Uvijek sam bila usamljena.

Ja sam normalna žena koja ima 24 godine i nikada nisam bila u romantičnoj vezi.

Nije da nisam pokušala. Užasno sam željela biti nečija djevojka. Kako sam odrastala, gledala sam svoje prijatelje kako se zaljubljuju, vole i rastaju. Sve to vrijeme provela sam u samoći.

Posljednja decenija mog života bila je jedno veliko – NIKADA:

Nikada nisam imala partnera za ples. Nikada nisam držala nečiju ruku u bioskopu. Nikada nisam izašla u restoran i dirala se nogama s nekim ispod stola – nisam nikad imala drugi sastanak!

Nisam nikada bila sama. Imam mrežu predivnih ljudi.

Ali sam uvijek bila usamljena.

Tolerisala sam svoju usamljenost posljednjih deset godina. Fokusirala sam se na školu, volontiranje i pronalazak posla, a ignorisala sam prazninu koja je zjapila u mom stomaku.

Nakon što sam diplomirala, 2019. godine, imala sam nervni slom. Dala sam otkaz, vratila se roditeljima i sestri i tad je počela pandemija.

Moja usamljenost, u kombinaciji s depresijom, anksioznošću i poremećajem pažnje – nekad mi se činila kao zvijer s tri glave.

U martu 2020. godine, dok sam bila u karantinu, moja usamljenost se pretvorila u nešto mnogo mračnije.

Nisam bila usamljena. Bila sam potpuno izolovana.

To nije bila vrsta fizičke izolacije. Živjela sam s roditeljima i viđala se s prijateljima.

To, čak, nije bila ni vrsta mentalne izolacije. Nisam se osjećala fizički bolesno, održavala sam normalne odnose i nisam imala suicidalne misli.

U karantinu, moja mentalna bolest me zarobila u samicu.

Bila sam zavidna

Bila sam izolovana, nisam mogla više da gledam sadržaj o romantičnim odnosima.

Nisam mogla da pogledam finale serije ,,Schitt’s Creek” jer bih krenula da gubim razum kada sam gledala vjenčanje Davida i Patricka.

Nisam više mogla ni da slušam muziku jer je svaka pjesma bila o ljubavi, seksu i vezama. Svaki stih je bio kao so na ranu.

Krenula sam da zavidim svojim prijateljima na njihovim vezama. Čak i svojim roditeljima.

Moji roditelji slavili su 30 godina braka i ja sam im zavidjela. Bila sam ogorčena kad sam vidjela svog brata kako priča s djevojkom preko Zooma.  Bila sam ljubomorna jer je moja sestra organizovala proslavu maturu kod kuće za sebe i svog momka. Mrzila sam svoju najbolju drugaricu jer sam znala da često ide na planinarenje sa svojim momkom.

A najviše sam mrzila sebe

Moja izolacija nije uticala samo na moje veze s drugima, već i na odnos same prema sebi.

Vjerovala sam da sam bezvrijedna. Mislila sam da nikad neću naći ljubav, a čak i da nađem, kako će me oni ikad voljeti? Naravno, to nikad neće potrajati i ja ću biti sama. Zaslužujem da budem sama. Moja izolacija mi je rekla da me je nemoguće voljeti i ja sam joj povjeravala.

Nebo je plavo. Trava je zelena. Mene je nemoguće voljeti.

Moja terapeutkinja je bila uznemirena mentalnim kavezom u kome sam živjela.

Rekla mi je da će mi pomoći da se nosim bolje sa svojom usamljenošću i izolacijom jer je shvatila da ja prolazim kroz post-traumatski stres.

Osjećala sam se još gore nakon ovog saznanja. Imala sam post-traumatski stres jer nikada nisam imala momka? Ljudi su umirali svaki dan zbog COVIDA-19, a ja sam bila traumatizovana jer niko nije htio da bude sa mnom?

Mrzila sam sebe zbog ovoga. Jedino sam pričala s terapeutkinjom o ovome jer me je bilo sramota što sam mrzila sebe zbog takve gluposti.

Prekretnica

Tokom jedne sesije krenula sam da se gubim jer sam neprestano ponavljala da nikad neću naći ljubav i da ću zauvijek biti sama.

U pauzama od jecaja, terapeutkinja me upitala: ,,Šta je poenta života ako me niko ne voli? Šta će mi život ako me već niko ne voli?”

Terapeutkinja mi je rekla da udahnem duboko i predstavila mi je rad Byron Katie.

Byron Katie, autorka je metode ,,The Work” koji je prvi put predstavila u njenoj knjizi ,,Loving What Is“.

Katie, u njenoj knjizi, piše da je korijen naše patnje u stvari naše uvjerenje da su sve naše misli istinite. Ovo uvjerenje može da vodi do mnogih negativnih emocija.

Rješenje? Probajte metodu ,,The Work”. Ovaj metod se svodi na 4 pitanja uz pomoću kojih ćete preispitati istinitost vaših misli. Ovo će vam ponuditi jednu vrstu distance u odnosu na misli koje vas opsjedaju.

4 pitanja

1. Da li su moje misli istinite?
2. Da li mogu sa sigurnošću tvrditi da je to istina?
3. Kako biste reagovali, i šta biste uradili kada biste povjerovali u istinitost vaših misli?
4. Ko biste vi bili bez tih misli?

Aktivirajte se

Terapeutkinja me zamolila da sažmem svoje misli u jednostavnu rečenicu ili frazu. To je bio jednostavan zadatak: mene je nemoguće voljeti.

Onda je došlo pitanje: Da li su moje misli istinite?

Da. Jasno da jeste. Nikada me niko nije volio; ja sam nevoljiva.

Pitanje broj dva: Da li mogu sa sigurnošću tvrditi da je to istina?

Mislim da ne. Sigurno postoji neko, negdje na svijetu ko želi da me voli, samo ih ja još uvijek nisam upoznala. Znam da me moji prijatelji i moja porodica vole. Nije to vrsta ljubavi koju želim ali je ipak ljubav. Tako da, ne. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je to istina.

Pitanje broj tri:

Kako biste reagovali, i šta biste uradili kada biste povjerovali u istinitost vaših misli?

To je bar jednostavno. Kada povjerujem u te misli, osjećam se užasno.

Gubim dah, osjetim stezanje u ramenima, stomak mi se okreće i osjećam knedlu u grlu.

Osjećam se uplašeno. Plaši me misao da me je nemoguće voljeti.

Želim da sam voljena. Očajna sam za ljubavlju. Ako sam stvarno nevoljiva, onda me čeka jedan usamljeni život. Tada dolazim do mojih najmračnijih misli. ,,Ako budem usamljena, ne želim da živim”.

Onda počnem da plačem, a terapeutkinja me pita:

Ko biste vi bili bez tih misli?

Ja. Samo ja.

Bila bih Zoe koja je u redu s tim što još uvijek nije pronašla ljubav. Ne bih osjećala prezir i mržnju prema svima koji su u romantičnim odnosima. Ne bih izbjegavala svoju omiljenu muziku i filmove.

Zoe koja ide sama na večeru. Zoe koja putuje sama. Zoe koja uživa u svojoj samostalnosti.

Nova realnost

Bez ovih misli – mogu biti svoja ponovo. Mogu biti slobodna.

Dozvoljavam sebi da budem vječni romantik koji vjeruje u ljubav i romantiku koji želi romantični odnos, ali koji, takođe, uživa da bude sam i zna da je voljen.

,,Obrni misao naopačke” – Katie predlaže. Šta ako je ono suprotno u stvari istina?

Obrnuto od nevoljiva jeste voljiva. I ova misao je istinitija jer sam ja svjesna da sam voljiva i da sam voljena. Mnogi me vole. Kada se sjetim ljubavi koju drugi osjećaju prema meni – slobodna sam da napustim svoj mentalni zatvor.

Ne mogu biti bezvrijedna ako postoje ljudi koji me vole. Ne mogu biti potpuno izolovana ako postoje ljudi koje me vole. Ako me moja mama voli, ako me moja najbolja prijateljica voli – to znači da sam voljena i voljiva.

To je činjenica, kao što je nebo plavo, a trava zelena.

Zaključak

Ova prekretnica nije saznanje koje će mi promijeniti život zauvijek, ali ni ne treba da bude.

Ovo je jednostavno sloboda od depresije i lamentiranja. Ovo je misao koja mi dopušta da gledam romantične komedije i slušam albume o raskidima.

Ovo je misao koja mi pomaže kad razmišljam o romantičnim odnosima. Mogu da se dignem iz mraka. Mogu da pobjegnem iz izolacije.

Još uvijek sam usamljena, ali s ovim idejama i s ,,The Work” metodom – nisam sama.

Prevela: Iris Janković

Odvezli su je na aerodrom, odakle je nastavila sama. Upoznala je drugaricu već u avionu. Provela je divno leto, upoznajući nepoznate krajeve svoje Duše i svoje Zemlje. Vratila se prepuna utisaka i samopuzdanja, jer se snašla. Snašla kad joj pobegao autobus, kada je kasnio avion, kada su joj izgorela ramena od preteranog izlaganja suncu: Godinama kasnije, kada ih je pitala kako su smeli da je puste tako mladu na tako neizvestan put, saznala je da je njena nova poznanica iz aviona bila ćerka prijatelja, zamoljena da joj se nadje u eventualnoj nevolji. Slušajući njenu priču, pronadjoh analogiju izmedju života i ovog putovanja- roditelji su nam u početku fizički tu, a onda kada “odletimo” verujući da potpuno sami istražujemo svet, oni bi trebalo i dalje da ostanu tu, za slučaj da nešto „krene po zlu“, ali ovoga puta diskretni, nama nevidljivi, ostavljajući nas u uverenju da možemo sami. Shvatih da ona veruje u sebe jer su nekada davno ti hrabri ljudi umeli da veruju u nju.

Moja priča

“Ne možeš to sada da uradiš. Moći ćeš kad porasteš, kada budeš imala 25-30 godina”, bio je najčešći odgovor moje majke na sva moja dečja i tinejdžerska pitanja kada ću moći da… sa prijateljicama odem na putovanje ili kada će moji kolači biti tako ukusni kao njeni. Odrastala sam radujući se tim godinama kada ću se konačno od nesigurne i uplašene “male” pretvoriti u divnu, samouverenu i sposbnu mladu ženu kakva sam želela da budem. Sada imam 40. I dalje ne volim da ostajem noću sama, ne pravim ukusne kolače, a kada nešto radim po prvi put ili pred drugima, moram prvo ozbiljno da porazgovaram sa sobom da ću to moći i da nije kraj sveta ako ipak ne uspem. I sada znam: trebalo je da probam sa 16, da bih znala sa 30. Trebalo je da pogrešim sa 10, da bih smela da uradim sa 30. Trebalo je da padam, ustajem, grešim, uspevam, probam; trebalo je da vežbam a ja nisam. Nisam, jer sam čekala da napunim 25-30 godina. Čekala sam da mi godine donesu život koji želim, da donesu Mene kakvoj se nadam. A one…. e, one su me razočarale.

Bilo čija priča

Na žalost, ne možeš se prepoznati u obe priče. Možeš biti lik iz Moje priče, stalno uplašena ili zbunjena, ponekad nezadovoljna iako „nemaš baš ni jedan razlog za to“, uverena da svi drugi bolje žive svoj život od tebe.
Ili si lik iz Njene priče, ako je život za tebe poput najzanimljivijeg putovanja u kojem si sigurna da ćeš, ma šta da se desi, uvek reći ili uraditi pravu stvar.

Ali, da te pitam nešto, onako za kraj: da li si roditelji iz Njene ili iz Moje priče?

Da budem iskrena jednom sam kupila orhideju, neko je pomislio da mi uspjeva uzgoj pa mi poklonio još jednu…možete pogoditi da su obje uvele. Eh to me malo navelo na razmišljanje o sebi.

Kada sam postala ovako robotizovana? Jesam li ja stvarno ovako nemarna prema životu i čemu služi ova nervoza? Nisam…ali sam postala, nekad, negdje, usputno…

Kada malo bolje razmislim, znam tačno i gdje…Balkan, 21. stoljeće, ja djevojčica odrasla bez oca, jedne od ključnih figura u odrastanju svakog djeteta.

Ne znam šta i kako treba, ali znam da nemam izbora, imam samo opciju da idem dalje. Da kidam sve pred sobom da bi ostala i opstala.

U svemu tome nekako sam završila fakultet, upisala magistarski, zaposlila se, jednom, drugi put, treći i opaa vidi već četvrti put na neku preporuku mene sami zovu i nude mi posao. Da, ja ću ti iz iskustva reći, dešava se i to na brdovitom Balkanu.

I evo mene danas radim na prestižnom mjestu, za najuticajniju osobu u državi. Sama došla, bez štele, bez nekoga ko mi „čuva leđa“. Sama glavom i bradom sa sve svojim manama i vrlinama.

Jeste da sam se debelo namučila da budem ovdje, ali reći ću ti MOŽE SE!

A sada ću se vratiti na priču o mojim komšinicama. Rijetkim danima kada odmaram, izadjem na terasu da popijem svoju precjenjenu kafu u miru i tišini, vidim njih dvije i povlačim paralelu između dva života.

Slična a opet različita. Ja koja živim između njih u najlješem domu, sa majkom naravno ( jer ko još na Balkanu odlazi od kuće prije udaje) ne shvatam prosto kakav je ovo sindrom balkanskih žena.

Eh sad postoji tu neka ljestvica po kojima selo misli da si uspješan, a to je da si obrazovana, udata, da imaš djecu, ne djete već više djece, zadovoljnog muža, svekrvu, da imaš tamo neke drugarice koje će dolaziti a da selo ne zna ko su one. Pa da se na kafama jutarnjim nagađa ko je koja, ali Boga mi da i njima vremena posvetiš, jer izvinite ali komšiluk je navažija stvar u univerzumu.

Oni su tu i kad treba, ali i kad ne treba. Ako nisi sve navedeno… možeš raditi u uredu Joe Bidena, džaba ti drugarice, kako misliš uspješna a nisi udata. Da si valjala udala bi se… pa je'l?

Opet imaš ovu koja je potpuno ovisna o mužu, ima dvoje djece… „Živi, šta joj fali?“ – rekla bi moja kona Mira. „Fali joj Mirka moja život.“ –  promrljam u sebi, misleći ko je ovdje lud?

Ona što radi 20h od 24h, ova što nosi glavu da bi je češljala, jer za Boga miloga ona ima muža, pa što bi mislila ili ne daj Bože radila, ili ja koja se u poslovnom svijetu računam k'o uspješna žena, a nisam u stanju orhideju održati u životu.

Da, ja ću ti reći, mislim da je svakoj od nas lijepo. Svako je krojač svoje sreće. Moja komšinica Mirka se možda ne slaže sa tim.

Ali niko od nas ne zna za bolje, jer da zna težio bi tome. Ovako smo zadovoljni u onome što znamo. Ja koja cijenim svoju slobodu, neovisnost o muškarcu, jer ja ne znam drugačije.

Ako ga nekada i nađem bit će to moj partner za život, neki poslovno – emotivni deal. Moja komšinica sretna sa mužem koji dođe s posla, stopi se sa kaučem u dnevnoj, koji je već poprimio oblik njegova tijela. Ona druga presretna što ga dočekuje kući ko turistu, koji tu prespava, nešto pojede i ode dalje da zarađuje.

Mirki još ljepše jer ima o čemu pričati po vas cijeli dan sa komšinicom Sabom. One postave neku svoju ljestvicu, pa ocjenjuju koja od nas tri je sretnija, uspješnija ili nesretnija. Sigurna sam da u ovoj nesreći, u njihovim očima ja izvlačim deblji kraj… ali prosto volim taj trenutak kada im mahnem sa terase sa onom svojom gigantskom šoljom kafe u ruci, lica okrenuta prema suncu, sva sretna što konačno odmaram nakon dugo vremena, a iz pogleda im čitam tugu i žal, jer jadna ja tako uspješna sa svojih trideset i kusur a nisam udata.

I nije mi odavno prijalo jutro kao ovo. Nema veze ni što me one tako gledaju, jer upravo tu na ovoj terasi shvatila sam da svi žive svoju sreću i zato vas molim,  živite i vi…

Živite kako god mislite da treba. Živite po svojim pravilima, po pravilima svoje duše, mašte, srca… čega god, samo živite. Ja ću vam reći da od kuknjave, jadanja po vas cijeli dan nemate ništa.

To što ste izgovorili na glas more negativnosti neće vas osloboditi ni muke, niti će vam univerzum, a Boga mi ni onaj koji sluša rješiti ni pomoći. Nego zapni gdje treba, uradi sve da ugodiš sebi…jer sebi si najpreča.

I da, ja ću ti reći, može se biti sretan, uspješan i zadovoljan na brdovitom Balkanu.

Je*eš rime, al’ nešto ovdje mi stvarno ne štima.

Tako ne boli ovo prebacivanje boli moje sebe na jednog tebe, ali tako mi ovo 1:51 PM govori da si ti još jedna varka ovog sumraka. Tebi nije stalo do ovog što boli. Ti ga samo koristiš zbog ovog što zna da voli.

Doći će možda već sutra u ovo PM doba neko ko će znati ljepše da vara i opsesije stvara. A možda i ostanem sama. To je valjda skroz normalna pojava za čovjeka.

Samo…

Imam jedan problem.

Koliko izdaja čovjek može da podnese prije no mu se duh učahuri u strahu od svijeta i svakog iluzornog lijeka? Jer, nije ovo meni prvi put da sam u 1:55 PM sama i ostavljena. Ovo mi je treća noćna sreća. Tri puta sam se zaje*ala. Tri puta nije šala i ja se ni glumački više ne smijem.

Jer nije smiješno igrati se sa boli.

Smijeh je za igru tijela u vrckavom mraku. Smijeh je za melemisanje dosadnog dana ljubavi. Smijeh je za Molijera i tvrdičanstvo života. Za sve, al’ ne za igralište tuge.

Mada…

Sad je već 2:01 PM i sad sam kofol odlučna da poslije još samo jednog dima, legnem na kauč i odem u novi dan gdje je biti sam stvar odluke i PM principa.

Samo…

Imam jedan problem.

Da li zaista iko bira da bude sam iz principa ili smo svi mi samo izdani i neizliječeni? Ostavljeni onog trena kad to nismo mogli podnijeti? Razočarani baš na petak 13? Povrijeđeni kad smo samo htjeli biti obični, grešni i neusamljeni?

A već je 2:05 PM i mislim se…

Kad bih išta ikad napisala da nisam bila tužna?

Je*e to što je samoća drugarica slovu, a slovo k’o slovo…

Njemu je i izdaja lijepa riječ.

Pa idi, ti, u PM. Izdaj i odaj moju bol svijetu.

Meni ostaje još mnogo PM-ova i slova da bojim noći dok mi se ne zanoći.

Autorka je tekst originalno objavila na blacksheep.rs,

a naslovnu fotografiju preuzela sa photobucket.com.