“Za pola sata, samo sam svratio sa momcima na po jednu”, odgovaram i već znam šta slijedi.

“Nemoj da te čekam, spremila sam se i zakasnićemo.”

Poznati zvuk.

Muk, tačnije.

Spuštena slušalica.

Na momenat se, u tom hiljadu puta ponovljenom ritualu, osjećam kao starac. Ostarim u momentu i nekako otežam, ruke i tijelo postanu kamen. Čini mi se da se svaki put na licu iscrta još jedna duboka bora. Nešto iz mene ispari svaki put kada čujem tvoj prekor.

A dosta ih ima u zadnje vrijeme.

Ili mi je lakše da sve ove godine koje su prošle nekako u glavi posložim kao “zadnje vrijeme”. Teško mi je negdje i da priznam. Stalno sam predmet tvog prekora.

Nisam više dovoljno dobar. Nisam više osjećajan. Ne slušam te, ne razumijem tvoje potrebe i potrebe djece više ne ispunjavam. Loš sam otac, loš sam suprug.

Uh.

Sve nabrojano se sabije u tom momentu spuštanja slušalice. I ja se svaki put pretvaram pred društvom da razgovor još uvijek traje.

“Da, neću zakasniti, stižem na vrijeme”, čujem sebe svaki put kako nastavljam priču u slušalicu dok odavno više na drugoj strani nema nikoga.

Ali ne brini, nasmijem se ja u toj predstavi, niko ne shvati šta se dešava.

Ne bih našu sliku savršenog para nikada pokvario. Ne, ne. Tu si sigurna. Ili barem dok ne popijem koju. Onda, izvini. Ne mogu, vala, demone više sputavati unutra. Sami izlaze van, a ja ih, kao onaj starac sa početka priče, više nemam snage zadržati.

Kako smo došli do ovoga, često se pitam, mila moja?

I kada?

Jer, kao da je juče bilo kada si svaki moj potez aplauzom nagrađivala. Sjećam se tvog širokog lica, razgoračenih očiju i osmijeha dok ti pričam šale do pola noći. Upijala si sve to u kosu, u obraze, u svaki dio tijela ubacujući mi ponekad, vickasto, upadice kako bi me suptilno natjerala da ti pričam još.

Um ti je uvijek radio brže od mog, priznajem.

U to sam se i zaljubio.

Koliko sam samo bio ponosan onog dana kada smo ušli u naš stan. Naš stan. Kao da je cijeli svijet. Toliko toga smo maštali u njemu da nam ovaj što piše Prijestole nije ravan.

Ma kakav, šta on zna. Šta on zna kako je bilo zavući se kraj tebe u naš krevet nakon radnog dana. Dok smo bili mladi i zaneseni, na početku slatke priče što brak se zove, čekajući da poraste tvoj stomak u kojem je jedan Marko spavao. Kako bi taj što je napisao te silne serijale ikada znao kako je sijao tvoj obli stomačić?

Evo, ja ću mu sad reći, sjećam se iako sumnjaš u mene!

Sijao je, mila moja, kao da je mladi Mjesec sišao među naše plahte.

Da, da.

Vidiš… Sjećam se.

Bože, kolika je to ljubav bila…

Tako je davno bilo da su to, u stvari, bili neki drugi čovjek i neka druga žena. Jer, koliko god se trudio, ne prepoznajem nas više. Ne prepoznajem taj krevet, nije više ni topao ni mek. Nije mjesto gdje se spajaju svjetovi i galaksije, tačka u kojoj se ti glasno smiješ dok ja pričam viceve. Nekako je sve hladno i tmurno, obavezno, propisano. Puno prekora i težine.

Koliko god se trudio da nađem dobre riječi, više nisu dovoljno dobre. Uvijek im nađeš zamjerku. Iščupaš iz konteksta, sasiječeš u korijenu i daš im potpuno drugo značenje. Prisvojiš svaku moju grešku i iznova sa njom vitlaš kao oružje samo da me povrijediš.

Oduvijek si znala sve moje mane, kako ih sada ne voliš više? Pristala si na njih, a sada ih više nećeš. Pa ne može tako, to je kao pola mene da bacaš niz hladan Vrbas.

Zato sam i počeo piti, u pravu si.

Jer si htjela da me mijenjaš.

Priznajem, nije opravdanje. Ali svaki tvoj prekor, svaki tvoj oštri pogled nisam mogao više da podnesem. Ne stižem ti ispričati svoje muke. Ne umijem ti više reći svoje težine. Navikla si na mene da sam uvijek jak i da znam šta treba, ali jebi ga.

Ne znam, dušo.

Ponekad ni ja sam ne znam kuda dalje. Kako sa računima, kako sa putovanjima, kako sa svim onim crnim stvarima koje su odjednom došle među naše šarene plahte, kao da je neko pustio branu. Nisam se možda snašao, izvini. Jesam muškarac, ali i mene boli, znaš.

Učilo me da ne plačem, učilo me da sam ponosan i ponekad hladan, ali ti znaš, srce moje, da ja nisam ništa od toga.

I da ti kažem nešto, prijala bi mi poneka lijepa riječ od tebe. Pohvala da su šale još dobre i nakon svih ovih godina. I ja sam živo biće, nisam samo muž. Ne moraš ni svaku maminu slušati, pa ne zna ona najbolje. Napuni ti glavu bubama pa me onda i ne čuješ kada ti želim reći da me ponekad strah. Kada ti ne uspijem reći da sam ponekad umoran. Da sam ponosan na tebe i na djecu.

Ili možda samo ne umijem onako kako bi ti htjela. 

Tek sada vidim da ni moj otac nije govorio. Nije stizao, nije znao, ko će li ga znati… A zakleo sam se da neću biti kao on. Nakon svega, ispade da jesam. Ne pada iver daleko…

Htio sam i rastavu, nisi dala. Znaš i sama duboko u sebi da smo se prestali voljeti, da nema više onog sjaja u očima, ali ne. Radije bi ostala u našem paklu, nego ostala sama. Znam ja to, draga, kao što ti znaš da ja, znajući taj tvoj strah, ćutim i slušam tvoje prekore i danas.

Hajde ti mene pusti da pijem, lakše je oboma tako.

Oko za oko, zub za zub.

Pretvaraćemo se da smo sretni, pretvaraćemo se da smo savršeni. Smijaćeš se mojim šalama u društvu pa ćemo s tim nadoknaditi svo ono ćutanje i nerazumijevanje između nas kada smo sami… U našem, nekad toliko željenom, stanu.

Jer, sa svakom čašom ja se nadam da ćemo se možda nekada prestati gledati kao dva stranca i da će naše plahte ponovo biti mjesto gdje se galaksije sudaraju.

Ali, sa svakim mamurlukom ja znam.

Nećemo.

Nećemo, draga, nikada više.

Naša velika ljubav sad je samo umirući bolesnik na aparatima.

Jer ja nisam onaj muškarac sa početka priče.

I ni ti, mila moja, ma koliko odbijala priznati, nisi više ista žena.

P.S. Ponekad ljudi uvenu u dvoje, bojeći se, u stvari, pustiti uveli dio sebe.

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.

Dok vi ovo budete čitali, ja ću se boriti sa nemanima tamne strane mog ega i, nadam se, konačno naučiti kako da prihvatam sebe, jer sam, suštinski, već savršena i cijela. Iako sam dugo mislila kao i svi, da smo cijeli samo ako imamo onu drugu stranu, saznala sam da su nas lagali, jer duša je oduvijek cijela i ništa joj ne nedostaje, bez kompleksa sam i bez ega, bez mana, tamnih strana i sijam baš ovakva kakva jesam.

A ako sijam ja, onda, od vajkada, sijamo svi.

Šteta što nam taj sjaj uporno satiru…

Dok vi započinjete ovu rečenicu, meni će vjerovatno zastati knedla u grlu, jer zapeće neizgovorene riječi, svi oni oprosti koje nisam nikada izgovorila drugima. Zapeće i neće htjeti van, grebaće, sve dok ih ne ispljunem. Oprostim drugima i oprostim sebi, jer sam na ovom putovanju spoznala da je to poenta života.

Nismo mi rođeni da nakupljamo čašu žuči, već da prelivamo nektar sreće.

I da opraštamo, jer praštanje je božanska vrlina.

Znam da sada pomišljate: “Pa, dokle ova žena više misli plakati i prihvatati sebe? Kako joj više nije dosta, stalno nešto zapomaže i cvili.”

Evo, još samo ovaj put, pri kraju sam, neću više i obećavam vama i sebi. Osim toga, kada pišem o sreći, sa njom se teško identifikujete, sa tugom ste već na TI. Nama je tuga na Balkanu duboko ukorijenjena i prirodnija od sreće. Kakav užas, zar ne mislite?

Nisam ja znala, nisam mogla ni da pretpostavim, šta se sve nakupi u čovjekovoj duši.

Ni ti koja ovo čitaš, sigurna sam da toga nisi svjesna.

Ko bi znao da je moje unutrašnje dijete zapamtilo momenat borbe na život i smrt kada me je voljena majka rađala. Bila sam omotana pupčanom vrpcom oko glave tri puta i, kažu doktori, jedva ostala živa. Mama nikada nije pričala o tome i ja nisam imala uvid da se to desilo.

A, evo, poslije toliko godina, ko bi znao da će to uticati na sve moje korake. Patnja bi bila u meni svaki put kada sam vagala velike životne odluke. Hoću, neću, tamo ću, ovamo ću, taj posao ili onaj, podsvjesno, kao da biram između života i smrti svaki put. Kao da sam oduvijek birala između dva svijeta, toplog i poznatog kao majčina utroba i nepoznatog i hladnog kao sive sale za porođaje.

Ruku bi u vatru stavila, ti koja čitaš, da se beba toga ne sjeća.

I ja bih, jer nisam znala da nije istina, niko nas ne uči šta raditi sa suptilnim ćoškovima duše, emocijama i sjećanjima. Vodimo se onom da zaborav i vrijeme liječe sve. Nije tačno. Ostane u nama zakopano zauvijek, negdje u peti, u malom prstu i odredi nam život, a da toga nismo ni svjesni. Meni je tek sada, kada sam zavirila sa one strane pupka, jasno odakle mi strah.

Prelaz između dva svijeta, koji je trebao biti lak, za mene je bila borba.

Ko bi mogao znati da dijete od jedanaest godina nikada ne zaboravi rat.

Nisam ni znala koliko je boljelo moje biće koje je oca moralo zvati drugim imenom, jer tada nije bilo sigurno. Eto još jednog straha, viri mi ispod kreveta u sopstvenom domu. Kako je moguće, ne bih se toga trebala sjećati, ne bi me to toliko trebalo boljeti, bila sam suviše mala. A svega se sjećam i sve je živo kada zatvorim oči nakon toliko godina.

Ne mogu ni da zamislim kako je onima koji su doživjeli teške tragedije. Gubitke. Ja ne znam kako vi tu tugu nosite u sebi. Voljela bih da je skupa isplačemo, bilo bi lakše. Vazduh bi možda napokon, bio… Vazduh. Ne težina.

Eto, ne znadoh da je prva ljubav toliko značajna. Jeste li vi znali, recite mi?

Šta, prvi momak, prvi poljubac davno zaboravljen, ko će se sjećati, uglavnom je tema za šalu kada ostarite. Našao drugu, našla drugog, davno je to bilo. Ali u Kosmičkim pravilima, prva ljubav je reper za sve ostale koje imate u životu. Ona koja pokazuje kakve ćete plodove ubirati kasnije, jer je ili izvor slatkog saća ili gorki ubod.

Moja se nije slavno završila i zbog toga je duša samljevena u pokušaju da zaboravi tugu koju sam doživjela sa dvadeset i jednu godinu. Moje srce, umjesto da voli, raspalo se na hiljadu krhotina koje tek sada uspijevam da vidim. Vidim tu, svuda oko sebe, rasutu bol koja želi nešto da mi kaže.

Želi da mi kaže da je sada dosta. Vrijeme je da izađe i ode svojim putem.

Potpuno prirodno, jer transformacija je veliki dar od Kosmosa, samo je mi rijetko kad koristimo.

Znate, naučila sam da bi nešto novo moglo da dođe, moramo prvo otvoriti šaku u kojoj čvrsto stišćemo sav naš prethodni život, patnju i bol sa kojima smo srasli i pustiti da sve isteče. Trebamo osloboditi ruku da može slobodno primati, napraviti prostor, prečistiti ladice, provjetriti srce.

Ako to ne uradimo, u nama nema gdje ući nova radost, novi dašak energije SveMira. Mislim, može sve to stići i ako vam je šaka zatvorena. Međutim, biće tijesno, guraće se ljubav sa svom tom boli, guraće se sreća i kapituliraće od vaših strahova, ljutnje i stida.

Ukoliko vam šaka ostane zauvijek zatvorena, božanska ljubav i iskonska sreća, neće nikada stići do vašeg bića, do vaše koske.

A ja želim do koske.

Da volim. Da stvaram.

Da dajem. Da primam.

I da živim.

Jer dok ovo čitate, ne slutite da je svaka emocija, situacija, kazna, pad, let, sreća, smijeh, ostala u vama duboko zapamćena dok god ste živi. Čeka da pogledate. Čeka mama da joj oprostiš, jer te kažnjavala što nisi bila dobra djevojčica. Čeka slomljeno srce da ga zaliječiš od razlaza. Čeka iščupana duša da se suočiš sa boli što je tata otišao prije vremena. Čuči negdje u tebi tuga zato što nisi studirala ono što si voljela. Čeka neka mala TI da je uhvatiš za ruku i kažeš da će sve biti u redu.

Sve čeka da pogledaš, kako bi mogla slobodnija da koračaš kroz život.

Znam da sada odmahuješ rukom, kao da nije bitno.

Ali sam ubijeđena da, duboko u sebi, osjetiš istinu u svemu što čitaš.

Ti si ista kao i ja.

Pamtiš sve.

P.S. Dok ovo budete čitali, u toku je zadnji modul škole za Kundalini jogu, nakon čega sam Instrukor. Držite mi fige i poželite sreću na polaganju. Pošaljite i malo dobre energije, moje srce će vam biti zahvalno

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.