Kazdinov metod oslanja na principe tzv. “operantnog uslovljavanja”, gde se ponašanje oblikuje kroz posledice. Kada dete vidi da se pozitivna ponašanja nagrađuju, a negativna ne, ono prirodno počinje da preferira ona ponašanja koja donose nagradu. Umesto da se koristi kazna koja može izazvati bes, nezadovoljstvo, strah ili zbunjenost, nagrada pozitivno motiviše dete da se trudi i bude posvećenije određenim zadacima ili ponašanjima. Tako se dete oseća voljeno i podržano, što doprinosi njegovom emocionalnom blagostanju.

Kazdin preporučuje da nagrade za dete budu prilagođene uzrastu, detetovim interesovanjima i potrebama, kako bi bile efikasne. Cilj je razviti detetovu unutrašnju motivaciju – da dete uči da uživa u pozitivnim ponašanjima jer se ona povezuju sa sopstvenim osećajem postignuća i zadovoljstva, a ne samo zbog spoljnog podsticaja.

Neke od nagrada koje Kazdin smatra korisnim uključuju:

Verbalne pohvale: „Poslušala si me, pokupila si igračke, sjajno!” ili „Ponosan sam na tebe jer si to uradio brzo i temeljno!!” Budite konkretni, kaže Kazdin – umesto uopštene pohvale „Dobro si to uradio“, bolje je reći „Odlično si podelio igračku s bratom, to je baš lepo ponašanje!“. Doslednost znači da pohvala mora biti izrečena svaki put kad se ponašanje ponovi, čime se ono učvršćuje. Pohvale se postepeno napuštaju kada neko ponašanje pređe u naviku i detetu više nije potreban poseban podsticaj.

Fizičke nagrade: Zagrljaji, tapšanje po leđima ili ruka na ramenu mogu biti moćne nagrade, jer pružaju emocionalnu povezanost i ohrabrenje.

Materijalne nagrade: Mogu biti efikasne, ali samo ako se koriste umereno i uz oprez. Prekomerna upotreba materijalnih nagrada poput igrački ili slatkiša može izazvati zavisnost od spoljnog podsticaja, a ne razvijanje unutrašnje motivacije.

Vremenske nagrade: Ove nagrade se odnose na dodatno vreme koje dete može provesti u aktivnostima koje voli, kao što su gledanje omiljenog crtaća, igranje sa prijateljima ili igranje video igara.

Sistemi bodova ili zvezdica: Na primer, dete može dobiti zvezdicu za svako pozitivno ponašanje koje pokaže, a nakon što skupi određeni broj zvezdica, može zatražiti nagradu, poput dodatnog vremena za igru ili neke druge privilegije. Ovaj sistem pomaže detetu da prati svoj napredak i daje mu konkretan cilj.

Evo nekih primera nagrada za različite uzraste, koje Kazdin preporučuje u svojoj knjizi „The Kazdin Method for Parenting the Defiant Child“:

• Spavanje u “velikom krevetu” sa roditeljima
• Igranje društvenih igara sa roditeljima
• Biranje društvene igre koju će da igra porodica
• Vožnja na žeton u samoposluzi
• Zajednički odlazak na picu
• Učešće u planiranju dnevnih aktivnosti
• Pomaganje u brizi oko mlađe sestre/brata
• Poseban dezert
• Odlazak sa mamom ili tatom na posao
• Zajednička vožnja biciklima
• Zajedničko slaganje slagalice
• Kasniji odlazak na spavanje
• Puštanje muzike porodici po svom izboru
• Dekorisanje svoje sobe
• Penušava kupka
• “Vožnja” na tatinim ramenima
• Kampovanje sa mamom i tatom u dnevnoj sobi
• Zajedničko pravljenje kolača
• Zajedničko gledanje filma
• Iznajmljivanje video igrice
• Dodatna priča za laku noć
• Odlazak na utakmicu
• Biranje TV programa
• Pošteda od nekog kućnog posla
• Spavanje kod kuće na drugačijoj lokaciji od uobičajene
• Ukrašavanje doma za praznike
• Biranje jelovnika za obrok
• Odlazak na piknik
• Specijalan doručak
• Odlazak na kizanje, plivanje, kuglanje…
• Pravljenje neke rukotvorine sa mamom i tatom
• Naručivanje hrane preko telefona
• Dodatno vreme na internetu
• Dodatni izlazak sa prijateljima

Nagrade naravno nisu početak i kraj disciplinovanja, i same za sebe najčešće neće lako dovesti do željenih promena. U Kazdinovom ABC modelu, one čine treći, poslednji element uspešne promene ponašanja – Consequences (posledice).

Detinjarije

U najranijem uzrastu ono još nema razvijen jezik za složene emocije, ali vrlo dobro osjeća da li je sigurno, prihvaćeno i voljeno.

Upravo zato neka iskustva iz djetinjstva ostavljaju tragove koji se osjećaju i mnogo godina kasnije. Čak i kada odrastu, postanu samostalni i uspješni ljudi, mnogi se iznova vraćaju određenim trenucima iz djetinjstva koji su ih oblikovali.

Ne postoji savršen roditelj, ali postoje postupci koje djeca često doživljavaju kao dubok emocionalni gubitak i koje teško zaboravljaju.

1. Emocionalno zanemarivanje

Za dijete nije uvijek najteži otvoreni sukob, već odsustvo reakcije.

Kada roditelji ne primjećuju, ne potvrđuju ili ne imenuju dječja osjećanja, dijete postepeno počinje vjerovati da njegov unutrašnji svijet nije važan.

Može biti tužno, srećno ili uplašeno, ali ako ne dobije potvrdu da su njegova osjećanja važna, počinje da ih potiskuje.

Vremenom se prilagođava tako što manje pokazuje emocije, rjeđe traži pomoć i sve manje vjeruje vlastitim osjećanjima.

Spolja može djelovati mirno i poslušno, ali iznutra često nosi osjećaj usamljenosti koji ga prati i u odraslom dobu.

2. Stalna kritika umjesto prihvatanja

Djeca koja odrastaju u okruženju gdje ih češće kritikuju nego što ih prihvataju često razvijaju osjećaj da nikada nisu dovoljno dobra.

Čak i kada roditelji kritiku upućuju iz najbolje namjere, dijete je može protumačiti kao poruku:

„Nešto nije u redu sa mnom.“

Takva iskustva kasnije mogu dovesti do perfekcionizma, nesigurnosti, straha od greške i stalne potrebe za tuđim odobravanjem.

Mnogim odraslim osobama koje su odrastale uz stalne kritike teško je da budu zadovoljne sobom bez potvrde okoline.

3. Nedostatak emocionalne sigurnosti

Djeci nije važno samo šta roditelji govore, već i kako se ponašaju.

Ako je roditelj danas topao i pun podrške, a sutra hladan i razdražljiv, dijete teško razvija osjećaj stabilnosti.

Takva nepredvidivost stvara stalnu napetost.

Dijete počinje da osluškuje raspoloženje roditelja i prilagođava svoje ponašanje kako bi izbjeglo odbacivanje ili kritiku.

Kasnije se isti obrazac može prenijeti i na partnerske odnose, gdje osoba neprestano pokušava da prepozna raspoloženje druge strane i prilagodi mu se.

4. Korištenje ljubavi kao sredstva pritiska

Jedna od najdubljih rana nastaje kada dijete stekne utisak da je ljubav uslovljena.

Poruke poput:

„Volim te kada si dobar.“

„Pričaću s tobom kada se popraviš.“

„Neću da razgovaram s tobom dok se ne izviniš.“

mogu kod djeteta stvoriti osjećaj da ljubav mora da se zasluži.

Tada ono počinje vjerovati da nije vrijedno ljubavi samo zato što postoji, već da mora stalno nešto dokazivati.

U odraslom dobu takve osobe često ulaze u odnose u kojima pokušavaju da zasluže pažnju i ljubav drugih, jer im je upravo takav obrazac poznat još od djetinjstva.

Najvažnija stvar

Djeca rijetko mogu jasno da objasne svoje emocionalne rane.

Ona jednostavno žive unutar tih osjećanja i prilagođavaju im se.

Iako kasnije mogu razumjeti šta se dogodilo i raditi na sebi, tragovi ranih iskustava često ostaju vidljivi u njihovom samopouzdanju, odnosima s drugim ljudima i načinu na koji doživljavaju ljubav i bliskost.

Ova tema nije pitanje okrivljavanja roditelja, već razumijevanja koliko snažno prve veze u životu oblikuju čovjekov unutrašnji svijet.

Nezavisne

Budite iskrene: da li ste ijednom tokom trudnoće dovele u pitanje ideju o tome da ćete, nakon porođaja, vi otići na roditeljsko odsustvo? Iako zakoni u Srbiji dozvoljavaju očevima da koriste odsustvo zbog brige o detetu i dalje se na prste mogu izbrojati muškarci koji su ga zaista iskoristili. Zašto? Zato što društvo i dalje očekuje da primarnu brigu o detetu, naročito novorođenčetu, preuzme majka. Ovakva očekivanja osnova su fenomena koji nazivamo motherhood penalty: zbog prekida karijere i brige o deci, majke bivaju manje plaćene, gube šansu za unapređenje i teže ih zapošljavaju. Kako razbiti začarani krug?

Švedski model roditeljskog odsustva

Švedska nam je dala odgovor: naučite društvo da očekuje i od očeva jednaki angažman oko dece. Još 1995. godine ova zemlja je uvela obavezu očevima da preuzmu deo porodiljskog odsustva. Nije im dala opciju, dala im je ultimatum: ako ne preuzmete bar 3o dana brige o detetu, cela porodica će izgubiti pravo na ovaj deo odsustva. Tokom godina, broj dana koje moraju iskoristiti očevi se povećavao.

Danas, švedski model izgleda ovako: roditelji imaju pravo na ukupno 480 dana odsustva zbog brige o detetu. Prvih 380 dana dobijaju oko 80 odsto svoje plate, a poslednja tri meseca nešto niži iznos. Roditelji odsustvo ne moraju da iskoriste odjednom, nego tokom prve četiri godine detetovog života, po potrebi. Ipak, najznačajniji deo ovog sistema odnosi se na tatinu kvotu: 90 dana odsustva mora da iskoristi otac. Ostatak dana može da se prenosi sa roditelja na roditelja po izboru, ali tata mora na porodiljsko najmanje tri meseca.

Kakve je promene doneo model podeljenog roditeljskog odsustva?

Gotovo tri decenije nakon uvođenja prve tatine kvote, Švedska je zapadna zemlja sa ubedljivo najmanjom stopom motherhood penalty fenomena. Situacija još nije idealna: tek trećina očeva koristi više dana odsustva od majki, a žene i dalje imaju za oko 6 odsto nižu platu nakon što se vrate sa porodiljskog. Ali, istraživanja pokazuju da se stvari menjaju najbolje iz godine u godinu.

Dugoročni penali koje žena oseti u Švedskoj iznose 9 odsto, a u većini razvijenih zemalja oko 35 – 40 odsto

Svaki dodatni mesec odsustva koji preuzme otac povećava platu majke u naredne četiri godine za 6.7 odsto

Uključivanje očeva u roditeljsko odsustvo smanjilo je učestalost postporođajne depresije i upotrebu antidepresiva kod švedskih majki

Ispostavilo se da glavnu promenu nije donela zakonska prinuda očeva, nego društvena promena koja se javila kao posledica. Kada je uvedeno odsustvo za očeve, broj tata koji odlaze na porodiljsko drastično je porastao, a majke su počele ranije da se vraćaju na posao. Za žene je možda i značajnije bilo to što su očevi na porodiljskom preuzeli deo njihovog nevidljivog tereta i počeli da učestvuju u kućnim poslovima, odlascima kod lekara i u vrtić, svemu onome što majke prepoznaju kao svakodnevnu brigu o detetu. Odjednom, majke su na svojim leđima nosile manje. Rasterećenje majki direktno je uticalo da one manje osećaju stres, budu raspoloženije, ređe doživljavaju postporođajnu depresiju i postanu efikasnije na svim poljima. Postepeno, ovakva politika jednakosti počela je da utiče i na društvene norme: u Švedskoj je postalo društveno očekivano da otac uzme odsustvo. Poslodavci više jednostavno ne podrazumevaju da će briga o detetu biti na majci, pa se promenila i njihova percepcija o ženama kao efikasnim zaposlenima. Čim je društvo prestalo da očekuje od žene da samostalno brine o detetu, smanjila se kazna za materinstvo.

I očevi profitiraju kroz brigu o deci

Ali, nisu samo majke te koje su imale koristi od ovakvog sistema roditeljskog odsustva. Velika švedska longitudinalna studija pokazala je da muškarci koji koriste roditeljsko odsustvo imaju oko 34% niži rizik smrtnosti povezane sa stresom i zdravstvenim problemima. Kako to? Istraživači su zaključili da to nije posledica samo pronatalitetne politike u Švedskoj, već toga što takvi očevi grade stabilnije odnose i imaju zdraviji stil života.

Isto smatra i švedski fotograf Johan Bävman, autor projekat Švedske tate. Kada je dobio sina. poželeo je da dokaže svetu da briga o detetu ne mora i ne treba da bude čisto ženski posao. Počeo je da fotografiše očeve koji su brinuli o deci tokom roditeljskog odsustva — u parkovima, kuhinjama, kupatilima, usred haosa svakodnevice. Bez romantizacije, bez potrebe da glorifikuje očeve koji brinu o deci, ove fotografije prikazuju muškarce koji kuvaju, presvlače bebe, uspavljuju decu i organizuju dan oko porodičnih obaveza.

Ove tate otvoreno progovorile o tome da im je roditeljsko odsustvo poboljšalo život i ojačalo porodice i koliko je zaista važno za jednakost među polovima. Možda je upravo to i najvažnija lekcija švedskog modela: motherhood penalty nije biološka sudbina žene, već društvena posledica načina na koji raspodeljujemo brigu o deci. Kada društvo očekuje da majka žrtvuje karijeru, žene plaćaju cenu materinstva kroz manje plate, sporije napredovanje i veći psihološki teret. Kada isto očekivanje postane usmereno i ka očevima, posledice počinju da se menjaju. Švedski model nas upozorava da briga o detetu nije pomoć majci, već zajednička odgovornost.

fempiria.rs

Čak i rečenice izgovorene iz frustracije, a ne iz loše namjere, mogu kod djece stvoriti osjećaj srama, straha ili zbunjenosti.

Takve izjave ponekad mogu kratkoročno zaustaviti neželjeno ponašanje, ali dugoročno mogu narušiti djetetovo samopouzdanje i odnos sa roditeljima.

Ovo je šest fraza koje roditelji ne bi trebali govoriti djeci.

1. “Previše si osjetljiv/a”

Ova rečenica djetetu može poslati poruku da su njegovi osjećaji nevažni ili pretjerani.

Ako je često čuje, dijete može početi sumnjati u svoje emocije i prestati ih pokazivati.

Umjesto umanjivanja osjećaja, bolje je pomoći djetetu da ih razumije, na primjer rečenicom: “Vidim da te to rastužilo. Ispričaj mi što se dogodilo”, piše “Times of India”.

2. “Zašto ne možeš biti kao brat/sestra?”

Poređenje djece može ozbiljno narušiti njihovo samopouzdanje i stvoriti osjećaj da je ljubav uslovljena.

Dijete koje se stalno poredi sa drugima može se osjećati manje vrijednim, dok dijete koje se postavlja za primjer može osjećati pritisak.

Svako dijete razvija se svojim tempom, a poređenja često stvaraju nesigurnost, ogorčenost i suparništvo.

3. “Zato što sam ja tako rekao/rekla”

Roditeljski autoritet je važan, ali pravila bez objašnjenja mogu zatvoriti prostor za komunikaciju.

Djeca će možda kratkoročno poslušati, ali neće nužno razumjeti zašto se nešto od njih traži.

Umjesto same naredbe, korisnije je objasniti razlog, na primjer: “Ne možeš sada van jer je pao mrak, a želim znati da si na sigurnom.”

4. “Uvijek isto sa tobom”

Riječi poput “uvijek” i “nikad” rijetko su tačne, a djeca ih mogu doživjeti kao trajne etikete.

Ako dijete stalno sluša da uvijek nešto radi krivo, može početi vjerovati u tu sliku o sebi.

Umjesto uopštenitih osuda, bolje je usmjeriti se na konkretno ponašanje, na primjer: “Danas si zaboravio torbu. Idemo smisliti kako da je se sutra sjetiš.”

5. “Tako si zločest/a”

Ova fraza posebno je štetna jer ne kritikuje ponašanje, nego djetetovu ličnost.

Dijete koje čuje da je “zločesto” može početi vjerovati da je loše, umjesto da shvati da je samo napravilo grešku.

Bolje je reći: “To što si učinio nije bilo u redu” ili “Ne smijemo udarati druge jer to boli.”

6. “Prestani plakati”

Plakanje nije znak slabosti, nego način na koji djeca izražavaju tugu, strah ili frustraciju.

Ako im se stalno govori da prestanu plakati, mogu naučiti potiskivati osjećaje umjesto da ih razumiju, prenosi Index.

Podržavajući pristup bio bi: “Vidim da si uzrujan. Uzmi si vremena.”

Time dijete dobija poruku da su njegovi osjećaji prihvaćeni, čak i kada se ponašanje treba usmjeriti.

Nezavisne

Nedavno je tako jedna majka na TikToku pokrenula raspravu nakon što se zapitala je li problematično to što je njezin sin povremeno vidi golu. Objasnila je da ne ulazi u njegov prostor bez odjeće, ali da se može dogoditi da je zatekne nagu ako, primjerice, izađe iz tuša ili se presvlači, a on uđe u njezinu sobu. Time je pokrenula novu internetsku raspravu o roditeljstvu.

Što znači biti “gola mama”?

“Je li loše biti ‘gola mama’?” upitala je u kameru korisnica TikToka @katiesantry. “Ne silazim u kuhinju raditi doručak golih grudi”, dodala je u šali.

U nekim dijelovima interneta takav se pristup naziva “gola mama”. U osnovi, riječ je o tome da roditelju ne smeta ako ga djeca povremeno vide bez odjeće. To može izgledati različito od obitelji do obitelji. Primjerice, djeca mogu biti u kupaonici dok se roditelj tušira ili se roditelj može presvlačiti dok se djeca u isto vrijeme spremaju za školu.

“Postoji mnogo sigurnih, zdravih i sporazumnih načina na koje se to može odvijati. To se posebno odnosi na mlađu djecu, koja su manje svjesna tijela, ne seksualiziraju golotinju i još uvijek uče o granicama. Odgovorni roditelji znaju kada je potrebno promijeniti obiteljsku dinamiku i dati prednost većoj privatnosti”, napisala je Elisabeth Sherman za Parents.

Dodala je kako njezina majka nije bila “gola mama”, ali da sebe danas svakako smatra takvom. Njezina kći ima četiri godine i, kako kaže, želi biti uz nju u svakom trenutku. Ujutro se zajedno spremaju za vrtić i posao, a dok se ona tušira, djevojčica zna razmaknuti zavjesu i razgovarati s njom. Ponekad joj, čak i u javnosti, podigne majicu i puše u trbuh jer voli njezin mekani trbuh.

“Moja kći se osjeća potpuno ugodno u svom tijelu, a ja nikada nisam osjećala potrebu skrivati svoje”, napisala je Sherman.

Svjesna je, kaže, da će se to promijeniti kako djevojčica bude odrastala i bude željela više privatnosti. Planira poštovati njezine granice ako je jednog dana počne izbjegavati ili prestane ulaziti u sobu dok se ona ujutro presvlači.

“Za sada uživam u toj bliskosti koju dijelimo, a koja se čini potpuno prirodnom i proizašla je više iz praktičnosti nego iz bilo čega drugog. Ako nam se žuri da započnemo dan, nema smisla da trčim natrag u svoju sobu kako bih se presvukla i ostavila je samu u dnevnom boravku”, dodala je.

@katiesantry Are you a naked mom or no way? I think if I’m in my bedroom and my bathroom, it’s up to him to determine hi comfort level and as of now, he’s totally unphased and unbothered to have a full convo with me when I’m getting dressed #motherhood #momlife #boymom #momsoftiktok #relatablemom ♬ original sound – Katie Santry

Zašto je to kontroverzno?

Sherman kaže da razumije zašto neke majke osjećaju potrebu na društvenim mrežama objašnjavati i opravdavati svoj stil života. Golotinja se i danas često smatra tabuom, čak i među najbližim članovima obitelji.

Naravno, postoje i razlozi zbog kojih su neki roditelji skeptični. No u domovima u kojima tijelo nije izvor srama i u kojima se golotinja ne povezuje sa seksualnim konotacijama, ona može biti samo normalan dio svakodnevice. Biti čovjek znači imati tijelo koje je ponekad golo, a ako se roditelj s time osjeća ugodno, to može biti važna poruka koju prenosi djeci.

Ne slažu se svi roditelji s tim, što je stvar osobnog izbora i obiteljske dinamike. No Sherman kaže da u njezinu domu biti “gola mama” jednostavno znači pokazati kćeri da se ugodno osjeća u vlastitoj koži i da želi da se i ona tako osjeća dok odrasta.

Što kažu ljudi na društvenim mrežama?

Video majke s početka članka pokrenuo je veliku raspravu. Jedni u tome ne vide ništa loše, dok drugi smatraju da takve granice treba postaviti puno ranije.

“Imam sina od 18 godina i sada ga moram učiti da kuca na vrata. To mi nije smetalo dok je bio mlađi, ali sada moram postaviti granice”, napisala je jedna žena. “To nije u redu, pogotovo ako imate sinove. Morate ih učiti privatnosti od malih nogu”, zaključila je druga.

Javila se i majka koja ima kćeri i smatra da golotinja u njezinu domu nije problem.

“Imam tri kćeri i nemam problem s tim da me vide golu. Želim da moje kćeri znaju da je u redu imati strije i celulit. Želim da vole sebe i svoja tijela. Jedan od najboljih načina da ih tome naučim jest da volim sebe i svoje tijelo i da im to pokažem”, napisala je.

Index

I šta sad?

Vikati, oduzeti uređaj, zabraniti internet, praviti se da niste videli — nijedna opcija ne zvuči dobro.

Prvo: udahnite

Ovo nije signal da ste loši roditelji. Nije to ni znak da je vaše dete „pokvareno“. To je signal da živimo u vremenu u kome je eksplicitni sadržaj dostupan uz svega nekoliko klikova — i da će, statistički gledano, većina dece naići na njega pre nego što napuni petnaest godina, a mnoga i mnogo ranije.

Istraživanja pokazuju da prosečna starost prvog susreta s pornografijom u digitalnom dobu iznosi između jedanaest i trinaest godina. U velikom broju slučajeva, nije se radilo o aktivnoj potrazi — dete je naletelo slučajno, kroz reklamu, link koji je neko poslao u grupi, ili algoritam koji je odveo dalje od bezazlenog sadržaja.

Dakle, pre nego što izaberete kako ćete reagovati, setite se: vaša reakcija u narednih nekoliko minuta može da odluči da li će vam dete ikad doći s pitanjem o seksu — ili će taj razgovor uvek zaobilaziti vas i umesto toga tražiti odgovore tamo gde ih niko neće filtrirati.

Zašto zabrana nije rešenje

Instinkt roditelja je razumljiv: zabraniti, zaštititi, staviti bezbednosne brave na sve uređaje, ograničiti pristup internetu. I dok su roditeljske kontrole korisne kao jedan od slojeva zaštite, sama zabrana bez razgovora ne rešava problem — ona ga samo gura pod tepih.

Dete koje je jednom videlo pornografiju tu sliku ne može da „razvidi“. Ono što može jeste da dobije kontekst koji će mu pomoći da razume šta je videlo — ili da ostane bez tog konteksta i da zaključke donosi samo.

Osim toga, zabrana bez objašnjenja često pojačava znatiželju. Zabranjeno voće je slađe — to nije kliše, to je neurobiologija adolescentskog mozga koji je evolucijski podešen da traži upravo ono što mu se kaže da ne traži.

Zašto „puštanje“ nije rešenje

S druge strane, postoji i suprotna greška: roditelji koji slegnu ramenima uz komentar „pa i ja sam to gledao u tim godinama, ništa mi nije bilo“, ili koji jednostavno ne reaguju jer ne znaju kako.

Problem nije u tome da li je pornografija „tabu“ ili „normalna pojava“. Problem je u tome šta ona komunicira deci koja još nisu imala seksualno iskustvo i koja su upravo u procesu formiranja predstave o tome kako seks izgleda, šta je prihvatljivo i kakva bi trebalo da budu međusobna očekivanja partnera.

Pornografija nije seksualno obrazovanje. Ona je žanr zabavnog sadržaja koji funkcioniše po pravilima dramske prezentacije — performans, ne realnost. Tela koja se vide u njoj nisu prosečna tela. Reakcije koje se vide nisu prosečne reakcije. Dinamika odnosa koja se prikazuje najčešće ne sadrži ni pristanak, ni komunikaciju, ni emocionalnu dimenziju.

Dete koje uči o seksu isključivo iz pornografije naučiće da je seks nešto što se radi nekome, a ne s nekim. Da tela treba da izgledaju na određeni način. Da su određena ponašanja koja vidi normativna, pa i obavezna.

To nisu sitne zablude. To su temelji koji utiču na buduće odnose, na sliku o sopstvenom telu, na razumevanje šta je pristanak.

Šta zapravo uraditi?

1. Sačekajte trenutak kada ste mirni

Ne reagujte dok ste u šoku ili besu. Ako morate da prekinete situaciju u tom trenutku, recite kratko: „Videla/video sam šta si gledao/gledala. Poričaćemo o tome malo kasnije, kada budemo oboje mirni.“ I zaista pričajte — ne zaboravite i ne pravite se da se ništa nije desilo.

2. Otvorite razgovor bez optužbi

Razlika između „Kako si smeo/smela to da gledaš?!“ i „Primetio/primetila sam da si gledao/gledala neke video-snimke za odrasle. Zanima me šta si mislio/mislila o tome“ — ogromna je. Prva rečenica zatvara razgovor. Druga ga otvara.

Cilj nije ispitivanje. Cilj je da dete oseti da može da razgovara s vama bez straha od kazne.

3. Postavite pitanja pre nego što dajete odgovore

Šta je dete videlo? Kako je naišlo na to? Kako se osećalo? Je li zbunjeno, uzbuđeno, uplašeno, zgađeno? Sve su to validne reakcije i sve zaslužuju prostor.

Slušajte. Zaista slušajte, nemojte samo čekati red da govorite.

4. Dajte kontekst, a ne moral

Ne trebate govoriti detetu da je pornografija „greh“ ili „prljava stvar“ — to su poruke koje se vezuju za sram, a sram je loš savetnik. Umesto toga, objasnite šta pornografija zapravo jeste.

Možete reći nešto poput: „Ono što si video/videla je neka vrsta performansa — kao što glumci u filmovima ne ubijaju jedni druge zaista, tako ni ono što se vidi u takvim snimcima ne izgleda ni osećaj ni liči na pravi seks između pravih ljudi koji se poštuju.“

5. Govorite o telima, pristanku i realnosti

Ovo je idealan trenutak — čak i ako je neugodan — da razgovarate o tome kako tela zapravo izgledaju i funkcionišu, šta je zdravo seksualno ponašanje, šta je pristanak i zašto je ključan, i da postoje ogromne razlike između onoga što se vidi na ekranu i stvarnih međuljudskih odnosa.

Ako vam je teško da nađete reči, postoje knjige i resursi za različite uzraste koji mogu da pomognu — i roditeljima i deci. Ne morate sve sami.

6. Razgovor nije jednokratna stvar

Jedan razgovor neće biti dovoljan. I to je sasvim u redu. Važno je da dete zna da može uvek ponovo da dođe s pitanjem — i da ga nećete osuditi. Seksualno obrazovanje nije predavanje, to je niz razgovora koji se vode tokom godina.

Šta ako dete poriče ili se zatvori?

Adolescenti se stide. To je normalno. Ako dete ne želi da razgovara u tom trenutku, ne gurajte — ali ostavite vrata otvorena. Možete reći: „Razumem da ti je neprijatno. Ja sam tu kada budeš spreman/spremna.“

Ponekad će biti potrebno nekoliko pokušaja, možda da razgovor poverite partneru, pedagogu u školi, ili pediajatru sa kojim dete ima poverenje.

Na kraju: ono što detetu zapravo treba

Deca ne treba da budu zaštićena od same činjenice da seks postoji. Treba da budu opremljena da razumeju svet u kome žive — sa svim njegovim kompleksnostima, uključujući i pornografiju.

Najjača zaštita od štetnih uticaja nije zabrana, nego odnos poverenja s roditeljima koji ne osuđuju, koji razgovaraju, koji znaju da reći „ne znam, hajde da zajedno potražimo odgovor“ i koji shvataju da je seksualno obrazovanje deo vaspitanja, a ne nešto što se dešava samo na časovima biologije.

”Uhvatili” ste dete u neprijatnoj situaciji. To je šansa — iskoristite je.

Zelena učionica

Govoreći o porodici, vaspitanju i savremenom roditeljstvu, Panović je istakao da sve počinje od odnosa između roditelja i da je današnji brak ozbiljno ugrožen sebičnošću i egoizmom koje, kako kaže, nameće savremeno društvo.

“Krajnji cilj roditeljstva jeste da osposobimo decu da jednog dana mogu da žive bez nas. Trebalo bi da mi nedeljom odlazimo kod njih na ručak, a ne da oni stalno zavise od nas”, objasnio je psiholog.

Posebno je naglasio koliko su prve četiri godine života važne za formiranje osnovnih navika.

„Od rođenja do četvrte godine najvažnije je da dete usvoji higijenske navike, navike spavanja i ishrane. Upravo tu roditelji najčešće greše”, upozorio je Panović.

Kada je reč o hrani, smatra da roditelji često nesvesno stvaraju problem koristeći ucene i nagrade.

„Ako pojedeš ovo, dobićeš ono” – jedna je od najčešćih grešaka koju roditelji prave. Kako objašnjava, dete vrlo brzo nauči princip „hoću ako”, pa uskoro počinje da uslovljava roditelje.

„Nikad ne pitajte dete šta će da jede. Vaš zadatak je da mu obezbedite ono što je dobro za njegov razvoj, a ne da dete upravlja porodicom”, rekao je on.

Dodaje i da mnogi roditelji pribegavaju raznim trikovima samo da bi dete jelo – puštaju crtane filmove, zabavljaju ga ili prave razne rituale tokom obroka, čime dodatno stvaraju loše navike.

Panović smatra da je jedan od najvećih problema današnjeg društva gubitak spontanosti.

„Savremen čovek je programiran. Žurimo, stalno smo pod pritiskom i nesigurni. Mladi roditelji često prvu temperaturu deteta doživljavaju kao tragediju”, kaže psiholog.

Govoreći o autoritetu, naglašava da on nema veze sa strogoćom niti gušenjem slobode.

„Zdrav autoritet pomaže detetu da diše. Ali autoritet se ne dobija samim tim što ste roditelj – osvaja se ličnim primerom.”

Posebno se osvrnuo na odnos prema spavanju i navikama koje su se promenile zbog modernog načina života.

„Deca bi trebalo da legnu do devet sati. Hormoni rasta se obnavljaju do deset uveče, a danas i odrasli i deca ostaju budni duboko u noć bez pravog razloga”, upozorio je.

Kaže da roditelji često koriste pogrešan pristup kada govore da „ne mogu da nateraju dete da spava”.

„Čim kažete da morate da ga naterate, znači da je autoritet već narušen. Deca se vaspitavaju strpljenjem, dobrotom i ličnim primerom.”

Kao posebno važnu stvar ističe usaglašenost roditelja.

„Ako otac zabranjuje izlazak, a majka govori ‘pusti ga, kad će ako ne sad’, dete dobija dve potpuno različite poruke. Tada će se okrenuti popustljivijem roditelju, ali će ga kasnije često odbaciti.”

Panović upozorava i na opasnost poređenja dece.

„Nikada nemojte govoriti: vidi kako je on pametan i poslušan. Svako dete je jedinstveno. Poređenje ostavlja duboke posledice.”

Kao primer naveo je situacije u kojima roditelji starijem detetu govore da popusti mlađem jer je „mali”.

„Tako starijem detetu šaljete poruku da manje vredi, a mlađe učite da mu je sve dozvoljeno.”

Dodaje da se upravo u porodici uče osnovne vrednosti poput poštovanja, zahvalnosti i empatije.

„Dete mora da nauči da kaže ‘molim te’, ‘hvala’ i ‘izvini’. Ako mlađem dopuštate da otima igračke, vi zapravo podstičete agresiju.”

Govoreći o sportu, psiholog kaže da mnogi roditelji vrše ogroman pritisak na decu.

„Sport bi trebalo da donosi radost, a kod nas je često postao agresija i dokazivanje.”

Posebno ga brine činjenica da deca odrastaju okružena kladionicama i pritiscima uspeha, dok porodice sve manje razgovaraju.

„Istraživanja pokazuju da bračni parovi u Srbiji razgovaraju svega tri do pet minuta dnevno”, rekao je Panović.

Prema njegovim rečima, deca se ne vaspitavaju vikom.

„Vaspitava se smirenim tonom, zagrljajem, pogledom u oči i osmehom. Mi danas uglavnom razgovaramo odozgo i ne čujemo jedni druge.”

Na kraju je poručio da porodici treba vratiti dostojanstvo i prave vrednosti.

„Dete mora da zna da je porodica mesto gde će pronaći sigurnost i utočište. Ali isto tako mora da nauči osnovne životne stvari – da namesti krevet, spremi sebi hranu i preuzme odgovornost. To je suština zdravog vaspitanja.”

Ona.rs

Beta mama ima između 25 i 45 godina, izgleda bezbrižno i spokojno te je tek maglovito svjesna gumi bombona zalijepljenog u kosi. Ona je antiteza alfa mami, a pogotovo helikopterskoj mami. Beta mame odbacuju cjelokupni etos stalnog nadzora i iscrpljujućih očekivanja u korist znatno opuštenijeg pristupa odgoju.

Opušteniji, ali ne i nemaran pristup

Ovaj pristup ne podrazumijeva zanemarivanje, poput ostavljanja djece u autu dok odlazite u kupovinu. Riječ je o davanju veće slobode djeci da istražuju svijet, uz istodobno smanjivanje broja izvanškolskih aktivnosti kako roditelji ne bi proveli život kao taksi služba. Biti beta mama znači dopustiti djeci da samostalno pišu zadaću, da uče na vlastitim pogreškama i da, u razumnim granicama, sama organiziraju svoje slobodno vrijeme.

U biti, riječ je o svjesnom odmaku, ali s dobrom namjerom. Beta mama si dopušta voditi neuredno i kaotično kućanstvo koje je daleko od savršenstva s Instagrama. Starije generacije bi takav pristup vjerojatno prepoznale kao ono što se nekada jednostavno zvalo – imati djecu.

Zašto dolazi do promjene?

Kako je uopće došlo do toga da se roditeljstvo pretvori u natjecanje? Prema pisanju Wall Street Journala, tjeskoba zbog ekonomije znanja potaknula je roditelje da odgoj počnu smatrati sportskom disciplinom. Međutim, prijetnja koju umjetna inteligencija predstavlja za mnoga profesionalna zanimanja preokrenula je takve ideje o stalnom roditeljskom uplitanju. Postavlja se pitanje koje će vještine budućim odraslima uopće trebati, osim otpornosti.

Osim toga, nešto je moralo popustiti. Između posla s punim radnim vremenom i prekovremenog roditeljstva, alfa mame stigle su do ruba izdržljivosti. Takav pritisak nije bio dobar ni za djecu. Model helikopterskog roditeljstva može dovesti do sagorijevanja i kod roditelja i kod djeteta, a neka istraživanja čak sugeriraju da može poticati i delinkvenciju. Korekcija u obliku beta roditeljstva stoga je bila neizbježna.

“Beta tata zapravo nikada nije ni nestao”

Imaju li očevi značajnu ulogu u ovoj promjeni? Recimo samo da “beta tata” zapravo nikada nije ni nestao s roditeljske scene. Pristalice novog vala zaključuju: “Alfa pristup uvijek je bio neodrživ i pomalo isforsiran. Živjela beta mama.”

Index

Konzumiranje alkohola je često povezano sa proslavama i zabavom, pa tinejdžeri ne vide da on može biti opasan po njih. Prema istraživanju koje je sprovela OECD 2019. godine, 36% tinejdžera uzrasta 15-16 godina se bar jednom napilo (tj. popilo pet ili više pića za vreme jednog izlaska) tokom poslednjih mesec dana u našoj zemlji. U Evropi je prosek sličan, veći u zemljama gde je alkohol u slobodnoj prodaji i granica pomerena na 16 godina (Danska), a najmanja zastupljenost konzumacije alkohola kod tinejdžera je u zemljama sa strogom politikom prodaje i reklamiranja alkoholnih pića koncentracije preko 3,5%, kao što su Island, Norveška i Švedska. U Srbiji tinejdžeri piju malo više u odnosu na tinejdžerke, dok u polovini evropskih zemalja devojke piju više.

Alkohol je psihoaktivna supstanca, depresor, što znači da usporava funkcije centralnog nervnog sistema i sprečava da neke od „poruka“ dopru u mozak. To praktično znači da alkohol utiče na rasuđivanje, emocije, kretanje, vid i sluh. Na poseban način alkohol deluje na mozak dece i tinejdžera u odnosu na odrasle jer se prednji režanj mozga i dalje razvija do kraja adolescencije. Prerana i preterana konzumacija u ranom uzrastu mogu uticati na dalji razvoj, kao i na češću pojavu alkoholizma u ranijem životnom dobu.

Eksperimentisanje sa alkoholom je često kod tinejdžera. Oni su radoznali, misle da ih alkohol opušta i smanjuje uznemirenost, da se bolje uklapaju u društvo, izgledaju starije, neki ispituju svoje granice, drugi misle da će primetiti „kada im je dosta“, treći misle da količina koju mogu da podnesu zavisi od njihove visine i telesne mase. Istina je da je njihov mozak osetljiviji, da što više piju teže rasuđuju šta je ispravno a šta nije, izgledaju glupo i rade stvari kojih se kasnije stide, lakše ulaze u opasne situacije u kojima mogu da se povrede ili uđu u neželjene i nezaštićene seksualne odnose. Kako neko podnosi alkohol zavisi od genetske predispozicije, tj. od količine enzima u jetri koji prerađuje alkohol, pa zato iste popijene količine ne deluju isto na svaku osobu. Takođe, osobe koje su impulsivne, češće se napijaju ne razmišljajući o posledicama.

Neki roditelji dozvoljavaju deci da piju alkohol kod kuće misleći da će ih time proći želja da ga piju van kuće, ali su u zabludi: istraživanja su pokazala da ta deca, kako rastu konzumiraju sve više i više alkohola i van kuće i češće se napijaju.

Roditelji često misle da tinejdžerima ne vredi govoriti, ali, verovali ili ne, 80% tinejdžera očekuje da roditelji sa njima razgovaraju o konzumiranju alkohola. Zato je važno da roditelji postavite granice i balansiraju između discipline i podrške svojoj deci.

Tinejdžeri koji misle da će njihovi roditelji biti vrlo uznemireni ako se oni napiju, ređe to rade, što stavlja akcenat na dobru komunikaciju između dece i roditelja.

Važno je izneti deci svoje brige, kao i da oni kažu koje su njihove u vezi alkohola. Evo šta treba da uradite:

Rano postavite granice i očekivanja u vezi konzumacije alkohola i budite u tome istrajni.

Naučite tinejdžere strategijama kako da se odupru pritiscima drugih vršnjaka: „Trener nam je zabranio da pijemo“, „Roditelju uskoro dolaze po mene“ ili „Ne smem više da pijem jer neću izaći tri meseca“ su nekada dovoljne da pritisak prestane.

Razgovarajte s drugim roditeljima u vezi toga gde tinejdžeri izlaze i šta rade da bi ih zaštitili.

Ne zaboravite da deca oponašaju svoje roditelje, pa budite svojoj deci model za odgovorno konzumiranje alkohola.

Autor: Dr Tanja Milošević, pedijatar

Upravo u tome leži tiha moć roditeljstva – ne samo u onome što se djeci pruža, već i u onome što im se govori. Jedna rečenica, izgovorena u pravom trenutku, može postati djetetov unutarnji glas, dok druge postaju emocionalna sidra u svijetu koji se često čini prevelikim i zahtjevnim. Baš kao što štetne riječi mogu ostaviti doživotni ožiljak, isto vrijedi i za one velikodušne, piše Times of India.

“Uz mene si na sigurnom.”

Za dijete sigurnost nije samo fizička, nego i emocionalna. Čuti rečenicu “Uz mene si na sigurnom” znači da se sa strahom ne mora suočiti samo. Poručuje djetetu da je odrasla osoba ispred njega utočište, a ne prijetnja; stabilna prisutnost, a ne još jedan izvor zbunjenosti.

Djeca pamte ovu rečenicu jer na najjednostavniji način umiruje živčani sustav. U trenucima boli, panike ili nesigurnosti, te riječi postaju tiho obećanje i doživotna referentna točka za povjerenje.

“Vjerujem ti.”

Ovo je možda jedna od najmoćnijih rečenica koje dijete može čuti. Djecu se često ispravlja, prekida ili im se govori da previše maštaju. Kada roditelj kaže: “Vjerujem ti”, dijete doživljava nešto rijetko: vjerodostojnost. Bilo da opisuje strah, sukob ili neugodan osjećaj koji još ne zna objasniti, povjerenje ga uči da je njegov glas važan.

To također oblikuje kako će se kasnije obraćati samome sebi. Djeca kojoj se vjeruje vjerojatnije će odrasti u osobe koje vjeruju vlastitim prosudbama, umjesto da ih neprestano preispituju.

“Ne moraš biti savršen/a da bi bio/bila voljen/a.”

Pritisak savršenstva može se tiho uvući u mnoge domove. Dijete koje osjeća da je voljeno samo kada postiže dobre rezultate može odrasti s krhkim odnosom prema uspjehu i neuspjehu. Rečenica “Ne moraš biti savršen da bi bio voljen” s izvanrednom lakoćom probija taj pritisak.

Ona poručuje djetetu da pogreške ne prekidaju ljubav i ostavlja prostor za loše ocjene, neugodno ponašanje i suze. Najvažnije od svega, odvaja djetetovu vrijednost od njegovih postignuća. Djeca to pamte jer im donosi duboko olakšanje i daje dopuštenje da budu ljudi.

“Ponosan/na sam na tvoj trud.”

Pohvala usmjerena isključivo na rezultate može u djeci stvoriti strah od neuspjeha. S druge strane, pohvala koja primjećuje trud uči nečemu trajnijem. Kada roditelj kaže: “Ponosan sam na to koliko si se trudio”, ne nagrađuje samo ishod, već uči dijete otpornosti.

Djeca pamte ovu rečenicu jer vrednuje karakter više od ishoda. Ona poručuje da trud ima smisla čak i kada rezultat nije savršen te potiče ustrajnost, znatiželju i strpljenje. Kasnije u životu, kada se suoče s preprekama, ova rečenica vraća im se poput stabilne ruke na ramenu.

“U redu je osjećati se tako.”

Mnoga djeca odrastaju učeći da su određeni osjećaji nepoželjni. Čuju da pretjeruju, da su dramatični ili da kompliciraju stvari. Kada roditelj kaže: “U redu je osjećati se tako”, daje djetetu emocionalno dopuštenje. Ova rečenica ne znači da je svako ponašanje prihvatljivo, već da sam osjećaj nije sramotan.

Ta je razlika ključna. Djeca je pamte jer im pomaže shvatiti da emocije nisu moralni propusti. Tuga, ljutnja i strah postaju iskustva kroz koja se prolazi, a ne slabosti koje treba skrivati.

“Uvijek mi se možeš obratiti.”

Spoznaja da pristup roditelju nije uvjetovan dobrim ponašanjem ili uspjehom donosi golemu utjehu. Rečenica “Uvijek mi se možeš obratiti” poručuje djetetu da ne mora zaslužiti podršku šutnjom ili savršenstvom te da ne mora sve rješavati samo.

Djeca to pamte jer stvara osjećaj sigurnosti i otvorenih vrata. Uspostavlja odnos koji ostaje dostupan čak i u trenucima srama, zbunjenosti ili sukoba. Mnogi odrasli kasnije shvate da je upravo ta rečenica oblikovala način na koji traže pomoć i nose se s ranjivošću.

“Volim te i kad se ljutimo.”

Sukob je neizbježan u svakoj obitelji, no važno je uči li dijete da neslaganje znači i prekid veze. Rečenica poput “Volim te i kad se ljutimo” uči nečemu ključnom: sukob ne briše privrženost. Djeca to pamte jer ih štiti od straha da ljutnja znači napuštanje.

Uvjerava ih da odnosi mogu preživjeti napetost, ispravljanje i ispriku. Dugoročno, ova rečenica može oblikovati kako se dijete nosi s vlastitim odnosima, jer pokazuje da ljubav nije prisutna samo u lakim trenucima, već ostaje netaknuta i kroz teške.

Index