Dete (dve godine): Ugine joj ribica u akvarijumu, roditelj trči odmah da kupi drugu dok nije ni primetila, da ne bude tužna.

Dete (tri godine): Neće da krene iz parka, roditelj popušta i produžava – još 15 minuta, pa još 15…

Dete (četiri godine): Želi da mu kupite neku igračku. Vi kažete ne. Dete plače, histeriše i nastavlja tako i van prodavnice, pa do kuće gde možda i zaspi u suzama. Dok spava, vi se sažalite i odete nazad u prodavnicu po igračku.

Dete (pet godina): Na svako pitanje zašto nešto mora, odgovor je zato sto sam ja tako rekao/rekla. Ni za šta se dete ne pita i ništa se ne objašnjava.

Dete (šest godina): Želi pametni satić jer ”Ali mama, svi imaju!”. Roditelj pristaje i kupuje da ne bi njegovo dete bilo jedino koje nema.

Dete (sedam godina): Seti se pred spavanje da nije uradio domaći iz likovnog. Roditelj ga smešta u krevet i radi domaći.

Dete (8 godina): Roditelj ga tera da ide u muzičku školu ili na određeni sport, iako dete jasno govori da nije zainteresovano za muziku ni za taj sport.

Dete (9 godina): Tražite da spremi svoju sobu. Dete odlaže, gnjavi, izbegava. Na kraju ne možete više da gledate i spremite je vi sami.

Dete (10 godina): Želi nove hit ultra skupe patike, dobije ih. Želi da igra igrice u 10 uveče, dozvoljeno mu je. Krene u školu i zaboravi domaći, roditelj trči da mu donese.

Dete (11 godina): Nije dobio medalju na takmičenju, vi smatrate da je trebalo više da se trudi. “Nisi dovoljno trenirao, vidiš kako si lenj“.

Dete (12 godina): Postigne najviše koševa na turniru, postaje centar sveta roditelja, izvor ponosa i hvale.

Dete (13 godina): Skuplja lajkove na svom IG/TikTok profilu, roditelj ponosan svima prča.

Dete (14 godina): Kažnjena je svaki put kada dobije ocenu manje od odlične.

Dete (15 godina): Traži i dobije novi telefon, ali nezadovoljno što nije dobio najnoviji model ili određene boje.

Dete (16 godina): Izlazi sa društvom i dozvoljeno joj da ostaje dok god želi.

Dete (17 godina): Dobija ukor u školi zbog ponašanja. Roditelj angažuje advokata koji šalje preteće pismo školi.

Dete (18 godina): Dobije napad besa kada mu ne roditelj ne dozvoli da vozi automobil van grada ili da ide na more kolima.

Odrasla osoba: Kada joj ukažete da je njegovo/njeno ponašanje problematično, sporno, protivzakonito i (ili) da Vam ono smeta: „Znaš li ti ko sam ja?!“

Kada su ovakvi oblici vaspitanja modus operandi u životu deteta (u kombinaciji sa onim iz prvog teksta), onda je to recept za problematicno ponašanje u odraslom dobu. Kada se dete odgaja bez granica, kada dobija sve što hoće, kada je prezaštićeno, ili suprotno kada nema prava glasa u vezi sopstvenog izbora, kada oseća da je njegova vrednost bazirana na onome što radi (ocene/medalje/lajkovi), a ne na onome što jeste, kada mu nije dozvoljeno da oseti tugu, razočarenje ili posledice svog (ne)rada i ponašanja, ono izraste u osobu gladnu dokazivanja i hvale koja misli da joj je svet dužan sve što zamisli. Ovo je ono što se na engleskom zove „entitlement“ i njegovi koreni leže u ranom detinjstvu i vaspitno-pedagoškim metodama sa kojima je odraslo. Dr Ramani, svetski poznati klinički psiholog je rekla „Narcizam je nusproizvod roditeljstva; narcisti se stvaraju, oni se ne rađaju“.

Autor: Lidija Smirnov, roditelj, pedagog, prof. engleskog jezika

U svakodnevnom životu postoje dvije vrste sebičnosti. Prva je ona kad vam nije stalo ni do koga i ni do čega, a drugi oblik sebičnosti je onaj kad dozvolite sebi da zahtijevate ono što vam je potrebno.

Prvi oblik sebičnosti ima lošu reputaciju, a ovaj drugi je u stvari samo artikulisanje i prioritiziranje potreba.

Mi ne razumijemo potpuno vrijednost koju sebičnost nosi. Ovo nije iznenađujuće s obzirom na to da su sve velike religije proglasile sebičnost za grijeh, a ljubaznost se slavi kao ultimativna vrlina.

Međutim, nekad treba da povučemo ručnu jer se često desi da zanemarimo sebe i svoje potrebe. Da, treba da se odnosimo ljubazno prema drugima, ali treba i da naučimo kada je trenutak da postavimo sebe na prvo mjesto.

Nije u redu da se vodimo samo principima sebičnosti, ali uvijek zanemarivati sebe nije rješenje. Ako nismo naučili tražiti ono što želimo – to znači da nikada nećemo to ni dobiti.

Ili će nam se desiti da taložimo frustracije sve dok jednom ne stignemo do tačke ključanja. Mi se trudimo da budemo dobri i da budemo tu za druge – ali se u stvari iscrpljujemo do krajnjih granica. Mi više nemamo šta da ponudimo drugima i često nam se desi da istresemo sve svoje frustracije na članove porodice.

Psiholog Scott Barry Kaufman smatra da postoji razlika između ,,zdrave sebičnosti” i ,,nezdrave sebičnosti”. Zdrava sebičnost podrazumijeva ljubav prema sebi. Kaufman je osmislio Skalu Zdrave Sebičnosti pomoću koje možemo izmjeriti do koje mjere smo ,,zdravo sebični”.

Skala nas uči postavljanju granica i samopoštovanju; brizi o sebi; sebičnosti koja neće povrjieđivati druge; uči nas da dozvolimo sebi da uživamo u stvarima i prioritiziramo lične projekte.

Kada je Kaufman istraživao kako život izgleda kada ljude ispunjavaju ove kriterijume – saznao je da su zadovoljstvo životom i psihička adaptibilnost na visokom nivou. Ljudi koji su zdravo sebični su obično ponosni na svoje uspjehe i manje skloni agresivnoj dominaciji nad drugima. Takođe su spremniji da pomažu drugima bez očekivanja da će dobiti nešto zauzvrat.

Dalai Lama ovu vještinu zove mudrom sebičnošću – vrsta prosvijetljenosti koja vidi ličnu korist u pomaganju drugima, a istovremeno ne zapostavlja svoje potrebe. Dan Harris, podcaster, kaže: ,,Toplina i saosjećanje se kreću u svim smjerovima”.

Zamagaljene su granice između sebičnosti, egocentričnosti, bezrezervne empatije i altruizma. Ovi pojmovi nisu u opoziciji; oni su dio jednog kontinuuma.

Biti sebičan dovoljno da ste u stanju da brinete o drugima znači biti altruističan; biti toliko saosjećajan da ste spremni da preuzmite obaveze od svih, a onda u toku porodičnog ručka podsjetite sve da ste vi sve uradili – iz bezrezervne predanosti drugima do egocentričnosti -kratak je put.

Ali kako da ovo promijenimo? Ovo je posebno teško za žene i za ljude koji pripadaju marginalizovanim grupama. Način odgajanja djece je drugačiji nego ikad prije u istoriji. Naša očekivanja su samo rasla, a istovremeno sve više i više roditelja ulazi na tržište rada.

Istraživanje iz Economista kaže da žene provode duplo više vremena sa svojom djecom nego što je to bio slučaj prije 50 godina; u slučaju očeva, to vrijeme je učetvorostručeno. 1975. godine samo polovina radno sposobnih žena bila je zaposlena.

Danas je gotovo nemoguće računati na to da će jedan roditelj neprestano biti kod kuće. Ovo je dobar početni argument za skraćeno radno vrijeme i bolje radne uslove. Kada ste preopterećeni, kao mnogo žene danas, teško je tražiti ono šta želimo, a teško je i znati šta je to što nam je potrebno.

Teško je vidjeti prednost brige o sebi jer živimo u kulturi koja je opsjednuta produktivnošću i koja isključivo vrednuje stvari koje su vidljive i imaju direktne rezultate. Naša kultura slavi konstruktivan odmor – konzumerističke prakse poput odlaska na masažu ili kupovanje skupih kozmetičkih proizvoda.

Istraživanje koje je vodio Selin Malkov sa Ohio State University, iz 2021. godine, bavilo se našom percepcijom ,,vremena za odmor”. Više smo podložni anksioznosti i lošem raspoloženju ako vrijeme za odmor posmatramo kao nepotrebno i beskorisno.

Zdrava sebičnost počinje sa jednom riječi – NE.

Mnogi od nas nisu naučili da postavljamo granice. Ammanda Major, seks terapeutkinja, smatra: ,,Ljudi treba da nauče da kažu ne. Zanimljivo je razmišljati zašto je ovo ljudima izuzetno teško. Često se razlog krije u našem odrastanju.

Dok odrastamo mi preuzimamo razne uloge. Mi nismo svjesni ovoga, ali možda ste odrastali bivajući osoba čija je uloga bila da zaštiti sve druge članove porodice. Ili ste možda odrastali kao osoba koja radi sve za druge.

Prvi korak je svakako razumjeti vašu ličnu porodičnu istoriju. Da li strahujem da se neću sviđati drugima? Da li se bojim da ću uvrijediti nekoga? Da li se bojim da će misliti da ih ne volim? Da li će u školi misliti da sam užasan roditelj?“.

Kada se trudimo da usrećimo sve ,,mi zaboravljamo na naše granice i često se nalazimo u situacijama u kojima smo frustrirani i ljuti zbog naše nemogućnosti da kažemo ne“. ,,Ako naučimo da kažemo NE tako da ne uvrijedimo druge, ali isto tako prihvatimo mogućnost da se i to može desiti – onda smo usavršili jednu vještinu koja će nam pomoći kroz život“.

Učenje postavljanja granica, kao i sve druge vještine, zahtjeva praksu. ,,Možda će vam se učiniti kontraintuitivno prvi put. Desiće vam se sigurno da vas ljudi doživljavaju drugačije, a to je dobro jer znači da će se i oni morati promijeniti.

I na ovo ćete se morati naviknuti. Ako neprestano govorite DA jer volite taj osjećaj kada su drugi zadovoljni s vama i kada vas obasipaju pohvalama – onda ćete morati da probate da živite bez toga i da vidite kako to izgleda“.

S druge strane, istraživanja su pokazala da zadovoljavanje vlastitih potreba utiče pozitivno i na sve druge ljude oko vas. ,,Moramo da se prisjetimo da smo mi glavni lik u našoj priči i da će naša lična sreća i optimizam uticati pozitivno na sve ljude s kojima stupimo u kontakt“.

Nekad će drugi tumačiti naše ponašanje kao sebično ako se odlučimo da uzmemo vikend za sebe, napustimo posao ili se preselimo na drugi kontinent. Vrijeme je da promijenimo perspektivu. Vrijeme je da evaluiramo pojam sebičnosti. Nema ništa loše u tome što želimo da promijenimo stvari.

Kako biti sebičan na zdrav način kada…

…vaš bivši hoće da ostanete prijatelji

,,Zna biti izuzetno teško postaviti granice u vezi, ali moramo se podsjetiti da je u redu da ne ispunjavamo tuđe potrebe i dozvoljeno nam je da tugujemo za odnosom za koji mislimo da nije u našem najboljem interesu“ – kaže psihološkinja Marianne Trent. Ako se odlučite da ostane prijateljice s bivšim – ,,prolongirate proces zacjeljivanja, kao i agoniju”.

Nije u pitanju samo vaša uznemirenost već ,u isto vrijeme, vi ,,otežavate svojim partnerima da krenu dalje. Ako imate djecu zajedno, pokušajte da održavate otvorenim kanale komunikacije koja se isključivo svodi na potrebe vaše djece. Pored toga, niste dužni da uradite bilo šta drugo”.

…škola vaše djece zahtjeva puno od vas

Svaki roditelj koji se našao u WhatsApp grupi zna koliko iscrpljujuće može biti pratiti sve školske aktivnosti.

,,Možete se osjećati izolovano ako svaki drugi roditelj ima vremena i energije da pomogne oko kostima za maskenbal. Radim dva posla i nekad ne stižem da ispunim sve zahtjeve. Major kaže ,,Budite asertivni u komunikaciji s školom. Recite im da želite da budete od pomoći koliko možete“. Na ovaj način pokazujete spremnost da budete od pomoći i dio zajednice, ali u isto vrijeme šaljete poruku da imate svoje granice i limitirani kapacitet energije“.

Za mene je samorefleksija bila ključan korak.  Morala sam da preispitam sve poruke koje sam usvojila na subliminalnom nivou. Ove poruka sam dobijala kroz društvene mreže – fotografije nestvarno lijepe djece i šarmantnih roditelje, zatim kroz knjige o nježnom roditeljstvu koje sam čitala pred spavanje.

Jednom kad sam shvatila da je težina očekivanja interna stvar, onda sam bila sposobna i da promijenim stvari.

…kada shvatite da ste postali organizator na vašem poslu

Ako ste se prihvatili organizacije svih događaja na poslu, u krugu porodice i u vašem krugu prijatelja – šta da uradite? Major kaže: ,, Unaprijed im saopštite: septembar je i znam da sam ja taj koji inače organizuje zabavu, ali ove godine imam previše obaveze i odlučio sam da me neko drugi odmijeni“.

Ovo je naravno mnogo komplikovanije ako imate šefa koji vas tjera u ulogu koja nije u opisu vašeg posla. ,,Ako ste vi uvijek osoba koja kupuje rođendanske torte, a niko ne pita vaše kolege da to isto urade, onda je možda u pitanju mobing ili diskriminacija na polnoj osnovi.

Želimo da osnažimo ljude da progovore i da se zauzmu za sebe, ali postoji kontekst u kojem možete izgubiti posao ako se zauzmete za sebe“. U ovom slučaju predlažemo da se posavjetujete s nekim iz ljudskih resursa ili da pitate mentora za savjet.

..kada ne želite da imate seks

Ako vam je život haotičan i stresan, u redu je da seks sačeka neko vrijeme. Možda ste preumorni. Možda osjećate da jedva preživljavate. Možda ste proveli čitav dan s djecom koja se plazaju po vama i posljednja stvar koju želite je još jedno tijelo na vama. ,,Vaši osjećaji su legitimni. Mi imamo pravo da kažemo ne. Nemoguće je osjetiti uzbuđenje kada osjetite stres.

Nonstop slušamo priče o tome koliko je seks važan, posebno u dugim vezama, ali je potpuno normalno za parove da prolaze kroz faze kada im je seks manje važan.

Ponekad nam ne izostaje motivacije. Major kaže: ,,Šta ako imamo trogodišnjaka koji je upravo povratio ili šta ako ste izgubili posao? Ako spavate zajedno i razmjenjujete dodire – to može biti početak. Nekad male stvari, kao kad vas neko pita kako je prošao vaš dan, mogu napraviti veliku razliku.

..kada vaš prijatelj odluči da očekuje mnogo više od vas

Kada sam bio na univerzitetu imao sam stariju prijateljicu koja je živjela u studentskom domu kod koje bi često svraćao. Ovo je polako izluđivalo moju prijateljicu i u jednom trenutku mi je rekla da bi željela da to prestanem da radim. Povrijedila mi je osjećanja, ali to je bilo nužno. ,,Ovo znači biti aktivan u odnosu i ne dopustiti da se stvari dešavaju mimo nas“.

Obično postoje uzroci promjena ponašanja kod vaših prijatelja. ,,Možda su stvari nestabilne na poslu ili u njihovoj vezi“. Major preporučuje da pokažemo iskreno interesovanje, a ne iritaciju njihovom promjenom u ponašanju.

,,Šta se promijenilo za njih? Da li se osjećaju ranjivo i da li im je potrebno više ljubavi od njihovog bliskog prijatelja?

Imate svako pravo da im kažete da volite da se družite s njima, ali da tražite od njih da najave svoj dolazak. Dozvoljeno je da prerastete odnos, posebno ako je odnos zamarajući ili jednostran“ – kaže Trent.

,,Preuzmite kontrolu i odlučite da li odnos i dalje funkcioniše za vas. U redu je da prekinete vezu, kao i prijateljstvo”.

Prevela: Iris Janković

Ova godina je ljudima oko mene, pa i meni samoj, donijela pregršt radovanja koja su stigla u plačljivim i sanjivim paketićima. Svi dragi ljudi dobili su, ili očekuju bebu. I Bog mi je svjedok da me je njihova sreća dirnula do suza, onih radosnica, kada plačete jer ne znate šta da radite sa nekom milinom koja vam grije srce. Ali, negdje u najdubljem kutku mene, javila mi se svaki put ona sjeta, ona želja da budem jedna od njih i onaj mali crv koji postavlja pitanje zašto je nekome sve tako lako a nekome ne.

Mjesecima unazad moje srce i moja glava sukobljavaju se oko istog pitanja: uraditi visokorizičnu vantjelesnu oplodnju ili ne? I mjesecima nemam odgovor na to pitanje. Srce mi kaže da je svaka bol i svaki napor vrijedan tih malih nespretnih koraka i zagrljaja, da ne postoji ništa na svijetu toliko veliko kao radost rađanja novog života. Glava mi kaže da sva radost rađanja novog života nije toliko velika da bi pokrila svu patnju koju će prouzrokovati i tom novom životu i ljudima oko njega, ukoliko se meni nešto desi.

I tako iz dana u dan, bolje reći iz noći u noć, u meni previranja, račvanja, pretapanja i stapanja, a ne znam ni iz čega ni u šta. Koliko god razmišljala, koliko god puta lice oprala suzama, vraćam se na dilemu šta je manje sebično: ne rađati uopšte ili rađati po cijenu života? Svake noći, kada spustim glavu na jastuk, stupam na pozornicu bola, na nekim klimavim daskama i žongliram osjećajima i prognozama. I svaki put se probudim umorna, sa nadom da ću prevariti život i sopstvene odluke kao stari kockar kada blefira sa loše podijeljenim kartama i nada se da ga neće “uhvatiti”.

Često pomislim da je ovo neko ludo vrijeme rašivanja, da će vrijeme za zašivanje svih rana tek doći i da će svaka odluka da se pokaže sama od sebe. A onda mi biološki sat kucne na uho i kaže da nemam vremena za čekanje odluka koje ne znaju na koju stranu da prevagnu. Da moram sama. Da je samo do mene. Ali odluku ne donosim. Kako je lako bilo te 2011. godine reći “prepolovite me i vadite životinju iz mene”. I kako je teško danas reći “da, prihvatam svaki rizik i želim da pokušam sa vantjelesnom oplodnjom”.

A zašto je teško? Zato što u pitanju nisam samo ja. Zato što se ne radi samo o mom životu. Zato što moja želja da mi pod srcem kucaju neki sitni ubrzani otkucaji ne smije biti važnija od života tih istih malih otkucaja i života onoga ko će se o tim malim otkucajima brinuti. I zato što se bojim, ne za sebe, bojim se haosa koji mogu napraviti i otići. Bojim se, kako kažu naši stari, “izazivati đav'la”.

Ali ova priča nije o meni. Bar nije samo o meni. Ja ću svoje bitke da bijem sama sa sobom, dok se ne porazim ili ne pobijedim. Ova je priča o nama svima, o našem zadiranju u privatnost, o našem neimanju osjećaja za tuđu bol. O jednom tekstu i komentarima ispod njega zbog kojih sam plakala nad našom siromašnom empatijom i stidila se pomalo što sam i ja žena.

Sjećate li se teksta od prije nekoliko dana o ženi koja je za vrijeme trudnoće primala hemoterapije i rodila zdravu bebu? Sjećate li se njenog zaključka da je posteljica sačuvala život u njoj? Ja se sjećam. I zavidim joj. Na sreći, na hrabrosti, na volji, na tome što može da kaže: usudila sam se. Jer ja ne znam da li bih se usudila.

Abortus ne podržavam, ne znam kako bih živjela sa tim na savjesti. Ali ne znam ni kako bih umrla kriveći se što porodicu ostavljam bez stuba. Ne znam. I zato nisam imala mišljenje, nisam imala komentar.

Ali mnoge jesu, ne znajući kroz šta zapravo prolazimo mi koji primamo hemoterapije, koliko otrova u sebe unesemo. Da li znate da me tri godine poslije kraja liječenja nijedan komarac nije ugrizao? Da li znate kako smrdi koža u vrijeme hemoterapija? Da li znate kako se kiselo znojite i godinama poslije hemoterapija? Da li znate da hemoterapije ponekad mogu i da ubiju ljude? Ne, ne znate. Na sreću.

I želim da što manje vas sazna sve to. Ali vam želim i da razmislite prije nego date sud ili pohvalu o nečemu o čemu ne znate ništa. Tako vam svega, ne osuđujte žene koje kažu da bi se bojale uraditi isto što i heroina iz gornjih redova. Tako vam svega, ne vodite se hrabrošću pojedinca. To što je ona uradila je za naklon do poda, ali ne tvrdite da biste uradile isto.

Jer ne znate, kao što ni sama ne znam. Jer ne znate koliko jutara se ona probudila sa mučninom ne znajući da li je trudnička ili bolesnička. Ne znate ni da li je svaki dan uopšte mogla ustati iz kreveta. Ne znate ni da li se u nekom trenutku osjećala kao da više nema snage. Ne znate. Ne zna niko do ona sama. Zato neke stvari ostavite po strani, ne pišite, ne govorite.

I nikako i nikada ne spominjite riječ sebičnost, ne bacajte kamen koji bi vam se mogao vratiti ako bumerang.