razlike – Lola Magazin

Amerikanka zbog ljubavi došla u BiH: Šokirana sam koliko ima zemljotresa

Lola Magazin — Sun, 25 Jan 2026 08:44:12 +0000

Elizabeth Mineman iz Amerike preselila se u Bosnu i Hercegovinu zbog ljubavi, a svoje prve utiske iz zemlje podelila je sa javnošću. Otkrila je šta ju je najviše iznenadilo i u čemu se život u BiH razlikuje od života u Americi – od standarda higijene do društvenih pravila i saobraćaja.

„U Americi bih rekla da je ‘čisto’ uglavnom uredno, ali ovdje standardi su mnogo viši. Više liči na dubinsko čišćenje. Pod mora biti opran, zidovi obrisani, zavjese uvijek čiste! Mislim da to u Americi radimo možda jednom godišnje, ako“, ispričala je Elizabeth, a prenosi CityMagazine.

Dodala je i da sve mora intenzivno mirisati – od automobila, gdje ponekad stoji i više osvježivača vazduha, do odjeće, koja se obavezno pere sa puno omekšivača i parfema.

Elizabeth je priznala da u BiH osjeća pritisak da „stalno mora izgledati sređeno“.

„Osjećam da kada izlazim iz kuće moram imati sređenu kosu, malo šminke i lijepu odjeću. U Americi doslovno izađem s punđom i trenerkom“, objasnila je.

@ellieandsenci There are no aggressive drivers like Balkan drivers And clearly people here are not scared of chemicals or fragrances in cleaning products like they are in America If you know what I’m talking about in this video – what are your thoughts?? Agree or disagree with these points? And if you’re new here, hi! We’re Ellie and Senći an international couple sharing our daily life here in Bosnia and Herzegovina Follow along to see our journey together #balkan #bosnian #bosniaandherzegovina #americanabroad #cultureshock ♬ original sound – Ellie & Senći

Jedna od stvari koja joj smeta je način na koji ljudi ovdje posmatraju druge.

„Gledanje u druge je ovdje prihvatljivije nego u mojoj kulturi. Ljude ovdje zanima sve i samo će u vas buljiti, bez ikakvog srama“, rekla je.

Elizabeth Mineman je govorila i o saobraćaju i priznala da je plaši koliko često vozači u BiH pretiču druge automobile. Iako to nije striktno kulturološka razlika, iznenadilo ju je.

Izvor: N1

Prehlada, gripa ili korona? Ovo su ključne razlike

Lola Magazin — Wed, 17 Dec 2025 04:20:37 +0000

Gotovo da ne postoji osoba koja ovih dana ne poznaje nekoga tko kašlje i kihne. Sezona je respiratornih bolesti, a u zraku kruži mnoštvo virusa. No, kako razlikovati običnu prehladu od gripe ili Covida?

Zašto se više razbolijevamo zimi?

Iako se često vjeruje da hladnoća izravno uzrokuje prehlade, znanstvena istraživanja o tome još uvijek nisu donijela jasan zaključak.

Ono što je sigurno jest da zbog kraćih i tamnijih dana više vremena provodimo u zatvorenim, grijanim i često neprozračenim prostorima, što stvara idealne uvjete za širenje virusa.

Povratak djece u školske klupe i vrtiće nakon praznika dodatno doprinosi cirkulaciji raznih klica koje ona lako donose kući. Slična je situacija i sa studentima u domovima, gdje druženja olakšavaju prijenos virusa, a iscrpljenost i zabave dodatno slabe imunološki sustav.

Prehlada, gripa ili Covid – kako ih razlikovati?

Iako se simptomi često preklapaju, postoje ključne razlike koje mogu pomoći u prepoznavanju bolesti.

Prehlada se obično razvija postupno. Najčešće zahvaća nos i grlo, a rani znakovi mogu biti osjećaj pritiska u ušima ili škakljanje u stražnjem dijelu usta. Kašalj je uglavnom produktivan, s iskašljavanjem sluzi. Unatoč simptomima, većina ljudi s prehladom može obavljati svakodnevne aktivnosti.

S druge strane, gripa nastupa naglo i snažno. Karakteriziraju je iscrpljenost, povišena temperatura, bolovi u mišićima i opća slabost koja vas često natjera na odmor u krevetu. Kašalj je tipično suh i nadražujući.

Covid je dodatno zakomplicirao dijagnostiku jer dijeli mnoge simptome s gripom. Međutim, neki znakovi mogu upućivati upravo na Covid, poput gubitka osjeta okusa ili mirisa. Uz nove sojeve koji kruže ove zime, čest simptom je i izrazito jaka grlobolja, opisana kao ‘oštra poput britve’. Također se mogu javiti proljev i želučane tegobe.

Preporuka je ostati kod kuće, odmarati se i oporaviti. Ipak, ako imate kronične bolesti, osjetite nedostatak zraka ili se simptomi ne poboljšavaju ni nakon tri tjedna, svakako potražite liječničku pomoć.

Kako si olakšati simptome?

Naše se tijelo samo bori protiv virusa, no nekim si pripravcima možemo olakšati simptome. Lijekovi poput paracetamola ili ibuprofena (ako ih smijete uzimati) učinkoviti su za snižavanje temperature i ublažavanje bolova. Pritom pripazite jer mnogi kombinirani lijekovi protiv prehlade i gripe već sadrže paracetamol, pa postoji rizik od predoziranja.

Iako se vitamin C često spominje kao sredstvo za prevenciju, nema čvrstih dokaza da pomaže, osim ako već patite od njegovog nedostatka. Puno je važnije usredotočiti se na zdravu i uravnoteženu prehranu. S druge strane, preporučuje se uzimanje vitamina D tijekom zimskih mjeseci zbog nedostatka sunčeve svjetlosti.

Dekongestivni sprejevi za nos mogu pružiti trenutačno olakšanje, no ne bi ih trebalo koristiti duže od četiri do pet dana. Preduga upotreba može uzrokovati povratnu kongestiju, odnosno stanje u kojem nosnice otiču bez spreja. Topla pileća juha, iako nema dokaza da izravno uništava viruse, može umiriti grlo i pomoći u hidrataciji, koja je ključna za oporavak.

Stručnjaci naglašavaju važnost cijepljenja protiv gripe. Ključno je primiti godišnje cjepivo, osobito ako spadate u rizične skupine kojima se ono nudi. Cijepljenje je organizirano tako da prioritet imaju najugroženiji. Pravo na cjepivo imaju i mala djeca, a starijoj djeci ono će biti ponuđeno u školi. Za više informacija preporučuje se kontaktirati svog liječnika opće prakse.

Izvor: 6yka.com

Da li znate koje su ključne razlike između espresso i domaće kafe?

Lola Magazin — Fri, 02 Feb 2024 08:22:32 +0000

Većina ljudi zna da su domaća i espresso kafa dvije različite stvari, ali da li zaista znate po čemu se razlikuju?

Ovaj članak ističe ključne razlike između ova dva najpopularnija napitka od kafe na svetu.

Najveća razlika između ove dvije vrste kafe je njihov sastav, odnosno mješavina sirovog zrna koja se koristi prilikom prženja i pripreme samog napitka.

Druga bitna razlika se odnosi na način prženja. Domaća kafa se prži dosta svjetlije u odnosu na komercijalne espresso mješavine koje konzumiramo na našim prostorima.

„Espresso“ se ne odnosi na vrstu zrna kafe koja se koristi za pripremu, to je jednostavno ime samog napitka dodeljeno prema brzini kojom se ovaj napitak priprema i pije.

Većina nas je vjerovatno upoznata sa postupkom pravljenja kafe. Danas sve vrste kafa možete napraviti u udobnosti vlastitog doma na jednostavne načine.

Način mljevenja kod espresso kafe je drugačiji, jer je kafa krupnije samljevena u odnosu na onu koju koristimo kod pripreme domaće kafe, i melju se na različitim mlinovima.

Često se pretpostavlja da espresso ima više kofeina nego domaća kafa. Da li je baš tako?

Standardna količina pripremljene domaće kafe mnogo je veća u odnosu na količinu pripremljene espresso kafe.

Sadrži od 80 do 185mg kofeina, dok je kod espresso kafe taj broj između 40 do 75mg. Međutim, ako posmatramo iz drugog ugla u istoj zapreminskoj količini espresso kafa ima mnogo više kofeina nego domaća kafa, što je svakako čini jačom.

Iako je tačno da espresso ima veću koncentraciju kofeina – odakle najvjerovatnije i dolazi do zabune – ipak unosite manje kofeina ukoliko popijete jednu šoljicu espressa u odnosu na jednu šoljicu domaće kafe.

Pored razlika u količini kofeina i načinu pripreme, postoji razlika i u ukusu kafe.

A on, složićete se, zavisi od svakog od nas pojedinačno. Koju više volite?

Mi vam predlažemo, ako ste ljubitelji domaće kafe, da probate relativno novu kafu na tržištu, Caffemio, koja dolazi u Original i Premium izdanjima.
U PREMIUM mješavini ove domaće kafe, nalazi se arabica i robusta kafe, dok veći udio zauzima kafa arabica, pržena na svjetliji način, što daje izrazito intenzivniji i aromatičniji okus s notama čokolade, oraha i lješnjaka.

U ORIGINAL mješavini nalazi se najfinija mješavina arabika i robusta kafe je izrazito bogata okusom i aromom, s notama čokolade, oraha i lješnjaka, te umjerenom slatkoćom i blagim okusom karamela. Caffemio potražite u svim bolje opremljenim marketima, a u nekim od tih markea, poput određenih poslovnica Binga i svim poslovnicama AS marketa, aktuelna je akcija: 500gr + 100 gr gratis.

Javite nam ako probate.

Ljepota različitosti u fotografijama golih ljudi

Brankica Rakovic — Tue, 17 Jan 2017 09:18:00 +0000

Kanadski magazin Now Toronto objavio je novi serijal Love your body kako bi ukazao na ljudske razlike. Među modelima su se našli ljudi koji su preživjeli opake bolesti, kako bi pokazali svoje ožiljke kao posebne podsjetnike na njihove borbe u životu, ali i oni koji imaju problema sa viškom kilograma. Tu je i jedna majka, koja je naglasila ono što je i sam papa Franjo nedavno javno podržao. Slobodno dojite gdje god želite. Prva na ovoj listi je Catherine Hernandez, spisateljica i majka, koja je pobjedila dva puta bolest, a i dalje zrači ljepotom. Onom iz dubine duha koji se ne predaje.

“Tokom bolovanja pisala sam sebi ljubavna pisma i lijepila ih svuda po kući. Bila su zalijepljena u kupatilu, na ogledalu, na ladica i policama u sobama. Iznova su me podsjećala kako da prihvatim sebe i shvatim da sam bez obzira na sve lijepa i privlačna žena, naročito iznutra, gdje zapravo sijam”.

Prince Amponsah preživio je požar nakon čega su mu ostali trajni ožiljci. Umjesto da se srami i pokušava ih sakriti, odlučio je da hrabro istupi u javnost i pokaže ih. “Oni su sastavni dio mene i čine me lijepim, posebnim i jedinstvenim. Budite hrabri da volite svoje mane i ožiljke, jer ljepota je u različitostima”.

Heidi Hawkins:” Voljela bih da sam ranije postala majka, jer bih bila svjesnija svog tijela i prihvatala hrabrije promjene na njemu. Sve što se čuje nakon poroda jeste “povratak u formu” i vraćanje na staru kilažu, ali uopšte nema potrebe za tim. To je potpuno nerealna ideja o ljudskom tijelu, jer se temelji na mitu kako trebate i možete izgledati isto kao ranije. Budite prelijepe majke, to je suština ljepote”.

Monique Mojica: “Bilo mi je veoma teško za vrijeme okupacije u Indiji i nisam mislila da ću uspjeti preživjeti i u konačnici zavoljeti svoje ožiljke. Kako na tijelu, tako i one psihičke. Zapitala sam se šta mogu da radim sa 63 godine, ali nisam smatrala da je loše da pokažem tijelo i svjedočim primjeru hrabrosti suočavanja sa kolonijalizmom, ali i tome kako to izgleda danas”.

Acacia Christensen: “Uvijek sam obožavala rvanje, ali su uslijeđivali seksistički, rasistički komentari iz cijelog svijeta. Međutim, uprkos tome sam nastavila da se bavim onim što volim, jer sam smatrala da trebam i da je ljepota u tome da imate izbor. Želim da treniram šta god poželim i da promovišem žensku snagu i ljepotu”.

Ted Hallett:”Nakon operacije koja je bila neizbježna kada mi je otkriven tumor na bubregu, pomislio sam da se nikada neću moći pogledati u ogledalo, a kamoli skinuti odjeću pred nekom ženom. Međutim, jednom prilikom desio se susret sa jednom koja je takođe imala ožiljke od druge operacije i shvatio sam da to trebam posmatrati drugačije. Uprkos tome što nismo ostali zajedno, shvatio sam da trebam i mogu sebe voljeti ovakvog kakav jesam”.

Jasbina Justice: “Nakon proživljenih trauma, spoznala sam kako da ponovo vratim mjesto seksualnosti u svom životu. To je veoma teško kada ste žrtva seksualnog nasilja. Ne možete reći da želite snimati porniće ili isticati svoju seksualnost, ali vremenom sam uspjela prevazići sve i ogoliti svoje tijelo, ali i emocije pred ljudima i kamerom”.

Paul Lancaric:”Bilo je trenutaka u kojima sam baveći se poslom koji radim, a to je interpretiranje tekstova u audio snimke, osjećao stid. S obzirom na to da sam nekada čitao i erotske romane u radio eter, bilo bi mi neugodno, jer se u suštini nisam osjećao ugodno u svojoj koži. Nakon što sam sebi osvjestio sve nedostatke, pronašao sam smisao i ljepotu odraza u ogledalu. Sada čitam sve uz smijeh i lakoću, jer volim sebe ovakvog kakav jesam”.

Jewelz Mazzei:”Kao aktivistkinji za ljudska prava uvijek mi je bilo važno da se zalažem glasno i jasno za sve ljude. Bez obzira na oblik tijela, kilažu ili bilo koju drugu karakteristiku, koja nas zapravo čini jedinstvenima. Primjećujem promjenu svijesti društva, kada su u pitanju oblici prihvatanja različitosti, ali to nije dovoljno. Trebamo više raditi na tome da se čujemo i vidimo, kako bi svijet dobio što više različitih uglova na temu ženske ljepote, koja je sve osim ukalupljena u jednom obliku tijela”.

Ljepota nije stvar fizičkog izgleda, već je ona zaista ona pokretačka snaga koja isijava iznutra i pokazuje svijetu koliko ste lijepi. Prisjetite se i kako su “anđeli” izgledali prije sto godina i vidjećete da je ideal ljepote zaista drugačiji. Zato vam poručujemo da volite svoja tijela, koja su sva predivna na svoj način.

Izvor: Buzzfeed

Nauka o razlikama između muškog i ženskog pogleda na svijet

Brankica Rakovic — Sat, 16 Dec 2006 13:16:00 +0000

Nakon svih onih neutemeljenih mišljenja da je svijet zaista drugačiji iz našeg ugla, u odnosu na njihov muški, došli smo do naučne potvrde. Muškarci i žene vide drugačije. Oči muškaraca su osjetljivije na male detalje i objekte u pokretu, dok su žene više orijentisane na promjenu boja, potvrđuje nova studija o muškarcima i ženama. Izrael Abramov, sa City Univerziteta u Njujorku ističe da muškarci i žene imaju razlike i u ostalim osjetilima. Žene zato imaju i osjetljivije uši od muškaraca i nos, odnosno osjetila sluša i njuha. Mozak muškarca doživljava boje različito od mozga žene. To znači da na primjer narandžastu boju muškarci vide više kao crvenu. Isto tako, trava im djeluje žućkasto, a ženama jače zeleno.

Ovo istraživanje je sprovedeno na nekoliko stotina učesnika, muškaraca i žena. Zaključak je da žene imaju razvijenija osjetila, kao i da bolje razlikuju mirise od muškaraca. Oni su poredili vid osoba starijih od šesnaest godina, kao i one koji nose naočale ili leća. U prvom dijelu istraživanja zatražili su od volontera da opišu različite boje koje im pokazuju. Shvatili su da muškarcima treba više vremena da identifikuju od žena, kao i da im je teže da primijete razliku između nijansi. Zato ne trebate brinuti ako on ne primijeti vašu novu boju kose, koja je platinasto plava za razliku od prošle. Vjerujte, on to i ne vidi.

Istraživači su međutim takođe shvatili da brzina percepcije dok se fotografije izmjenjuju varira. Muškarcima je jednostavnije da uoče brze promjene, kao i detalje na pokretnim slikama pa gledajući TV lakše mogu “uhvatiti” šta se tačno događa na fudbalskom terenu za vrijeme utakmice. Abramov je objasnio kako je to povezano sa talamičnim neuronima u primarnom korteksu mozga. Razvoj ovih neurona se kontroliše muškim hormonima, androgenima, koji počnu sa razvojem kada se embrion razvija u fetus.

Profesor Izrael Abramov zaključio je da različitost boja koje vide muškarci i žene nema veze sa strukturom oka. Do razlika dolazi jer testosteron utiče na proces obrade podataka u mozgu muškaraca, ali nije sigurno koliko su jake razlike u stvarnom svijetu, izvan laboratorija. Prethodno istraživanje je dovelo do zaključka kako muškarci i žene takođe imaju različit fokus. Istraživači sa Univerziteta u Južnoj Kaliforniji zaključili su da muškarci duže zadržavaju pogled na usnama osobe sa kojom pričaju i brže ih se ometa ako se osoba pomjera dok razgovara. U međuvremenu žene gledaju u oči i tijelo, prateći kompletnu gestikulaciju, a njih pometaju druge osobe koje se pojave u okruženju.

Dakle, bez brige. Dok vi pričate s njim, on zaista ne vidi drugu. Možda i bi, ali jednostavno ne može, za razliku od nas, kojima će mnogo toga promaknuti pred nosom, ali zato ćemo vidjeti ko je ušao u lokal, šta je naručio i još važnije, pogledao prema našem stolu. Svijet je zaista drugačiji iz ugla muškaraca i žena, zato im olakšajte i jednostavno recite ono što vidite, ali i osjećate. U protivnom, neće shvatiti.

Blizanci: Isti, a tako različiti

Brankica Rakovic — Sat, 16 Dec 2006 10:28:00 +0000

Slika govori hiljadu riječi, a na prvi pogled čini se jasna. Dvije osobe potpuno identične. A kad pogledate ispod površine, mnoštvo razlika, koje čine blizance jedinstvenima, a istovremeno i sličnima. Čak ni svi blizanci nisu isti. Pođite od toga da postoje jednojajčani, dvojajčani i sijamski.

Dvojajčani blizanci nastaju kad se oplode dvije jajne stanice, nakon što su jajnici umjesto samo jedne izbacili dvije jajne stanice istovremeno. Obe jajne stanice oplođuje drugi spermatozoid, tako da se zameci genetski potpuno razlikuju. Bebe se razvijaju svaka u svojoj amnijskoj šupljini i posteljici i liče jedna na drugu kao i ostala braća i sestre. Dakle, dvojajčani blizanci mogu biti potpuno različitog izgleda te različitog pola. Takvi se blizanci događaju otprilike u dvije trećine blizanačkih trudnoća.

Jednojajčani blizanci nastaju oplodnjom jedne jedine jajne stanice jednim spermatozoidom, slično začetku obične trudnoće. Međutim, u početnoj fazi stanične diobe jajašce se dijeli na dva dijela. Jednojajčani će blizanci dijeliti identičnu gensku strukturu, dakle biće oba pola i međusobno će ličiti kao jaje jajetu.

Jedan od tri para blizanaca su jednojajčani blizanci. Kako će blizanci biti smješteni u maternici zavisi od trenutka i mjesta na kojem dolazi do podjele oplođene jajne stanice. Što je podjela bliža danu začeća, veća je vjerovatnost da će blizanci imati svaki svoju placentu i amnijsku šupljinu, poput dvojajčanih blizanaca.

Najčešći slučaj kod jednojajčanih blizanaca jeste da se oba nalaze u istoj posteljici, ali svaki ima svoju amnijsku šupljinu. Tek u rijetkim slučajevima, bebe će dijeliti jednu amnijsku šupljinu. Kada dioba oplođene jajne stanice nastupi vrlo kasno, nastaje najekstremnija situacija u slučaju blizanaca: sijamski blizanci.

Međutim, ono što je Lole posebno zanimalo jeste povezanost blizanaca. Trenuci u kojima osjete kako je ovaj drugi i kad su mislima povezani. Istraživanja pokazuju da u ranim stadijumima razvoja, blizanci razvijaju svoj jezik. To se naziva kriptofazija, što znači da oni koriste iste izraze, ali i međusobno reflektuju svoje radnje.

Veoma zanimljiv rezultat američkog istraživanja je primjer gdje je jedan blizanac upisan na satove gitare, a drugi je u isto vrijeme igrao fudbal. Nakon nekoliko mjeseci, primjećeno je da je dječak koji je igrao fudbal, znao svirati gitaru, bez da je pohađao kurs. Zanimljivo, zar ne? Veza između jednojajčanih blizanaca je jača od veze dvojajčanih, jer oni zbog toga što potiču iz istog jajašca i iste sperme, imaju jednake moždane talase.

Jedan od primjera iz svijeta svjedoči pomenutoj tezi. Dvije sestre su živjele u Engleskoj zajedno. Kada je jedna od njih preselila u Australiju, shvatile su koliko je jaka njihova povezanost. Naime, jednoj od njih se desilo da je osjetila užasnu bol u ruci, ne znajući zašto. Nakon posjete ljekaru, rečeno joj je da ne postoji problem sa njenom rukom. Međutim, danima kasnije, saznala je da je njena sestra bliznakinja imala pad, u kojem je slomila ruku. Ona je telepatski osjećala bol sestre.

Bez obzira na sva naučna objašnjenja, to je ipak nešto što ostaje nedokučivo ljudskom umu. Zamislite da osjećate drugu osobu tako intenzivno i dijelite sve sa njom, htjeli vi to ili ne. Čak i kad su razdvojeni na dva kraja svijeta, blizanci mogu osjetiti da će se nešto loše dogoditi ili se osjećati neopisivo srećno, ne znajući zašto. Oni su kao dva dijela istog bića, jer često imaju suprotne karakteristike. Otisak prsta ipak, ostaje univerzalan za svakog od njih pa tu ne postoji mogućnost da imaju isti.

Kakva su vaša iskustva sa blizancima. Primjećujete li takvu vrstu povezanosti među njima?

“Nemam nikakvih predrasuda. Mrzim svakoga podjednako.”

Brankica Rakovic — Sat, 16 Dec 2006 09:12:00 +0000

Predrasude su gadno oboljenje.

Ne sâmo njihovo postojanje, jer posjedujemo ih, neminovno, svi. Neminovno – jer to je vrsta uslovnog refleksa, ubjeđenje stvoreno deduktivnim zaključivanjem – nešto se moralo (dovoljno) mnogo puta ponoviti da racionalno biće počne da “predmisli”.

Nije nam u prirodi da se samo jednom opečemo prije nego krenemo u jogurt duvati, sigurna sam da se svako bori protiv toga da predrasuda opravda svoje nastajanje.

Stvar je, dakle, uprkos našoj borbi protiv nje, fiziološke prirode i mi se ne možemo braniti od tih mehanizama… bolest k'o bolest, imunitet tu ne pomaže mnogo, kod nekih se, “zdravijih”, samo desi kasnije. Zato, nije to ono što je strašno.

Strašno je kada neko dopusti da to postane disciplina i umijeće. Kada trenira lijepljenje etiketa.

Jer predrasude gajiš. Zalijevaš i đubriš.

I to najčešće onim đubretom, koje predrasudom stavljaš na teret drugom, dok se ne dokaže suprotno,…

ili, kako je to lijepo kazao William Claude Dukenfield: “Nemam nikakvih predrasuda. Mrzim svakoga podjednako.”

I iako nisam zagovornik naglašavanja razlika između ženskih i muških jedinki – pogotovo što se u posljednje vrijeme naročito pretjeruje sa njihovim potenciranjem (smatram da se razlikujemo eto tek koliko je potrebno za razmnožavanje) – gajim predrasudu da su žene češće predmet “predrasuđivanja” od muškaraca.

Jer, da bi nešto, tako često kao što je to slučaj sa ženskim polom, postalo predmet ovog ružnog predikata, moraju postojati čvrsti temelji na kojima će kule svojih drskih ubjeđenja graditi, logično – muškarci. I nešto manje logično, ali daleko gore – druge žene (čak i Kant tvrdi da kad bi žena mogla birati da li da o njenom prestupu sudi muški ili ženski sud, za svog bi suca sigurno izabrala prvi).

Temelji takvih predubjeđenja, apsurdno, svoju čvrstoću ne mogu pravdati nikakvom logikom.

Svakako da možemo u istoriji (mal)tretiranja žena, pronaći beskonačno mnogo primjera koji će poslužiti kao vezivno tkivo ovoj materiji, ali traženje primjera je danas umnogome izgubilo smisao, jer dovoljno je samo da dovoljno uporno nešto tražite i možete pronaći uporište za mȁl svaku svoju tvrdnju… statistika i psihologija su naročito pogodne za takva istraživanja.

Zato, neću ulaziti u pokušaj pravdanja uzroka ove pojave. Dostatno je već i konstatovati da čvrste osnove za stvaranje predrasuda, naročito prema ženama – itekako postoje.

Seksizam za prvačiće: kako izgleda mamica a kako žena – prikaz u udžbeniku glazbene kulture

Međutim, zdrav razum, iako – kako gore rekoh, ne može uticati na (ne)stvaranje predrasude – može i mora činiti nešto drugo! Mora primorati oboljelog od predrasude, da uprkos njenom postojanju, poda jednake šanse svakom ljudskom biću da ga od te bolesti izliječi.

Da dopustimo svakom ljudskom biću da nam dokaže da nismo u pravu. Da ne odbacujemo, a niti prihvatamo, dok god nam neko ne pruži dovoljno razloga da predrasudu opravda.

Jer, nažalost, češće ih pravdaju nego ruše. Ali ni učestalost te loše pojave nije opravdanje za neodgovarajuće i loše tretiranje bez izuzetka.

Dopustite svakom da vas razuvjeri!

Lijepoj ženi, da nije glupa.

Plačljivoj, da nije slaba.

Gordoj, da nije jaka.

Onoj u kratkoj suknji, da nije kurva, onoj pokrivene glave, da nije svetica.

S namjerom sam navela ove preglupe primjere, i iz jednostavnog razloga, đubrad su uglavnom “vizuelni tipovi”. Takva bukvalna površnost je neophodna za pretpostavke i njihov finalni proizvod – predrasude. Ali sto ljudi, sto predrasuda, zato su tako raznolike i neprebrojive.

I iz istog tog razloga, jedina opravdana predrasuda jeste ona da su ljudi koji dopuštaju da im predrasude upravljaju ponašanjem i odlukama – đubrad.

To su neartikulisani neandertalci koji nisu u stanju ispoštovati ni koliko stane u džepno izdanje bontona. A to, što su ove ružne imenice u muškom rodu, ni slučajno ne znači da teretim isključivo rod koji im po gramatičkom pravu pripada, jer onda bih i ja bila đubretarka neandertalka.

A kako to nisam, to jest trudim se da ne budem dok me ne uvjere u suprotno, evo, potrudiću se i ovaj put, i pretpostaviti da me niko neće pogrešno shvatiti, već ispravno razumjeti moju namjeru da naglasim koliko je važno da ne budemo robovi već vlasnici svojih mana. Kako već rekoh u uvodu, svi ih neminovno posjedujemo, ali moramo njima da upravljamo, da ih kontrolišemo, a ne da one upravljaju nama!

Koliko god imamo pravo da MISLIMO šta god hoćemo, o čemu i kome god hoćemo, i nikome se za to što nam je u glavi ne moramo pravdati, jednako toliko moramo paziti šta GOVORIMO I RADIMO.

Jer onog momenta kada misli pretvorite u riječi i djela, postajete za njih odgovorni – ako sebe nazivamo civilizovanim bićima – onda imamo određenu odgovornost prema tom statusu zar ne?!

Međutim ljudi teže jednostavnosti (da ne kažem, naginju gluposti) i njihovi mozgovi uglavnom funkcionišu po binarnom principu: crno-bijelo, dobro-zlo, Partizani-Nijemci,… pa je zato lakše ljude odmah sortirati, k'o kad prebiraš gra’, u smeće, il’ u šerpu, nema treće!

Jer sve ono što je malo složenije od toga, sve oko čega treba dvaput promisliti, emotivno se angažovati ili sačuvaj Bože, biti odgovoran – ljudima kao da nanosi fizičku bol. Takvih specijalaca na sve strane, i naizgled im ništa ne fali. Dok ne progovore, ili, još gore – propišu.

Protiv takvih nisi zaštićen ničim osim svojom nevinošću, i borba je tu unaprijed izgubljena. Pogotovo u slučaju onih koji se povazdan obračunavaju sa tuđom prošlošću, jer su svoju besprijekorno redizajnirali, ali je se jbg, nerado a živo sjećaju, pa otud tako lako „prepoznaju“ ono čega se kod sebe potajno stide i trude potisnuti u zaborav.

Lijepo piše u onoj Knjizi koju više niko ne čita- ili je čitaju pogrešno – da je čistima sve čisto. Da bi opazio zlo i pokvarenjaštvo, moraš u sebi imati zlo i pokvarenjaštvo.

I ništa nam drugo nije ostalo, jer na milost života računati ne možemo, pa bar budimo pristojni i pravedni jedni prema drugima, to je još jedino u našoj moći ostalo.