena je neuporedivo manje na direktorskim pozicijama u svim djelatnostima osim u oblasti zdravtsvene zaštite i socijalnog rada, te uslužnih djelatnosti, dok su u oko 25.000 privrednih subjekata vlasnici muškarci, a u 10.000 žene.

Nadalje, zvanje doktora nauka lani je u Srpskoj imalo 554 žena i 809 muškaraca, visoku stručnu spremu 32.230 žena i 24.380 muškaraca, dok je najveći nesrazmjer u broju visokokvalifikovanih gdje je svega 567 žena, a 5.773 muškarca.

Kao samostalni vlasnici nepokrentosti žene su registrovane u 28 odsto, a muškarci kod 78 odsto nepokretnosti.

Zanimljivi su podaci kada su u pitanju kandidati i izabrani gradonačelnici, načelnici opština i odbornici u lokalnim skupštinama na izborima 2020. godine.

Među izabranim načelnicima i gradonačelnicima je 95 odsto muškaraca i pet odsto žena, dok se na lokalne parlamente kandidovalo 42 odsto žena, ali ih je izabrano svega 17 odsto.

Što se tiče republičke vlasti, od ranije je poznato da je u Narodnoj skupstini RS od 83 poslanika samo 18 žena, u Vladi RS upola manje ministarki, dok su u sudskoj vlasti u znatno većem procentu muškarci sudije, a više ih je i na tužilačkim pozicijama.

Kada se pogledaju podaci o broju krivičnih djela i prekršaja evidentiranih prošle godine, u svega 57 slučajeva kao počinioci su prijavljene žene, a u čak 780 djela muškarci, međutim kod podataka o žrtvama situacija je obrnuta, pa je evidentirana 631 žena žrtva i 183 muškarca.

Što se tiče nasilja u porodici, SOS liniju na broj 1264 , prošle godine pozvalo je 4.079 žena i 19 muškaraca

Kroz tri sigurne kuće u Republici Srpskoj (Banjaluka, Bijelina i Modriča) lani je prošlo na desetine žena, ali nije bio smješten nijedan muškarac.

Preuzeto sa: mondo.ba

Neka on odmori posle ručka. Ceo dan je bio na poslu. Šta joj teško da usisa? Šta joj teško da skuva? Šta joj teško da opere, opegla, uglanca, oriba, udesi, podesi, zategne, pritegne, izluftira, zaprži, pregleda deci domaći? Šta joj teško da se pretvori u ženu-glagol?

Njoj je lako da bude domaćica kad ima sve sastojke – jer on donosi pare u kuću. On radi za kuću, ona u kući. To se podrazumeva.

Danas oboje donose – al’ je i dalje malo. Oboje rade za kuću, al’ to što se donese nije dovoljno za sve sastojke. A ni za porodičnu idilu od pre pola veka. Oboje rade za kuću, pa opet nekako – nju i posao u kući sačeka. To se podrazumeva.

Žena-glagol kuva, riba, namešta, razmešta, pere, pegla, zapomaže. Muškarac odmara posle ručka. Skroluje na Fejsu. Smeje se naglas kad vidi nešto smešno. Nema kad sad da joj objašnjava šta gleda. Njoj su ionako zauzete ruke i glava. Mota sarmu i jedne te iste misli: kako da prežive do prvog.

Pričam koleginicama s posla kako je to svakodnevica moje prve komšinice i bar još tri žene koje znam. Neudata mi ne veruje. Kaže: “Koja bi to u 21. veku trpela?” Pravim se da ne vidim postiđen pogled ove druge. Udata je. Duži bračni no radni staž. Nokti izgrickani, ruke ispucale od pranja sudova, kosa poslednji put videla frizera na dan venčanja. Lepa, umorna žena. Pamtim je iz predbračne ere. Bila je ista kao ova prva. Neokrnjena bračnim životom, „lepim vaspitanjem“ iz roditeljske kuće, u kojoj je otac u pravu, a majka za šporetom.

Nije se ona loše udala, ona se samo udala za čoveka iz „to se podrazumeva“  porodice. To je porodica iz Titovog doba. Muškarac donosi pare u kuću, a žena radi u kući. To se podrazumeva. Jer neće valjda on da usisava posle napornog dana? Da nije možda njegov red da opere sudove? Ko da namesti krevet ujutro? On? Pa on radi!

– Nije da ga branim, al’ znaš, nije on kriv. Tako je naučen. Ne umeš drugačije kad odrastaš uz oca koji širi novine dok majka širi veš. Misliš valjda da tako treba. A onda, koliko možeš da očekuješ da se neko pretvori u domaćicu godine kad mu majka nikad nije dozvolila sto za ručak da postavi samo zato što je muško?

– E znaš šta, ja bih ga kod iste te majke poslala, pa nek mu ona kuva i pere! – kaže neudata.

Udata još više uvlači glavu u ramena i više joj ne vidim lice iza ekrana računara. Kao udubila se u izveštaj.

– Ih, pa nije to baš tako! Lako je da pričaš kad nisi u nečijoj koži.

– Ma, ’ajde, molim te! Ja te žene ne razumem! Mamlaz dođe s posla i digne sve četiri uvis, a ona dođe s posla, pa još i oko njega leti! Zašto? Šta to znači? Da njen dinar manje vredi?

Nemam šta da joj kažem, a želim. Zbog ove druge što crveni iza ekrana i ne ume da se brani. Ne ume da kaže: “Ali mene su tako učili! Da budem dobra, da je žena stub kuće, da je žena ‘prava’ ako sve završava s uspehom, ako joj kupatilo blista, ako joj ručak nikad ne zagori, ako su joj deca pristojna i fina, ako je sve u kući uredno zategnuto. Da je ženina sramota prašina na polici, prljave patike najstarijeg sina, neispeglana muževljeva košulja, neočešljana mlađa ćerka. Da je ženina obaveza da o svemu brine, da je majka i deci, i mužu, i kući. Da preskače kontrolne lekarske preglede, jer njoj ionako nije ništa, malo je samo probada ispod leve plećke, ko će sad da čeka red u Domu zdravlja? Treba spakovati sina na ekskurziju, ćerku na rekreativnu nastavu, muža za sutrašnji radni dan.”

Nije ona kriva. Nju su tako učili. Da muškarcu treba da podiđeš, da on uvek mora da se oseća kao muško, da ne smeš da budeš jača – čak i kad jesi. (Posebno kad se otvore novčanici). Nije joj uvek pravo, al’ ni on nije neki tiranin. Ne pere sudove, pa šta? Ni ona ne cepa drva. Šta joj je teško da zažmuri ponekad i da se napravi gluva.

– Ja nemam nameru da se zarobim i da nekom Balkancu, nazovi-muškarcu rađam decu i ređam sarmu! ’Oćeš, bato, domaćicu, izvol’te pa kucaj na neka druga vrata. Mislim, hoću ja i da skuvam i da operem, al’ može on i da prostre veš i sam da ustane da pije vodu. Ima ruke i noge! – vergla i dalje neudata.

Udatoj sada vidim već i uši pocrvenele. Umesto krivice i stida, iza ekrana se polako gomila bes. Ali znam, neće ustati naglo sa stolice, neće oboriti fascikle sa stola, neće izleteti iz kancelarije kao narogušena ptica.

– Znaš, problem i jeste sto se u braku reč „ravnopravno“ drugačije tumači. Kad se udaš za čoveka koji ti je u svakom smislu prijatelj i partner, nije ti teško da mu „motaš sarmu“, kako ti kažeš. Nema to veze s tim ko prima veću platu. On možda ne opegla tvoju košulju, al’ eto založi vatru u kotlu, okači zavese, donese merdevine, prenese, donese, potegne. – kažem.

– Pa to o čemu ti pričaš je klasična podela na muške i ženske poslove! Opet zaostalo shvatanje u kom žena više radi i robuje kući! – nastavlja neudata.

Udatoj zadrhti brada. Na trenutak mislim, rasplakaće se.

– Brak nije takmičenje ko bolje pegla ili cepa drva. Nisi rob ako se to što radiš ceni i poštuje. Mislim ipak da je najbitnije da se ravnopravno voliš. Kad je potpuno nebitno ko je postavio sto, a ko usisao tepihe. Kad se ne meri „ko donosi pare u kuću“ već kako ih zajedno trošite.

– Po toj tvojoj teoriji žena treba još i da se smeška dok je muškarac gazi! – uporna je i glasna.

Tada shvatim, iza njenog besa i naizgled prazne priče ne krije se neiskustvo. Krije se odrastanje uz mamu-glagol i tatu što odmara posle ručka. Krije se zbunjena devojčica koja gleda kako majci svakog dana izraste novi par ruku, dok tata dublje tone u fotelji iza svojih novina.

– Ravnopravna ljubav, mož’ misliti! – kažu udata i neudata uglas. – ’Ajmo na kafu!

Deveti saziv Hrvatskog sabora imaće najmanji broj zastupnica od 90-ih godina prošlog vijeka! Od ukupno 151 zastupničkog mjesta, tek dvanaestak odsto su osvojile žene. Ovo je ubjedljivo najmanji postotak otkako je uspostavljena parlamentarna demokratija u ovoj evropskoj zemlji.

Prema mišljenju analitičara, riječ je o posljedici apsolutnog nerada po ovom pitanju u političkim strankama. ‘Ajde što o tome ne razmišljaju muškarci, ali zašto su zakazale žene u vrijeme kada se o ženskim pravima i njihovoj ulozi u politici govori toliko glasno?

Kako ih je malo, sve mogu da se pobroje prstima. Među 19 budućih zastupnica nalazi najviše njih iz Narodne koalicije: Vesna Pusić (HNS), Anka Mrak, Taritaš (HNS), Marija Puh (HNS), Ana-Marija Petin (HSS), Marta Luc Polanc (SDP), Milanka Opačić (SDP), Nada Turina Đurić (HNS), Romana Jerković (SDP), Ana Komparić Devčić (SDP) i Sabina Glasovac (SDP). Njihove koleginice iz HDZ-a i partnera su Bruna Esih, Ivana Maletić, Irena Petrijevčanin Vuksanović, Branka Juričev Martinčev i Grozdana Perić, iz “mosta” dolaze Ines Strenja Linić i Ivana Ninčević Lesandrić, te Vladimira Palfi iz Živog zida i Ermina Lekaj Prljaskaj, kao jedina zastupnica iz redova nacionalnih manjina.

Postotak od trenutno čitavih 11,9 odsto vjerovatno će se povećati kada muški politički dio ode u Vladu , ali teško je vjerovati da će doći do 20 odsto.

I među onima koji su osvojili najveći broj preferencijalnih glasova prednjače muškarci. Naime, samo su dvije žene ušle u top 10, a to su članice Narodne koalicije SDP-ova Milanka Opačić na 6. mjestu i HNS-ova Anka Mrak Taritaš na 9. mjestu.

Stranački nerad se može objasniti u nekoliko rečenica. Pri slaganju lista niko nije vodio računa o rodnoj ravnopravonsti, a žene su završile na dnu tih spiskova.

Od 177 prijavljenih lista, čak njih 54 nije poštovalo odredbu o 40 odsto podzastupljenog pola propisanu Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor i Zakonom o ravnopravnosti polova, a među onima koji nisu ispunili žensku kvotu su i SDP i HDZ, pišu hrvatski mediji. Biće, kažu, zanimljivo vidjeti kako će nadležne institucije reagovati po tom pitanju i hoće li kazniti stranke zbog ovako formirane zakonodavne vlasti i kako će, kada bude formirana Vlada, izgledati izvršna vlast.

Kada je u pitanju evropski prosjek, u jednodomnim parlamentima ili donjim domovima u svijetu je prosječno sjedi 22,8 odsto žena, a u Evropi 25,7 odsto. Najveća prosječna zastupljenost žena je ubjedljivo u nordijskim parlamentima, čak 41,1 odsto, a najmanja u parlamentima zemalja Pacifika -13,4 posto, ali i dalje više od Hrvatske.

BiH nije u Evropi, a žena u politici ima. Pred nama su lokalni izbori, a nakon što budu obrađeni glasovi, biće zanimljivo pogledati spisak žena koje će naredne četiri godine krojiti izgled lokalnih zajednica. Živi bili, pa vidjeli!

Džesika se u deceniji dugoj karijeri bavila i još uvijek bavi pitanjem ravnopravnosti i položaju žena u svim sferama društva. Nerijetko je bila na meti napada zbog svojih stavova te je jedna od kontraverznijih osoba koja se bavi ovom temom. U nastavku donosimo priređen njen tekst koji će vas, nadamo se, dotaći kao i nas. I natjerati na razmišljanje.

Godinama ulažete vrijeme i trud, dajete 150% sebe i saznate da ste dobri u tome. Ne, ne dobri, najbolji – logično bi bilo da se osjećate srećno i zadovoljno?

Logično da, ali nisam sigurna može li se to primijeniti i onda kad ste najbolji u tome da vas mrze. Prva na listi “onih koje ne vole”. Ne zvuči baš primamljivo.

Kada je The Guardian ispitao 1.4 miliona komentara, a koji su bili blokirani od strane moderatora još od 1999. godine, došli su do alarmantnog podatka da su hejterski komentari u osam od deset slučajeva bili upućeni ženama. Na vrhu liste sam ja. Ponosna sam na činjenicu da sam prva, ali umorila sam se i osjećam se pomalo iscrpljeno. Umorio me smijeh i prevrtanje očima. Umorili su me komentari prepuni gramatičkih grešaka sa porukom kako se trebam držati kuhinje, jer tamo mi je mjesto. Da, to je nešto čemu se možete nasmijati, ali prezir s kojim su isti napisani – ne. Kao žene postigle smo mnogo, ali sve to krene da blijedi kada shvatite da će negdje, neko i na nekom forumu, koristeći pravo na anonimnost i sposobnost korištenja tastature to iskoristiti da pljune na sve što vam vrijedi u životu. I ne samo to, online zlostavljanje je postalo stvarno i vrlo lako može izaći iz okvira online u pravi svijet.

Trudim se da više ne čitam komentare ispod tekstova koje napišem. Moderatori se trude blokirati najgore, ali nije slučajnost da su upravo članci koje sam pisala o silovanjima, zlostavljanju, političkoj nezastupljenosti ili svakodnevnim primjerima seksizma i šovinizma oni koji privlače najveću pažnju javnosti i društvenih mreža. Iako smo kao žene uradile dosta, nismo sve. Čekaju nas godine borbe za ravnopravnost i upravo to često bude povod i izazove bijes kod pojedinih muškaraca – bijes koji opet potvrđuje moju teoriju.

Trebamo raditi. Još. Ako samo pisanje o tabu temama izaziva lavinu, s prezirom napisanih komentara, to može da znači samo jedno – na dobrom smo putu.

Pišem više od dvanaest godina, dajem i posljednje atome snage, ulažem u to sve što imam, najviše sebe, ali osjećam se pomalo umorno. Više ne osjećam potrebu za povratnom informacijom, komentari koji su tu nisu konstruktivne kritike već otvorena mržnja.

Svjesna sam da postoje oni koji se slažu ili ne slažu sa mnom, ali neslaganje ne treba da bude mržnja. Ili ono što me dodatno pogađa, na drugim tekstovima koji se ne tiču ravnopravnosti, rase i seksualnosti, ljudi kroz komentare razvijaju zanimljive diskusije dok za moje tekstove jednostavno kažu da su glupost. Bez obrazloženja i argumenata. Feminizam je uzaludno trošenje vremena i ja sam glupa. Ako je tekst iole blaži, a nekom dan dobar, pročitaću tu i tamo da to “nije tako loše” ili još gore – “čitljivo je”. Ne mogu reći da me to ne vrijeđa. Onda opet moram iznova i iznova da objašnjavam zašto su svi ti neargumentovani stavovi u obliku komentara ustvari seksistički. Ne radi se o tome što neko kritikuje mene i moj rad, sa tim se susreću svi i svakodnevno, ali riječ je o tome kako se te kritike manifestuju dalje. Da li mojim radnim kolegama neko tepa? Da li i njima prvo komentarišu izgled?

Online zlostavljanje možda počinje na internetu, ispod nekog objavljenog teksta, ali tu se ne završava – društvene mreže brzinom svjetlosti dovode bilo koga na stub srama i izlažu ga najstrašnijim udarima. Pisati online, biti dio ovog i svijeta društvenih mreža nikada nije bilo teže. Zlostavljanje na poslu koje tu ne prestaje već se nastavlja i odražava na sve aspekte privatnog života.

Iscrpljuje me i da stalno slušam o tome kako loši komentari nemaju nikakve veze sa autorovom ličnosti već sa onim što je napisano – e tek to nema smisla. Ustaljena zajednica komentatora je fokusirana ili na rasu ili na pol, jer od deset autora koji imaju najviše blokiranih i modifikovanih komentara, svih deset su ili žene ili druge boje kože. Slučajnost? Ma dajte!

Više od decenije pišem o feminizmu, sekstički komentari ne bi trebalo da me iznenađuju, ali kada se dešavaju svaki dan onda osjetite njihov uticaj. Utiču na mene kao ličnost, ali i na posao kojim se bavim. Zamislite da svaki dan idete na posao na kojem jedino što čujete je kako ste bezvrijedni. Pišem dovoljno dugo da ne posmatram sebe kroz komentare drugih, nepoznatih ljudi, ali u isto vrijeme, bila bi laž kada bih rekla da me ti komentari iz dana u dan, iz godine u godinu, nisu doticali. Jesu, itekako. Mijenjali su me.

Skoro da više i ne brinem za sebe koliko za buduće generacije koje dolaze. Često me zovu da održim predavanje na nekom od univerziteta i ne biste vjerovali koliko mladih žena mi se obrati da bi rekle samo jedno – da nisu spremne ni dovoljno hrabre da bi svakodnevno podnosile online zlostavljanje. Teško je i “standardnim” ženama, zamislite tek koliko je teško ženama koje su druge boje kože? Ili transrodnim osobama? Bacamo niz vjetar nevjerovatno talentovane umove koji se boje i pokušati ostvariti karijeru, a zbog straha od noževa koji će da ih dočekaju.

Ne mogu ih kriviti. Često se pitam, kada bih mogla da vratim unazad ovih dvanaest godina, da li bih sve uradila isto? Da li bih pisala pod svojim imenom i prezimenom? Mogla sam, makar donekle, zaštiti sebe i svoje bližnje. Mogla sam da pišem o feminizmu anonimno. Mogla sam da se poštedim neugodnih situacija, prijetnji i policijske zaštite. Mogla sam, ali nisam! Ono što me dodatno brine je činjenica da situacija iz dana u dan nije bolja već gora. Zlostavljači se u velikom broju pojavljuju na društvenim mrežama, a agencije za bezbijednost i zaštitu, baš kao zakon i zakonske odredbe, još uvijek ne znaju kako svemu tome stati u kraj. Nemaju mehanizam kojim bi se borili protiv otvorene mržnje na internetu. Ti ljudi su još uvijek “oni koji imaju pravo glasa”, to im dozvoljava demokratija i demokratsko društvo.

Ovaj svijet je prepun pametnih i inovativnih ljudi – ako još uvijek postoji volja za promjenom i uvođenjem reda i kulture u online svijet, uradite to. Može se. Mislim i nadam se, ali potrebno je svi da ozbiljno shvatimo glasove onih koji su time pogođeni.

Uprkos nezavidnom položaju koji imam, a to je da sam autor kojeg najviše volite da mrzite – srećna sam. Srećna sam što mogu da radim ono što volim i volim ono što radim. Privilegija je, ali i obaveza, da nastavim sa ovim što sam prije toliko godina počela. Bavim i baviću se stvarima do kojih mi je stalo, jer cijelim svojim bićem vjerujem u to. Nadam se da će biti bolje, ako ne za mene i moje vršnjake onda barem za generacije koje dolaze. Niste uspjeli da mi ubijete optimizam i vjeru da će biti bolje. I nećete.

Nakon razvoda roditelja 1944.godine, Glorija je nastavila da živi sa majkom. Nakon završene srednje škole i fakulteta, Glorija je provela dvije godine u Indiji, a po povratku u Sjedinjene Američke Države počela je njena novinarska i “feministička” karijera.

Sa dvadeset i dvije godine, Glorija je abortirala u Londonu i tu počinje njena priča o borbi za ravnopravnost žena i muškaraca. U mnogobrojnim razgovorima i intervjuima navodi to kao ključni trenutak kada je shvatila da ima kontrolu nad vlastitim tijelom i životom. i da bi trebalo svako da je ima.

1959.godine zajedno sa grupom aktivistkinja odlazi u Beč na festival šaljući sliku cijelom svijetu – Amerikanke na događaju u Europi, a pod palicom Sovjetskog saveza.

1962.godine prvi put piše o stvarima o kojim druge žene nisu smjele glasno da progovore. Počinje seriju tekstova o tome kako i zašto su žene primorane da biraju između karijere i porodice. Godinu dana poslije zaposlila se u Playboy klubu gdje je radila kao “zečica” te nakon toga napisala tekst kroz šta žene prolaze radeći taj posao, kako se etiketiraju, šta se od njih traži i ne traži i kako poslije prolaze kroz život. Njena priča “Život jedne zečice” uzdrmala je tadašnji elitni “muški” krug, ali i udario na ego žena koje su poziv zečice smatrale plemenitim. Glorija je u nekoliko navrata rekla da je to i najbolja i najgora stvar koju je mogla, a morala da uradi.

Od 1968.godine se aktivno bavi pisanjem i objavom tekstova koji govore o škakljivim temama koje su potresale Sjedinjene Američke Države tih godina. Odbija da plati porez koji je finansirao rat u Vijetnamu, piše tekst o muškarcima i menstruaciji te govori javno o abortusu nakon čega je stavljena na nož američke crkvene javnosti.

prvu konferenciju o ženskim pravima i ravnopravnosti sa muškarcima organizovala je 1973.godine. Deset godina kasnije uhapšena je na aparthejd protestima.

Jedna od idejnih kreatorki Choice USA pokreta za slobodu, ravnopravnost i pravo žene da odlučuje o svom reproduktivnom zdravlju, organima i abortusu postala je početkom devedesetih.

Na filmu “Bolje mrtvi” u kojem povlači paralelu u američkom društvu koje odobrava smrtnu kaznu, ali ne i pravo na abortus radila je tokom 1993. Izdala je seriju feminističkih tekstova i 2004.godine javno iznijela stav o lošoj Bušovoj politici.

Glorija Stejnem i dalje putuje i radi na promovisanju ženske ravnopravnosti, piše i pokušava da otvori oči i edukuje milione mladih žena širom svijeta. Žena inspiracija, zar ne?