U automobilu je s njima bilo i dijete, koje je teško povrijeđeno. Ono je zatim prevezeno u KBC Zagreb, stabilno je i trenutno van životne opasnosti.

Malo prije nesreće, na svom je Fejsbuk profilu objavio snimak koji pokazuje kako juri BMW-om po auto-putu, a može se videti da je vozio i više od 200 km/h, prenose hrvatski mediji.

U jednom trenutku snima i sam sebe te pozdravlja prijatelje i govori kako ide na krštenje, što je za 24sata potvrdio i njegov prijatelj. Video je sniman između 14:30 i 14:45, što odgovara vremenu nesreće, jer je nesreća prijavljena u 15 sati.

Do nesreće je došlo kada je 24-godišnjak upravljajući automobilom novogradiških oznaka u smjeru Novske, udario u zadnju stranu kamiona BiH nacionalnih oznaka koji se kretao ispred njega u istome smjeru.

Na mjestu događaja vozač i 20-godišnjakinja su smrtno stradali. Dijete koje je bilo u automobilu prvo je prevezeno u novogradišku bolnicu, a zbog težine povreda prebačeno je u Zagreb.

Pomenuti portal navodi da im je iz više izvora potvrđena informacija da je 24-godišnjak već imao saobraćajnu nesreću. Riječ je o nesreći do koje je 2019. godine došlo u mjestu Kovačevac kod Nove Gradiške.

Tada je kao vozač kombija izgubio nadzor nad vozilom, te je nekontrolisano prešao na drugu stranu ceste i udario u betonski most. Kako se tada doznalo u nesreći je osim sada poginulog muškarca, tada stradala  i njegova trudna supruga rođena 2001. godine.

Nakon što je trudnica tada stabilizirana u novogradiškoj bolnici, hitno je prevezena u Zagreb na daljnje liječenje. Ipak, doktori je nisu uspjeli spasiti, pa je od posljedica nesreće preminula.

Također smo doznali i kako 24-godišnjak, osim ove prometne nesreće u Kovačevcu, nije imao težih prekršaja, pa nije bilo niti razloga da mu policija oduzme automobil.

Priznaje da je vozio pod uticajem alkohola. Nije bio vezan. Zoran Vujin je takođe zaboravio zavezati pojas.

U nezgodi je odletio sa svog sjedišta i udario glavom u suvozačeva vrata. Nakon nezgode ostao je paralizovan.

Njihovi životi su se u sekundi potpuno preokrenuli.

Danas vode Udruženje žrtava saobraćajnih nezgoda „Step“ i pričaju svoje priče. Žele spriječiti da mladi vozači naprave istu grešku kao i oni.

Pričao bih ja o životu, znajući da ću preplašiti smrt.
A ovako, nečija smrt, prepala sav život u meni.

Pričao bih o radostima koje sam planirao do kraja ove godine negdje pod rebra sebi smjestiti, a ovako, ugostih ja tugu u ovih svojih nekoliko kvadrata srca i duše i prigrli je kao da mi je rođena mati.

Šta ću, ne znam drugačije
…
Negdje na početku jeseni, 2022. godine, stigla je zima.
Kako kažu, u Hercegovini nikad ranije. I po svemu sudeći, nikad duže neće ostati.

Negdje na samom početku, ja odmah o kraju.
Nečijeg života, nečijeg postojanja, nečijih snova, jedne obične obiteljske vožnje kući.
Da se odmoriš, zagrliš one koje voliš, poželiš im laku noć i obećaš da će vam nedjelja biti najbolja ikada!

A, zapravo, sve nedjelje u jednoj suboti ostale.
Tri života, jedna smrt postade.
…

Oprostite mi što na kraju vaše subote, ja o početku svoje nedjelje.
Oprostite mi što zbog vaše tišine, ja nikad glasnije nisam izgovarao: volim te i oprosti.
Sebi, a onda i svima oko sebe.

Oprostite nam sve jeseni i zime, ljeta i proljeća koja smo vam ostali dužni. I one selidbe, što na adrese, što u nečije srčane komore, sve obiteljske vožnje, čudne playliste na radiju, destinacije koje ćemo umjesto vas posjetiti, rodbinu čija ćemo leđa umjesto vas grliti, slučajne prolaznike kojim će mahnuti, slavlja na kojima ćemo u vaše ime nazdraviti i život koji ćemo bez vas živjeti.

Oprostite nam što vjerojatno nećemo biti dobri u čuvanju kćerke, ali dat ćemo sve od sebe.
To je najmanje što vam dugujemo.
…

Mirno i sigurno Nebo dragoj Marijani, Borisu i Robertu.

VAŠA DJECA MORAJU BITI VEZANA U VOŽNJI.

Ali, pročitajte priču:

“Kao što neki od vas znaju, nedavno sam preživjela ono čega se sve majke plaše. Prošla sam kroz najgori majčinski košmar – ovog juna je moj najmlađi sin umro u stravičnoj saobraćajnoj nesreći. Ja sam bila za volanom.

Zaustavila sam kombi na benzinskoj stanici. Stala, provjerila svaku kopču na sigurnosnim pojasevima i nastavila vožnju krivudavim, planinskim putem ka našoj porodičnoj kući. Moj sin je bio poznat po tome što je uvijek radio sve samo da bi se riješio pojasa: “Fleš nikada ne stavlja pojas, a, majko, znaš da sam ja Fleš.” Isprobala sam sve moguće načine sigurnosnog vezivanja, od sjedalice do pojasa sa pet kopči, ali on je to sve, svako vezivanje u kolima, vidio kao neku igru superheroja i neki poseban izazov. On je zaista bio superheroj, jer bi uspio da se odveže svaki put.

Obično bih, pri svakoj vožnji, zaustavila kola tri, četiri puta, kako bih ga ponovo vezala i provjerila da je svaka kopča na svom mjestu.

Nakon pet minuta vožnje planinskom cestom, veliki kamen je pao i prepriječio mi put. Trebalo je izabrati između nalijetanja na stijenu, sudara i prelaska na drugi put, koji se izvijao u velikoj krivini, u pratnji divlje rijeke cijelom svojom dužinom. Izabrala sam kamen.

Izabrala sam pogrešno.

I da, on se već bio odvezao. On i njegov osmogodišnji brat su zamijenili mjesta da ja to nisam ni primijetila.

Stijena je udarila u osovinu i odbacila nas u stranu, pravo na liticu. Kombi se prevrnuo i mog sina u sekundi više nije bilo. Životi su nam se u toj istoj sekuni raspali. Moj dječačić, moj ponos, moja sreća, sve moje, okrutno mi je uzet u toj jednoj sekundi.

Sjećam se da sam bila priklještena između volana i tri tone metala vozila sa trinaest sjedišta. Borila sam se dok se nisam onesvijestila. Kad sam došla sebi, krenula sam da skidam pojas svojoj bebi, okrenutoj naglavačke i da pomažem svakom djetetu. Petoro moje djece je bilo tu, sa mnom. Kada sam stigla do Titusa, svom snagom sam pokušala da izvučem njegovo malo tijelo. Vidjela sam samo polovinu tijela. Trljala sam mu stomačić, pokušavala da ga nježno pritišćem. Ali bilo je kasno. Već je bio otišao. Već ga nije bilo.

U sekundi. To mi jedino daje utjehu, jer znam da nije osjetio ništa. Nije ga boljelo. Od tog časa u glavi mi je samo magla. Ne mogu da se sjetim. Znam da sam odbijala svaku pomoć bolničara sve dok mi nisu dali da zagrlim svog mrtvog sina. Moja druga djeca su bila odvezena u hitnu pomoć. Meni su dali sedative, jer je šok bio nesnosiv, a ja neutješna. Prošlo je dva dana prije nego sam vidjela sve na fejsbuku. Izvještaji o smrti mog djeteta našli su se u vijestima poput vremenske prognoze. Bilo mi je drago da vidim da su rekli da alkohol ili droga nisu igrali ulogu u ovoj nesreći, ali to nije dovoljno. Nije to ono što je zaboljelo. Komentari čitalaca koji su govorili užasne stvari, okrutne stvari o meni kao lošoj majci. Da mi tako i treba. Da sam dobila što zaslužujujem. Da treba da mi oduzmu svu moju djecu.

Htjela sam da ih udarim, da ih uzmem za ramena, protresem i viknem da smo skoro uspjeli, da smo zamalo uspjeli, da sam dala sve od sebe da bude bezbjedan, da smo imali svoj posebni poljubac za laku noć i Mekdonalds dan svake sedmice. Htjela sam da vrisnem da mi je uvijek govorio da sam najbolja majka na svijetu, da mi je napravio brod od Lego kockica, drijemao u mom krevetu držeći me za ruku svojum valjuškastim prstićima.

Ali, niko me ne bi čuo.

Zato sam osjećala da treba ovo da napišem svima vama, svim Majkama, jer čeznem da pogledam u oči svaku od vas i kažem: “Držite svoju djecu, zagrlite ih jako.” To je sve što želim da viknem, da viknem cijelom ovom svijetu.

Ja više nisam ona koja sam bila. Smrt djeteta promijeni čovjeka u potpunosti, do poslednjeg milimetra.

Držala sam mrtvo tijelo svog sina na sred autoputa, njišući ga, ljuljajući ga i vrišteći, ali Bog ga nije vratio.

Donosila sam odluke o sahrani svog četvorogodišnjeg sina izgubljena u mislima, zamišljajući kako skačem s litice, koja se vidi s groblja, samo kako bih bila ponovo s njim.

Odabrala sam odijelo superheroja za svog sina da se raspada zajedno s njim duboko u zemlji.

Ljubila sam taj mali leš opet i iznova dok sam gledala svaku crtu ledenog lica i držala njegove beživotne ručice.

Spavala sam na groblju, ne bih li imala samo još jednu našu popodnevnu dremku. Pričala sam sa zemljom i prašinom, koje prekrivaju njegovo tjelašce, sa njegovim ćebencetom i kostimčićem “Osvetnika.”

I ono što na kraju želim da kažem (ako ste stigli do ovog dijela, strpljivi ste i tako dobri) jeste sljedeće:

Možda pojesti sve povrće za večeru nije tako važno kao što nam se čini. Posmatrajte svoju djecu kako jedu, upijajte pogledom njhovu mržnju kukuruza (oh, kako je  Titus mrzio kukuruz). Možda, bar ponekad, iako je ostalo povrće na tanjiru, mogu dobiti onaj obećani sladoled.

Uđite u njihov mali svijet. Naučite da glumite, naučite da igrate igrice, obuhvatite njihovu predivnu maštu i učinite da vjeruju da su zaista Supermeni, Kapetani Amerike ili Kraljice Else. Uđite u njihove umove, pogledajte kako kuckaju. Sudovi će uvijek biti tu i uvijek sačekati.

Ne odbijte nijedan poljubac, nijedan zagrljaj, ni onaj dvadeset i peti, koji vam daju samo da bi odložili spavanje. I zagrlite ih jako, najjače.

Stanite svaki put i pogledajte kamen, bubu, zalazak sunca. Uspori, majko, uspori, vidi.

Recite im da ih volite. Ali ne radite to usput, već gledajući ih direktno u oči, recite im iskreno. Recite im da oni mogu sve, baš sve što što naume.

Da, moramo voditi računa i učiti ih odgovornosti, ali ponekad, možda samo ponekad, oproštaj je rješenje. Možda, ponekad, samo ponekad, ako pustimo nešto bez da viknemo, ako nešto namjerno previdimo, nećemo učiniti ništa loše.

Nikada ne osuđujete drugu majku. Ne znamo njenu priču, ne znamo sve, jednostavno ne znamo je.

Idite zagrliti svoju djecu ove sekunde. Upijte njihov miris, nevinu iskru u njihovim očima, koja se gubi negdje između djetinjstva i zrelosti. Osjetite, osjetite istinski njihove ruke koje vas grle. Spustite svoje telefone i gledajte ih zjenicama svojih očiju, umjesto kroz sočiva kamere. Zapamtite, ugravirajte u sjećanje osjećaj njihove ruke, koja stoji na vašem ramenu, urežite u pamćenje njihove ruke, njihove oči i nespretne poljupce.

Uzmite ih u naručje još jednom. Ostanite još pet minuta da čujete o “Ratovima zvijezda”, igricama i Diznijevim princezama. Spavanje je precijenjeno. Ostanite još pet minuta.

Majke, zagrlite jako svoku djecu. Blagoslovene ste što su vam povjerena tako jedinstvena, predivna, malecka ljudska bića.

Od srca,

Ešli.”

A onda su u inboks krenule prve reči. Mudre, drugačije. One koje se danas sve ređe pronalaze na ovakvom mestu. Slova u rečima ponekad su falila, ili ih je bilo viška. Kuca sigurno u nekoj žurbi, mislila sam, načitan je muškarac, nema šanse da mu je pravopis loša strana.

Jedno veče poslao mi je link i napisao: „pogledaj“. Pomislila sam sigurno neka šega sa jutjuba, neke zezancije aktuelne. I zato ga nisam pogledala. Nekoliko dana kasnije proverava: „ jesi li pogledala?“. Opravdavam se obavezama, čekam noć i tek onda kliknem.

…

Vidim Zorana. Prvi put mu čujem glas. Prijatan je, pomalo hrapav. Usne mu se lepe dok priča, usta su mu suva. Priča u kameru. U pozadini konstantno jedan isti monoton zvuk. Vidim hodnike, vidim starce sa štakama. Vidim njihove sobe, njihove karirane pižame i ojačane papuče. Vidim menzu sa čistim zategnutim stolnjacima, čujem lupkanje kašika po tanjirima u kojima je kupus i krompir. Žuti su i zgužvani po licu ti starci, plešu sa smrću. Vidim naranđaste rukohvate svuda po hodnicima. Vidim šake koje oprezno klize po njima.

I vidim Zorana. Vidim ga među njima. Vidim čoveka koji je postao „starac“ u 26-oj, jednog oktobra kada je nakon teške saobraćajne nezgode, nepokretan, odlučio da se odseli u Starački dom.

„Bio je 24. februar. Nekako čudna, topla noć. Vazduh kao da je slutio šta će mi se dogoditi u povratku iz kafane. Otišao sam da se vidim sa stricem sa kojim sam jako blizak, ali se dugo nismo sreli. Nisam mogao tačno znati koliko je popio alkohola i kako će to uticati na njega, na njegovu vožnju. Prešli smo svega 500, 600 metara, savio sam se da ubacim kasetu u kasetofon kada sam osetio jak prasak. Prešli smo iz leve u desnu traku, udarili u ćupriju, prevrnuli se nekoliko puta i upali u kanal. Video sam ulična svetla iznad sebe. Motor je još uvek radio, zadnji deo auta bio je potpuno smrskan. Čuo sam glasove ljudi koji su se okupili oko nas. Čuo sam kako govore da nema nigde krvi, vidne povrede. Pokušao sam da ustanem, ali nisam mogao. Osetio sam bol u vratu i odmah sam znao…vrat…kičma…neću više hodati…“

Vidim tanke noge u kolicima koja zuje, jednolično, kroz sterilne hodnike. Na stopalima bele patike. Na zadnjem delu vrata dugačak ožiljak. Vidim Zorana, vedar i nasmejan pozdravlja sestre i zastaje da porazgovara sa starcima koji stoje u dovratku svojih soba. Vidim čoveka nemirnog duha, nemirnih mršavih ruku, krivih prstiju, onih koji su mi kucali mudre reči sa slovnim greškama… Vidim živ duh zarobljen u kolica.

„Zovu me Buva još iz mladalačkih dana. Ovaj nadimak najbolje opisuje moj nestalni duh. Nikada me mesto nije držalo, bilo me je svuda, dan je za mene bio kratak, samo 24 časa…malo je. To su nemirni geni nasleđeni od moje bake koja me je, eto čuda, jednog oktobra dopratila u Starački dom. Meni 26, njoj 85 godina i ona prati mene umesto ja nju… Ali, čoveku poput mene, koji je uvek u svemu video avanturu i dolazak na ovo mesto bio je kao avantura. Govorio sam sebi sigurno će biti neko ludilo, bićeš bez sumnje povlašćen među svim tim starcima…“

Vidim čoveka koji ogoljeno, bez prikrivanja onoga što je ružno, bez veličanja sebe  priča u kameru zašto je doneo odluku da sa svega 26 godina ode u Starački dom i postane jednak među starcima.

„Bio sam u drugom braku kada se dogodio udes. Tek što smo supruga i ja dobili ćerkicu Aleksandru. Ona nije mogla da se bavi i sa mnom i sa bebom. Ljudi su hteli da pruže pomoć, ali nama nije trebala pomoć u vidu plaćanja kirije, trebalo je baviti se mnome. Uzimati čoveka od 60 kila i prenositi ga do kade, kupati ga, presvlačiti…a beba plače sa strane… Nije išlo, razišli smo se vrlo brzo. Probao sam da živim i kod oca, ali sam nakon tri meseca shvatio da ni to neće ići. Tada sam doneo najtežu odluku – da se odselim u Starački dom. Živeti na ovakvom mestu je svakodnevni susret sa smrti, koketiranje sa njom. Osetiš je u svakom ćošku, u zidu, nožu, komadu hleba, televizoru, papuči. Teško je kada gledaš kako umiru oni sa kojima si se zbližio. Petnaest njih sam ispratio na onaj svet. To je ono što boli.“

Vidim sobu. Na zidovima uramljene fotografije Bob Marlija, Čegevare, Plejbojevog zeca, jedna ikona, i svuda njih dve: Miljana i Aleksandra, Zoranove kćerke.

„Čovek može da uspe u životu, da dobije brojna priznanja, ali jedino što zaista vredi i ostaje iza njega su deca. Moje ćerke su ono po čemu se ja ne zaboravljam, ne zato što će to neko drugi pomenuti, već njih dve same. One unose vedrinu. One daju smisao. Zbog njih plačem i radosno i tužno. Da nije njih, ovaj moj život bio bi ništavilo“.

Vidim čoveka koji priča o ljubavi, jedinoj pravoj hrani, onoj koja ga drži živim. Vidim čoveka koji veruje u sebe i Boga.

„Kada vam se dogodi velika nesreća, izgubićete nažalost veći deo porodice i rodbine. Neće vas napustiti odjednom, napuštaće vas polako. Ako tada nemate jaku veru u sebe, izgubićete i sebe… nećete umreti odjednom, odumiraćete lagano. Čovek zato mora da veruje u sebe… i da veruje da na ovom svetu još uvek ima dobrih ljudi. Bog? Obraćao sam mu se samo kada mi je bilo mnogo teško, a to nije pravi put. Trebalo je da mu se obraćam češće, svaki dan, kada je sve potaman, jer onda kada dođu teški dani, On će vam pomoći da ih lakše pregurate…“

Vidim čoveka, leži nepomično i svira zamišljenu gitaru dok sa zvučnika trese neki rok.

Vidim ga kako ne da da je telo mrtvo.

Vidim čoveka zbog koga mogu da se postidim.

Vidim čoveka koji ne besni na život. Ne kuka, nema više gorčine.

Čovek može da uspe u životu, da dobije brojna priznanja, ali jedino što zaista vredi i ostaje iza njega su deca.

Čujem ga, dovikuje mi „ Bilo šta da radiš, radi iskreno i sa ljubavlju, jer kad padne noć, kada legneš u krevet i ostaneš sama sa sobom i Bogom, zapitaćeš se koga sam ja to lagala i zavaravala. Budi načisto sa sobom. Veruj u sebe. I voli. Hrani se ljubavlju ko da je za sat vremena više biti neće. Ona je pomerala moje noge, iako su već godinama mrtve. Ona jedina čini čuda.”

Vidim čoveka koji posle 25 godina u Domu, ovih dana pakuje kofere.