I ove godine, Samit će okupiti predstavnike vodećih trgovinskih lanaca, proizvođača, distrbutera, e-commerce platformi, privrednih komora, institucija i medija iz cijelog regiona.  U ulozi organizatorice i ove godine se našla dugogodišnja novinarka Dragana Božić koja je prepoznala potrebu da pruži pri priliku akterima koji svakodnevno posluju jedni s drugima da razgovaraju i izvan pregovaračkog stola.

Za Lolu je pričala o tome kako sa rodila ideja za Samit i o planovima za budućnost.

1. Kako je nastala ideja za Regionalni samit trgovine? Šta ste prepoznali kao problem ili potrebu privrede na koju ovaj događaj treba da odgovori? Posebno ako sve to posmatramo kroz prizmu vas kao urednice i novinarke.

Ideja se nije rodila u kancelariji, nego u studiju, između dvije reklame. Slušala sam privrednike godinama, i primijetila nešto čudno – svi oni znaju šta se dešava u sopstvenoj fabrici do detalja, ali kad ih pitaš ko im je konkurencija u Beogradu ili potencijalni partner u Zgrebu, slijedi dugačka pauza. Region živi jedan pored drugog, a ne jedan sa drugim. To mi je, kao urednici i novinarki koja svaki dan sklapa mozaik od informacija za druge ljude, djelovalo apsurdno – imamo sve podatke, samo ih niko nije stavio na isti sto.

2. Zašto Banja Luka? Kakav potencijal grad ima za povezivanje regionalne privrede i šta biste željeli da ovo okupljanje dugoročno donese?

Banja Luka je grad koji niko ne mora da “otkriva” na mapi da bi stigao do njega, a opet dovoljno je kompatibilan za networking – da se poslije panela zaista sretneš sa sagovornikom negdje u gradu, a ne samo razmijeniš vizitku u gužvi. To je razlika između velikog grada koji te proguta i grada koji te poveže. Dugoročno, ne želim da Samit bude događaj o kojem se priča dva dana i zaboravi za mjesec. Želim da bude mjesto gdje je neko u Banjaluci potpisao ugovor koji mu je promijenio poslovanje, i da to svi znaju odakle je krenulo.

3. Kada kažete „region bez barijera”, šta to konkretno znači za jednog preduzetnika? Koju prepreku u poslovanju bi, prema vašem mišljenju, trebalo prvu ukloniti?

Znači da proizvod ne putuje sporije od čovjeka koji ga je napravio. Imate apsurdne situacije gdje je lakše poslati paket u Beč nego u susjedni grad preko granice, jer papir koji ga prati mora da prođe kroz birokratski lavirint kao da nosi nešto opasno, a ne, recimo, med ili tekstil. Prva stvar koju bih uklonila su upravo takve prepreke, a prvenstveno – način razmišljanja koji nas u određenim segmentima do toga upravo i dovodi.

4. Kako ste birali teme i učesnike? Šta je bilo presudno da program odgovori na stvarne potrebe kompanija i ljudi koji rade u trgovini?

Odbacili smo prvu verziju programa, i to namjerno. Prvi nacrt je ličio na svaku drugu konferenciju – uopštene teme, poznata imena, bezbjedan izbor. Onda smo sjeli i pitali dvadesetak ljudi iz različitih firmi jedno jedino pitanje: šta vas je posljednje nerviralo u poslu, toliko da ste o tome pričali kod kuće za večerom? Iz tih odgovora je nastao pravi program. Presudno je bilo da se odreknemo onoga što “zvuči dobro na plakatu” u korist onoga što stvarno nekome treba.

5. Veliki sistemi imaju resurse i kontakte, ali šta sa malim proizvođačima i trgovcima? Kako im Samit može pomoći da dođu do partnera, novih tržišta i mjesta na policama?

Veliki sistemi će se snaći i bez nas, oni imaju svoje ljude i svoje telefone. Mene zanima neko ko pravi odličan proizvod u maloj hali na periferiji i nema pojma kako da dođe do menadžera velikog lanca, jer taj menadžer ne odgovara na hladne pozive. Samit postoji upravo zato da ta vrata ne budu zaključana – da se za istim stolom nađe neko ko odlučuje o policama i neko ko tek pokušava da do njih dođe, bez posrednika i bez čekanja šest mjeseci na sastanak.

6. Digitalna trgovina mijenja i prodaju i očekivanja kupaca. Gdje vidite najveću priliku za domaće kompanije, a gdje rizik da zaostanu?

Prilika je u tome da mala firma iz Banjaluke danas može prodavati direktno kupcu bilo gdje u svijetu, bez ijednog posrednika koji bi joj pojeo maržu – nešto što je prije deset godina bilo nezamislivo bez ogromnog kapitala. Rizik nije u tome da neko ne zna šta je digitalna prodaja, nego u tome da misli kako ima vremena da to “uradi kasnije”. Tržište ne čeka da se neko organizuje, ono jednostavno ode kod onoga ko je već tamo.

7. EXPO 2027 je jedna od tema programa. Kako tu priliku približiti kompanijama iz BiH – šta bi već sada trebalo da rade da bi imale konkretnu korist?

EXPO nije vrata koja se otvore sama kad dođe datum, to je proces koji traje mjesecima prije otvaranja. Kompanije koje čekaju poziv da se pojave na izložbi propustiće priliku, jer se mjesto za nastup gradi unaprijed – kroz kontakte, kroz prisustvo na pripremnim događajima, kroz to da te neko već poznaje kad dođe trenutak odluke. Zato o tome govorimo sada, dosta ranije, a ne mjesec prije otvaranja kad je kasno da se bilo šta promijeni. Najvažnije savjete čućemo upravo od onih koji ovu prestižnu izložbu organizuju.

8. Organizovati prvo izdanje znači graditi i događaj i povjerenje u njega. Da li drugo izdanje nosi veću odgovornost? Šta je za vas lično bio najveći izazov i po čemu ćete, kada se Samit završi, znati da ste uspjeli?

Prvi put ljudi dođu jer vjeruju priči koju im ispričaš. Drugi put dolaze da provjere da li si tu priču ispunio, i to je mnogo neugodnija vrsta pažnje. Uspjeh neću mjeriti aplauzom na kraju panela, nego pozivima koje ću dobijati mjesecima poslije, od ljudi koji kažu da su na Samitu sklopili posao koji im je promijenio godinu.

9. Kojem panelu se vi posebno radujete?

Svim panelima, zaista. Posebna vrijednost Regionalnog samita trgovine je to što su na istom mjestu oni koji su već izgradili ozbiljne sisteme, ali i one koji tek počinju. To je prava slika trgovine i prodaje, bez svoje “šminke” i unaprijed pripremljenih PR aktivnosti.