Spektar problema sa kojima se susreću pripadnici LGBTTIQ zajednice veoma je širok. Strah od autovanja, diskriminacije u društvu i nemogućnosti održavanja gej veza samo su neki od njih. Nemogućnost sklapanja gej brakova predstavlja poseban problem na koji pripadnici ove zajednice ne gledaju kao nemogućnost formalizovanja svog odnosa, već kao i nemogućnost ostvarivanja prava koje brak sa sobom nosi.

Jak otpor zakonskom regulisanju ovog pitanja postoji sa vjerovanjem da bi „uvozom“ gej brakova „uveli“ još kvir osoba. Utisak koji imaju pripadnici LGBTTIQ zajednice jeste da ljudima oko njih jednakost u tom smislu ne predstavlja jednakost, već prijetnju. Fokus je na iracionalnom strahu i mržnji, a nikako na tome kakve posljednice odbijanjem i odbacivanjem ideje o gej brakovima, a tako i slobode da LGBTTIQ osoba da budu ono što jesu, ostavljaju na dio stanovništva, a samim tim i na sebe.

Nemogućnost sklapanja gej brakova predstavlja poseban problem na koji pripadnici ove zajednice ne gledaju kao nemogućnost formalizovanja svog odnosa, već kao i nemogućnost ostvarivanja prava koje brak sa sobom nosi.

Korijen problema nalazi se u tome što se premalo zna o ovoj zajednici. Neznanje hrani strah, a strah često hrani zatvorenost, mržnju i otpor. Za većinu pripadnika ove zajednice jedini način zakonskog regulisanja gej brakova predstavlja ulazak BiH u Evropsku uniju.

„Po primjeru Hrvatske vidim da se pokazalo da je ulazak u EU jedini način koji ima jak potencijal u odnosu na bilo koji drugi, posebno u zemlji u kojoj živimo, zbog stavova sa kojima se većina vodi. Inače, politika uopšte ne ide u prilog za usvajanje Zakona o istopolnim brakovima. Nju bi najmanje trebali čekati da bi se uradilo nešto da se ovo pitanje riješi“, govori Marijana Š.

Iako bi ulazak BiH u EU bio pogodan okvir za zakonsko uređenje istopolnih zajednica, i u samoj EU su različiti oblici priznavanja tih zajednica. Tako su u nekim zemljama istopolni brakovi potpuno izjednačeni sa heteroseksualnim brakovima te uključuju pravo na usvajanje djece – Francuska, Holandija i Belgija. Pored istopolnih brakova, u zemljama EU zastupljene su i građanske zajednice ili registrovana partnerstva, koja su definisana posebnim zakonom i ne nazivaju se brakom, čak ni u slučajevima kada su u potpunosti izjednačena sa bračnom zajednicom.

„Sa tim bi smanjili duple živote koje nerijetko vode osobe u homoseksualnim vezama. Bila sam na svadbi lezbejke i gej muškarca, koja je napravljena jer su njihove porodice i društvo pravili pritisak, a takav paravan im je izgledao kao najbolji izlaz. Neki će čak ostvariti prorodicu u hetero odnosu, ali u jednom momentu puknu i iza očiju svih, vraćaju se tamo gdje mogu voljeti onoga koga stvarno vole“, kaže Marijana.

Iako bi ulazak BiH u EU bio pogodan okvir za zakonsko uređenje istopolnih zajednica, i u samoj EU su različiti oblici priznavanja tih zajednica. Tako su u nekim zemljama istopolni brakovi potpuno izjednačeni sa heteroseksualnim brakovima te uključuju pravo na usvajanje djece – Francuska, Holandija i Belgija.

Pitanja koja proističu iz života iza paravana su: da li nam stvarno treba pričinjavati zadovoljstvo da živimo u laži? Da li to čini sve boljim? Uskraćivanjem slobode nekom dijelu populacije?

“Neki će stvarno uspjeti napraviti kompromis i ići linijom manjeg otpora. Ali da li je to zaista dobro? Nečije kćerke i sinovi su gej. Roditelji koji takođe nisu uradili ništa lose sa njima moraju da nose dio tereta. Naši najbolji prijatelji, radne kolege, osobe koje su nam nekada pomogle mogu biti gej. Osobe koje su ostvarile porodice sa partnerom koji je pokušao ići linijom manjeg otpora, ali svoj pravi život žive daleko od svih, pa čak i osobe sa kojom su u braku. Mene ova ideja ne bi smirila i činila srećnom“, zaključila je Marijana.

Zakon o životnom partnerstvu usvojila je i Hrvatska 2014. godine, koja ima obavezu provođenja ovog zakona, te kao i u većini zemalja koje su priznale istopolne zajednice ne postoji pravo na priziv savjesti od strane matičara/ki. Slična situacija bi vjerovatno bila u BiH, gdje bi mogućnost korištenja ovog prava otežavali drugi faktori kao što su strah od diskriminacije, nasilja, gubitka zaposlenja, narušavanja porodičnih veza i odnosa…

Pitanja koja proističu iz života iza paravana su: da li nam stvarno treba pričinjavati zadovoljstvo da živimo u laži? Da li to čini sve boljim? Uskraćivanjem slobode nekom dijelu populacije?

Jedan od načina prevazilaženja ovog problema moguće je i kroz često, objektivno i tolerantno izvještavanje medija o ovoj temi. Tako bi to bilo manje tabu, a ljudi bi se sreli sa drugom percepcijom.

„Mediji igraju značajnu ulogu u kreiranju društvenih stavova i vrijednosti, te samim tim bi mogli da doprinesu rješavanju ovog problema kroz afirmativno izvještavanje na teme koje se tiču LGBTTIQ populacije. Na našim prostorima to je i dalje jako malo zastupljeno. Mnogo je češći neutralan, pa čak i negativan stav uz prisustvo govora mržnje, koje ne podliježe adekvatnom sankcionisanju“, kaže Tatjana Aničić.

Zakonsko regulisanje istopolnih zajednica omogućilo bi uređivanje imovinskih odnosa partnera, nasljeđivanje, starateljstvo nad djecom, kao i korištenje određenih prava iz oblasti penzionog i zdravstvenog osiguranja i socijalne zaštite. Na nivou ukupnog društva, priznavanje istopolnih zajednica značilo bi sprovođenje socijalne pravde i predstavljalo bi korak više ka razvoju humanijeg i ravnopravnijeg društva.

Napomena: Tekst je nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.

Tekst preuzet sa etrafika.net

Kao direktor Sarajevskog otvorenog centra jedna ste od istaknutih medijskih ličnosti, koliko Vam medijska promocija pomaže ili otežava Vaš posao?

Medijska promocija nikad sama sebi ne smije biti svrha. No, bez medijske vidljivosti, velika većina problema nikada neće postati problem s kojim se politika bavi. Zbog toga, Sarajevski otvoreni centar od početka svoga rada intenzivno sarađuje sa medijima, ukazuje na probleme i na taj način daje svoj doprinos kreiranju boljeg društva u Bosni i Hercegovini.

Koji su glavni ciljevi SOC-a i koje su najveće prepreke na putu ostvarenja istih?

Sarajevski otvoreni centar radi na unapređenju društvenog položaja i ravnopravnosti žena i lezbejki, gejeva, biseksualnih, trans i interspolnih (LGBTI) osoba. Imajući na umu da patrijarhalno, klero-nacionalističko društvo proizvodi jasne uloge za muškarce i žene, pozicija žena i LGBTI osoba ni na koji način nije ravnopravna. Našim inicijativama za unapređenje ravnopravnosti se upravo iz ovih razloga pruža i otpor.

Konstantno pričamo o ravnopravnosti muškaraca i žena. Kako na to gledate?

Ravnopravnost žena je jedan od osnovnih ciljeva kojem Sarajevski otvoreni centar svojim radom teži. Žene su nažalost u nepovoljnom položaju u odnosu na muškarce. Žene čine samo trećinu radnika i radnica, iako su obrazovanije od muškaraca. Žene su slabije zastupljene na pozicijama moći – od zakonodavne do izvršne vlasti, pa sve do ključnih pozicija u privredi, ali i javnim preduzećima. Žene su često žrtve nasilja u porodici. Kako bi društvo u cjelosti moglo napredovati, važno je da se svi ovi, ali i drugi problemi uklone. Samo tada živjećemo svi zajedno srećniji, bogatiji i zadovoljniji.

Zašto je postalo loše reći da ste feminista, jeste li i vi jedan od njih?

Feminizam, kao ideja društvene ravnopravnosti, je uvijek bio marginalno pitanje u našem društvu. Nažalost, i velika većina žena u ženskom pokretu nije u stanju da se iskreno i otvoreno identifikuje sa feminizmom. Kao aktivista za ljudska prava žena, ali i svih drugih depriviligovanih grupa sebe smatram feministom. Mišljenja sam da sve dok muškarci ne postanu aktivni zagovornici rodne ravnopravnosti pozicija žene u našem društvu se neće značajno promijeniti.

Prava LGBTI osoba i prava žena su se našla kao jedna od diskriminatornih i upitnih u našem društvu. Zašto se ne podrazumijevaju i kako da se promijeni svijest ljudi?

LGBTI osobe, kao i žene, pružaju otpor patrijarhalnim ulogama koje im se nameću. Vjerske zajednice i tradicija su nažalost i dalje najveći neprijatelj ravnopravnosti. Svako od nas treba da pruža otpor, izgrađujući sebe, uvažajući različitost oko nas.

Ljubav je ljubav. Ne samo u sklopu različitih oblika podrške u zadnjem periodu zbog slučaja „Orlando“ već i u životu. Međutim, kako objasniti ljudima taj znak jednakosti?

Ljubav između dvije osobe postoji koliko postoji čovječanstvo. Pored heteroseksualne ljubavi oduvijek i u svim društvima prisutna je i istospolna ljubav. Sve dok se dvije osobe poštuju, vole i cijene, u dobru i zlu, njihov spol ne smije biti prepreka za njihovo prihvatanje.

SOC organizuje mnoštvo aktivnosti za mlade, između ostalog i „Akademiju ravnopravnosti“ kao i „Škole etičkog izvještavanja o LGBTI temama“. Postoji li promjena svijesti i koliko ste zadovoljni postignutim?

Sarajevski otvoreni centar u svome radu se fokusira na različite društvene grupe. Pored političarki i političara, kojima je namijenjen program Akademije ravnopravnosti, veliki dio naših programa namjenjen je novim generacijama. Vjerujemo da ukoliko narednih deset godina budemo radili sa mladim ljudima, da će se iz našeg rada iskristalizirati nove generacije lidera i liderki, aktivista i aktivistkinja, koji će doprinositi stvaranju boljeg bh. društva. Jako smo ponosni na naše jedinstvene obrazovne programe kao što je višemjesečna Feministička škola Žarana Papić i godišnje škole za novinare i novinarke i mlade pravnike i parvnice o pravima LGBTI osoba. Na jesen pokrećemo novi program – LGBTI aktivističku školu, te se nadamo da ćemo tako doprinijeti izgradnji LGBTI pokreta.

Patrijarhat u zajedništvu sa primitivizmom ograničava svaki oblik tolerancije i prihvatanja. Kako uvesti u društvo feminizam, toleranciju i ravnopravnost?

Promjene za društvo ravnopravnosti se odvijaju sporo i otežano. Cilj moga rada su uvijek bile male promjene, vjerujući da velike društvene promjene se mogu samo desiti ukoliko se iste zagovaraju od strane države i politike. Zbog toga ključna odgovornost ostaje na političkim partijama. Sve dok iste ne postanu baze za ravnopravnost, društvo se neće značajno promijeniti.

Gay pride. Koliko je on važan za LGBTI osobe i zašto treba da se održava?

LGBTI osobe, iako čine oko 10% stanovništva u svakoj državi na svijetu, su najnevidljivija društvena zajednica. LGBTI osobe, zajedno uz Rome i Romkinje, su ujedno najnepoželjnija manjinska grupa. Kako bi ukazali na svoje probleme i potrebe, LGBTI osobe i njihovi podržavatelji se često odlučuju za organizaciju javnih skupova. Gej prajdovi, parade ponosa, protestni maršovi su se ispostavili kao dobar i efikasan način kako se pažnja politike i društva uopšte može privući na probleme LGBTI zajednice. Zagrebački prajd, koji se održava više od petnaest godina, to potvrđuje. U proteklih petnaest godina ovaj skup izrastao je u ozbiljan društveni protest na kojem učestvuje više od 10.000 građana i građanki.

Nadležni organi su vam saveznici ili su još uvijek protivnici u promjeni svijesti?

Sarajevski otvoreni centar, kao rijetko koja organizacija u regiji, uspio je uspostaviti odličnu saradnju sa pojedinim institucijama. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, institucionalni mehanizmi za ravnopravnost spolova, poslanici i poslanice u državnom, entitetskim i kantonalnim parlamentima… svi oni su danas naši saradnici i podržavatelji. Ipak, odgovor institucija na neravnopravnost spolova i LGBTI osoba je i dalje slab. Velika većina institucija ne čini ništa kako bi se ovo stanje promjenilo, nego se odgovornost često projektuje na organizacije civilnog društva. I u ovom slučaju promjena mora krenuti iz političkih stranaka. Kada se u političkim stranakama kreira konzensus da ravnopravnost depriviligovanih ne smije biti tema koja se zanemaruje, institucije i nadležni organi će biti prisiljeni i obavezni da djeluju i rade na unapređenju prava LGBTI osoba i žena.

Čime se ponosite u našoj državi, a šta je ono što u Vama izaziva sram?

Ponosim se svim onim malim i nevidljivim ljudima koji svakodnevno doprinose kreiranju boljeg bosansko hercegovačkog društva. Ponosim se svim onim malim heroinama i herojima koji ovo društvo spašavaju od daljnjeg propadanja. S druge strane, sram i gađenje u meni izaziva velika većina licemjernih političara i političarki koji su prividno zainteresovani za kreiranje bolje države, a koji u stvari teže isključivo realizaciji individualnih interesa. Oni nisu lideri i liderke, oni nas ne vode nigdje, nego nas drže u statusu quo.

Znanje je najveća moć, a ujedno se do njega tokom života postepeno dolazi. Potiču li sve predrasude i stereotipi upravo iz neznanja? Kada početi sa edukacijom o ključnim temama?

Obrazovanje je stub svakog društva. Obrazovanje je nakon rata trebalo biti osnova reintegracije društva. Umjesto toga stvorili smo obrazovni sistem sa deset kantonalnih, jednim RS i jednim brčanskim modelom. Djecu dijelimo po torovima, te ih trujemo nacionalističkim politikama i zaostalim školskim programima. Zbog toga se velika većina vještina i znanja o drugom i drugačijem stiče van škole. Bojim se da smo u proteklih dvadeset godina obrazovali nove mlade ljude spremni za nove sukobe i mržnju, umjesto za prihvatanje manjinskih grupa, kao što su vjerske manjine, LGBTI osobe ili Romi i Romkinje.

Kome dugujete zahvalnost, jer je bio najveća podrška, a ko Vas motiviše i inspiriše za dalji rad?

Moja najveća podrška je moj partner i naš zajednički pas. U proteklih pet godina prošli smo kroz divna vremena, ali i teške periode, te se nadam da ćemo tako i nastaviti. Velika podrška su mi i moji suborci i suborkinje iz Sarajevskog otvorenog centra i malobrojnih organizacija civilnog društva, koji zajedno sa mnom rade za bolje sutra. Svi oni zajedno, njihovi uspjesi i rezultati, male promjene i mali koraci, motivišu me za daljnu borbu.

Šta poručujete svim čitateljkama Lole, a ujedno i svima koji prate ili će tek početi pratiti rad SOC-a?

Propitujte sebe, svoje stavove i odnose prema drugima. Činite dobre stvari čak i kada vam se dobro ne vraća. Praštajte, učite i, naravno, volite.