Iz Agencije za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske upozoravaju da je riječ o ozbiljnom i zabrinjavajućem porastu broja stradalih. Milija Radović, direktor Agencije, ističe da glavni uzroci tragedija ostaju isti – neprilagođena i nepropisna brzina, pijana vožnja i upotreba mobilnih telefona za volanom.

„Do 40 odsto nesreća sa poginulim licima uzrokovano je upravo brzinom. Što je veća brzina, posljedice su teže“, poručuje Radović.

Iako je teško objasniti zašto je ove godine broj poginulih naglo porastao, Radović napominje da situaciju dodatno pogoršava veliki broj neplaćenih kazni za saobraćajne prekršaje, te neefikasna kaznena politika koja, prema njegovim riječima, nikoga ne odvraća od rizičnog ponašanja.

Primjer toga je i iznos novčanih kazni za vožnju pod dejstvom alkohola, koje su među najnižim u regionu.
„Kazna za 0,3 do 0,8 promila je 50 KM, a uz plaćanje u roku – 25 KM. To je neprihvatljivo. U Sloveniji su kazne od 300 do 600 eura“, navodi Radović i dodaje da je hitno potrebno donošenje novog Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH.

Dodatni problem predstavlja i sve češća upotreba mobilnog telefona tokom vožnje.
„U Banjaluci čak svaki peti vozač drži telefon u ruci. Imamo dvostruko povećanje upotrebe telefona u odnosu na ranije mjerenje“, upozorava Radović.

Zabrinjava i pad korištenja bezbjednosnog pojasa. Iako pojas spasava živote, njegova upotreba pala je sa 76 na 67 odsto, što prema procjenama Agencije rezultira sa najmanje 10 izgubljenih života godišnje.

Radović smatra da odgovornost moraju preuzeti svi – od vozača, preko institucija, do upravljača putevima.
„Potrebna su veća sredstva za kampanje, više preventivnih aktivnosti i pojačana kontrola učesnika u saobraćaju“, poručuje on.

Kako stvari stoje, bez odlučnih reformi i strožih kazni, crna statistika na putevima RS nastaviće da raste – dok se promjene ne dogode, ljudski životi ostaju najskuplja cijena.

Izvor: 6yka.com

Naslovna fotografija predstavlja mjesto pogibije Edite Malkoč i Selme Agić desetog oktobra ove godine. Svi ovi ljudi su bili na pješačkim prelazima, u vrijeme zelenog svijetla na semaforu, ali očigledno u pogrešno vrijeme. Pogrešno, jer nikako da se nadležne institucije pobrinu da se vozači sankcionišu i da ljudski život ne bude obezvrijeđen apsurdno niskim kaznama. Zato umjetnici poput ovih podsjećaju one koji bi trebali raditi svoj posao, kako da ga rade. Mnogo je života prekinuto na ulicama Sarajeva, ali i širom Bosne.

Ko je sljedeći?

Međutim, statistika u Srbiji pokazuje drugačije rezultate.

Zbog upotrebe “muških lutki” istraživanja u svijetu pokazuju da je čak 73 odsto vjeća vjerovatnoća da žene budu povrijeđene, a 17 odsto da smrtno stradaju.

Upravo zbog toga, tim Šveđana je napravio žensku lutku, smatrajući da će tako osim stradanja smanjiti različite vrste povreda.

Jedina razlika između muškaraca i žena je u grudima i u široj karlici kod žena. Odnosno, to nema nikakav uticaj na sigurnosni pojas, na ulogu i značaj sigurnosnog pojasa u trenutku saobraćajne nezgode.

Istraživanje u Virdžiniji je pokazalo da su žene krhkije i da slabije podnose te jake udare prilikom saobraćajne nezgode.

Inače po potanju svega, statistika pokazuje da žene možda manje u procentu učestvuju kao vozači, ali razlika smrtno stradalih žena vozača i smrtno stradalih muškaraca vozača je velika, 95% naprema 5%.

Peuzeto sa: nezavisne.com

“Ja sam doživio saobraćajnu nezgodu sa tek navršenih 19 godina. Vraćajući se iz jednog subotnjeg izlaska, negdje oko tri sata iza ponoći. Izgubio sam kontrolu nad vozilom i udario u drvo. Same saobraćajne nesreće se ne sjećam, s obzirom na to da sam imao težu povredu mozga.

Sjećam se samo narednog jutra kada sam se probudio na odjelu neurogirurgije u Banjaluci da nisam osjećao noge, odnosno ništa ispod pojasa.” ispričao nam je Dejan Trninić.

Jedan trenutak, dovoljan da stane u treptaj oka, ali i velika nepažnja ostavili su trajnu posljedicu. Dejan Trinić od 1999. godine i teške saobraćajne nezgode, neizvijesnih prognoza, dugotrajne rehabilitacije kreće se otežano i isključivo uz ortopetska pomagala.

“U mom slučaju jedini krivac sam ja, ja sam se dakle neodgovorno ponašao u saobraćaju. Uzrok nezgode je bilo prije svega činjenica da sam bio u alkoholisanom stanju, da sam vozio brzo i da nisam bio vezan.” kaže Dejan.

Miriti se sa takvim saznanjem, a živjeti sa tolikim ograničenjem zbog sopstvene greške lični je izazov koji je Dejan prebrodio. 23 godine nakon nesreće okuplja ljude sa sličnim iskustvima.

“Vraćajući se sa posla kući stao sam na benzijsku na benzijsku da sipam gorivo i kad sam pošao ponovo sa benzijske nisam vratio sigurnosni pojas nisam ga vezao. Nakon nekog vremena na csestu je izlazio jedan čovjek sa parkinga, neoprezno.

U pokušaju da ga zaobiđem sletim s ceste. Auto se okrenuo udario sam bočnom stranom i zbog toga što nisam imao vezan pojas odletio sam sa svog sjedišta i udario glavom, to je prouzrokovalo povredu kičme. U istom trenutku je nastupila povreda, nisam izgubio svijest, ali ležeći na sjedištima nisam mogao ništa da pomjerim, ni ruke ni noge, šok.” ispričao nam je Zoran Vujin.

I samo misli o iskustvima onih koji su preživjeli ranjavanje u ratu i povrede kičme zbog kojih mogu da se kreću jedino u kolicima. To je priča Zorana Vujina, njegova nesreća desila mu se sa 26 godina. Danas će reći kako ju je prebrodio samo zahvaljujući sinu koji je tada imao godinu i po. Trenutak mladalačke nepažnje prati ga ostatak života koji živi uz velike posljedice.

“I jedna i druga ruka moje su, ne mogu šake da rade. Pokreti su u laktovima i ramenima, zato što je visoka povreda, povreda vratne kičme, tako da je dugo vremena, u suštini prvih nekih 10-ak dana je bio u pitanju i život, bio je onemogućen rad pluća u punom kapacitetu. Prva dva mjeseca sam bio potpuno nepokretan, mogao sam samo da govorim i da trepćem.” kaže Zoran.

Više od 20 godina poslije dva različita iskustva, dvije priče o ličnoj odgovornosti i trajnim posljedicama srele su se u Banjaluci. Dejan i Zoran dio su pionirske priče u Bosni i Hercegovini u kojoj nastoje predstaviti mladima svoje teške životnu lekciju.

“Niste mangup, faca, ako sjednete u auto i brzo vozite, još pod uticajem alkohola, nego ako se odgovorno ponašate, dakle ako vi taj izlazak, maturu isplanirate, ako ste svjesni da ćete konzumirati alkohol da obezbijedite taj siguran povratak kući.” kaže Dejan Trininić direktor udruženja žrtava saobraćajnih nesreća “Step”.

“Platite taksi, vjerujte, koliko god puta da ga platite, nije skup onoliko koliko je skupa jedna pogreška. Tako da mogu da poručim ljudima koji će izaći – nemojte sjesti u auto u alkoholisanom stanju, nemojte sjesti sa nekim, ako je u alkoholisanom stanju.” napominje Zoran.

Samo tako neće doći do greške koja može da preokrene život u smijeru iz kojeg nema povratka.

Svoja iskustva Dejan i Zoran pričaju mladima u okviru projekta “Kad se život preokrene”, koji rade zajedno sa Agencijom za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske. Slična priča u Sloveniji je dala velike rezultate – sa 60% smanjeno učešće mladih vozača u saobraćajnim nezgodama sa smrtnim ishodom.

Preuzeto sa: ba.n1info.com

Od početka godine dogodilo se oko 25.000 saobraćajnih nesreća u kojima je, prema službenim podacima, smrtno stradalo više od 200 osoba, a više od 4.500 ih je teško povrijeđeno.

U septembru 2013. godine u sarajevskom naselju Nedžarići je došlo do saobraćajne nesreće u kojoj je jedna muška osoba izgubila život. Od zadobivenih povreda 69-godišnji S.Đ. je preminuo na putu do Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.

U međuvremenu Federalna Vlada je na nedavnoj sjednici prihvatila inicijativu Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova za izmjenu propisa. Međutim, izmjene poput ovih predloženih zaista nisu utješne.

Predložen je zatvor od pet do deset godina za učesnike u saobraćaju koji se ne pridržavaju saobraćajnih propisa, čime ugrožavaju život ljudi i imovinu, izazivajući štetu veću od 5.000 KM.  Ista kazna predložena je i za one koji ugrožavanjem željezničkog, brodskog, tramvajskog, trolejbuskog ili saobraćaja žičarom dovedu u opasnost život ili tijelo ljudi ili imovinu većih razmjera.

Do sada je bilo predviđeno da počinilac bude kažnjen zatvorom do tri godine ako ovo djelo učini iz nehata, a novopredložena kazna je do pet godina zatvora.

Predloženo je, što do sada nije bilo propisano zakonom, da, ukoliko počinilac ponovi jedno od ova tri krivična dela, može biti kažnjen zatvorom od pet do dvadeset godina. Kao građanka Bosne i Hercegovine, ne mogu a da ne izrazim zabrinutost kada shvatim da ljudi koji ubiju nekoga, bilo u saobraćaju ili ne, mogu izaći iz zatvora i ponoviti to.

Sudovi u Bosni i Hercegovini nijednog optuženika do danas nisu osudili na maksimalnu zatvorsku kaznu od 45 godina, što je maksimalna propisana kazna u državnom i entitetskim krivičnim zakonima.

Najviša kazna koja je ikada izrečena u BiH je četrdeset i dvije godine zatvora. Na nju je u februaru 2007. osuđen Jasminko Jašarević iz Mostara. Kaznu je izrekao Kantonalni sud u Mostaru, a Jašarević je okrivljen za ubistva Ramize Rahimić i poznatog fotoreportera Ante Borasa 2005. godine. Za ubistvo Rahimićeve osuđen je na dvadeset i dvije godine, a za ubistvo Borasa na trideset godina robije. Presude su objedinjene u jedinstvenu kaznu od četrdeset i dvije godine.

Međutim, postoje ubice koje će za koju deceniju izaći iz zatvora. U decembru 2003. godine Okružni sud u Bijeljini osudio je na dvadeset i pet godina zatvora Dalibora Ćurčića Dadu iz Banjaluke zbog ubistva. Zbog dvostrukog ubistva iz koristoljublja Aleksa Mican je u januaru 2006. osuđen na dvadeset i tri godine zatvora. Vrhovni sud FBiH kaznu je povećao na dvadeset i pet godina. Drugim riječima, neko ko je ubio dvije osobe, za nešto više od deset godina izlazi na slobodu. A onda ostaje pitanje: Ko je sljedeći?