Prije svega… Znate li koliko plaža na Azurnoj obali je isključivo namijenjeno psima? Mnogo.

Dakle, burkini nije zabranjen. Već nije vrijeme za to… A to vam mediji ne govore. Francuska se uvijek prilagođavala svima, a kada je jednom zamolila da se njoj prilagode, vraća joj se skandalima. Život u Francuskoj prije, tokom i poslije “skandala Burkini” zvuči ovako:

Ako nemate dom, daće vam.

Ako nemate para, davaće vam novac čitav život ako treba.

Ako nemate para da platite stan, platiće vam Francuska.

Ako ste trudni, ne plaćate NIŠTA pa čak dobijate (puno) para na račun da ne bi djetetu nešto zafalilo.

Ako rodite u Francuskoj, dijete vam dobija francusko državljanstvo.

Ako nemate posla, daju vam pare dok ne nađete posao.

Ako ste druge vjere: sve to isto važi.

I ljudi više ne dolaze u Francusku zbog francuskih pisaca, umjetnika i istorije već zbog tih silnih poklona.

U Francuskoj najmanje Francuza ima, da li ste to znali? I još se govori da Francuskoj nečija vjera smeta? To nije tačno. Francuska dočeka raširenih ruku sve LJUDE svake vjere i nacije. Pa čak nema pasa lutalica, jer i oni dobijaju dom.

U francuskim medijima se ne govori o burkiniju, jer vam pošalju pismo da se izvine i objasne da je dio države pod “vanrednim stanjem” i da će to sve proći. Francuska je dala svima i vraća joj se atentatima.

Da li ste zaboravili da se prije mjesec i jedanaest dana krv prolila u Nici? Zato je burkini zabranjen SAMO NA NEKOLIKO PLAŽA gdje se ljudi najviše kreću i SAMO tu gdje još uvijek važi vanredno stanje. Ljudi su još u strahu. Da, jer sve je još friško.

Da li znate da se prijetnje napadima na ljude na Azurnoj obali u toku dana dešavaju svakodnevno? Te prijetnje su postojale i prije slike burkinija. I, da li znate da ne možete ući u prodavnicu, a kamoli u tržni centar, bez da vas pregledaju, pretresu i iz torbe izvade sve? Pa zašto ne bi onda pregledali i burkini? Pa eto, nikad se ne zna, možda i sakrije bombu.

‘Nikad se ne zna’ važi sve dok je vanredno stanje.

Ispod burkinija se krije strah i manjak slobode. Ako piše da je burkini zabranjen, tako će da bude. Jer će se tako ljudi osjećati sigurnije, jer ljudi paniče i trče na sve strane kad čuju običnu PETARDU. Da, dobro ste pročitali. Petarda diže paniku.

Pitate me, da li opravdavam potez policajaca koji su je natjerali da se skine tu pred svima? Pa, fino piše da je zabranjeno. Nema uopšte da se pita zašto to rade, kad je bila upućena. Kao kad prekršite zakon, svjesno idete na svoju štetu… Ili je provokacija. A policajci su tu da rade svoj posao, ne vjerujem da bi bili srećni da neko skida njihovu ženu. Ali bi ti isti policajci sigurno pitali svoje žene zašto su baš morale ići na tu plažu kad ih je toliko mnogo koje nemaju tu zabranu. Oni su nju na kraju pustili na miru, jer nije imala oružje ispod nošnje. Dakle, nije stvar u njoj niti njenoj vjeri već u opasnosti. Svima su na plaži pretresli stvari prije nego sto su došli, a zašto bi ona bila izuzetak? Možda je grubo od strane policajaca, ali je grubo i od nje prekršiti ono sto piše… Jer joj se nikada prije nije zavirivalo u burkini, a i neće zauvijek.

Trudna sam. Trudnoću provodim kući. Ne palim TV, jer ne mogu gledati kako još neko umire. Idem na plažu samo ako je policija blizu, jer se bojim da moje dijete neće vidjeti svijet. Odem da prošetam psa nekad na Promenadu i izbjegavam dio te iste da ne bih gledala krv koju čak kiša ne briše.

I šta će dočekati moje dijete, pitam se? Hoće li moći da se igra sa djecom ispred kuće? Vaša se djeca i dalje igraju ispred zgrade, ovdje ne. Ovdje čovjek plače nad tijelom mrtve žene, a novinar mu priđe s upaljenom kamerom da ga upita: “Kako se osjećate?” Da li ste shvatili poentu?

Ne zamarajte se medijima, ionako nije veselo. Već uživajte u slobodi, vi se bar nemate čega bojati. Jer ako je Balkan bio, uvijek će i ostati najveseliji i najzdraviji narod ovog svijeta, nemojte da vam to oduzmu. I pitaćete me, šta ja radim još u Francuskoj ?

Francuska je super. I volim vidjeti kako se plava boja mediteranskog mora mijenja po boji neba. Od plave do sive…

I dođite, samo ne sada, jer je sada Azurna obala tužna. Ne dirajte je.

Niko ne sluti zlo.

Monstrum Vladica Rajković (28) je vrebao. Djevojčica ga je znala od ranije. Voljela je da se igra s njim. Namamio je, odveo na lokalni put, silovao i ubio. Policija ga hapsi, a on priznaje još jedno ubistvo. Udavio je komšinicu Draganu S. To je cijela istina!

Međutim, mediji od te večeri ne prestaju da nižu stravične detalje. Oni koji imaju „jači želudac“, a i oni vječito gladni senzacije pod uticajem golotinje, rijalitija i koječega, iščitavaju stranice ispisane o jezivom događaju. Čitaju i oni kojima je to, nažalost, posao. Kažem nažalost, jer u cijeloj mašineriji dnevnog novinarstva mnogi nisu svjesni kolika su čudovišta postali.

Zašto?

Zbog tiraža?

Više klikova?

Svete se zbog male i neredovne plate?

Frustrirani su?

Monstrumi su i sami?

A onda, ni mjesec dana nakon tragedije, pred iste te medije izađe Rodoljub Šabić, povjerenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti i u lice im kaže – LAGALI STE! Ispovijedanja monstruma, psihijatrijska vještačenja – SVE STE IZMISLILI! Najdelikatniji navodi o načinu na koji je Rajković ubijao žrtve drastično se razlikuju od onih u zvaničnoj dokumentaciji! Informacije nisu curile iz policije i tužilaštva!

Gospodo, to je čitala i Anđelinina porodica. Sa svakom novom informacijom i njihova agonija postala je veća. Tako neumoljivi niste povećali tiraž, ali jeste postali manji ljudi. Kao novinar koji je u dnevnom novinarstvu prevalio čitavu deceniju, ne mirim se s tim. Novinari, jeste li roditelji prije svega? Možete li u vlastitoj kući da zamislite ovakvu agoniju? Šta su vas naučili na fakultetu, ako ste uopšte ikada kročili u amfiteatar?

Ukažite na laži političara, kreirajte društvene događaje, trudite se da promijenite ono loše.

To vam je posao! Kroz ovih deset godina vodi me nekoliko riječi… Onih sa prvog predavanja – ISTINITO, TAČNO, PROVJERENO! A provjereno je to da je pomračeni um ubio i silovao trogodišnje dijete. To je valjda dovoljno za jezu, nespavanje, razmišljanje. Ali, vi ste otišli korak dalje.

Prljavim riječima i poganim jezicima još više ste raskrvarili Anđelinine rane. I neka vam je na čast. Uspjeli ste da pljunete u lice uzvišenoj profesiji. Uspjeli ste da od nje napravite smeće, kao što su i vaše novine. Ovo je prvi put da ne branim profesiju, ne mogu. Gadi mi se. Ja sam, prije svega, majka, žena, domaćica, kćerka, sestra, tetka… Pa tek onda novinar. Ili mi poredak stvari u savremenom „novinarstvu“ nije najbolji? Dolazim kući i pogledam svoje dijete. Lijepa je kao Anđelina. Plače kada je gladna, kada je nešto boli, kada se plaši… Traži mene, grli me. To joj je jedina utjeha. Ljubim je kada se udari, kada ima temperaturu, kada jede, spava, gleda crtani film… Ne dam na nju! Odrašće, a ja ću život posvetiti tome da je zaštitim. Od monstruma… Od novinara! Kolegama zaista ne mogu da vas nazovem, jer vam djecu ne praštam.

Anđelina je mogla da bude i moja, a sigurna sam da me, kao nekoga ko je „vaš“, ne biste poštedjeli.

Rodoljub Šabić vam je rekao istinu.

Nadam se da ste se jutros mogli pogledati u ogledalo!

Obraz je najteže breme!