I evo ga odmah u uvodu – „Prestanite da jurite perfekciju Ivana. Naučite da živite dobro i kada je život dovoljno dobar, ili samo dobar.“

Da budem iskrena, na prvi pogled mi se učinilo banalnim. Perfekcija? Ja sam možda ambiciozna, to je moje pogonsko gorivo, ali ne osećam se kao perfekcionista? Međutim, terapeut mi je objasnio – perfekcionizam nije isto što i težnja ka velikim ambicijama.

Perfekcionizam je progonitelj, neprestano nas navodi da idemo napred, ali mi zapravo nikada ne stižemo do konačne destinacije. Takođe, ne dopušta nam mir pa čak i onda kada uradimo sve ono što je u našoj moći. Moram priznati, terapeut je bio u pravu.

PRIHVATANJE DOBROG

Bombarduju porukama o savršenim karijerama, porodicama, životima, savršenim telima i savršenim partnerima, prihvatiti „dovoljno dobro“ može delovati kao kapitulacija – i jeste na neki način. Ali ujedno, to je čin hrabrosti. Terapeut mi je sugerisao da prestanem da tražim „pravi trenutak“ ili „pravu verziju sebe“. Život se, rekao je, ne događa u savršenim uslovima. Život se događa sada, u svoj svojoj nesavršenosti.

Primena ovog saveta bila je revolucionarna. Pre nego što bih poslala rizičnu poruku, umesto da je čitam po peti put, rekla bih sebi: „Dovoljno je dobra.“ Kada bih se pogledala u ogledalo, umesto da lovim savršeni ugao, pomislila bih: „Ovo sam ja. I to je dovoljno.“ Malo po malo, oslobađala sam se osećajaja da nisam dovoljno dobra.

PERFECIONIZAM

Ono što je usledilo nakon što sam primenila samo taj jedan savet primetila sam dosta promena. Počela sam da uviđam koliko prostora perfekcionizam zauzima u našim životima i koliko nas često koči, a da toga ni sami nismo svesni. Perfekcionizam nije samo težnja da budemo najbolji, već i strah od greške, od osude, od ranjivosti. A istina je, greške nas uče, osuda nije kraj sveta, i ranjivost nas povezuje s drugima.

Nakon nekoliko meseci primene ovog saveta, počela sam da osećam novu vrstu slobode. Moje vreme, energija i pažnja više nisu bili usmereni na sitne korekcije, već na stvaranje, učenje i uživanje u životu. Uvela sam i nove navike jer se više nisam plašila da li ću biti dovoljno dobra. Naučila sam kako da kažem „ne“ projektima koji su me iscrpljivali, kako da postavim granice u odnosima i, što je najvažnije, kako da budem ljubazna prema sebi.

Nije ovo čarobna formula mog terapeuta.

I dalje se povremeno uhvatim kako preispitujem odluke ili težim ka idealu, u poslu, prijateljstvima, ljubavnim odnosima. Ali sada imam alat da, udahnem i podsetim se: „Dovoljno je dobro. I ja sam dovoljno dobra.“

Ako ste ikada osetili da stalno jurite, da živite pod težinom očekivanja koja možda ni ne pripadaju vama, predlažem da probate ovaj savet koji je meni terapeut dao. Možda nije vaša svrha da budete savršeni. Možda je vaša svrha da budete dovoljno dobri – i da u tome pronađete savršenstvo.

Izvor: buro247.rs

U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojeg je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati, uveo ga u kaligrafiju i to je bila sva imovina koju mu je ostavio kada je, u dubokoj starosti, umro.

Mladić je tugovao pored očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu: „Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Zapamti, dobro ih čuvaj. Kada ti jednog dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu otvori kada ti bude jako dobro.”

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakirao svoju zdjelu za hranu, štapiće, nekoliko komada odjeće i one dvije kutijice te krenuo u svijet zaraditi svoju porciju riže. Radio je najteže poslove kod gospodara koji su ga izrabljivali, spavao je vani… Zimi je bio sretan ako bi ga netko primio da prenoći na zemljanom podu zajedno sa stokom. Ubrzo je postao umoran, nesretan i beznadan. Nakon nekoliko godina takvog života, još uvijek je dobivao samo zdjelu riže dnevno. Na licu i rukama imao je duboke bore.

Tada su došle poplave. Jang-Ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opća glad i za mladića više nigdje nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i ledili ga mrazovi. Jednog se jutra probudio i vidio da mu je netko ukrao jedino što je imao – zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana… Niz lice mladića potekle su gorke suze; u očaju je odlučio ubiti se. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za predstojeći čin, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije kutijice naslijeđene od oca.

Otvorio je bijelu i u njoj ugledao malen rižin papir i… ništa više. Razmotao ga je i prepoznao očev rukopis. Pisalo je: „Ovo će proći!”

Shvativši ovo kao očev zalog za dalje življenje, nije se ubio. Uputio se prema obližnjem gradu. Na ulazu u grad sakupilo se mnoštvo nepismenih seljaka koji nisu mogli ući u grad, jer nitko nije umio pročitati što piše na velikoj ploči iznad velikih gradskih vrata. Mladić je prišao ploči i glasno im pročitao što piše. Ljudi su, zatim, ušli u grad. Ušao je i on.

Glas o ovom događaju stigao je do plemenskog starješine koji je odmah poslao svoga slugu da potraži mladića. Kad je sluga pronašao mladića, rekao mu je da njegovu gospodaru hitno treba pisar. Budući da je mladić znao i čitati i pisati, dobio je posao. Plemenski je starješina bio strog. Mladić je teško radio, ali mirnih ruku i čista srca. Ubrzo su mu počeli dolaziti nepoznati seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Strogi gradski starješina bio je pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao a ubrzo je za njega odvojio i dio u svojoj kući u kojem je mladić počeo živjeti.

Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je vlasnik malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, sve više je radio umjesto samog gradskog starješine koji je, star i onemoćao, svom mladom pisaru povjerio ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je mladić nedugo zatim oženio. Zajedno, u ljubavi i slozi, njih su dvoje rodili mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mladić je mnoge večeri provodio ispijajući čaj u prostorijama svog prelijepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom ili učeći svoje sinove kompliciranim kineskim slovima, čitajući Konfucija… Prvi put u životu bio je zaista sretan.

Jedne takve večeri, prisjetio se cijelog svog života: od najgore bijede, do potpune sreće. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da umre, sjetio se oca. A zatim se sjetio one druge kutije koju mu je dao otac … Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je, kao i u bijeloj kutiji, bio smotan komad rižinog papira. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano: „I ovo će proći.”

Izvor: ludens.media

Kroz tih desetak godina upoznala sam na stotine djevojaka i žena, i ponekog muškarca (da, bilo je i muškaraca katkad u dvorani što je bilo jako zanimljivo i zabavno) i s dobrim dijelom tih žena ostala sam barem u kontaktu, a s nekima postala bliska prijateljica.

Nerijetko mi se dogodi da me neka od njih traži savjet, pomoć ili me jednostavno želi vidjeti iako se više ne družimo dva ili tri puta tjedno. Tako mi se prije par dana javila jedna od dugogodišnjih vježbačica, tražila me pomoć. Napisala mi je što je problem i pitala mogu li ikako pronaći neki kontakt, savjet, bilo što jer je zbilja očajna. Rekoh da ću potražiti i da ću se javiti. Vjerojatno je pomislila da ništa od toga jer zna koliko sam zaposlena i da i sama imam svojih problema. Jer svi ih imamo.

Prošlo je nekoliko dana, ulovila sam sat vremena slobodno kod kuće i krenula istraživati. Rekoh, i mene to zanima, ne pomažem samo njoj nego svima koji će se možda naći u takvoj situaciji, a možda i ja sama za koju godinu. Zbilja me veseli naučiti nešto novo i upoznati nekog novog. Nakon par telefonskih poziva i divnih razgovora s dvjema ženama koje ne samo da su stručne nego su i izrazito tople i pristupačne, počela sam se tresti: “Jedva čekam da ovo javim Danijeli!” – pomislila sam.

Bila sam sretna kao da je netko meni pomogao, nisam dočekala nazvati ju i objasniti joj sve. Nije stigla doći do riječi, već je telefonirala dalje i dogovarala svoj termin pregleda.

Kasnije me nazvala i nije pronalazila riječi. Prvo smo samo disale na telefon i ponavljale: “Ajme! Ne vjerujem! Tako sam sretna! Hvala ti!” . I tako obje, naizmjence. Nakon nekoliko minuta, Danijela je izgovorila nešto što mi se urezalo i evo, stoji već skoro tjedan dana:

“Ja sam te pitala za pomoć, ali nisam vjerovala da ćeš to stvarno učiniti. Mislim, nismo se dugo vidjele. Neke ljude vidim svaki dan i ne pomognu mi. Stvarno stoji da će ti stranac prije pomoći nego prijatelj. Ne znam kako da ti se odužim!”

Nisam znala što reći. Iako sam ju apsolutno razumjela jer sam poznavala njenu situaciju smetalo me što ona nije jedina koja, nažalost, broji te zajedno provedene minute. Meni to ne znači ništa. Mogu s nekim biti čitav život jer se tako posložilo, ne znam, kolega na poslu, na faxu, rodbina i neću osjećati istu razinu bliskosti kao s nekima s kojima sam provela tek nekoliko dana.

Kao i gotovo uvijek u životu, u ovom konkretnom slučaju slijedila sam isključivo srce. Ako mogu pomoći, pomoći ću i to je jedino što osjećam u tom trenutku. Ne jednom sam ljudima pomogla da nađu posao, pisala im životopise i molbe za posao, razmjene, zvala doktore, dogovarala termine i slično. To je u mojoj prirodi. Reći će moj Šef – “To ti je tvoj  Mjesec u Ribama- karitativnost i humanitarnost.” Ne znam, ali ja stvarno volim pomoći. Naravno, ako mogu. I onda mi je čudno dobiti “Hvala!” ili bilo što više (katkad i materijalne stvari) jer je meni to došlo prirodno.

Nitko me nikad neće prisiliti ni na što pa tako ni da pomognem nekome kome ne mogu ili ne želim pomoći. Jer ima i toga. Dogodilo se ne jednom “Pomozi sirotu na svoju sramotu.”. Pronašla bih posao ljudima i onda bi se osramotili, ali i mene koja sam ih preporučila. I rekoh, neću više. Svatko ima određen broj pokušaja, radije pomognem kome zbilja treba, bez da sebi štetim odzimajući si vrijeme, energiju i kredibilitet.

Ja sam, svemu unatoč, klasa optimist i vjerujem u dobro u ljudima. Želim da je svima jednako dobro i da smo tu jedan za drugoga. Znam da tako možda ispadam naivna, nezrela i kako već sve ne, ali ne mogu niti želim protiv svoje prirode. Pomagat ću dokle god sam živa, udomljavat ću životinje, tražiti ljudima smještaj, doktore, davati savjete ako ih imam… I uvijek će mi biti čudno primiti za to poklon, zahvalu ili neke druge lijepe riječi jer meni je to, ponavljam,  normalno. Ne osjećam da sam učinila nešto drugačije.

Znam da nisam jedina, ali voljela bih da je više takvih. Svijet bi onda sigurno bio ljepše mjesto jer, govorim iz iskustva, “što zračiš to privlačiš.”

Do idućeg puta, otvorite oči i uši. I srce.

Zagrljaj,

A.

Kako su počele vrućine, sve više ljudi se žali da ih glavobolja podseti da nisu uneli dovoljno tečnosti. Iako su deca i stari posebno osetljivi, pokazalo se da kod žena čak i blaga dehidracija negativno utiče na raspoloženje, povećava zamor, smanjuje koncentraciju i izaziva glavobolje. S obzirom na to da lubenica u proseku sadrži čak 92% vode, priroda se pobrinula da nam ponudi sjajno voće za tople letnje dane. Ipak, osvežavajući miris i koncentracija vode su samo delić njenih kvaliteta.

Novi naučni dokazi svrstavaju je rame uz rame sa ostalim „super namirnicama“. U obilju fitonutrijenata iz lubenice, smatra se da su najvredniji sastojci: likopen, vitamin C, beta karoten, citrulin i vitamini B kompleksa. Broj 1 je, svakako, likopen za koji se dugo verovalo da postoji samo u paradajzu. Danas se zna da je lubenica još bogatiji izvor likopena i, za razliku od onog iz paradajza (koji se najbolje iskorišćava nakon kuvanja), likopen iz lubenice je dostupan i bez termičke obrade.

Likopen je moćan antioksidans koji se nedvosmisleno povezuje sa dobrim zdravljem srca i krvnih sudova. On deluje antiupalno, unapređuje imunitet, povećava čvrstinu kostiju i zaustavlja rast malignih ćelija pa se istražuje njegova efikasnost u prevenciji i terapiji karcinoma, pre svih prostate. Lubenica je bogat izvor citrulina koji širi krvne sudove i poboljšava njihovu funkciju, snižavajući krvni pritisak. Ova aminokiselina značajno ubrzava oporavak mišića pa se preporučuje da lubenicu uzmemo pre planiranog intenzivnog napora.

Sok lubenice je bogat i mineralima (kalijumom, magnezijumom i bakrom) pa je ovakva strategija naročito korisna za sportiste. Iako još uvek nismo sigurni da li je citrulin efikasno sredstvo za mršavljenje, postoje teorije da bi on mogao da smanji deponovanje masti u telu. Bez obzira na to, lubenica je siromašna kalorijama, a daje osećaj sitosti što je čini jednom od retkih poslastica koje možemo da konzumiramo „bez griže savesti“.

Pošto verovatno nikada neću naučiti kako odzvanja idealna lubenica, preskočiću praktične savete. Teoretski, pri odabiru je važno da znamo da su zreli plodovi i najhranljiviji, jer imaju najviše likopena. Iako je nepisano pravilo da srce lubenice dajemo najmlađima, bledi delovi kore takođe imaju veliku količinu hranljivih sastojaka. Pored toga, čišćenjem semenki, ne gubimo samo vreme već i mogućnost da unesemo gvožđe, cink i proteine u obliku u kome se izuzetno dobro iskorišćavaju u organizmu. Nažalost, semenke više nisu u modi. Ako je suditi po trendovima u Americi, gde je lubenica bez semenki dominantno zastupljena u prodavnicama, velika je verovatnoća da za samo par godina našim mališanima ni na kraj pameti neće padati šta predstavlja čuvena „puna škola đaka…“.

Preuzeto sa Allme Cosmetics, autorka: Dr Jelena Lazić