Takva preterana samostalnost ponekad ima korene u detinjstvu. Određena iskustva tokom odrastanja mogu da nas nauče da ne možemo da se oslonimo na druge i da sve probleme moramo rešavati sami, piše Your Tango.

Morali su prebrzo da odrastu

Deca koja su prerano morala da preuzmu odgovornosti odraslih često i kasnije imaju osećanje da sve moraju sama. Reč je o pojavi poznatoj kao parentifikacija, kada dete preuzima ulogu roditelja. Na primer, roditelj mu se poverava o bračnim problemima, očekuje od njega emocionalnu podršku ili mu prepušta preveliku odgovornost za mlađu braću i sestre. Takva deca mogu odrasti s uverenjem da uvek moraju da se oslanjaju isključivo na sebe.

Njihova osećanja nisu bila važna

Deca čije su emocije roditelji ignorisali ili umanjivali mogu naučiti da skrivaju ono što osećaju. Ako su ih kritikovali zbog plakanja ili im govorili da preteruju, mogli su da steknu utisak da njihove emocije nisu važne. U odraslom dobu zbog toga im može biti teško da se otvore drugima, pokažu ranjivost ili zatraže podršku.

Od njih se očekivalo savršenstvo

Odrastanje uz stalni pritisak da u svemu budu najbolji može stvoriti strah od grešaka i neuspeha. Deca koja veruju da uvek moraju da ispune visoka očekivanja mogu početi da doživljavaju traženje pomoći kao znak slabosti ili nesposobnosti. Umesto da priznaju da nešto ne mogu sama, radije će nastaviti da se muče.

Niko im nije pomagao

Ako dete tokom odrastanja nije moglo da računa na pomoć roditelja ili drugih bliskih osoba, može zaključiti da od drugih nema smisla ništa očekivati. S vremenom se navikne sve da rešava samo, a takvo ponašanje može preneti i u kasnije godine. Traženje pomoći tada mu može delovati neobično ili čak neugodno.

Stalno su ih kritikovali

Deca koja su često slušala kritike, čak i zbog najmanjih grešaka, mogu da razviju osećanje da ništa što urade nije dovoljno dobro. Ako su njihovi pokušaji redovno nailazili na negativne reakcije, mogli su da nauče da je sigurnije ne tražiti ničije mišljenje ili pomoć. Kada odrastu, zbog toga mogu da izbegavaju situacije u kojima bi morali priznati da nešto ne znaju.

Odrastali su uz nepredvidive roditelje

Kada su roditelji jednog dana brižni i dostupni, a drugog dana hladni i nezainteresovani, dete nikada ne zna da li može računati na njih. Takva nepredvidivost može da stvori osećanje nesigurnosti i podstakne dete da se oslanja samo na sebe. Kasnije mu može biti teško da veruje da će drugi biti uz njega kada mu zatrebaju.

Izvor: superzena.b92.net

Takvi roditelji uče svoju djecu upornosti i neovisnosti jer i sami tako žive. Kada odrastu, ta djeca imaju dovoljno povjerenja u sebe da znaju kako će bez obzira na to koliko situacija postane loša, uspjeti prebroditi mnoge probleme, baš kao što su to radili i njihovi roditelji.

Djeca jakih roditelja uče se kako se nositi s neugodnošću i nastaviti pokušavati. Snažni roditelji pokazuju svojoj djeci da će se situacija poboljšati ako zadrže pozitivan stav i pokušaju ponovo.

Bez obzira na to koliko im se prepreka nađe na putu, otporni ljudi ne odustaju. Također, kada djeca odrastaju gledajući roditelje koji se bore s teškim situacijama i istinski vjeruju da će stvari krenuti na bolje, ovakav optimizam ih potiče da nastave dalje.

Djeca koja su odrastala uz mentalno snažne roditelje lakše će se nositi s neizvjesnoću, piše Your Tango.

Također, roditelji imaju ključnu ulogu u podučavanju djece kako da upravljaju svojim emocijama. To podrazumijeva pružanje podrške u teškim trenucima, uz istovremeno podučavanje da će im smirenost donijeti mnogo toga dobrog.

Klix

Takva iskustva mogu narušiti njihovo samopouzdanje i sliku koju imaju o sebi, a u nekim slučajevima mogu pridonijeti depresiji, anksioznosti, poremećajima prehrane i drugim psihičkim poteškoćama. Zato je važno razumjeti što djecu potiče na takvo ponašanje, piše Parents.com.

Glasine i tračevi: U čemu je razlika?

Iako se ti pojmovi često koriste kao sinonimi, glasine i tračevi nisu isto. Glasina je neprovjerena informacija ili priča, a osoba koja je prenosi ne zna je li istinita. Trač se, s druge strane, uglavnom odnosi na neugodne ili privatne informacije o drugoj osobi koje se prepričavaju drugima.

Glasine se prenose od osobe do osobe, a pri svakom prepričavanju mogu se pomalo mijenjati, zbog čega s vremenom često postaju preuveličane. Mogu se odnositi na gotovo bilo što. Primjerice, u školi se može pričati o tome tko je dobio ulogu u predstavi, kakva će biti pitanja na ispitu iz povijesti ili je li netko potajno u vezi s drugim učenikom.

Tračevi se od glasina razlikuju po tome što najčešće uključuju privatne, neugodne ili osjetljive detalje. U pravilu se šire iza leđa osobe o kojoj se govori i mogu biti vrlo uvredljivi. Često se tiču ljubavi, veza, seksualnosti i drugih privatnih tema, a osobi o kojoj se govori mogu izazvati osjećaj srama, povrijeđenosti i poniženja.

Zašto djeca šire glasine i tračeve?

Postoji niz razloga zbog kojih djeca i tinejdžeri ogovaraju druge. Neki to čine kako bi se sami osjećali bolje. Kada su nezadovoljni sobom, mogu se okrenuti omalovažavanju drugih kako bi skrenuli pozornost sa svojih nesigurnosti ili problema.

Razlog može biti i pritisak vršnjaka. Ako svi u društvu ogovaraju druge, dijete može imati osjećaj da mora sudjelovati kako bi se uklopilo. Tračevi mogu poslužiti i za privlačenje pažnje. Tinejdžer koji prvi dozna neku novost ili tajnu odjednom dobiva pozornost drugih, pa širenje glasina nekima postaje način da budu popularniji ili poboljšaju svoj položaj u društvu.

Nekima je važan i osjećaj kontrole. Pojedini tinejdžeri pokušavaju steći bolji položaj među vršnjacima tako što narušavaju tuđi ugled. Širenje glasina tada postaje sredstvo kojim pokušavaju utjecati na to kako će drugi gledati određenu osobu.

Čest razlog može biti i osveta. Tinejdžeri koji su ljubomorni na nečiji izgled, popularnost ili ono što ta osoba ima mogu širiti tračeve kako bi je povrijedili. Isto mogu učiniti i kada smatraju da im je netko ranije nanio nepravdu pa mu se žele osvetiti.

I dosada može imati svoju ulogu. Kada im svakodnevica nije dovoljno zanimljiva, neki mladi tračevima stvaraju uzbuđenje i dramu. Jedno istraživanje pokazalo je i da znatiželja ljude potiče na traženje novih informacija čak i kada im one nemaju nikakvu praktičnu korist. U kombinaciji sa zadovoljstvom koje donosi otkrivanje nečeg novog, to može objasniti zašto nekima tračevi i glasine mogu biti toliko privlačni.

Ako dijete postane meta ogovaranja, važno je s njim otvoreno razgovarati i pružiti mu podršku. Jednako je važno reagirati ako primijetite da upravo vaše dijete širi glasine o drugima. Pokušate li doznati što ga potiče na takvo ponašanje, lakše ćete mu pomoći da ga promijeni.

Index

Svako dete ponekad napravi scenu, naljuti se kada nešto ne dobije ili teško prihvati poraz. Takvo ponašanje samo po sebi ne znači da imate razmežno dete. Problem nastaje kada se određeni obrasci stalno ponavljaju i kada dete počne da očekuje da se svet prilagođava isključivo njegovim željama.

Razmaženost se ne ogleda nužno u tome koliko igračaka, garderobe ili drugih stvari dete ima. Mnogo je važnije kako reaguje kada nešto ne dobije, koliko ume da ceni ono što poseduje i da li razume da i drugi ljudi imaju potrebe i osećanja.

1. Ne prihvata “ne” i pravi velike scene

Jedan od najuočljivijih znakova jeste burna reakcija svaki put kada roditelj odbije neki zahtev. Mala deca još uče da kontrolišu emocije, pa su izljevi besa očekivani.

Međutim, ako dete uporno pokušava da dobije ono što želi vikom, plakanjem, pretnjama ili dugotrajnim scenama, posebno kada je dovoljno veliko da razume objašnjenje, važno je obratiti pažnju na obrazac ponašanja.

Ako roditelj svaki put popusti samo da bi se rasprava završila, dete može da nauči da je bes način da dobije ono što želi.

2. Stalno traži još

Razmaženost se ne meri brojem igračaka, ali odnos prema stvarima može mnogo da otkrije. Ako dete dobije novu igračku, a već nekoliko minuta kasnije traži drugu, stalno poredi ono što ima sa onim što poseduju druga deca i retko pokazuje zadovoljstvo, možda je vreme da se uvedu jasnije granice.

Važno je dete naučiti da poklon nije nešto što se podrazumeva i da ne mora svaka želja odmah da bude ispunjena.

3. Očekuje da se sve vrti oko njega

Dete koje stalno očekuje posebnu pažnju i teško prihvata činjenicu da roditelji ili druga deca imaju svoje potrebe može pokazivati znakove razmaženosti.

Na primer, može zahtevati da uvek bude prvo, prekidati druge dok govore ili se ljutiti kada neko drugi dobije pohvalu.

Roditelji mogu pomoći tako što će dete postepeno učiti empatiji. Razgovor o tome kako se druga osoba oseća često je korisniji od jednostavnog kažnjavanja.

4. Sve mora da dobije odmah

“Hoću sada” jedna je od rečenica koju roditelji često čuju, ali problem nastaje kada dete uopšte ne može da podnese čekanje.

Ako svaki zahtev mora biti ispunjen istog trenutka, dete ne dobija priliku da razvija strpljenje i da nauči da neke stvari jednostavno zahtevaju vreme.

Superžena

Odnos sa roditeljima u velikoj meri utiče na to kako doživljavamo sebe, druge ljude i svet oko sebe. Ako ste kao dete često slušali negativne komentare o tuđem izgledu, ponašanju ili životnim odlukama, moguće je da ste s vremenom i sami počeli da očekujete sličnu osudu od drugih.

U odraslom dobu to može da se odrazi na samopouzdanje, odnose sa drugim ljudima i donošenje odluka. Deca koja odrastaju uz roditelje sklone osuđivanju zato često i kasnije zadržavaju određene obrasce ponašanja, piše Your Tango.

Imate osećanje da vas drugi stalno osuđuju

Kao deca veliki deo sveta upoznajemo kroz roditelje i njihove reakcije. Njihove stavove često prihvatamo bez preispitivanja, pa nam čak i preterano kritični ili pogrešni zaključci mogu delovati kao činjenice.

Ako su vaši roditelji često komentarisali tuđi izgled, ponašanje ili životne odluke, mogli ste da naučite da isto očekujete i od drugih. Zbog toga se i kao odrasla osoba možete osećati kao da vas ljudi neprestano procenjuju, čak i kada za to nema stvarnog razloga.

Istraživanja povezuju negativne obrasce vaspitanja sa socijalnom anksioznošću kod dece, a strah od toga šta će drugi misliti može da se zadrži i kasnije u životu. Ako vam je neprijatno u društvu, teško se opuštate među ljudima ili često razmišljate o tome kakav ste utisak ostavili, deo razloga možda leži upravo u okruženju u kojem ste odrasli, koje je bilo sklono osuđivanju.

U tuđim reakcijama odmah primećujete nešto negativno

Ako ste tokom odrastanja stalno očekivali kritiku, moguće je da ste naučili pažljivo da pratite ponašanje ljudi oko sebe. Ton glasa, izraz lica, kratka poruka ili nečija tišina mogu vam delovati kao znak da nešto nije u redu.

Istraživanja pokazuju da način na koji roditelji vaspitavaju decu može uticati na to kako ona doživljavaju i tumače tuđe emocije. Ljudi koji se plaše negativne procene češće će i nejasne društvene signale protumačiti kao nešto loše.

Tako neutralan izraz lica možete doživeti kao ljutnju, kratak odgovor kao nezainteresovanost, a nečiji odsutan ton kao odbacivanje. Kada unapred očekujete kritiku, lako je početi da tražite njene znakove i tamo gde ih možda uopšte nema.

Zbog toga možete delovati nervozno, nesigurno ili povučeno jer se zapravo pripremate za neprijatnu reakciju koja se možda nikada neće dogoditi. Što više očekujete negativne reakcije, veća je verovatnoća da ćete upravo njih primećivati i pridavati im veći značaj.

Skrivate delove sebe jer se plašite šta će drugi misliti

Možda ste kao dete promenili frizuru, način oblačenja, mišljenje ili ponašanje samo kako biste izbegli roditeljske komentare. Ako je kritikovanje bilo deo svakodnevice, otvoreno pokazivanje sopstvene ličnosti nije uvek delovalo kao sigurna opcija.

S vremenom ste mogli da naučite da se prilagođavate drugima kako ne biste postali meta kritike. Kada roditelji koriste stid ili osećanje krivice kako bi uticali na ponašanje deteta, kritikovanje može postati način kontrole.

Problem je u tome što se takva navika može zadržati i u odraslom dobu. Možda i dalje prećutkujete svoje mišljenje, skrivate interesovanja ili menjate ponašanje u zavisnosti od društva, čak i kada vas niko zapravo ne osuđuje.

Takvo prilagođavanje može otežati stvaranje bliskih odnosa jer drugima ne dozvoljavate da upoznaju vašu stvarnu ličnost. Strah od osude tako vas može udaljiti upravo od ljudi koji bi vas prihvatili onakve kakvi jeste.

Lakše tolerišete kritiku u vezama

Odnosi koje posmatramo i doživljavamo tokom odrastanja često utiču na ono što ćemo kasnije smatrati normalnim. Ako ste odrasli uz mnogo kritike i osuđivanja, moguće je da ćete takvo ponašanje teže prepoznati kao problem kod prijatelja ili partnera.

Ljudi koji su odrasli uz veoma kritici sklone roditelje mogu biti nesigurniji u odnosima i često tražiti potvrdu da ih druga osoba prihvata. Ponekad se zato nađu okruženi ljudima koji takođe često kritikuju, ogovaraju ili osuđuju druge.

Jedan od razloga može biti jednostavno to što im je takvo ponašanje poznato. Ako ste godinama slušali kritike kod kuće, možda vam prijatelj ili partner koji neprestano komentariše druge neće odmah delovati problematično.

To, naravno, ne znači da ćete nužno birati ljude sklone kritikovanju drugih, niti da ste odgovorni za tuđe ponašanje. Međutim, moguće je da ćete nešto sporije prepoznati stalno osuđivanje, ogovaranje i omalovažavanje kao znak nezdravog odnosa upravo zato što ste na slične obrasce navikli još u detinjstvu.

Učenje o tome kako izgleda zdrav odnos, u kojem postoje poštovanje, sigurnost i podrška, može pomoći u postavljanju jasnijih granica i pažljivijem izboru ljudi kojima dopuštate da vam se približe.

Kako se osloboditi tih obrazaca?

Psihoterapeutkinja Džoan E. Čajlds ističe da rad na iskustvima iz detinjstva može pomoći kod problema koji se pojavljuju u odraslom dobu, među kojima su manjak samopouzdanja, osećanje srama i zameranje.

“Time vaš odrasli deo ličnosti preuzima brigu o vašem unutrašnjem detetu. To je isceljujuće iskustvo koje vam omogućava da se oslobodite nametnutog srama koji je narušio vaše samopoštovanje.”

Čak i ako roditeljska kritika nije uvek bila direktno usmerena prema vama, odrastanje u okruženju u kojem se druge osobe neprestano procenjivalo i osuđivalo moglo je da utiče na način na koji danas doživljavate sebe i ljude oko sebe.

“Svako dete mora da oseća da je važno. U suprotnom, odrasta sa uverenjem da ne vredi ništa. Godinama ćete tražiti potvrdu sopstvene vrednosti i pokušavati da pronađete ljubav u odnosima koji vam je ne mogu pružiti.”

Prepoznavanje obrazaca koje ste usvojili u detinjstvu može biti prvi korak ka njihovoj promeni. Bilo kroz terapiju, rad na samopouzdanju ili uz svesno postavljanje zdravijih granica u odnosima, moguće je postepeno prestati očekivati osudu tamo gde je nema i postati sigurniji u ispravnost sopstvenih odluka.

Izvor: superzena.b92.net

Gotovo da ne postoji roditelj koji barem jednom nije čuo neku verziju ove rečenice. Izgovaraju je bake, djedovi, susjedi, kolege, pa čak i potpuni stranci na društvenim mrežama. U pozadini takvih komentara obično se krije uvjerenje da je roditeljstvo nekada bilo znatno teže, a da današnje generacije roditelja rade preveliku dramu oko izazova s kojima se suočavaju.

I na prvi pogled argument se čini prilično čvrstim.

Naše bake nisu imale jednokratne pelene, nisu imale dostavu namirnica, niti perilice sa stotinu programa. U njihovim životima nije postojao Google koji u tri ujutro daje odgovore na pitanja zašto dijete ne spava, zašto dijete plače, zašto dijete ne želi jesti. Stručna pomoć bila je mnogo manje dostupna, a informacije o razvoju i odgoju djece nisu se nalazile na ekranu koji u svakom trenutku možemo izvaditi iz džepa.

Ako danas imamo toliko toga što one nisu imale, logično je zaključiti da nam je lakše? Možda, ali ovo je jedna od onih situacija u kojoj se definitivno može reći da postoji i druga strana priče. 

Dok smo roditeljstvo pomalo tehnološki olakšavali, proširio se popis svega onoga što očekujemo od jedne dobre mame, jednog dobrog tate, jednog dobrog roditelja.

S vremenom se pojavilo i pitanje jesu li roditelji 21. stoljeća doista manje otporni od generacija prije njih ili jednostavno odgajaju djecu u vremenu koje je pred njih donijelo neke sasvim drugačije zahtjeve i izazove.

Tim pitanjem započinjemo i serijal “A kako je tek bilo našim bakama?”, u kojem ćemo pokušati razumjeti kako se roditeljstvo promijenilo, što je ostalo isto kao i zašto usporedbe između nekada i danas tako često promašuju bit.

Svaka generacija nosi svoj teret

Bez imalo sumnje mnoge su naše bake živjele u zahtjevnijim (materijalnim) uvjetima. Odgajale su nerijetko puno djece, radile fizički zahtjevne poslove i sve to živeći u malim stanovima i kućanstvima u kojima nije bilo svih onih pomagala koja imamo danas.

Tako su se pelene prale ručno, obavljanje kućanskih poslova trajalo je satima, a do stručne pomoći bilo je jako teško doći ili uopće nije postojala.

To ne treba ni romantizirati ni umanjivati.

Ali iz činjenice da je nešto nekada bilo fizički ili materijalno teže ne proizlazi nužno zaključak da bi roditeljstvo danas trebalo biti jednostavno.

Jer promijenilo se društvo, a s njime i naša predodžba o tome što znači biti dobar roditelj.

Danas nije dovoljno brinuti samo o fizičkoj dobrobiti djeteta. Od roditelja se očekuje puno toga. Očekuje se da budu emocionalno dostupni, informirani i aktivno uključeni u razvoj djeteta. Trebaju znati postavljati zdrave granice, razvijati komunikacijske vještine, pratiti školske obveze i izvannastavne aktivnosti, voditi računa o prehrani, prepoznati emocionalne teškoće, nadzirati vrijeme provedeno pred ekranima. I ono najbitnije – moraju odgojiti samostalno, samopouzdano i zadovoljno dijete.

Naravno, bilo bi super da su uz sve to uspješni na poslu, da održavaju zdrav partnerski odnos, da im društveni život ne pati i da uvijek znaju kako pronaći vrijeme za sebe.

Ukratko rečeno – roditelji su dobili pomagala koja našim bakama nisu bila dostupna, ali zajedno s njima dobili su i puno dulji popis očekivanja.

Roditeljstvo više nije privatna stvar

Prije nekoliko desetljeća odgoj djece u mnogo je većoj mjeri ostajao unutar obitelji. Danas o roditeljstvu mišljenje imaju gotovo svi.

Internet je prepun savjeta stručnjaka, influencera, psihologa, pedagoga, drugih roditelja i samoprozvanih autoriteta. Nikada nismo imali pristup tolikoj količini znanja o djeci i roditeljstvu. Ali nikada nije bilo ni toliko prilika da nam netko objasni što radimo pogrešno.

Dojite li ili koristite adaptirano mlijeko?

Ne dojite, ali zašto?

Spava li dijete s vama ili u svom krevetu? Dokad mislite tako?

Koliko vremena malena provodi pred ekranom?

Ide li vaš sin na dovoljno aktivnosti?  A da možda ne pretjerujete malo?

Jede li dovoljno zdravo?

Jeste li prestrogi? Preblagi? Previše zaštitnički nastrojeni? Premalo prisutni?

Gotovo svaka roditeljska odluka može postati predmet rasprave.

Nekada je najglasniji kritičar možda bila susjeda preko puta. Danas za to imamo cijeli internet.

Djeca odrastaju u svijetu koji naše bake nisu poznavale

Paralelno s nekim novim zahtjevima koji su postavljeni pred roditelje, promijenio se i svijet u kojem današnja djeca odrastaju. Pa tako i roditelji danas donose odluke o stvarima koje prije nekoliko desetljeća nisu ni postojale.

Kada djetetu dati prvi mobitel? Koliko vremena smije provesti pred ekranom? Kada mu dopustiti društvene mreže? Kako kontrolirati sadržaj koji prati? Kako mu istovremeno sačuvati privatnost? Kako razgovarati o internetskom nasilju, umjetnoj inteligenciji i svemu novome što se pojavljuje iz dana u dan?

Ne postoji generacijsko iskustvo na koje se u tim pitanjima roditelji danas mogu jednostavno osloniti.

Naše bake mogle su vlastito iskustvo odrastanja barem djelomično prenijeti na svoju djecu. Današnji roditelji nerijetko uče pravila nekog novog svijeta i istovremeno pokušavaju s tim svijetom upoznavati svoju djecu i voditi ih kroz život.

I dok im tehnologija na jednoj strani olakšava svakodnevicu, na drugoj im donosi potpuno novu vrstu odgovornosti.

Perfektan roditelj 

Možda zato jedna od najvećih razlika između nekada i danas uopće nije tehnologija već očekivanje savršenstva.

Društvene mreže svakodnevno nam serviraju slike roditelja koji uvijek imaju strpljenja, kuhaju zdrave obroke, vode djecu na izlete, organiziraju kreativne aktivnosti, imaju uredan dom, redovito vježbaju, uspješno rade puno radno vrijeme. I uz sve to izgledaju kao da su se prethodne noći baš dobro naspavali.

Razum nam govori da takva slika nema mnogo veze sa stvarnošću, ali jako je teško ne uspoređivati se.

Pa nastavno na to roditelji osjećaju krivnju jer je dijete pogledalo crtić dok su oni kuhali ručak. Krivo im je i jer su odgovarali na poslovni e-mail dok je dijete nešto govorilo. Tu su onda i izostanak zdrave večere, gubitak živaca, umor, nedovoljna prisutnost.

A čak i obična šetnja knjižarom otkriva ponešto o tome što očekujemo od današnjih roditelja.

Police su pune knjiga koje nas uče kako biti bolji roditelji, kako razgovarati s djecom, kako ih razumjeti, kako ih odgojiti da budu sretna, samostalna, emocionalno stabilna. Uz takve knjige stoje pak one koje roditelje pokušavaju utješiti i objasniti im da ne moraju biti savšeni, da nisu najgori na svijetu.

Već i sama činjenica da nam je potrebna čitava literatura koja će nas naučiti kako biti roditelji, a zatim druga koja će nas uvjeriti da ne moramo biti savršeni govori ponešto o vremenu u kojem odgajamo djecu.

Naše bake nisu živjele pod reflektorima društvenih mreža niti su svakodnevno uspoređivale vlastiti život s pažljivo odabranim trenucima stotina nepoznatih ljudi.

Imale su druge brige. Mi imamo svoje.

Pa kome je onda bilo teže?

To je pitanje koje se uporno vraća. I možda je upravo ono pogrešno.

Rečenica “A kako je tek bilo našim bakama?” rijetko služi stvarnom pokušaju razumijevanja života naših baka. Mnogo češće njome završava razgovor o problemima današnjih roditelja.

Umorni ste? One su imale petero, šestero, devetero… djece.

Teško usklađujete posao i obitelj? One su radile i kod kuće i u polju.

Ne možete više? One nisu imale perilice, sušilice, dostavu ni internet.

Sve to može biti istina, ali činjenica da je jednoj generaciji bilo teško ne znači da sljedećoj mora biti lako. Roditeljstvo se ne odvija izvan vremena u kojem živimo. Mijenja se zajedno s društvom, obitelji, tržištem rada, tehnologijom i našim shvaćanjem djetinjstva.

Naše bake odgajale su djecu u okolnostima svojeg vremena. Naši roditelji u svojima. Mi ih odgajamo u svojima. Zato možda nikada nećemo dobiti odgovor na pitanje kome je bilo teže.

A možda nam taj odgovor ni ne treba.

Jer cilj nije dokazati da su naše bake imale lakši život. Nisu. Niti je cilj dokazati da je današnjim roditeljima teže. Puno je zanimljivije pokušati razumjeti zašto nam, uz sve ono što danas imamo, roditeljstvo nije postalo jednostavno.

Naše bake nisu imale jednokratne pelene, internet ni psihologe dostupne jednim klikom.

Mi ih imamo.

Ali imamo i svijet u kojem se od roditelja očekuje da gotovo uvijek znaju što rade. I u kojem će im netko vrlo brzo objasniti gdje su pogriješili.

Njihovo roditeljstvo nije bilo lako.

Nije ni ono danas.

Samo je teško na drugačiji način.

I zato, kada sljedeći put netko upita: “A kako je tek bilo našim bakama?”, možda vrijedi uzvratiti drugim pitanjem – a kako je biti roditelj danas?

Upravo ćemo to pokušati otkriti u ovom serijalu kroz razgovore sa stručnim osobama, psiholozima, odgajateljima, ali i mamama.

Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr

Leto i školski raspust posebno stavljaju roditelje pred ovu dilemu. Radno vreme, obaveze i svakodnevni odlasci mogu dovesti do pitanja: Da li je moje dete dovoljno veliko da ostane samo kod kuće nekoliko sati?

Odgovor nije jednostavan.

Američka akademija za pedijatriju navodi da stručnjaci uglavnom smatraju da je uzrast od 11 ili 12 godina prikladan za ostajanje kod kuće na nekoliko sati, ali naglašava da odluka zavisi od zrelosti deteta, njegovih sposobnosti, okruženja i toga koliko je roditelj udaljen.

Slično upozorenje dolazi i iz britanskog NSPCC-a, koji naglašava da ne postoji univerzalna zakonska granica i da je svako dete drugačije. Ipak, ova organizacija preporučuje da se deca mlađa od 12 godina ne ostavljaju sama kod kuće, naročito na duži period.

Nije dovoljno da dete zna koliko ima godina

Mnogo važnije pitanje od toga da li dete ima 10, 11 ili 12 godina jeste: kako reaguje kada se dogodi nešto neočekivano?

Dete koje može samostalno da ostane kod kuće trebalo bi da ume da:

• pozove roditelja ili drugu odraslu osobu;
• zna svoju adresu i broj telefona roditelja;
• zna šta da uradi ako neko pozvoni na vrata;
• zna kako da pozove hitnu pomoć, policiju ili vatrogasce;
• prepozna potencijalno opasnu situaciju;
• ostane pribrano ako nestane struja ili se dogodi neki drugi problem;
• poštuje dogovorena pravila dok roditelja nema.

Takođe je važno da dete zaista želi da ostane samo. Ako mu sama pomisao na to stvara strah, nema razloga forsirati ovaj korak samo zato što su neka druga deca njegovih godina već samostalna.

NSPCC posebno ističe da dete koje izražava zabrinutost zbog ostajanja bez roditelja ne bi trebalo ostavljati samo.

Prvi put ne treba da traje nekoliko sati

Ako procenite da je dete spremno, stručnjaci savetuju postepeno uvođenje samostalnosti.

NSPCC preporučuje da se prvi pokušaj ograniči na vrlo kratko odsustvo, oko 20 minuta, a da se vreme postepeno produžava ako dete dobro reaguje.

Zato prvi odlazak ne bi trebalo da bude: „Vraćam se za četiri sata.“

Mnogo bolji scenario je da roditelj ode do prodavnice ili obavi kratku obavezu u blizini, dok dete zna tačno gde je roditelj, koliko će biti odsutan i kako može da ga dobije.

Tek kada nekoliko takvih situacija prođe bez problema, može se razmišljati o dužem periodu.

Šta dete sme, a šta ne sme dok je samo?

Pre nego što izađete iz kuće, pravila moraju biti potpuno jasna.

Na primer:

Ne otvara vrata nepoznatim ljudima.

Čak i ako osoba kaže da je komšija, dostavljač ili majstor, dete ne mora da otvara vrata. Ako postoji sumnja, prvo treba da pozove roditelja.

Ne govori telefonom nepoznatima da je samo kod kuće.

Ako neko pozove, dete može jednostavno reći da roditelj trenutno ne može da se javi i zamoliti osobu da pozove kasnije.

Ne koristi šporet, rernu ili druge potencijalno opasne uređaje bez dogovora.

NSPCC upravo kuvanje navodi kao aktivnost koja može biti rizična i preporučuje da se dozvoli samo starijoj deci koja su za to spremna.

Ne izlazi iz kuće bez prethodnog dogovora.

Čak i ako je dete dovoljno samostalno da bude samo kod kuće, to ne znači automatski da je spremno da samo ide u prodavnicu, na igralište ili kod druga.

Roditelj mora da ima „plan B“

Mobilni telefon roditelja nije dovoljan.

Šta ako je baterija prazna? Šta ako roditelj ne može da se javi? Šta ako se dogodi situacija u kojoj dete mora da dobije pomoć odmah?

bog toga je dobro da dete ima kontakt najmanje jedne pouzdane odrasle osobe koja živi dovoljno blizu da može brzo da dođe do njega. Američka akademija za pedijatriju upravo savetuje da postoji odrasla osoba u blizini koja može fizički da pomogne detetu ako roditelj nije dostupan.

Na vidljivom mestu mogu da stoje:

Mama/tata: broj telefona

Baka/deka: broj telefona

Pouzdani komšija: broj telefona

Hitne službe: brojevi za hitne slučajeve

Dete bi trebalo da zna i svoju punu adresu.

A šta ako dete ima mlađeg brata ili sestru?

Ovo je potpuno drugačija situacija.

Dete koje je dovoljno zrelo da ostane samo možda nije automatski dovoljno zrelo da čuva mlađe dete. Tada odgovornost postaje mnogo veća, posebno ako je mlađi brat ili sestra mali, zahteva pomoć ili teško reaguje u stresnim situacijama.

Zato roditelji ne bi trebalo da razmišljaju samo: „On ima 12 godina, može sam.“

Pravo pitanje je: „Da li je spreman da bude odgovoran i za još jedno dete?“

Kako znati da je dete spremno?

Pre nego što prvi put izađete iz kuće, postavite mu nekoliko konkretnih pitanja.

„Šta bi uradio ako neko pozvoni na vrata?“

„Šta ako prospeš vodu po podu?“

„Šta ako nestane struja?“

„Šta ako se povrediš?“

„Koga bi pozvao ako mene ne možeš da dobiješ?“

„Šta bi uradio ako osetiš dim ili čuješ alarm?“

Odgovori mogu mnogo više da otkriju od samog uzrasta.

Ako dete paniči, ne zna kome da se obrati ili smatra da bi moralo samo da rešava ozbiljan problem, verovatno još nije spremno.

I još jedna važna stvar: ne ostavljajte dete samo zato što „mora“

Roditelji se često nalaze između posla, obaveza i troškova čuvanja dece. Zbog toga pitanje ostajanja kod kuće ponekad nije stvar izbora, već nužde.

Ipak, bezbednost mora da bude na prvom mestu.

NSPCC upozorava da dugotrajno ostajanje bez nadzora može kod dece izazvati strah i osećaj da su zapostavljena, čak i kada roditelj nije imao lošu nameru.

Zato ne postoji univerzalno pravilo poput: „Sa 12 godina dete može samo.“

Neko dete će sa 12 godina biti potpuno spremno da provede nekoliko sati samo kod kuće, dok će drugom i sa 13 ili 14 godina trebati više podrške.

Najvažnije je da dete bude dovoljno zrelo, da se oseća sigurno, da zna šta treba da uradi u nepredviđenoj situaciji i da u svakom trenutku može da dođe do odrasle osobe koja mu može pomoći.

Jer prvi trenutak kada dete ostane samo kod kuće nije samo test njegove samostalnosti – već i test toga koliko ste ga dobro pripremili za svet bez vas.

Izvor: ona.telegraf.rs

Nije dobro biti previše sretan ili previše tužan

Djeca prirodno proživljavaju snažne emocije i trebaju pomoć odraslih kako bi ih naučila razumjeti i regulirati. Webb navodi da emocionalno zanemarena djeca umjesto toga mogu dobiti poruku da su njihove emocije pretjerane. “Naučili ste prigušivati svoje osjećaje, a ne vještine potrebne za upravljanje njima”, objašnjava psihologinja za YourTango.

Previše ste osjetljivi

Kada je dijete povrijeđeno ili uzrujano, potrebno mu je prihvaćanje osjećaja kako bi ih s vremenom naučilo samo regulirati. Ako umjesto toga dobije poruku da su osjećaji slabost, može ih početi osuđivati i kod sebe. “Ono što ste naučili bilo je osuđivati sebe zato što ih imate”, tvrdi Webb.

Vaše potrebe i želje nisu važne

Djeca trebaju osjećati da su njihove potrebe i želje važne ljudima oko njih. Webb, pozivajući se i na istraživanje Frances K. Grossman o posljedicama emocionalnog zlostavljanja i zanemarivanja, tvrdi da nedostatak takvog interesa može dovesti do suprotnog uvjerenja. “Kada vas nitko nije dovoljno pitao, naučili ste da vaše želje nisu važne”, navodi.

Razgovor o problemima opterećuje druge

Problemi sa školom, prijateljima ili obitelji normalan su dio odrastanja, a djeci treba osjećaj da o njima mogu razgovarati. Ako roditelji ne mogu pružiti takvu podršku, dijete može naučiti sve zadržavati za sebe. “Naučili ste da se drugi ne mogu nositi s vašim problemima pa je najbolje da ih zadržite za sebe”, objašnjava Webb.

Plakanje je znak slabosti

Plakanje može pomoći u oslobađanju i obradi emocija. Ako roditelji ignoriraju ili posramljuju dječje suze, dijete može početi vjerovati da ih treba skrivati. “Naučili ste da je plakanje nešto negativno i da ga treba izbjegavati”, ističe psihologinja.

Drugi će vas osuđivati ako pokažete osjećaje

Osuđivanje djeteta zbog pokazivanja emocija može stvoriti strah od otvorenosti i kasnije u životu. Osoba zato može skrivati osjećaje kako ih drugi ne bi smatrali slabošću ili iskoristili protiv nje. “Skrivaj svoje emocije od drugih ili će oni misliti manje o tebi”, opisuje Webb poruku koju takva djeca mogu usvojiti.

Ljutnja je loša i treba je potiskivati

Ljutnja je prirodna emocija, a djeci treba pomoći da je prepoznaju i nauče njome upravljati. Webb, pozivajući se i na rad Kimberly Shipman, navodi da kažnjavanje ili potiskivanje ljutnje može stvoriti uvjerenje da je ona sama po sebi loša. “Naučili ste da je ljutnja loša i da je trebate potiskivati”, ističe.

Oslanjanje na druge vodi do razočaranja

Djeci je potrebna pomoć i podrška, baš kao i odraslima. Webb se poziva na istraživanje koje je vodila Doris Y. L. Leung te tvrdi da dijete koje se ne može osloniti na roditelje može naučiti da pomoć nije vrijedno ni tražiti: “Naučili ste da je najbolje ne tražiti pomoć jer se tako samo izlažete razočaranju.”

Druge ne zanima ono što imate reći

Djeca prirodno žele postavljati pitanja i govoriti o svijetu oko sebe. Ako ih se kod kuće rijetko sluša ili pita za mišljenje, mogu zaključiti da njihove riječi nisu važne. “Naučili ste da vaša pitanja i riječi nisu vrijedni te da ih trebate zadržati za sebe”, navodi Webb.

Sami ste na svijetu

Djetetu je potreban osjećaj da postoji odrasla osoba na čiju pomoć može računati. Ako tu podršku često ne dobiva, prema Webb, može odrasti vjerujući da se može osloniti samo na sebe. Ipak, naglašava da su takva uvjerenja naučene obiteljske poruke, a ne činjenice. “Povezani ste s drugima, važni ste i nipošto niste sami”, zaključuje psihologinja.

Izvor: index.hr

Mišljenje o partneru i drugim skrbnicima

Možda mislite da ste diskretni kada zakolutate očima na partnera ili uputite oštar pogled. No, djeca primjećuju te neverbalne znakove, kaže klinička psihologinja Jazmine McCoy. Ona ističe da djeca prepoznaju kritiku ili negativne komentare o drugom roditelju ili skrbniku, čak i kad su zamaskirani šalom ili sarkazmom.

“Djeca uočavaju tu dinamiku, stoga se potrudite govoriti pozitivno o drugom roditelju i skrbnicima pred djetetom, čak i ako su u drugoj sobi”, kaže McCoy i dodaje da vas vjerojatno i dalje čuju.

To je važno bez obzira na vaš odnos s tim osobama. Pomaže djetetu da se osjeća sigurno, samopouzdano i voljeno. Uz to, dijete se osjeća emocionalno povezanije sa skrbnicima i manje je anksiozno, objašnjava McCoy.

Navela je nekoliko primjera onoga što bi bilo dobro da dijete čuje o drugim odraslim osobama u svom životu: “Vau, mama nam je isplanirala super avanturu!” ili “Ova večera je odlična. Tata je pravi majstor u kuhinji!” ili “Kakva lijepa uspomena s bakom. Baš je lijepo što te tamo odvela”.

Kako doživljavate vlastito tijelo

Djeca su izuzetno svjesna toga kako odrasli govore o svom tijelu, ali i o tijelima drugih ljudi, kaže nutricionistica Alyssa Miller. Jednako tako, mogu pročitati i naš govor tijela. “Djeca primjećuju suptilne, ali i one manje suptilne postupke te na temelju njih donose zaključke o izgledu”, kaže Miller.

“Tako uče što se smatra dobrim ili lošim, poželjnim ili nepoželjnim”. Ona promatraju kako se gledate u ogledalu i iz toga izvlače zaključke. Primjećuju ako na bazenu nikada ne nosite kupaći kostim, ako brišete puno svojih fotografija ili ako potpuno izbjegavate stati pred objektiv, dodaje Miller.

“Odrasli svojim svakodnevnim postupcima neprestano pokazuju djeci kako da gledaju na vlastito tijelo”, kaže ona. “Razmislite o ovome: nijedno se dijete ne srami svojeg trbuha, bedara ili visine sve dok ne čuje neki komentar ili ne vidi da je netko drugi nesiguran zbog toga”.

Što zapravo cijenite

“Djeca primjećuju vaše stvarne vrijednosti na temelju onoga što govorite i radite. To se ponekad razlikuje od onoga što tvrdite da vam je važno”, kaže klinička psihologinja Laura Markham, autorica i osnivačica stranice Aha! Parenting.

Na primjer, djetetu možete govoriti da je u sportu najvažniji timski rad, učenje novih vještina i zabava s prijateljima. “Ali onda, kada dođete po njih nakon utakmice, vaše prvo pitanje bude: ‘Tko je pobijedio?'”, navodi Markham.

@elmiravaidya Good thoughts, good words, good deeds #kindness #zoroastrianism #values #toddlersoftiktok #momsoftiktok ♬ original sound – Elmira

Vjerojatno ste djetetu bezbroj puta rekli koliko je važno biti iskren, “ali onda tražite od njega da slaže o svojim godinama kako biste dobili jeftiniju ulaznicu u zabavni park”, dodaje ona. Djeca uče o vrijednostima promatrajući vaše ponašanje, a zatim sama zaključuju što smatrate važnim.

“Bez obzira na to što ih svjesno poučavate, vaša će djeca odrasti s jasnom slikom o tome što njihovi roditelji doista cijene i s vlastitim izgrađenim sustavom vrijednosti”, dodaje Markham. “Moramo sami sebi jasno definirati vrijednosti, a zatim ih pokazati djeci – i to ne samo jednom, već stalno, primjenjujući te vrijednosti na svakodnevne dileme s kojima se dijete susreće”.

Suosjećanje prema sebi ili njegov nedostatak

“Stalno primjećujem da, iako djeca imaju različite temperamente, njihova sposobnost da sebi i drugima pruže razumijevanje i suosjećanje često odražava ponašanje odraslih oko njih”, kaže Miller.

Ako se vaše dijete krivi zbog pogreške u školi, možda ćete ga tješiti i govoriti mu da ne bude tako strogo prema sebi. No, ako i sami imate naviku tako reagirati na neuspjehe, vaše je dijete to primijetilo. “Djeca vide kako se odrasli nose s pogreškama, čuju kako razgovaraju sami sa sobom i primjećuju nerealna očekivanja te težnju perfekcionizmu”, kaže Miller.

“Mnogi ljudi koji nemaju suosjećanja prema sebi ili su prestrogi, nesvjesno uče djecu da budu kritična i gruba prema sebi”, dodaje ona. “S druge strane, odrasli koji su blagi prema sebi, priznaju pogreške i nastavljaju dalje, uče djecu otpornosti i tome da pogreške koriste kao prilike za učenje.”

@theparentingreframeThis is the phrase I used with my kids to help cultivate empathy and compassion. We don’t know their story.♬ original sound – Albiona Rakipi

Vaš odnos prema hrani

Djeca prate prehrambene navike odraslih, kao i način na koji govore o hrani. Roditelji i skrbnici izravno utječu na dječji izbor hrane i uvjerenja koja djeca razvijaju o namirnicama, kaže Miller.

“Naizgled bezazleni komentari poput ‘To je opasno’ pokraj tanjura s kolačima, etiketiranje hrane kao ‘dobre’ ili ‘loše’, preskakanje obroka ili izražavanje krivnje zbog jela – djeca sve to vide i usvajaju”, dodaje ona. S vremenom takvi komentari i ponašanja oblikuju djetetov odnos prema hrani, što potencijalno vodi do nezdravih prehrambenih navika ili stavova.

“Istraživanja pokazuju da djeca teže jesti istu hranu kao i njihovi roditelji, i dok su mala i kad odrastu”, kaže Miller. “Pokazivanjem uravnoteženog i pozitivnog pristupa hrani, odrasli mogu pomoći djeci da razviju zdrave navike i zdrav odnos prema jelu”.

Kako o djetetu razgovarate s drugima

Recimo da je vaše dijete upravo imalo ispad bijesa u trgovini. Kada dođete kući, prepričavate partneru što se dogodilo uz sarkastične komentare o “divnom jutru koje ste proveli” ili se šalite na račun incidenta, a pritom mislite da vas dijete vjerojatno ne razumije.

@justalexfugman♬ original sound – Alex Fugman

“Možda ne razumiju svaku riječ, ali mogu osjetiti da o onome što se dogodilo mislite negativno, a to može loše utjecati na njihovo samopoštovanje i odnos s vama”, kaže McCoy.

Kada razgovarate s prijateljem, rođakom ili suroditeljem o nečemu što se dogodilo s vašim djetetom, bilo telefonom ili uživo, pripazite na rječnik koji koristite, savjetuje McCoy.

“Govorite o naučenoj lekciji ili o tome kako ste riješili problem, umjesto da se fokusirate samo na pogrešku ili problem”, kaže ona. “Zamislite da razgovarate izravno s djetetom i pričajte partneru o djetetu onako kako biste se obratili njemu samome.”

Izvor: index.hr

Majka troje dece, Kler O'Rajli, kaže da je do ove odluke došla nakon što je primetila koliko se okolina različito obraća dečacima i devojčicama. Dok su njeni sinovi odmalena slušali da su snažni, hrabri i sposobni, njenoj sedmogodišnjoj ćerki gotovo svi su govorili koliko je lepa.

Zašto ćerki nikada ne govori da je lepa? 

Kler smatra da stalno isticanje fizičkog izgleda može da pošalje pogrešnu poruku i navede devojčice da svoju vrednost povezuju pre svega sa spoljašnošću.

Zbog toga je odlučila da ćerku pohvaljuje zbog sasvim drugih stvari – njene ljubaznosti, upornosti, truda, kreativnosti i sportskih uspeha. Kako kaže, želi da devojčica izgradi samopouzdanje koje neće zavisiti od toga kako je drugi vide.

Iako priznaje da svoju ćerku smatra prelepom, odlučila je da takve komentare zadrži za sebe. Sličan pristup ima i kada govori o sopstvenom izgledu, jer veruje da deca najviše uče posmatrajući roditelje.

Njena odluka izazvala je brojne reakcije 

Ne dele svi njeno mišljenje. Neki prijatelji upozorili su je da bi devojčica mogla da pomisli da nije lepa ukoliko to nikada ne čuje od majke.

Kler, međutim, smatra da je mnogo važnije da dete odrasta uverenjem da su karakter, trud i sposobnosti ono što ga definiše, a ne izgled.

Svoje stavove potkrepljuje i istraživanjima koja pokazuju da roditelji novorođene devojčice češće opisuju kao “lepu”, “slatku” ili “preslatku”, dok se za dečake mnogo češće koriste izrazi poput “jak”, “izdržljiv” ili “hrabar”.

Lično iskustvo promenilo joj je pogled na vaspitanje

Kler priznaje da je i sama tokom odrastanja često upoređivala svoj izgled sa drugima, što je godinama negativno uticalo na njeno samopouzdanje.

Tek kasnije je, kako kaže, naučila da svoju vrednost gradi kroz iskustva, znanje i lična postignuća. Upravo to želi da prenese i svojoj ćerki.

Svesna je da će odrastanje i tinejdžerski period doneti nove izazove, ali veruje da će devojčica, ako odmalena nauči da ceni svoje sposobnosti, lakše razviti zdrav odnos prema sebi u svetu koji veliku pažnju posvećuje fizičkom izgledu.

Izvor: ona.telegraf.rs