Kada i spomenemo genocid Turske nad Jermenima ne znamo ni o kojoj brojci ljudi stradalih u I Svjetskom ratu je riječ,, zar ne? Jermenska populacija u Otomanskom carstvu sa nekadašnjih 2 miliona došla nje a broj manji od 500.000 ljudi.

Tadašnji američki ambasador u Carigradu, Henri Morgentno je napisao „Siguran sam da u sveukupnoj istoriji ljudskog roda do sada nije bilo tako užasnih dešavanja“ a ja sam siguran da ih nije bilo ni do dana današnjeg.

Opšti podaci o Jermeniji govore da danas ima oko 3 miliona stanovnika, a da njena velika dijaspora širom svijeta čini oko 10 miliona ljudi. To je čini broj  zemljom sa najbrojnijom dijasporu u odnosu na domaće stanovništvo na svijetu.

Još po nečemu je Jermenija prva zemlja u svijetu.  Tamo je prvi put hrišćanstvo postalo zvanična religija i to u četvrtom vijeku. Danas je jermenska crkva potpuno odvojena od ostalih hrišćanskih crkava u svijetu.

Još jedno malo poznata stvar je –  Jerusalem.

Zašto sada Jerusalem ako pričamo o Jermeniji? I meni je taj upitnik bio nad glavom. Kada pomenemo Jerusalem onda nam je to asocijacija na ukrštanje tri religije, hrišćanstvo, judaizam i islam.

Sveta mjesta za ove religije nalaze se na istom mjestu u Starom gradu. Ali tu se nalazi i Jeremenska četvrt. Najmanji dio od četiri dijela Starog grada. Sam taj dio pokazuje razliku u odnosu na hrišćansku četvrt iako su Jermeni hrišćani.

U Jerualemu živi oko 5.000 Jermena a oko 500 su stanovnici Starog grada. Podatak koji je za mene fascinantan i govori koliko su Jermeni narod za poštovanje je da Jermeni u Jerusalemu znaju 5 jezika. Naravno jermenski, hebrejski koji znaju bolje od svakog Jevreja, arapski koji znaju bolje od svakog Palestinca, engleski i jedan po njihovom izboru.

Svi smo čuli za Nojevu barku i potopu koji je nastao od kiše koja je neprestano padala 40 dana i noći. Nojeva barka je spasila, prema hrišćanskom vjerovanju, ljudski i životinjski rod.

Gdje se zaustavila Nojeva barka?

Zaustavila se na planini Ararat.

Gdje se nalazi planina Ararat?

Nalazi se u Turskoj.

Kakve onda veze ima sa Jermenijom?

Smatra se nacionalnim simbolom Jermenije.

Vrh Ararata prekriven je snijegom na visini 5.165 metara i nemoguće ga je ne vidjeti ako ste u glavnom gradu Jermenije – Jerevanu.

Jedna anegdota vezana je za ovu planinu. Turci su upitali Staljina: „Zašto se na grbu Jermenije nalazi Ararat, ako nije u Jermeniji?“ na šta je Staljin odgovorio: „Pa šta? I Turska ima Mjesec na svojoj zastavi iako se Mjesec ne nalazi u Turskoj“.

Jermeni su narod koji danas ima najviše šahovskih velemajstora po glavi stanovnika.

Zašto?

Sigurno jedan od razloga za to je da sva djeca od šest do osam godina obavezno pohađaju časove šaha. To je tako od 2011. godine.

Još jedna stvar koja je na ponos Jermenije je jermenska rakija. Neki podaci o njoj govore da je postojala još od Nojevih vremena. Savremena istorija jermenske rakije počinje krajem XIX vijeka kada je sagrađena prva fabrika rakije u Carskoj Rusiji pod vlasništvom trgovca Nikolaja Tairova.

Siguran sam da ovaj dio teksta je interesantniji muškom dijelu čitalaca. A možda i griješim.

Na početku fabrika nije dobro funkcionisala i vlasnik ju je prodao izvjesnom Šustovu koji pravi kompaniju „Šustov i sinovi“. Kasnije su počeli da proizvode vrhunski konjak.

Još jedna anegdota, ovaj put vezano za alkohol.

Znamo da je Vinston Čerčil bio ljubitelj viskija, ali postoji i priča da je bio ljubitelj konjaka i to jermenskog kojeg mu je prvo poklonio Staljin. Postoji i priča da ga je Staljin snadbijevao sve do njegove smrti.

Interesantno da je 2013. ruski predsjednik Vladimir Putin poklonio flašu jermenskog konjaka britanskom premijeru Dejvidu Kameronu. Konjak nosi naziv Ararat.

Za kraj malo podataka o jermenskoj kulturi.

Kultura Jermenije obuhvata mnoštvo elemenata počevši od plesa, muzike, arhitekture, geografije itd. Jermenski folklor se smatra najstarijim u svijetu. Uz dobro piće ide i dobra hrana a Jermenska kuhinja je drevna kao i njena istorija.

Činjenica da je tako govori da je njihov hljeb LAVAŠ uvršten u UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Još je mnogo jela koja čine Jermensku kuhinju posebnom, a nastala je kombinacijom istočne i mediteranske kuhinje sa raznim začinima, povrćem, ribom i voćem što čini njihova jedinstvena jela.

Kajsija je nacionalna voćka, a jedna od boja na Jermenskoj zastavi ima boju kajsije. Sam naziv ova biljka dobila je ime po Jermeniji-Prunus armeniaca što znači „jermenska šljiva“

Mnogo je stvari koje bi se još moglo napisati o Jermeniji.

Čovjek najbolje može spoznati bogatstvo svega napisanog kada otputuje u ovu zemlju, što ću, nadam se, učiniti i ja. 

“Jedna knjiga za mir” okuplja učenja iz svetih knjiga Biblije i Kurana, pokazujući uporednim predstavljanjem koliko su poruke iz tih knjiga slične. Isticanjem sličnosti između dvije religije, svrha ove knjige je da oživi dijalog između religija i podstakne razgovor između običnih ljudi.

Knjiga predstavlja po deset stihova iz Biblije, odnosno ajeta iz Kurana, koji se odnose na deset univerzalnih tema bliskih svim ljudima svijeta: jedan Bog, Mir, Pravda, Ljubav, Porodica i susjedi, Svjetlost života, Samilost, Oproštaj, Humanost i Nada.

Knjigu je pripremio iskusni novinar Mirnes Kovač uz pomoć dva teologa-Muhameda Fazlovića (islam) i Pavla Mijovića (hrišćanstvo). Teolozi su iz svoje svete knjige birali stihove koje bi oni željeli da ljudi druge vjere pročitaju o njihovoj vjeri.

Projekat „The One“ je pripremljen kao zajednički projekat između agencija New Moment i Y&R Dubai, osmišljen za Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini, sa ciljem da se sruše predrasude i podigne svijest o važnosti međusobnog razumijevanja i međureligijskog dijaloga.

Cilj projekta je da se smanje predrasude i podigne svijest o važnosti međusobnog razumijevanja i međureligijskog dijaloga, kroz razvoj odnosa između crkava i vjerskih zajednica u cijeloj BiH. Maja Bajić iz agencije New Moment kaže da je jedan od ciljeva i promocija odnosa između države i vjerskih zajednica, kao i povezivanje Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini sa regionalnim i međunarodnim inicijativama.

“Očekujemo od ove kampanje da će doprijeti do srca mnogih i navesti nas sve da razmislimo o svojim postupcima, okrenemo misli ka ljepšim stvarima, ka pomirenju, dobrim djelima i ljubavi koju moramo da imamo jedni za druge. Hrišćanstvo i islam imaju isti cilj, ista vjerovanja, a to je da smo došli na ovaj svijet da širimo ljubav, a ne mržnju”, kaže Bajić, te dodaje da realizacija kampanje bila veliki izazov.

Ono što sada predstoji jeste rad na tome da ova poruka mira stigne u što više zemalja i dopre do većeg broja ljudi.

“Ljudi bi trebali da pronalaze utjehu u vjeri, i to je nešto što svi mi moramo da imamo na umu u ovom našem užurbanom svijetu opterećenom sukobima i lošim djelima. Nažalost, u posljednje vrijeme vjera se zloupotrebljava i vrlo često se koristi kao instrument mržnje i, u krajnjem slučaju, kao opravdanje za ubijanje čovjeka, kojeg je Bog stvorio i koji predstavlja najdivnije biće na ovome svijetu. Želimo da pokažemo cijelom svijetu da ljubav i vjera pobjeđuju i najveće zlo”, kaže ona.

Knjiga je premijerno predstavljena na kanalu Al Jazeera i biće poslata najuticajnijim svjetskim liderima, kao što su Njegova svetost papa Franjo, Donald Tramp, Vladimir Putin, Angela Merkel i mnogim drugim širom svijeta.

U cilju da se što većem broju ljudi omogući pristup knjizi, postavljena je njena on-line i audio verzija. Knjigu možete besplatno preuzeti ili pročitati putem sajta onebookforpeace.org.

U intervjuu za magazin Lola, Nejra Latić Hulusić govori o neznanju koje je okovalo bh. društvo, udruženju Hava koje se već godinama bavi ženama u umjetnosti, te ličnoj borbi protiv stereotipa i predrasuda. Ističe da marama koju nosi i zbog koje je česta žrtva etiketiranja, nije njena zastava niti sredstvo izražavanja, već podsjetnik samoj sebi.

Za nekoliko dana ćete biti jedna od „knjiga“ u sklopu Žive biblioteke. Kako je došlo do toga i koja su Vaša očekivanja?

Kontaktirali su me iz Mediacentra Sarajevo i vjerovatno oni bolje znaju razloge što su mene izabrali. Ja sam veliki fan projekta Živa biblioteka i sa zadovoljstvom sam prihvatila poziv. Ako mi, žive knjige, podstaknemo jednu osobu bar na desetak minuta promišljanja o svijetu i ljudima i inspirišemo je da izađe iz svoje zone komfornih i ustaljenih stavova, onda su moja očekivanja od projekta ispunjena.

Koncept Žive biblioteke je rušenje predrasuda putem neposrednog kontakta. Imate li neku preporuku kako bismo se još mogli boriti protiv njih?

Protiv predrasuda se mora boriti stalno i na sve načine. Živa biblioteka je odličan projekat za one za koje računamo da zapravo i nemaju predrasuda, a to su posjetioci sajmova knjiga i ovakvih projekata. Ali, moje iskustvo je pokazalo da su predrasude duboko ukorijenjene u modernom društvu bez ikakvog pravila. Predrasuda su jednako danas puni i intelektualci i kulturne radnice i nepismeni i pismene i pankerke i narodnjaci. Samo im se grupa prema kojoj imaju predrasude razlikuje. Ne idu svi ljudi u pozorište i ne čitaju svi knjige. Zato se treba boriti kroz sve dostupne tehnike i medije, pa do nekoga dopiru modne revije u kojima se pojavljuju djeca sa Down sindromom, do nekoga muzički spotovi sa ljudima sa invaliditetom, do nekoga knjige i filmovi…

Pokrivene žene često percipiraju kao pasivne, pokorne, ugnjetavane, bez prava na izbor i samostalno djelovanje. Jednostavno, kao žrtvu koju je potrebno spasiti. Sa druge strane, tu su i epiteti egzibicioniste i vjerskog fanatika. Vi nam svojim primjerom pokazujete da se radi o nizu predrasuda. Kako izgleda suočavati se svakodnevno sa takvim etiketama?

Jedan veliki broj žena uopšte na svijetu, pa shodno tome i pokrivenih žena jeste pasivan, pokoran, ugnjetavan i bez prava na izbor. Jedan broj pokrivenih žena danas jesu egzibicionistkinje i vjerski fanatici koje se osjećaju posebnije, pametnije i svetije od ostalih smrtnika. Nisu predrasude ni o jednoj skupini izrasle iz ničega. Nažalost, takvi primjerci su prosto češće izloženi kroz medije kao slika pokrivenih žena. Veći je problem što i danas širom svijeta postoji autodiskriminacija žena. Kod vjernica je to nešto lakše primijetiti, ali je omjer na kraju isti. Autodiskriminiraju se žene koje svoj nedostatak hrabrosti, volje, snova i vizija pripisuju raznim vjerskim propisima koje neko namišlja, tumači i zloupotrebljava, a one ih koriste kao pokrivalo za svoje lješkarenje u zonama komfora. Valja imati cilj i boriti se za njega. Od kukanja nema ništa.

A što se moje lične borbe tiče, ja razumijem i shvatam ljude koji u ova nezgodna vremena etiketiraju i dajem sve od sebe da ih razuvjerim ako su osobe vrijedne razgovora. Ima ih onih koji se bave trivijalnim stvarima pa nekima sam previše umotana, drugima previše razmotana, jednima smetaju rukavi ljeti, drugima pirsing… Uvijek postoje i oni za koje je prekasno i koji prelaze svake granice strpljenja i pristojnosti u razgovoru. No, takve osobe rijetko i srećem, obično su jako neuspješni, frustrirani i ako im se ne može pomoći, najbolje ih zaobići i dobro izolovati da ne šire bolest dalje.

Hidžab uglavnom vezuju samo za religiju i to u negativnom kontekstu, dok se izostavlja njegova snažna veza sa feminizmom. Šta za Vas znači nošenje hidžaba?

Ja sam muslimanka, filmska i TV redateljka i mama. To su tri ose moje ličnosti i ne postoji granica gdje jedna prestaje, a druga počinje. Na dan kada sam se pokrila nisam prestala biti manje redateljka ni više muslimanka. Moja marama ne predstavlja ni moju niti tuđu politiku, niti mi određuje identitet. Ja ne predstavjam nikoga. Moja marama nije zastava i nije sredstvo izražavanja. Moja marama je samo meni, moj podsjetnik da se svaki dan trudim biti bolja osoba prema sebi i drugima. Moje sredstvo izražavanja je film, a zastava mi je bosanska i hercegovačka.

Hidžab je koncept koji ženi savjetuje prosto da ne bude vulgarna. Koncept koji usmjerava neke žene da se fokusiraju na svoju pamet radije nego na veličinu grudi, čime postaje objektom umjesto subjektom. Po meni to nužno ne znači ni pokrivanje kose. To je samo koncept odnosa spram svog tijela na koje imaš potpuno pravo. Otkriti ga ili pokriti onoliko koliko se tebi sviđa. Samo i jedino svojom ličnom odlukom.

Osim što ste umjetnica, zalazite u sferu feminizma i aktivizma. Koji su najveći okovi bh. društva?

Naše društvo je prije svega neobrazovano. Naš okov je neznanje. Od neznanja se svi boje svega što se ne češlja i ne izgleda kako njihova mama. Ovdje se ljudi boje promišljati sami, preispitivati stvari, boje se promjena i boje se biti prvi u svemu. Sa druge strane, naš narod često slijepo slijedi bilo koga u svemu. Vraćamo se unazad. Što je najgore, volimo za sobom i vući one koji bi naprijed.

Kroz svoje filmove često čačkate po ljudskim životima, kao što ste i sami rekli u jednom intervjuu. Koliko je to opasno za umjetnika, ali i junake priče?

Moj profesor režije Haris Pašović nam je govorio da je režija odgovoran posao, kao i operacija na otvorenom srcu. Dugo ga nisam shvatala, dok nisam napravila prvi dokumentarni film i vidjela koliko sam tim filmom utjecala na protagoniste filma, a kasnije i na neke ljude u publici. Jedna greška i nečije srce može biti povrijeđno.

Radeći sa ljudima se često oduševimo i napunimo energijom za naredne poduhvate, ali i razočaramo do te mjere da nam sve izgleda besmisleno. Kako to dvoje držati u ravnoteži?

Radim sa desetinama ljudi direktno u toku sedmice. Posao redateljke svakodnevno ovisi o drugim saradnicima. Sa svakim se mora naći način komunikacije. Ovaj posao, posebno ako ga još radite i na televiziji, što je moj slučaj, zahtijeva ozbiljne živce. Dobra stvar je što vremenom naučite jako brzo procijenjivati ljude što je korisno, jer vam treba tri minute da shvatite ako vas neko manipulira, laže ili se nekome sviđate, loša stvar je što kao posljedica prezasićenosti, mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koje sam pustila u svoj privatni život.

Pokrivenim ženama u BiH posvetili ste film „Under the Cover“. Sa kakvim emocijama sve radili na njemu i koja je njegova glavna poruka?

Rad na tom je bio težak i naporan proces. Kolegica Sabrina Begović i ja smo uprkos savjetima iskusnijih kolega da takvu temu nećemo baš isfinansirati kako treba, potrošile ozbiljno vrijeme zaklapajući budžet tog filma. Na ovom projektu smo razbile svoje predrasude o kulturnim radnicima kao otvorenim ljudima bez predrasuda, jer smo baš na filmskim marketima po Europi susretali najradikalnije stavove prema meni i filmu. No, to je iza nas. Film izlazi na ljeto i govori o istim temema kao i ovaj intervju, a likovi su pokrivena karatašica, prevoditeljica, gejmerka, umjetnica, taksistkinja…

Rodno osjetljivi jezik polako ulazi u govor stanovnika BiH, iako i dalje postoji snažan otpor prema njemu. Koliko je važno koristiti ga?

Jako važno. Podsvjesno je bitno da prije svega da djeci u uho uđe da postoje informatičarke, astronautkinje, vozačice, redateljke i fudbalerke. Onda to od malih nogu usvajaju kao koncept, da nije samo spremačica, kuharica i ponekad doktorica. Super je ako se nešto može i na starijima usput raditi. Ja uvijek spominjem anegdotu sa potpisivanje jedne odjavne špice na kojoj sam kolegu video miksera potpisala slučajno kao video mikserica. Pedeset ljudi je zadramilo oko toga kako nam se ta greška potkrala. Isto kao što se vama potkrade svaki put da mene namjerno potpisujete kao redatelj, umjesto redateljka.

U filmu „Mi, djeca sa kolodvora Bosna“ bavite se jako zanimljivom i škakljivom temom – religijom iza rata, gdje obrađujete slučajeve odvođenja bh. dječaka u vehabijske komune. Koliki je izazov raditi na takvom projektu?

Veća je odgovornost vjerno ispričati tu ličnu priču mladog čovjeka i svih drugih njemu sličnih koji su prošli kroz isto, nego što je izazov. Neko se dobro poigrao sa životom glavnog lika, a nadam se da će njegova priča spasiti neku novu djecu i porodice. Osjećam se odgovornom da govorim o zloupotrebi religije, o igranju sa najintimnjim ljudskim osjećanjem vjere. Film se zove po knjizi „Mi, djeca sa kolodvora Zoo“ jer poredim naše postratno društvo sa onim iza II Svjetskog u Berlinu. Samo su se nama, umjesto heroina, skupo prodavale razne ideologije i razne religije, upakovane na razne načine, uglavnom u političke svrhe. Na kraju, najveće žrtve su oni koji su tragali za stvarnom duhovnošću.

Vaše udruženje Hava se bavi ženama u umjetnosti. Šta biste istakli kao vaše najveće dosadašnje dostignuće?

Sabrina i ja smo uspjele da kao dvije žene, sa ukupno troje djece, uz redovne poslove od kojih živimo, podignemo na noge i nevladinu organizaciju za promociju i afirmaciju žena kroz umjetnost i produciramo sedam filmova koji obrađuju rane pozicije žene u društvu, jednu školu filma za srednjoškolce na temu rodne jednakosti i otvorimo galeriju „Kreativni butik“, u kojoj izlažu autorice ili autori koji stvaraju na temu pozicija žene u društvu. Sada se malo foliram i hvalim, ali kada u ova zla vremena smanjivanja budžeta za kulturu i podešenost na šund, nabrojim sve što smo uradile sa dvadeset prstiju, baš sam nekako ponosna.

Mislim da ćemo se svi složiti da je mlađim generacijama potrebno uvesti dodatne edukacije o životnim pitanjima. Koje predmete biste označili kao obavezne?

Društvo-kultura-religija, koji već postoji kao predmet, treba biti obavezan i sa ozbiljnijim planom i programom, a ne opcionalan umjesto vjeronauke, gdje će se sva djeca upoznavati sa raznim vjerovanjima i uvjerenjima, a ne samo ponavljati ono što svakako uče kod kuće i pri vjerskim ili nevjerskim zajednicama. Obavezna edukacija djece o tome da postoje različiti ljudi na svijetu ne smije biti stavljena na odgovornost savjesnim ili nesavjesnim roditeljima.
Protivnik sam odvojenih predmeta poput „Žene u umjetnosti“ jer mi zvuče kao i „Žirafe u arhitekturi“, kao da tu ne pripadaju. Ali zastupljenost važnih žena kroz nauku, umjetnost i historiju je poražavajuća u našim udžbenicima i to se mora mijenjati radi ove djece koja još imaju šansu da mijenjaju svijet.

Selma Mekić, kaligrafkinja iz Novog Pazara, žena je koja istinski živi svoju vjeru, žena koja kroz nju dijeli i širi ljubav prema svima. Vaše je samo da je pratite i za svako jutro uzmete po jednu njenu misao.

Vjera nije samo obavljanje molitve, pokrivanje tijela i držanje govora. Ukoliko u toku života ne shvatimo suštinu vjere i našeg postojanja, bojim se da od forme nećemo imati koristi.

Lolama je otvorila dio svoje duše…

Divna ste inspiracija mnogim muslimankama, ali i pripadnicama drugih religija. Moderna, a opet tradicionalna žena. Na društvenim mrežama dijelite blago svoje religije. Kako islam vidi ženu?

Žena u islamu uživa velika prava i ugled. Daje joj se prednost kao majci, ćerki, supruzi, sestri… Islam kaže da je Džennet (Raj) pod majčinim nogama i da se dijete nikada ne može odužiti svojoj majci ni za jedan njen uzdah dok ga je rađala. Muslimanka, takođe, ima pravo na nasljedstvo, obrazovanje, slobodu govora, izbor bračnog druga, razvod, rad, bavljenje sportom, umjetnošću, politikom i tako dalje. Slobodno mogu reći da sam ponosna na svoju religiju.

S tim u vezi je i hidžab, Vaš najljepši ukras. Neki ga doživljavaju kao diskriminaciju, a Vaše objašnjenje je veoma interesantno.

U Kur'anu je naređen svakoj punoljetnoj muslimanki. Cilj hidžaba nije diskriminacija i ugnjetavanje žene, već njena zaštita od muške požude, omalovažavanja i iskorištavanja. Dokaz za to jeste i odlomak iz Kur'ana koji glasi: “O, vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerkama svojim i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznavati, pa neće napastvovane biti. A Allah prašta i samilostan je”. Svjedoci smo da u današnjem vremenu plaćaju ženama da ne budu odjevene putem različitih reklama, filmova, promocija… Žena je postala plaćeni predmet i njeno tijelo se cijelom svijetu servira kao na tacni. Zato islam štiti ženu hidžabom, jer je ona dragocjena i poštovana. Ja sam punih deset godina pod hidžabom. Imala sam različitih pozitivnih i negativnih iskustava i naučila sam se nositi sa tim. Za prvu ličnu kartu sam morala skinuti hidžab za fotografiju, ali, hvala Bogu, zakon se promijenio po tom pitanju. Mnogi na žene sa hidžabom gledaju kao na terotiste. Neki pak smatraju da su žene sa hidžabom zaostale i neobrazovane. Mnogi mediji namjerno plasiraju sve te nestine da bi predrasude bile što veće. Što se mene tiče, maksimalno se trudim da te predrasude razbijem svojim ličnim primjerom i dijalogom sa ostalim religijama.

Islam kaže da je Džennet (Raj) pod majčinim nogama i da se dijete nikada ne može odužiti svojoj majci ni za jedan njen uzdah dok ga je rađala.

Zanimljiv je Vaš stil odijevanja uopšte. Kako uklapate tradiciju i moderno?

Volim biti lijepo i unikatno obučena. Često dobijam komplimente od žena koje nisu muslimanke, neke su čak izražavale želju da im pokažem svoj način vezanja marame. Volim nositi čak i mamine stvari i nisam rob marki. To mi je previše šablonski i mislim da za brendovima i trendovima pate oni koji nisu u stanju biti svoji kako u stilu odijevanja, tako u bilo kojem segmentu života.

Svjedoci smo da u današnjem vremenu plaćaju ženama da ne budu odjevene putem različitih reklama, filmova, promocija… Žena je postala plaćeni predmet i njeno tijelo se cijelom svijetu servira kao na tacni. Zato islam štiti ženu hidžabom.

Žena ste koja donosi odluke, druži se, radi i glasno kritikuje sve što nije dobro. Kako reaguje Novi Pazar?

Odluke uvijek donosim sama, što ne znači da se ne savjetujem da roditeljima i prijateljima. Znamo da su čak kraljevi i sultani imali svoje savjetnike u donošenju velikih odluka. Ja sam možda nekad previše glasna u iznošenju nekih svojih stavova. Ponekad me to i košta, ali mislim da uprkos tome treba uvijek braniti svoje mišljenje. Ne volim kukavice, ulizice, one koji ostaju nijemi na nepravdu i one koji robuju ljudima i novcu. Čovjek je stvoren kao slobodan i jedino je rob Bogu. Između ostalog, u Kur'anu se navodi citat: “A Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje”. Dakle, ne navodi se ni pol ni religija, pred Bogom smo svi jednako vrijedni. Što se tiče reakcije mog Novog Pazara, uvijek imate one koji vas kritikuju, osuđuju i ne podržavaju, one koji vas vole i podržavaju i one koji su neutralni. Vjerujte mi, bilo bi neprirodno da je drugačije. Ja volim svoj grad i imam mnogo prijatelja i dragih ljudi u njemu. Novi Pazar možda nije najsjajniji kad je u pitanju prosperitet, ali je grad koji ima srce i dušu.

Odluke uvijek donosim sama, što ne znači da se ne savjetujem da roditeljima i prijateljima. Znamo da su čak kraljevi i sultani imali svoje savjetnike u donošenju velikih odluka. Ja sam možda nekad previše glasna u iznošenju nekih svojih stavova. Ponekad me to i košta, ali mislim da uprkos tome treba uvijek braniti svoje mišljenje.

Svojoj ljubavi prema vjeri pridodali ste i ljubav prema kaligrafiji. Ona je opčinila Vas, a Vi ste njom opčinili one koji posjećuju Vaše izložbe. Otkud ljubav prema krasnopisu?

Kaligrafija je već deset godina moja velika ljubav. Moji kaligrafski radovi govore više od riječi. Za mene ona ne predstavlja samo umjetnost, već je i moj put do ljudskih srca i način misionarstva. Otkad znam za sebe, voljela sam crtati. A ljubav prema kaligrafiji sam spoznala u srednjoj vjerskoj gimnaziji. Obzirom da ne volim plagijate i već postojane kaligrafske oblike, uporno sam pokušavala imati svoj lični kaligrafski stil i uspjela sam u tome. U oblikovanju mog stila i tehnici pomogao mi je profesor finih umjetnosti na Koçaeli univerzitetu u Izmitu Ikramettin Karaman. Do sada sam imala šest samostalnih i jednu kolektivnu izložbu koje su održane u Novom Pazaru, Tutinu, Novom Sadu, Mostaru i Teheranu. Svaka izložba je priča za sebe i sa svake izložbe nosim divne emocije i uspomene, kao i nova poznanstva. Najveće iskustvo do sada bila je svjetska izložba Kur'ana u Teheranu. To je bila 24. izložba koja se svake godine održava u Teheranu, međutim, do prošle godine Srbija uopšte nije imala svog predstavnika te mi je pripala čast da ja budem prvi predstavnik. Projekat na koji sam ponosna je moja kaligrafijama na koricama Tirmizijine zbirke hadisa za izdavačku kuću El Kelimeh, koja je izašla u sedam tomova 2010. godine.

Moji kaligrafski radovi govore više od riječi. Za mene ona ne predstavlja samo umjetnost, već je i moj put do ljudskih srca i način misionarstva.

Kao kaligrafkinju Vas inspiriše…

U posljednje vrijeme labud, jer odiše posebnom ljepotom i elegancijom i omogućava mi da izvodim kaligrafske natpise u njegovom obliku.

Projekat na koji sam ponosna je moja kaligrafijama na koricama Tirmizijine zbirke hadisa za izdavačku kuću El Kelimeh, koja je izašla u sedam tomova 2010. godine.

Vi ste, ako se ne varam, i TV voditeljka. Koliko Vam televizija pomaže ili odmaže u onome što radite? Je li Vam, kao poznatoj Novopazarki, bilo lakše da doprete do ljudi?

Oprobala sam se i kao voditeljka i bilo je to lijepo iskustvo. Vodila sam “Evropski TV magazin” sa kolegom Zoranom Maksimovićem, što je za mene predstavljalo jednu stepenicu više u razbijanju predrasuda. To što sam poznata Novopazarka nekada bude mač sa dvije oštrice, ima svoje prednosti i mane. Svoju ljubav prema islamu prenosim na svakog onog ko tu ljubav želi primiti.

Poruka iz Kur’ana – Vaša vodilja i riječ koja može da bude vodilja svim ženama… 

Bez obzira na vjerske i nacionalne pripadnosti, smatram da svi imamo jednu zajedničku tačku. Kur'an takođe nalaže da putujemo po svijetu da bismo spoznali Božije blagodati i da bismo upoznavali različite narode i plemena. A jedan od meni omiljenih Kur'anskih poruka je” On kaže:”Budi! I ono bude!” To je dokaz da sudbine i životi svih nas su u Božijim rukama. Naše je da se trudimo onoliko koliko smo u mogućnosti, da pomažemo i volimo jedni druge, jer zaista smo jedni drugima najveći poklon. Život je previše kratak da bismo se trovali mržnjom i svako od nas će sa sobom ponijeti samo dobra i loša djela.

To što sam poznata Novopazarka nekada bude mač sa dvije oštrice, ima svoje prednosti i mane. Svoju ljubav prema islamu prenosim na svakog onog ko tu ljubav želi primiti.

O tome koliko religija ima upliva u sve životne tokove, ne moram napominjati. Dovoljno je reći kako su vodeće političke opcije usko i blisko vezane za vjerske institucije, što direktno boji društvo religioznim bojama. Ali o tome drugom prilikom. Poenta priče je u tome da svaki put kada se sretnu negdje ateista i vjernik oni počnu razgovor, koji završi tezom kako Bog ipak postoji, ali ateista to ne priznaje. Kad se još desilo da to završi spoznajom vjernika da vjeruje u nebulozu? Nikad i neće, jer već u startu ovog teksta, svako ko vjeruje je pomislio “Šta ona misli?”

Mislim da je sasvim apsurdno i pogrešno i nedopustivo u konačnici na više nivoa da se meni diktira i nameće mišljenje. Makar ono bilo i od voljene osobe. Ali kako uopšte vjenčati se, ako ja neću u crkvu, a on neće mimo nje? On koji vjeruje da je brak najuzvišeniji čin koji Bog blagoslovljava i ja koja bih mogla ući u crkvu čisto radi njega. Ali je pitanje trebam li, jer nije li to direktno kršenje svojih pravila i uvjerenja, zarad nečije ljubavi? Zašto se recimo on ne bi zadovoljio samo opštinskim vjenčanjem? Zato što je vjernik i što je religija uvijek pobjeđuje, dok se ateista nađe negdje u sredini preispitujući ono na šta je pristao, kršeći svoja uvjerenja.

Kad se još desilo da to završi spoznajom vjernika da vjeruje u nebulozu? Nikad i neće, jer već u startu ovog teksta, svako ko vjeruje je pomislio “Šta ona misli?”

Brak ovakvih dvoje ljudi nakon vjenčanja postaje još komplikovaniji. Vjernik želi krstiti dijete, ateista logično ne.

Vjernik želi odgajati dijete u religoznom duhu, a ateista mu želi dati slobodu da bira onda kada bude sposobno da odluči. Sa 18 godina.

Ne vidim smisao u tome da se nekome nešto nameće, jer to što si ti vjernik apsolutno ne znači da bi i tvoje dijete to moralo biti. Nije to genetski naslijeđeno, to je prosto stvar odluke, izbora i stanja svijesti.

Ali ne, kako to objasniti nekome čija mama misli da se tako treba. A ta ista će biti baka djetetu, koje ja trebam roditi. Nije li to previše vanjskog uticaja na nekoga ko je dijelom i moj? Religioznost je toliko ukorijenjena u naše društvo da se podrazumijeva. Na stranu sve zajedničko što vi i partner možete imati, ako se razlikujete po tom pitanju, vi ste u ozbiljnom problemu, čija ozbiljnost varira u zavisnosti od stepena njegove religioznosti. Vi pak sa druge strane ne možete stepenovati ateizam. Prosto ne vjerujete i tačka.

Ne vidim smisao u tome da se nekome nešto nameće, jer to što si ti vjernik apsolutno ne znači da bi i tvoje dijete to moralo biti. Nije to genetski naslijeđeno, to je prosto stvar odluke, izbora i stanja svijesti.

Ja se ne želim vjenčati u crkvi, jer ne osjećam pripadnost nijednoj religiji.

Ne želim roditi dijete i odgajati ga u bilo kojem religioznom duhu, jer vjerujem da je jedino što dijete može biti dijete. Bez ikakve polne, nacionalne, vjerske pripadnosti.

Ne želim biti dio haosa koji vlada u svijetu mimo svih ljudskih pravila.

Svijeta u kojem su ateisti primorani polagati zakletvu nad Biblijom na sudu.

U kojem su primorani ići u crkvu ili džamiju da bi sebi obezbijedili mjesto u političkoj partiji.

U kojem su toliko religiozni, navodno tolerantni da ne izlaze iz okvira svoje vjeroispovijesti. Ali to njima sve Bog dozvoljava.

Ateisti pak niko ništa ne dozvoljava, ali mu svako sve brani. Ko je pak on da se poziva na naučne dokaze o nastanku svijeta, kada je to sve zapisano u Bibliji?

Ja se ne želim vjenčati u crkvi, jer ne osjećam pripadnost nijednoj religiji.

Ne želim roditi dijete i odgajati ga u bilo kojem religioznom duhu, jer vjerujem da je jedino što dijete može biti dijete. Bez ikakve polne, nacionalne, vjerske pripadnosti.

Taj neko je osoba koja ima pravo na izbor, jednako kao što ste imali svi vi koji ste rekli da vjerujete.

Živite svoj život na način na koji je vama prihvatljivo, ali zašto osuđivati ateizam?

Nije li svaka religija tolerantna i sklona opraštanju?

Meni se lično ne čini tako, jer svakodnevno viđam i svjedočim njenim zloupotrebama. Žao mi je što je tako, ali tako je.

Zato neću da se vjenčam u crkvi, jer bi to značilo da po ko zna koji put neko ko je ateista pravi ustupak religioznoj osobi.

Neka ga neko religiozan napravi meni i živjećemo srećno do kraja života i svijeta.

Ovozemaljskog, jer svakako nijedno od nas ne zna šta nas čeka nakon smrti.

Nakon što je njen sedmogodišnji sin prema njenim riječima “ispoljavao opasno ponašanje”prema svojoj trogodišnjoj sestri, majka je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i istući ga ofingerom, toliko da mu je ostavila trideset i šest masnica po tijelu. Kada je učitelj primijetio te modrice na tijelu dječaka nekoliko dana kasnije, obavijestio je policiju, koja je je ubrzo optužila majku za zlostavljanje, zanemarivanje i ugrožavanje života djeteta.

Sada se ona priprema da se suoči na sudu u oktobru, međutim i dalje ostaje pri svom iskazu da evangelički hrišćani vjeruje kako imaju pravo da disciplinuju svoju djecu kako oni smatraju prikladnim, čak i ako to znači da ih zlostavljaju.

U sudskim izvještajima i zapisima ona čak citira dijelove Svete knjige, u svoju odbranu:

Ne oklijevajte sa disciplinom. Ako ga udarite štapom, neće umrijeti, već će spasiti svoju dušu od podzemlja. Upravo zato sam ga i udarila, da ga spasim.

Sloboda religije i zakonske odredbe dolaze jedna nasuprot druge, ali jedna na štetu druge, jer zakon ne prepoznaje ovakav slučaj kao svoju dužnost, s obzirom na to da RFRA ima svoje principe koje poštuju. Svakim kršenjem njihovih principa, država bi ugrožavala pravo na slobodu religije, što je u ovom slučaju posve apsurdno.

Do koje mjere ide sloboda religije pokazuje i slučaj otvara Prve Crkve Kanabisa, gdje su začetnici ideje izjavili kako imaju pravo pušiti marihuanu, upravo iz religioznih razloga i uvjerenja. Drugi slučaj religiozne zajednice odbija da prizna LGBTI populaciju, jer im “religija tako nalaže”, a samim tim odbijaju i da dolaze u kontakt sa tim osobama, uključujući i posluživanje u ugostiteljskim objektima, u kojima lgbti osobe dolaze, a pripadnice religiozne skupine rade.

RFRA takođe ističe kako homoseksualci ne trebaju biti zahtićeni od diskriminacije, kao ni imati zdravstveno osiguranje. Navode kako je tako zbog opasnosti širenja HIV virusa. Oni ujedno i predlažu da se homoseksualcima zabrani odlazak u vojsku, a da je neophodno tretirati ih konverzijskom terapijom, kako bi se uklopili u društvo. Ovo čak ni ne djeluje čudno, ako se sjetimo teksta u kojem smo pisali o eksperimentu, koji je za cilj imao isto: “preobratiti gej muškarca”.

Sloboda ispoljavanja i praktikovanja svoje religije prestaje ondje gdje počinje ugrožavanje druge osobe. Ako trideset i šest masnica po tijelu dječaka nisu apel da se shvate neke stvari, onda zaista nismo sigurni šta jeste. Kakva religija dozvoljava zlostavljanje djece, koja još uvijek nisu ni svjesna vjerovanja svojih roditelja?

„Bog stvori čovjeka, a od njegovog rebra stvori ženu.“ Je li se već u startu Biblije ukazalo na položaj žene u svijetu? Kako je to danas?

Stvaranje svijeta i čovjeka je izraženo kroz slike i metafore. Ako se one ispravno ne interpretiraju i kontekstualiziraju, povijesno-kritički ne pročiste i ne stave u širi biblijski i religijski kontekst, njima se može manipulirati kao što se to činilo i danas čini sa statusom i pravima žene. Pogrešno je i nekršćanski iz biblijskog opisa stvaranja čovjeka izvoditi privilegiranost muškarca u odnosu na ženu. Gledano u cjelini, biblijski tekstovi naglašavaju jednako dostojanstvo, dakle, ravnopravnost žene i muškarca. Nažalost, kroz cijelu povijest kršćanstva, a i danas, žene su bile zapostavljane, potčinjavane i ponižavane.

To nije spojivo ni s vjerom ni s temeljnim ljudskim pravima, to je naprosto posljedica autoritarnih patrijarhalnih političkih režima, protuvjerskih, nehumanih i nepravednih religijskih tradicija i klerikalnih mentalnih sklopova koje žele i dalje potčinjavati žene i pretvarati ih u sluškinje muškog svijeta. Doduše, takav mentalni sklop podržavaju često i same žene. Moglo bi se čak ustvrditi da je sadašnja neravnopravnost žena, njihov loš status u društvu, velikim dijelom posljedica i šutnje i neangažiranosti žena, koje često i same, više i od muškaraca, podržavaju tradicionalistički i patrijarhalistički sistem vrijednosti. A i kad se društveno angažiraju, primjerice u politici, često dopuštaju da ih se svodi na ušminkane političke ikebane i nasmiješene stranačke lutke za slikanje u predizbornim kampanjama.

Svećenik, doktor praktične teologije, kolumnista, pisac. Kako se sve uklopi u jednu ličnost pod imenom Drago Bojić?

Mislim da je to spojivo, jer se svećenički poziv nužno mora vezati uz knjigu, teologiju i znanost, a onda i društveni angažman. Svećenika se ne može svoditi na vrača, liturga i ritualca koji tobože posjeduje magične moći i izvodi nekakve magijske čine. Takve predodžbe nisu rijetke, a često ih potiču i podržavaju i svećenici, primjerice suvremeni karizmatici. Upravo svećenici bi trebali biti racionalni, kritični, obrazovani, ljudi knjige, mišljenja, duha.

Prije nekoliko godina smijenjeni ste s mjesta glavnog i odgovornog urednika časopisa “Svjetlo riječi”. Je li pravo mišljenja i sloboda govora uticalo na promjenu vašeg radnog mjesta i grada?

Taj autoritarni i nasilnički čin jest udar na pojedinca i slobodu govora, ali pritom se nije radilo samo o meni nego i o nečemu puno važnijem što je dugo bio cilj i crkvenih i političkih vlasti. Crkvena vlast, u ovom slučaju tadašnji provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, članovi uprave i njihovi poslušnici, htjeli su još i otprije preuzeti kontrolu nad tim časopisom, jer je i Crkvi i nacionalnoj hrvatskoj politici smetao zbog svoje kritičnosti i otvorenosti. U tome su konačno uspjeli, nasilno dokidajući slobodu toga medija, podređujući ga samovolji i interesu vlasti, i jedan kvalitetan časopis predali u ruke nestručnih, neobrazovanih, lažno poniznih, a zapravo oholih i nadmenih karijerista bez duha. Zamračili su Svjetlo riječi i prilagodili ga uskom političko-katoličkom i nacionalno-hrvatskom (hercegbosanskom) mentalno sklopu, prosječnosti, banalnosti, trivijalnosti i neetičnosti današnjeg katoličkog i konfesionalnog tiska na ovim prostorima.

Religija i politika. Dvije naizgled nespojive, ali vrlo prožete grane koje utiču jedna na drugu. Čini se politika čak više. Kako posmatrate situaciju u BiH iz tog ugla?

Iz sprege politike i religije nužno proizlaze zlouopotrebe i zla. Tako je bilo u povijesti, tako je i danas. Ako postoji neka konstanta bosansko-hercegovačkog društva, onda je to zasigurno sprega religije i politike – vraški i lukavo zamišljena i osmišljena simbioza kojoj ništa nije vrijedno i ništa sveto. Spajanje i poistovjećivanje religije i politike nužno donosi velika zla. O tome svjedoči cijela povijest čovječanstva. Bosansko-hercegovačko društvo je taoc te sprege što ima višestruke negativne posljedice na svim razinama života i po sve građane u ovoj zemlji.

Često ste učesnik panel diskusija, rado viđen gost u emisijama. U Mostaru ste prošle godine održali predavanje na temu „Čovjek i njegovi bogovi.“ U sklopu toga ste govorili o humanim ateistima i nehumanim i bezbožnim vjernicima. Možete li nam približiti tezu?

Govorio sam o tome u kontekstu humanizma i zauzimanja za ljudska prava gdje su ateisti, općenito govoreći i bez ikakvog mistificiranja ateista, angažiraniji, jer se i individualno i unutar svojih organizacija snažnije zalažu za ljudska prava. S druge strane, vjernici se najčešće bore samo i isključivo za svoja prava i prava svoga kolektiva, a rijetko i premalo za prava drugih. Bilo bi dobro kad bi vjernici imali ateističku distancu prema vlastitom religijskom kolektivu i vjerskoj praksi, baš kao što je važno da i ateisti iz ovoga svijeta ne isključe u potpunosti Boga ako ništa onda zbog toga što veliki broj ljudi vjeruje da on postoji.

Kako društvo reaguje na osobu poput vas? U jednom trenutku čovjek u crkvi, u drugom trenutku čovjek koji je kritikuje. Šta je ono što je ostalo neiskvareno u vjeri, kao samoj ideji?

Reakcije su različite, al najveći dio ljudi i najdobronamjerniju kritiku interpretira kao neprijateljstvo prema Crkvi, otpad od vjere i izdaju vlastitog naroda (nacije). To ponekad može biti i smiješno i zabavno, ali kad se ozbiljnije pogleda mentalni sklop ljudi koji tako razmišljaju onda je to bolesno, jezovito i opasno. Odbijanje kritike i samokritike pokazuje je da je većina vjernika patološki bolesna i da u vjerskim zajednicama ima ponajviše psihijatrijskih slučajeva tobože dobrih i pobožnih vjernika koji istodobno ne podnose razlike, isključuju i preziru druge i drugačije i koji su spremni i na nasilje. Vjera je ovdje politizirana, nacionalizirana, estradizirana i rijetko je susreti onu osobnu, intimnu, odgovornu, otvorenu, sućutnu, altruističnu, samokritičnu vjeru.

Šta je ono u šta Drago vjeruje?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje  i o tome javno govoriti jer mislim da je pitanje vjere ili nevjere najosobnije i najintimnije čovjekovo pitanje. Vjerujem da ovaj svijet i mi u njemu nismo puka slučajnost, da smo s razlogom na ovome svijetu i da sve ima viši smisao kako god nam se nekad čini da je puno toga besmisleno i da je život u ovakvom svijetu jedno veliko i neptrebno mučenje. Vjerujem i u to da ljudi mogu postati veličanstvena Božja stvorenja bez obzira što u tome često ne uspijevaju i što se neki ponekad pretvaraju u monstrume koji ni po čemu ne zaslužuju da se nazivaju ljudima. Vjerujem i u to da ovaj život nije sve što je čovjeku dano i da ima smisla čuvati nad sobom otvoreno nebo i podržavati nadu da ćemo se nekad opet sresti s dragim ljudima koji su u međuvremenu, kako se to slikovito kaže, preselili na nebo.

Svećenici i žene. Odnos koji se često propituje, a osim toga pojavljuje i sa znakom pitanja. Kako komentarišete homoseksualnost u svećeničkim krugovima. Je li ljubav samo heteroseksualna?

Čovjekovi odnosi i njegova seksualnost su krhki, osjetljivi i kompleksni i zato je teško i nezahvalno o tome govoriti. Vrijedi to i za svećenike i njihove odnose. Svećenike i svećenički život se ponekad mistificira kao da nisu od ovoga svijeta, kao da su po samoj službi drugačiji od drugih, bestjelesni i aseksulani. Bez obzira što se tako ponekad i sami vole (lažno) predstavljati, i oni su kao i svi drugi bitno označeni svojom tjelesnošću, seksualnošću, emocijama. Što su više svjesni svoje tjelesnosti i seksualnosti, to mogu biti humaniji, osjećajniji, sućutniji i bolje odgovoriti na zahtjeve svoje službe.

Među svećenicima ima homoseksualaca iako je to često tabu tema u Crkvi. Homoseksualci su osobe koje zaslužuju da ih se respektira kao i sve druge. U tom smislu im se jednako mora priznati da se mogu i voljeti i mrziti kao i heteroseksualci. Seksualnost je s onu stranu seksualnih eksperimentiranja, suvremene vulgarne (auto)seksualizacije i pornografskog banaliziranja ljudske intime, čovjekovo prirodno stanje, njegova bitna sastavnica. Ali svođenje čovjeka samo i presudno na tijelo i njegovu seksualnost, bilo heteroseksualnu, bilo homoseksulanu ili neku drugu, osiromašuje humanitet i pojednostavljuje čovjekovu kompleksnost.

Osobama homoseksualne orijentacije u sadašnjem društvenom kontekstu nije nimalo jednostavno jer često žive u „paralelnim svjetovima“ – onom vanjskom gdje pokušavaju skriti i zaštititi svoju seksualnost i onom intimnom za koji znaju oni, njihove partnerice i partneri i eventualno članovi obitelji. Takav način života mnoge od njih nagoni da se mimikriraju, lažno predstavljaju, da žive pod maskama. Zbog toga je važno da se homoseksualnost detabuizira, demistificira i dedemonizira kako bi se s homoseksualnih osoba uklonila stigma „prokletstva“. I osobe homoseksualne orijentacije, jednako kao i one heteroseksualne, su osobe koje osjećaju, suosjećaju, prijateljuju i vole. Ne smije ih se svoditi na parade (jer to je legitiman i demokratski način da se bore za svoja prava) niti na homoseksualnu elitu i lobije koji su od svoje homoseksualnosti napravili unosan posao. Među njima je puno više onih koji ne žele da se njihovom intimom (seksualnošću) i njihovim odnosima bave senzacionalistički lešinarski mediji, seksualni analitičari, a pogotovo ne ulica.

Spomenuli ste kako se manipuliše likom Blažene Djevice Marije, a koja je u suprotnosti s njezinim likom iz Evanđelja, kršćanskim i katoličkim vjerovanjem. Koja je simbolika ove žene i na koji način treba biti predstavljena?

Ono što je neprihvatljivo i što iskrivljuje sliku Blažene Djevice Marije, jest dominantna suvremena percepcija Blažene Djevice Marije kao nestvarne nebeske žene, koja je izgubila svaki kontakt sa stvarnošću. Takve predodžbe i pobožnosti koje su uz njih vežu – a one su danas dominantne u svim marijanskim svetištima i na našim prostorima, sugeriraju nam sliku Marije, daleke od ovoga svijeta i ljudi, prepobožnu ženu koja se zatvorila u duhovnost i molitvu, nebesku kraljicu daleku od stvarnosti ovog života i svijeta, ženu koja je metafora skrušenosti i pobožnosti zatvorenih očiju. Te predodžbe dolaze iz crkvenog klerikalnog patrijarhalnog mentalnog sklopa koji se i prema Blaženoj Djevici Mariji odnosi ponekad kao i prema ženama uopće. Takve percepcije prihvaćaju i žene i na njima grade svoju duhovnost, ali to ne odgovara slici Blažene Djevice Marije iz Biblije i ta duhovnost nije Marijina duhovnost. Blažena Djevica Marija se u biblijskim opisima pojavljuje kao hrabra, samosvjesna, samostalna žena, kao žena koja donosi velike i teške odluke, koja se suočava s životom i životnim izazovima, koja je socijalno osviještena, milosrdna, sućutna. Biblijska i evanđeoska Blažena Djevica Marija je snažna, emancipirana, angažirana i odgovorna žena.

Pomirenje zaraćenih strana u BiH nakon više od dvadeset godina. Pitanje koje se ponovo nameće kao upitno. Nedavni slučaj srednjoškolskih protesta u Jajcu svjedoči da mladi žele ujedinjenje, ali vlasti to osporavaju. Koji je put i koji način ujedinjenja?

Nisam baš siguran da mladi toliko žele ujedinjenje. Najbolje je to pokazao mirni protest kad ih se okupilo tek dvadesetak. Nema ih ni za jedan razred. To naravno nikako ne umanjuje mladenačku hrabrost i humanost te male grupe ljudi. Oni koji se nisu pojavili taj dan (dakle, gotovo cijeli grad) su ili otvoreno ili prešutno za podjele. Naravno, mnogi će tvrditi da to nije tako, ali kad se trebaju građanski aktivirati i svoje stavove javno pokazati, onda ih nema nigdje. I ovaj slučaj pokazuje koliko su ljudi lažljivi, licemjerni, oportunisti. Da to nije tako, na mirnom protestu protiv podjela škole i traženja prihvatljivog rješenja u kojem nitko ne bi bio uskraćen za svoja prava, ne bi bilo dvadesetak učenica i učenika, nego nekoliko hiljada ljudi. Inicijativi učenika bi se pridružili profesorice i profesori, roditelji, civilne udruge, kulturne i religijske institucije. To se nije dogodilo i teško će se dogoditi. To je nažalost stvarna slika ovoga grada. Najveći je broj onih koji šute i koje se kao ne žele javno izjašnjavati, a šutnja je u ovakvim slučajevima najgora, ona će uvijek tolerirati zlo i na koncu se prikloniti najgorem i najgorima. Inicijativu djece bi trebalo podržati i zahtijevati od odgovornih u politici da se ozbiljno pozabave reformom školstva i obrazovanja, materijom i sadržajem udžbenika, kompetencijom i stručnošću nastavnog kadra s onu strane njihove etničke pripadnosti (a baš tu je stanje katastrofalno!), da se uvaže i stavovi etničkih skupina, ali da se pritom nikoga ne diskriminira, pogotovo ne manjine, one koji u ovom konkretnom slučaju ne pripadaju bošnjačkom i hrvatskom etničkom kolektivu. Nije točno da se ne može pronaći rješenje, ali je problem što politički predstavnici to ne žele jer im je stalo da onemoguće i dokraja unište svaku koegzistenciju koja postoji.

Često ste govorili o položaju Hrvata u BiH. Da li bi treći entitet riješio njihove probleme i je li uopšte rješenje u novim podjelama?

Sve i kad bi došlo do toga, treći entitet ne bi riješio ništa, ali bi njegova uspostava službeno potvrdila zamišljene granice nacionalističkog hercegbosanskog političkog pašaluka na čijem prostoru su počinjeni i strašni zločini i etnička čišćenja. Osim hrvatske nacionalne, vjerske i ekonomske elite, većina od toga ne bi imala ništa. Vjerojatno bi im bilo i gore. To pokazuje i sadašnje loše socijalno i ekonomsko stanje u onim gradovima i mjestima gdje su u većini i iz kojih konstantno i masovno odlaze.

Kako se osjećate u Jajcu i kakvo je stanje u ovom gradu?

Grad Jajce je u posljednjih dvadeset godina proživio iste ili slične transformacije i promjene kao i mnogi drugi gradovi u našoj zemlji. To je grad dviju nacija, dviju vjera, dviju škola, dviju ekonomija, kako god se to ponekad mimikrira i ne želi priznati. Jajce je taoc političkih, nacionalnih, partijskih i ekonomskih odnosa koji ga koče i u njegovom razvoju ali i na njegovom putu da postane otvoreni grad u kojem će se svi dobro osjećati, prije svega oni koji su u bilo kojem smislu u manjini ili su zakinuti za svoja prava.