Sa popularnim glumačkim dvojcem Sašom Baronom Koenom i Rozamund Pajk u glavnim ulogama, film kombinuje satiru, radnu komediju i društveni komentar kroz priču o zamjeni rodnih uloga.

Režiserka filma je Tea Šarok, a inspirisan je francuskim filmom “I Am Not an Easy Man”.

O čemu se radi u filmu?

Priča prati Damijena Saksa, uspješnog i narcisoidnog direktora marketinške agencije koji uživa privilegovan položaj u poslovnom svijetu kojim dominiraju muškarci.

On je oličenje modernog korporativnog alfa mužjaka – samouvjeren, manipulativan i uvjeren da mu moć prirodno pripada.

Njegov život se naglo mijenja nakon bizarne nesreće zbog koje pada u komu i budi se u paralelnom svijetu gde žene dominiraju svim društvenim, političkim i poslovnim strukturama.

U toj novoj stvarnosti muškarci zauzimaju marginalizovane pozicije.

Tako je njegova nekada potcijenjena zaposlena Aleks Foks sada moćna poslovna liderka, bivša recepcionerka Felisiti vodi kompaniju kao direktorka pred penzijom, dok čistačica Glenda ispada vlasnica velikog poslovnog carstva.

Glumačka postava i scenario

Pored Saše Barona Koena kao Damijena i Rozamund Pajk kao Aleks Foks, glume i Ričard E. Grant, Emili Mortimer, Čarls Dens, Fiona Šo i Ketrin Hanter. Scenario potpisuju Natali Krinski, Sinsko Pol i Kejti Silberman.

Kritike

Većina kritičara smatra da film ima zanimljivu ideju – svijet u kojem su rodne uloge obrnute – ali da tu premisu brzo iscrpljuje. Kritike se najčešće odnose na predvidljiv humor, ponavljanje istih šala i zastarjelu satiru.

The Guardian ga opisuje kao “zamorno nesmiješan”, dok Variety navodi da se previše oslanja na stare obrasce.

Sličan ton imaju i RogerEbert.com i TheWrap, koji ističu da film povremeno pogađa poentu o seksizmu, ali da ga površna izvedba čini slabim.

Ipak, većina kritičara hvali glumačku postavu, posebno Rozamund Pajk, dok su reakcije na Sašu Barona Koena podijeljene, prenosi B92.

The Hollywood Reporter navodi da film ima nekoliko dobrih gegova, ali ga opisuje kao “beznadežno staromodan”.

Na IMDb-u film trenutno ima ocjenu 5.9/10.

“Ladies First” je dostupan na Netflixu od 22. maja.

Nezavisne

Dobijem uvijek iste komentare: Ne postoje li važnije stvari oko kojih bismo trebali brinuti? Možda smo samo preosjetljive, jesmo li sigurne da smo racionalne po pitanju svojih problema?

Svaki put isto.

Okretanje u prepunom klubu da bismo shvatile koji nas je to kreten upravo uhvatio za stražnjicu.

A čak i da shvatimo ko je, vjerovatno nećemo reći ništa, jer šta ćemo, žene smo.

Pozdravljanje znanih i neznanih muškaraca, samo zato da ne pomisle kako smo previše umišljene da ih nećemo pozdraviti.

Ne govorimo prijateljima, roditeljima i muževima, jer realno govoreći, to je naša svakodnevica.

Koja nekada preraste u zlostavljanja, uvrede i silovanja.

To su priče koje pričamo tada. Tek tada, kada postanu alarmantne i kada nas dovedu u opasnost.

Slušajte, jer postoji mnogo žena koje su zlostavljane, silovane, ali i povrijeđene na dnevnom nivou. A ona zna da postoji opasnost da se to desi i njoj.

Slušajte, jer čak i najobičniji komentar nekog nepoznatog muškarca može izazvati strah kod nje.

Slušajte, jer ništa loše se nije desilo onima koji slušaju, ali se desilo onima koji ne čuju, kao i onima koji se ne čuju.

Jednostavno slušajte, dok nije kasno.

Tekst preuzet sa Huffington posta i prilagođen.

Ove godine izašao je dokumentarac koji otkriva mračnu stranu dječje televizije “Quiet on Set: The Dark Side of Kids TV”. Odmah nakon izlaska dokumentarac je digao prašinu.

Dokumentarac “Quiet on Set” u četiri dijela otkriva toksično okruženje iza omiljenih Nickelodeonovih serija tijekom 90-ih i 2000-tih. Najviše se fokusira na jednu osobu, Dana Šhneidera. Naime, on je bio producent na “Nickelodeonu” koji je zaslužan za stvaranje njihovih najpoznatijih serija.

Zvali su ga ‘zlatnim dečkom Nickelodeona‘ jer je s tim serijama revitalizirao program te učinio Amandu Bines, Arianu Grande, Džejmi Lin Spirs i Viktoriju Džastis zvijezdama, između ostalih. No, od 2018. godine stižu optužbe njegovog lošeg ponašanja prema zaposlenicima kao i seksualnog zlostavljanja. Upravo te optuže razotkriva i istražuje novi dokumentarac.

“Quiet on Set” razotkriva optužbe seksizma, rasizma, zlostavljanja i neprimjerenog ponašanja s maloljetnicima. U traileru koji je izašao vide se i neke ključne osobe koje su radile na “Nickelodeonu” koji su izašli sa svojim pričama. Među njima je i glumica Aleksa Nikolas koja u traileru kaže kako je čekala 17 godina za ovu priliku. Naime, Nikolas je glumila u seriji “Zoey 101”, a odavno priča o maltretiranju kojeg je trpjela na “Nickelodeonu”. Izjavila je kako je Šhneider zahtijevao biti na svim njezinim probama kostima za set te kako bi često bio u sobi za presvlačenje s njom dok je imala samo 12 godina.

U dokumentarcu ćemo vidjeti i glumce drugih “Nickelodeonovih” serija, scenariste kao roditelje bivših dječjih glumaca koji već godinama pokušavaju dobiti pravdu za to kako su im djeca bila tretirana.

Ni veće istine ni češće fraze u srpskom jeziku.

Kad objavite da čekate bebu – samo nek je živo i zdravo.

Kad se žalite što ne spava noću, što neće da jede, što ne voli vrtić, što hoće samo kod mame – ma nek je samo živo i zdravo.

Kad ste trudni prvi put pa vas pitaju čekate li devojčicu ili dečaka, a vi kažete dečaka – “Ooo, prvo, pa muško!”. Ali, ako kažete devojčicu? Nek je živo i zdravo. Ko veli, pa šta sad, to je što je, nek je BAR živo i zdravo, ako već nije muško.

Duboko, preduboko ukorenjene tradicionalne vrednosti (a kad kažete tradicija to je obavezno sinonim za nešto dobro) u našem društvu stvorile su tu podelu. Fraza “prvo, pa žensko” ne postoji. Ako bi je neko i izgovorio, možda bi bila shvaćena kao šala, teško kao čestitka.

Ali je zato tu druga. Žensko dete, tuđa kuća. Još jedna tradicionalna “mudra” misao. Ćerka će otići, napustiti roditeljsku kuću i brinuti o nekom drugom. Samo što to, odavno već, nije tako. Ali je opet nekako to muško dete san većine očeva, a usudiću se da kažem i mnogih majki. Ta potreba za produžetkom vrste, ali one koja će nastaviti lozu noseći isto prezime može se pripisati samo nekoj egoističnoj potrebi da moje ime nastavi da živi i kad mene ne bude.

Kad govorimo o prezimenu, tradicija nalaže da se žena odrekne svog prezimena koje joj je na rođenju s ljubavlju dato. Da kaže – to mi prezime više ne treba, nije mi važno, uzeću drugo, kao svaka dobra žena. Ako, pak, odluči da učini drugačije, onda je ona feministkinja (što je, naravno, loše), “izigrava” neku modernu ženu umesto da poštuje tradiciju i često na leđima nosi breme osude nove porodice koju je udajom dobila.

Deca će, takođe, razume se, nositi očevo prezime. Majka će ih nositi, roditi, dojiti i, nećemo se pretvarati da nije tako – brinuti o njima u 90% slučajeva, ali će oni poneti samo očevo prezime. I to je, pobogu, tradicija.

A tradicija se mora poštovati jer su to, valjda, jedine prave vrednosti. Zamišljam pakao kroz koji bi prošao muškarac koji bi uzeo ženino prezime. A onda pomislim na one koji tvrde da su muškarci i žene danas ravnopravni.

Biti žena, čak ni u ovom modernom društvu, nije privilegija. Jer i u 21. veku, ako u stomaku nosite ili ste tek rodili devojčicu, možete očekivati da čujete:

• Drugo će biti drugo (ako je prvo dete)
• Sad morate treće (ako imate dve devojčice)
• Biće treće muško
• Sad moraš na popravni
• Nema veze, SAMO NEK JE ŽIVO I ZDRAVO

Nastavi niz. Ili bolje nemoj. Dovoljno će biti da svoju ćerku odgajiš tako da, u društvu naklonjenom muškarcima učini makar jedan mali korak koji će tu razliku smanjiti.

• Da bude samostalna.
• Da ne pristaje na “ćuti, dobar je kakvih ima”.
• Da veruje da može sve. Isto kao i muškarci. Da zaslužuje istu platu, isti tretman, isto poštovanje.
• Da slobodno zadrži svoje prezime, ako joj je tako draže.
• Da ne pristaje na bilo šta što joj ne prija.
• Da niko nije vredan toga da se odrekne sebe.

I to će biti veliki korak. I za nju i za čovečanstvo.

Autorka:

Većina nas svjesna je da seksizam postoji, ali često nam se čini da se radi o nekom nevidljivom čudovištu koje je nemoguće kontrolisati. U nastavku vam predstavljamo pet dama iz Holivuda koje su se javno suprostavile seksizmu.

Dženifer Lorens (Jennifer Lawrence)

Kada su Sony-jevi E-mailovi hakovani, svijet je saznao da Dženifer Lorens zarađuje znatno manje za ulogu u filmu “Američka prevara” (“American Hustle”) od njenih muških kolega, uprkos činjenici da je za nominovana za nagrade Zlatni globus i Oskar te osvojila Zlatni globus za najbolju sporednu glumicu. Situacija je bila značajno drugačija već pri snimanju narednog filma “Putnici” (“Passengers”) za koji je navodno zaradila duplo veći iznos od muškog kolege Krisa Prata (Chris Pratt). Njen komentar na cijelu situaciju bio je: “Ako radite isti posao, onda trebate biti kompenzovani i tretirani na isti način”.

Studija iz 2019. godine otkrila je vezu između seksizma i seksualnog napada. Ljudi koji su podržavali seksizam bili su oni koji prenose krivicu za seksualni napad na žrtvu, a ne na počinioca.

Medijska slika žene u Srbiji je knjiški primer seksizma. Patrijarhalni sistem ženu čini podređenom muškarcu. Ona treba da zadivi, oduševi, uzdigne muškarca. Znate one komentare “nemoj da se pored tebe oseća manje muško”? Dakle, nikako nemojte dozvoliti da je muškarac pored vas manje obrazovan, manje uspešan, manje šta god. Ukratko, preuzmite odgovornost za ono što nikako ne treba da bude vaša odgovornost i obavezno umanjite svoje kvalitete.

Zbog takvih društvenih navika žena se često svodi na objekat. Kada pogledate tekstove u novinama, oni su slika i prilika seksizma. Jedan od njih je slučaj koji zasigurno niste propustili, a vratiće nas na početak pandmije virusa korona i pojavljivanje doktorke Darije Kisić Tepavčević. Da li se sećate komentara akonto njenog izgleda, doteranosti, uvek isfenirane i ofarbane kose? Zbog čega se rad jedne stručnjakinje zanemaruje i u prvi plan stavlja njen fizički izgled?

Ili, recimo, koliko ste puta čuli komentar “bitno da si nokte sredila” – kada Y osoba nije zadovoljna nekom uslugom u pošti, prodavnici, banci. Znam da nikada nisam čula “bitno da si bradu uredio”. I tu nastaje problem. Ne smemo dovoditi u vezu nečiji izgled i stručnost – pravilo važi za oba pola.

Opaske na račun fizičkog izgleda nisu kompliment.

Imaš muški humor – nije kompliment. 

Ona je brat – nije kompliment.

Dobro voziš za jednu ženu – nije kompliment.

Ponašaj se više kao dama – nije savet. To je seksizam.

Uvrede ne smemo posmatrati kao nešto normalno i prihvatljivo jer to nisu. Uvrede su seksizam, baš kao i pretnje nekome zbog prkošenja rodnim normama.

Seksizam je kada tretirate ljude kao podređene na osnovu njihovog pola.

Kada verujete da su žrtve seksualnog nasilja „to same tražile“ zbog njihovog ponašanja ili odeće.

Kada vrednujete ženu na osnovu toga da li je ili nije majka ili supruga.

Kada verujete da žena ne treba da radi nešto zato što je žena.

Kada verujete u tradicionalne rodne uloge.

Kada ne koristite rodno senzitivni jezik.

Poruke koje dečaci i devojčice dobijaju u ranom uzrastu na temu šta znači biti muškarac ili šta znači biti dobra žena su ograničavajuće, zasnovane na rodnim stereotipima i veoma su štetne. Najveći uticaj imaju porodica i mediji. Jedni utiču na to da se žene moraju prilagoditi idealima lepote, dok su muškarci primorani da se uklope u sliku hranitelja. Drugi od žene očekuju da zapostavi karijeru i ispuni porodične dužnosti, dok od muškarca očekuju da lupa šakom o sto i ne pokazuje emocije. Takvi stavovi otežavaju borbu za ravnopravnost polova.

A kada nemate kulturu koja ohrabruje ravnopravnost, onda imate kulturu koja normalizuje seksizam.

Da bi se zaustavio seksizam, važno je razumeti kada i kako se on manifestuje. Progresivna borba za ljudska prava znači da jednako obraćamo pažnju na to kako seksizam utiče i na muškarce i na žene.

Tolerisanje šala na račun silovanja u zatvoru (pazi da ti tamo ne ispadne sapun, zna se šta takvima rade u zatvoru) znači da društvo seksualno nasilje počinjeno nad muškarcima smatra zabavom ili adekvatnom kaznom i to je u najmanju ruku jezivo i skandalozno.

Naizgled bezopasni slučajevi svakodnevnog seksizma utiču na normalizaciju nejednakosti između žena i muškaraca. Od komentara da u četrdesetim izgledate kao devojka, preko maco, srce obraćanja od strane kolega, nadređenih i nepoznatih osoba na ulici, pa do pitanja kada mislimo da rađamo. Zato je neophodno osporiti seksističke stavove, a kažnjavanje zbog upotrebe istog važan je korak ka istrebljenju normalizovanih uvreda.

Jedna od članica, Nesrin ističe kako je bila spremna da se znoji, ne samo od fizičkog umora i iscrpljenosti, već zato što je trčala u dugoj crnoj haljini i potpuno pokrivena po najvišim temperaturama. Ali vjeruje da je i to sasvim dovoljan iskorak u Saudijskoj Arabiji.

Ispod tog plašta i svega skrivena je majka četvoro djece koja se zabrinula za svoju sigurnost i bezbjednost. Učestvujući sa članovima koji joj nisu u srodstvu, a koji su drugog pola direktno se izložila opasnosti, jer je to zakonski zabranjeno.

Prvenstveno je pomislila: “Šta? Žene da trče ulicom?” Bilo joj je nezamislivo kako će reagovati ljudi iz njenog okruženja, šta će se dešavati. Postojanje ovog kluba bi bilo zamislivo bilo gdje u svijetu, ali u konzervativnoj Saudijskoj Arabiji, gdje ženama nije dozvoljeno da voze, takmiče se u sportskim takmičenjima, a čak ni da prisustvuju sportskim turnirima, ovo je veliki iskorak, ali i rizik.

Vlada Saudijske Arabije ograničila je pristup ženama svim mogućim atletskim grupama, kao i vježbanju sa državnim timovima. Ove godine napravljeni su iskoraci u Olimpijadi kada su poslali četiri žene da se takmiče, čime se postiglo prividno rješavanje problema. Korijen je kao i uvijek samo kamufliran pod prizmom da su evo, ove godine postali rodno ravnopravni.

Sara Atar predstavljala je drugi put Saudijsku Arabiju na Olimpijadi, trčajući ženski maraton. Sve četiri žene koje su predstavljale Saudijsku Arabiju bile su na zavidnom nivou, jer su provele dosta vremena trenirajući van države. Da su bile samo u Saudijskoj Arabiji vjerovatno ne bi mogle da se takmiče, jer im se prilika jednostavno ne bi ukazala nikad.

Članovi ovog kluba sastaju se i vježbaju tri puta sedmično, ali trče kraće relacije, pripremajući se na duži maraton jednom mjesečno. Muški članovi trče u majicama i patikama, dok žene trče potpuno pokrivene. Nesren ističe kako im je neudobno i čudno trčati tako, ali naučila je s vremenom da se adaptira.

Kada smo prvi put izašli napolje i krenuli sa trčanjem pomislila sam: Kako da sada trčim u ovome? Ali onda sam shvatila da su i drugi naučili kako.

Međutim i jedni i drugi se suočavaju sa reakcijama stanovništva, koje ih verbalno napada dok trče. Jednu veče su čak uhapšeni zbog “druženja sa drugim polom”. Zato oni trče sa spremnim planovima i scenarijumima šta uraditi ako se nešto loše desi. Trče za slobodu, ravnopravnost i toleranciju.

Uprkos tome što postojanje ovog kluba ne krši nikakva zakonska prava, trčanje u grupi sa drugim polom predstavlja striktno zabranjeno ponašanje u Saudijskoj Arabiji. To podrazumijeva i komunikaciju između muškaraca i žena bilo gdje javno.

Na društvenim mrežama ovaj klub poručuje da ne dozvolite da vas njihova duga crna odjeća zavara, jer se ispod toga nalaze sportske stvari i oni su spremni za trčanje, ravnopravnost i borbu.

Zabrana sporta za žene ujedno je i zabrana svega. Udarom na zdravlje, automatski se djeluje na njihovo obrazovanje, porodični život i psihičko stanje. Gubljenjem prava na fizičke aktivnosti, one gube pravo na svoje osnovne zdravstvene potrebe, a time se i dodatno ugrožavaju.

Za Nesren ovo je terapija, jer kako kaže opušta se, pronalazi smisao i rješava se štetnih navika, kao što je slučaj sa pušenjem, kojeg se odrekla priključivanjem u ovaj klub. Neke promjene su već vidljive. Naime, ranije su ih agresivno komentarisali, dovikivali im i čak ih prijavljivali, dok danas dobijaju i oblike podrške. Eksperti se nadaju da će njihova moć biti usmjerena ka impementaciji niza važnih reformi, počevši od fizičkog vaspitanja u školi za djevojke, do daljeg uključivanja u same sportske aktivnosti, ali i druge društvene procese.

Članovi kluba dodaju da je učešće Sare na Olimpijadi, skrenuta pažnja na ogroman problem koji oni pokušavaju riješiti. Ono što oni žele jeste ravnopravnost i spremnost da se iskaže snaga, volja i upornost. Upravo zato mnogi članovi ovog kluba žele pratiti njen primjer i učestvovati na većim takmičenjima. Kolektivno se nadaju da će njihov primjer slijediti mnogi i podići se na viši nivo.

Muški članovi kluba iskazuju svoju solidarnost na različite načine, od čega je jedan odbijanje učešća u isključivo muškim trkama. Na taj način pokazuju da ne misle da trebaju trčati odvojeno, zalažući se direktno za ženska prava.

U posljednjih nekoliko godina žene prestaju biti nevidljive, ali se ta promjena nazire sporo i otežano. Međutim, u decembru prošle godine glasale su po prvi put. Od toga je dvadeset i jedna izabrana za opštinska vijeća, dok ih se 978 kandidovalo. Naravno muškaraca je bilo znatno više, čak 5938, ali i ovo je neki pomak.

Saudijska Arabija je na listi rodno ravnopravnih država na 135. mjestu. A prema podacima Global Gender Gap Indexa iz 2015. godine samo 15% žena je zaposleno.

Neki ljudi su iznenađeni da smo se pomjerili i uradili nešto. Ne vide rješenje, ne vide spas. Mi kažemo, ako postoji način, mi ćemo to uraditi. Sve što nam treba je posvećenost.

Ako žene iz Saudijske Arabije to kažu, onda se zaista može. One trče, rizikuju svoj život i pomjeraju se sa mrtve tačke mikrokoracima, ali kažu da se MOŽE. Mogli bismo i mi, sa boljom startnom pozicijom u utrku za ravnopravnost na svim nivoima.

“U razotkrivanju zaboravljene povijesti, Federici prikazuje korijene kapitalizma u vremenu povećane opresije radnika i radnica (koje predstavlja Shakespearov lik Kalibana) te brutalnog podčinjavanja žena. Federici opisuje i brojne i raznolike seljačke pokrete u Europi koji su se borili protiv nepravdi svoga vremena, povezujući njihov neuspjeh s uvođenjem novoga patrijarhalnog poretka koji je razdvojio radnike i radnice. Danas, kada sve više ljudi propituje beskorisnost kapitalističkog sistema koji je svijet odvukao u krizu, “Kaliban i vještica” je esencijalno štivo u razotkrivanju ogromnog nasilja i nejednakosti s kojima je kapitalizam povezan od samih početaka.”

Tko su bile vještice? 

Na Noć vještica roditelji stavljaju šiljate šešire na glave svoje djece, a možda si nikada nisu postavili ovo pitanje, već vještice vide kao najobičniji lik poput Frankensteiovog čudovišta ili Drakule. No, u dubini tog rituala leži skrivena povijest koja nam može ispričati važne istine o našem svijetu, o tome kako nasljeđe prošlosti utječe na nas i nakon 500 godina. U ovoj knjizi, Silvia Federici nas vodi u to davno doba i pokazuje nam kako je misteriozni lik vještice ključan za razumijevanje nastanka kapitalizma, profitom motiviranog ekonomskog sustava koji danas vlada čitavim planetom.

U razdoblju od 15. do 17. stoljeća, strah od vještica bio je sveprisutan u Europi i kolonijalnoj Americi, a žena optužena za vještičarstvo mogla se suočiti s najokrutnijim mučenjem dok ne bi “priznala” ili bi bila pogubljena zbog same sumnje, često bez ikakvih dokaza. Federici piše: “Kroz više od dva stoljeća, u brojnim europskim zemljama, stotine tisuća žena bile su progonjene, mučene, žive spaljivane ili vješane pod optužbom da su prodale tijelo i dušu vragu te pomoću magije ubijale djecu, sisale njihovu krv, radile otrovne napitke od njihovih tijela, ubijale svoje susjede, uništavale usjeve i ubijale stoku, uzrokovale oluje i radile brojne druge opačine”. Drugim riječima, za sve loše što se dogodilo ili bi se moglo dogoditi bile su optuživane vještice. Dakle, iz čega je nastao taj plimni val histerije koji je oduzeo živote brojnim ženama?

Knjiga objašnjava da progon vještica nije bio uzrokovan samo neukošću seljaka, već je bio svjesna politika crkve i države – vladajućih društvenih klasa. U današnjem kontekstu, vještičarstvo više nije “zvono na uzbunu”, no posvuda je raširen strah od terorista koji bi nas mogli napasti u svakom trenutku zato što “mrze našu slobodu”. To ne čudi, budući da političari i mediji već godinama šire ovu poruku zastrašivanja, premda je terorizam mnogo manji uzrok smrti od, recimo, nedostupnosti zdravstvene skrbi. I baš kao što panika oko terorizma danas omogućava moćnima da pokušaju rekonstruirati Bliski Istok, ova knjiga govori o tome kako su moćnici u srednjovjekovnoj Europi iskorištavali ili stvarali strah od vještica kako bi rekonstruirali europsko društvo prema paradigmi koja je odgovarala njihovim interesima.

Zanimljivo, velik dio obaju ovih križarskih ratova koristio je i koristi takozvanu taktiku “šoka i straha” kako bi zastrašili stanovništvo “spektakularnim prikazima sile” što je pomoglo smanjivanju otpora prema drastičnim ili nepopularnim reformama. U slučaju lova na vještice, šok-terapija je bila primijenjena kroz spaljivanje vještica – spektakle nevjerojatnog nasilja što je paraliziralo čitava sela i regije kako bi prihvatili fundamentalne promjene srednjovjekovnog društva. Federici opisuje tipično spaljivanje vještica kao “važan javni događaj, kojem su morali nazočiti svi članovi zajednice uključujući djecu vještica, posebno kćeri koje su, u nekim slučajevima, tjerali bičem da stoje ispred lomače na kojoj je njihova majka živa gorjela”.

Knjiga govori o tome kako užasne egzekucije nisu bile namijenjene samo “vješticama”, već su demonstrirale posljedice bilo kakvog pružanja otpora kleru i plemstvu. Spaljivanje vještica posebno je bilo namijenjeno zastrašivanju žena kako bi prihvatile “novi patrijarhalni poredak u kojemu su ženska tijela, njihov rad i seksualna i reproduktivna moć bile stavljene pod kontrolu države i transformirane u ekonomske resurse“.

Sve do 16. stoljeća žene u Europi, premda su živjele u seksističkom društvu, zadržale su značajan dio ekonomske neovisnosti od muškaraca. “U  srednjovjekovnom društvu kolektivni odnosi su dominirali nad obiteljskim odnosima, a većinu poslova koje su obavljale kmetkinje (čišćenje, vršidba, sjetva i briga za domaće životinje) radile su u suradnji s drugim ženama, i onda su gospodari shvatili da je to izvor moći i zaštite žena. To je bila osnova ženske socijalizacije i solidarnosti koja im je omogućavala da se suprotstave muškarcima.”

Lov na vještice je započeo razdoblje u kojemu su žene bile prisiljene da postanu “ropkinje muške radne snage” – nisu dobivale nadnice, zarobljene u neplaćenom radu podizanja djece, brige za starije i bolesne, brige za svoje muževe i roditelje i održavanja kućanstva. Riječima Federici, to je bilo “pretvaranje žena u kućanice i supruge” (“housewifization of women”), reduciranje žena na status druge klase u kojemu su žene postale potpuno ovisne o zaradi muškaraca.

Federici, nadalje, piše kako je ženska seksualnost, viđena kao izvor potencijalne ženske moći nad muškarcima, postala objekt sumnje i došla na žestok udar vlasti. Taj se napad manifestirao u novim zakonima koji su ženama oduzeli kontrolu nad procesom reprodukcije, kao što je bila zabrana mjera sprječavanja trudnoće, zamjena primalja muškim doktorima, kažnjavanje abortusa i infanticida. Federici to naziva pretvaranjem ženskog tijela u “stroj za reprodukciju rada”, budući da je jedina svrha žena bila proizvodnja djece.

No, znamo također da je to bila samo jedna komponenta šireg pokreta crkve i države da zabrani sve oblike seksualnosti koji su bili smatrani “neproduktivnima”. Primjerice, “homoseksualnost, seks između starijih i mlađih, seks između ljudi različitih klasa, analni seks, golotinja i ples. Također je bilo propisano kakve se seksualne aktivnosti smiju upražnjavati kolektivno, primjerice tijekom paganskih proljetnih svečanosti koje su se u 16. stoljeću još uvijek održavale diljem Europe.” Do kraja 16. stoljeća, lov na vještice se proširio i na homoseksualnost i rodnu nenormativnost i tako su oblikovane patrijarhalne seksualne granice koje sve do danas definiraju naše društvo.

Kapitalizam – rođen u plamenu

Ono po čemu se “Kaliban” razlikuje od ostalih tekstova o fenomenu “vještica” je stavljanje progona vještica u kontekst razvoja kapitalizma. Za Federici, nije slučajno što se “progon vještica pojavio istovremeno kad i kolonizacija i istrebljivanje naroda Novoga svijeta [ili] početka trgovine robljem”. Kaže kako je sve te naizgled nepovezane tragedije inicirala ista vladajuća europska elita upravo u trenutku stvaranja kapitalizma, od kasnog 15. sve do kraja 17. stoljeća. Nasuprot “laissez-faire” doktrini, koja smatra da kapitalizam najbolje funkcionira bez intervencija države, Federici tvrdi da je upravo nasilje koje je država provodila ovim kampanjama dovelo do utemeljenja kapitalističke ekonomije.

Federici opisuje ove događaje jasnim i pristupačnim jezikom. Posebno se fokusira na “ograđivanje zemlje” (Land Enclosures[1] ). U srednjovjekovnoj Europi, prije procesa “ograđivanja zemlje”, čak su i najniži robovi imali vlastiti komad zemlje koji su mogli koristiti u bilo koje svrhe. “S korištenjem zemlje išlo je i korištenje ‘zajedničkih dobara’ – livada, šuma, jezera, divljih lovišta – što je predstavljalo glavne resurse seoske ekonomije (drvo za ogrjev i gradnju, ribnjaci, pašnjaci) i jačalo koheziju i kooperaciju zajednice”. Pristup zemlji je osiguravao sigurnost seljacima koji uglavnom bili objekti hirova svoga “Gospodara”. Ne samo da su mogli uzgajati hranu za sebe ili loviti u šumama, već im je i povezanost sa zajedničkim prirodnim dobrima dala “prostor” za organiziranje pokreta otpora i alternativnih ekonomija izvan kontrole gospodara.

Proces “ograđivanja” seljacima je oduzeo zemlju i proslijedio je “poduzetnicima” koji su onda zarađivali na krdima ovaca ili krava ili na većim poljoprivrednim dobrima. Umjesto da zemlja bude iskorištena kao resurs, bila je prodavana na nacionalnim i internacionalnim tržištima. Pojavila se nova klasa profitom motiviranih zemljoposjednika, poznatih kao “gospoda” (“gentry”), no s druge strane tog procesa postojala je trauma koju su doživjeli protjerani seljaci. Čim su izgubili pristup zemlji, radnici su bili uvučeni u ovisnost koja je bila nepoznata u Srednjem vijeku, jer je njihov status “bez zemlje” veleposjednicima dao moć da im smanjuju nadnice i produžuju radno vrijeme. Tako je nastala radnička klasa bez vlasništva, bez zemlje, proletarijat koji nije imao izbora osim raditi za nadnicu kako bi preživio; plaćeni rad je jedna od definirajućih značajki kapitalizma.

Mnoge zajednice su počele lutati u potrazi za novim domovima. A Država je opet intervenirala takozvanim “Krvavim zakonima” (“Bloody Laws”) koji su odobrili lov na lutajuće “vagabunde” i prisilni rad ili smrtnu kaznu. Ono što je slijedilo, bilo je apsolutno osiromašenje europske radničke klase… Postoje dokazi o promjeni načina prehrane radnika. Meso je nestalo s njihovih stolova, osim nešto malo masti, nestalo je i pivo i vino, sol i maslinovo ulje. Premda su europski radnici imali uglavnom duže radno vrijeme, životni standard je drastično pao tijekom 16. stoljeća, i tako je bilo sve do sredine 19. stoljeća kada se plaća vratila na razinu prije “ograđivanja zemlje”.

Prema Federici, lov na vještice je imao ključnu ulogu u provođenju tog procesa osiromašivanja uvodeći seksizam u nadnicama u radničku klasu, što je “potkopavalo klasnu solidarnost” i otežalo zajednicama otpor zbog oduzimanja zemlje. Dok su se žene suočavale s prijetnjom užasnog mučenja i smrti ukoliko se nisu prilagodile novim submisivnim rodnim ulogama, muškarce se podmitilo obećanjem o poslušnim ženama i novim pristupom ženskim tijelima. “Drugi aspekt razdvajajuće seksualne politike u svrhu razbijanja radničkih prosvjeda bila je institucionalizacija prostitucije, implementirana kroz otvaranje gradskih bordela što se vrlo brzo proširilo diljem Europe.” Uz prostituciju, omogućena je i legalizacija seksualnog nasilja. Federici objašnjava: “U Francuskoj su gradske vlasti praktički dekriminalizirale silovanje, nudeći kao žrtve žene iz niže klase.”

Suđenja vještica bila su konačni napad, što je uništilo integritet seoskih zajednica širenjem sumnje i straha. Svaka uvreda ili uznemirenost postala je temelj za optužbu za vještičarenje. Dok se teror širio, u plamenu u kojem su gorile vještice, iskovana je nova era. Federici zaključuje: “Za stvaranje kapitalizma, progon vještica u Europi i Novom svijetu bio je važan poput kolonizacije i eksproprijacije zemlje europskom seljaštvu.”

Zaboravljena revolucija

Federici tvrdi da nije moralo biti tako. “Kapitalizam nije bio jedini mogući odgovor na krizu feudalne moći. Diljem Europe su brojni komunalistički društveni pokreti i pobune protiv feudalizma ponudili obećanje novog egalitarnog društva izgrađenog na društvenoj jednakosti i suradnji”.

Najinspirativnija poglavlja u “Kalibanu” su ona koja opisuju niz pokreta otpora siromašnih koji su gotovo svrgnuli crkvu i državu na kraju Srednjega vijeka. Ti seljački pokreti od 13. do 16. stoljeća često su bili obilježeni kao “heretički” zbog otpora religijskoj sili Vatikana, no kao što se objašnjava u knjizi, ti su pokreti imali za cilj mnogo širu transformaciju feudalnog društva. Takozvani “heretici” često su “prozivali društvene hijerarhije, privatno vlasništvo i akumulaciju bogatstva te širili među ljudima novu, revolucionarnu ideju društva koja će po prvi puta u Srednjem vijeku redefinirati svaki aspekt svakodnevnog života (rad, vlasništvo. seksualnu reprodukciju i položaj žena), postavljajući pitanje emancipacije u istinski univerzalnom smislu.

Federici nam pokazuje kako su heretički pokreti imali brojne oblike. Od vegetarijanskih i antiratnih Katara u Južnoj Francuskoj do komunističkih Taborita u Bohemiji, koji su se borili protiv plemstva, no svi su bili ujedinjeni u borbi protiv društvene nejednakosti. Mnogi su optuživali kler zbog njihovog antikršćanstva i luksuznog života dok mnogi pate zbog nedostatka hrane, domova i zdravstvene skrbi.

Još jedan uobičajeni pokret europskog seljaštva bio je pod vodstvom žena. Federici piše kako su “[heretkinje] imale ista prava kao muškarci i mogle su uživati u društvenom životu i slobodno se kretati, što inače nije bilo moguće za žene u Srednjem vijeku…”. Neke heretičke sekte, poput Katara, nisu ohrabrivale brak i naglašavale su “kontrolu rađanja” [tj. kontracepciju], te su zagovarali seksualno oslobođenje koje je izravno prkosilo moralnom autoritetu Crkve.

Rodna politika seljačkih pokreta bila je snažna, i privukla je brojne sljedbenike i sljedbenice što je dovelo do smanjene moći feudalnog sistema koji je već bio u krizi. Federici objašnjava kako su ti pokreti rasli i postajali sve revolucionarniji. “Tijekom tog procesa, politički horizont i organizacijske dimenzije borbe seljaka i obrtnika su se proširile. Pobunile su se cijele regije formirajući skupštine i regrutirajući vojsku. Seljaci su se organizirali u ‘bande’, napadali dvorce u kojima su živjeli gospodari i uništavali arhive u kojima je bilo zabilježeno njihovo ropstvo”.

Nešto što je započelo kao religijski pokret, postalo je iznimno revolucionarno. Primjerice. 1420-ih i 1430-ih, Taboriti su se borili za oslobođenje cijele Bohemije, othrvali se u nekoliko Križarskih ratova u kojima je sudjelovalo preko 100 000 muškaraca koje organizirao Vatikan. Pobuna se proširila čitavom Europom, a u ključnom razdoblju od 1350. do 1500. ostvareni su “ustupci” (koncesije) bez presedana – od podvostručenja plaća, smanjenja cijena i renti do kraćeg radnog vremena. Riječima Silvije Federici “feudalna ekonomija je propala”.

Autorica dokumentira kako je početna reakcija elita bila institucija “Svete inkvizicije”, brutalne kampanje državne represije koja je uključivala mučenje i spaljivanje heretika. No s vremenom se strategija vladajuće klase pomaknula od progona heretika općenito prema progonu ženskih vođa u zajednicama. Inkvizicija se preoblikovala u lov na vještice. Obična sastajanja seljanki bila su stigmatizirana kao “sabati” na kojima su žene navodno, zavedene vragom postajale vješticama, no Federici objašnjava kako se na tim demoniziranim okupljanjima radilo o buntovnoj politici i ne-konformirajućim rodnim odnosima. Snažne, prkosne žene bile su ubijane – desetine tisuća njih – a lov na žene je uništio “čitav svijet ženskih praksi, kolektivnih odnosa i sistema znanja koji su bili temelj ženske moći u pretkapitalističkoj Europi”.

Za elitno europsko plemstvo i kler, lov na vještice je uspio u gušenju revolucije radničke klase koja je zaprijetila njihovoj vladavini. Federici objašnjava da je lov na vještice omogućio uspon nove, kapitalističke društvene paradigme – zasnovane na ekonomskoj proizvodnji “na veliko” u svrhu stvaranja profita i izmještanje seljaka s njihove zemlje pretvorivši ih u urbanu radničku snagu.

S vremenom je kapitalistički sistem zadobio prevlast u čitavoj Europi te su ga konkvistadori “oružjem, pšenicom i čelikom” doveli u svaki kutak zemaljske kugle, uništivši brojne drevne civilizacije i kulture u tom procesu. “Kapitalizam je bio kontrarevolucija koje je uništila mogućnosti koje su proizišle iz anti-feudalne borbe, koje su nas mogle poštedjeti ogromnog uništavanja života i okoliša koji su obilježili kapitalističke odnose diljem svijeta“.

Zaključak – Ponovno otkrivanje magije govorenja istine

“Kaliban i vještica” je knjiga koja izaziva brojne važne mitove o svijetu u kojemu živimo. Ponajprije, to se odnosi na rašireno uvjerenje da je kapitalizam započeo kao “progresivni” razvoj koji je oslobodio radništvo i unaprijedio položaj žena, ne-bijelih ljudi i drugih opresiranih skupina. Federici je obavila impresivan posao kako bi nas vratila do samih temelja kapitalističkog sistema u Europi kasnog Srednjeg vijeka te razotkrila tajnu povijest o otimanju zemlje i osiromašivanju, rodnom i seksualnom teroru i brutalnoj kolonizaciji ne-Europljana. To užasno nasljeđe dovelo ju je do čvrstog zaključka kako taj sistem [kapitalistički] “nužno počiva na rasizmu i seksizmu.

Federici piše: “Nemoguće je povezati kapitalizam s bilo kojim oblikom oslobođenja ili njegovu dugovječnost pripisati kapacitetu da zadovolji ljudske potrebe. Ako kapitalizam može reproducirati sam sebe. To je zbog mreže nejednakosti koja je ugrađena u ‘tijelo’ svjetskog proletarijata, te zbog njegovog kapaciteta da globalizira izrabljivanje. Taj proces se još uvijek odvija pred našim očima, i tako je već više od 500 godina”.

Ova knjiga donosi neporecivu dokumentaciju koja nam govori da kapitalizam je i uvijek je bio sistem kojim dominiraju muškarci, koji smanjuje mogućnosti i ugrožava sigurnost žena i svih drugih marginaliziranih skupina koje se ne uklapaju u sužene rodne granice. Federici koristi priču o lovu na vještice kako bi osvijetlila unutrašnje funkcioniranje kapitalizma i pokazala kako je u njega ugrađeno suzbijanje, ušutkivanje i demoniziranje ženske seksualne moći.  Odgovarajući na pitanje kojim započinje ovaj esej, Federici piše: “Vještica nije bila samo primalja, žena koja je izbjegavala majčinstvo ili prosjakinja koja preživljava kradući nešto drva ili maslaca od susjeda. Vještica je bila i “promiskuitetna” žena – prostitutka ili preljubnica, i općenito, žena koja je izražavala svoju seksualnost izvan granica braka i prokreacije…  Vještica je bila i buntovnica koja je odgovarala, svađala se, psovala i koja nije plakala dok su je mučili”.

Drugim riječima, vještice su bile žene koje su se na bilo koji način opirale etabliranju nepravednog društvenog poretka – mehaničkoj kapitalističkoj eksploataciji. Vještice su predstavljale čitav svijet koji su europski svjetski gospodari silno htjeli uništiti: svijet snažnog ženskog vodstva. Svijet ukorijenjen u lokalnim zajednicama i znanju, svijet koji je živio s magičnim mogućnostima, svijet koji se buni.

Alex Knight – endofcapitalism.com, Prevela i prilagodila Sanja Kovačević – libela.org

Foto: womensagenda.com.au

Činjenica da se razgovor o ljudskim bićima ovog planeta više ne svodi isključivo oko bijelog strejt cis muškarca je nešto što im jako teško pada. Činjenica da moraju korigirati svoje ponašanje je nešto što im se ne sviđa. Činjenica da se od njih traži da se prema drugima, različitima od njih, odnose s minimalno poštovanja, je za njih nezamisliva, neprobavljiva. Jednostavno neizvediva. U njihovoj glavi je sljedeća jednadžba: ako smo sve/i jednake/i, neovisno o spolu, rodu, rasi, seksualnoj orijentaciji, religiji, nivou obrazovanja, onda to znači da će bijeli muškarci ispaštati.

Naši hrabri junaci, svi od reda bogom dani, trude se svim silama najbolje objasniti kako su oni, pod ovim teškim bremenom traženja ravnopravnosti i jednakosti, zapravo opresirani. “Ona je meni rekla da ja ne znam o čemu govorim zato što nemam njezino iskustvo niti iskustva drugih žena. E pa to je obrnuti seksizam!!!… Rekli su mi da sam u krivu kada sam im počeo objašnjavati zašto rasizam ne postoji. Navodno ne razumijem rasizam zato što sam bijelac – to je obrnuti rasizam!!!… Zbog obrnutog seksizma žene duže žive – mi muškarci kraće živimo jer moramo ići u ratove i jer radimo po cijele dane!!”

Muškarci diljem svijeta uvjereni su da – kada se žene organiziraju, kada održavaju svoja predavanja čija glavna tema nisu muškarci, kada dekonstruiraju i analiziraju umjetnička stvaralaštva kroz prizmu ženskog pogleda, kada pišu, snimaju i prikazuju filmove/serije o ženskom iskustvu, kada se bore za sebe i svoja prava te odbijaju biti na razini sivog bezličnog otirača za noge – ih time žene mrze i tako ih sputavaju. Oni su uvjereni da time, što više nisu centar našeg svemira, su žrtve ‘obrnutog seksizma’ ili mizandrije.

Problem s rječnicima

Prema Merriam-Webster rječniku riječ seksizam označava predrasudu ili diskriminaciju baziranu na spolu. Mizoginija dolazi od grčke riječi misein, što znači mrziti i grčke riječi gine, žena (dakle, mržnja prema ženama). Mizandrija je sastavljena od misein i aner, grčke riječi za muškarca (mržnja prema muškarcima). Iako su rječnici generalno korisni, kada je riječ o razotkrivanju pojmova poput ‘obrnutog seksizma’ i ‘obrnutog rasizma’, rječnici nam zapravo mogu odmoći, upravo zato što su većinu njih (ako ne i skoro sve) sastavili upravo privilegirani muškarci.

Iako se žene na svakodnevnoj bazi suočavaju sa seksizmom na onaj način na koji muškarci ne, definicija mu je u rječniku “predrasuda bazirana na spolu”. Svaka osoba koja se želi ‘praviti pametnom’ će u dva klika mišem potražiti internetom osnovnu definiciju riječi i uhvatiti se za nju, braneći svoj sofistički argument o ‘obrnutom seksizmu’. Mellisa A. Fabello je feministička autorica koja se također pozabavila ovom temom. Problem s definicijom riječi “seksizam” jest da je seksizam “predrasuda, stereotipizacija ili diskriminacija na temelju spola” ili “nepošteno postupanje prema ljudima zbog njihovog spola”, no ono što rječnik – i mnogi ljudi koji koriste ovaj argument – propuštaju jest da seksizam nije samo predrasuda, stereotipizacija i diskriminacija, već je i oblik ugnjetavanja.

Ako gledate na to u obliku piramidalne hijerarhije, vidjet ćete da svi ljudi mogu biti žrtvom stereotipa (pretpostavke da su svi ljudi u jednoj skupini slični), predrasuda (ne vole grupu koja se temelji na tim stereotipima) i diskriminacije (odbijanje pristupa resursima na temelju tih predrasuda), međutim, samo potlačeni ljudi doživljavaju to sve, kao i institucionalizirano nasilje i sustavno brisanje.

Možete stereotipizirati ljude, možete imati predrasude prema ljudima, možete diskriminirati ljude (i ništa od toga nije u redu, da se kristalno jasno razumijemo), ali ugnjetavanje koje je institucionalizirano i sustavno  je nešto potpuno drugačije. Tu se ne radi o tome da se jedna osoba glupo ponaša prema drugoj, ne radi se o jednoj ženi koja se šali na muški račun na Twitteru – radi se o kulturnoj vrijednosti koja je sustavna po tome što postoji unutar samog tkiva našeg društva i prakticira se u ustanovama u koje vjerujemo. Riječ je o stavu koji je tako duboko ukorijenjen u naše umove da djelujemo po njemu bez razmišljanja.Radi se o sili koja nas okružuje i utječe na naše odnose prema sebi samima i drugima.

Fabello postavlja primjer o tome što će se dogoditi ako izgovorite “seksističku” šalu o muškarcima. Koliko će se muškaraca obraniti s #NotAllMen heštegom? Ako pak izgovorite seksističku šalu o ženama, koliko će muškaraca stati u žensku obranu? Koliko će žena stati u žensku obranu? Koliko će puta, onim ženama koje su stale u žensku obranu, biti rečeno da “nemaju smisao za humor”? Ljudi su voljniji sudjelovati u seksističkim šalama jer je kulturno vjerovanje da su žene nešto čemu se treba smijati široko rasprostranjeno.

Ako su muškarci zaduženi za definiranje granica našeg jezika, onda su oni zaduženi za taj aspekt naše stvarnosti. Još jedan način na koji utječu na našu stvarnost je nedostatak medijske reprezentacije raznolikosti. Obzirom da muškarci imaju kontrolu nad medijima, što to znači za narative o ženama? Ako se ženski narativi kontroliraju od strane muškaraca, je li ono što se govori o ženama doista točno ili je ono ‘stvarno’ ženstveno definirano (i ograničeno)?Grupa, koja ima priliku definirati ovaj svijet, ima moć, a moć je suprotna ugnjetavanju.

Kada su ljudi na vlasti stereotipizirani ili diskriminirani, iako je to strašno, to nije rezultat podređivanja, bez obzira na to što vam rječnik govori. Negativni stavovi prema povlaštenim ljudima nisu restriktivni ili hijerarhijski. Činjenica da bijela ili crna žena ima negativan stav prema bijelom muškarcu političaru koji u rukama hlapljivo drži moć i zakonima ignorantno upravlja njezinim životom, na nikakav objektivan način ne šteti tom muškarcu. 

“Ženska” privilegija

Jedan od argumenata pobornika/ca (i žrtava!) ‘mizandrije’ i ‘obrnutog seksizma’ je da žene nisu zapravo različite od muškaraca jer one također imaju privilegiju. Ovdje je razlika između muške i “ženske” (nepostojeće) privilegije – muškarci imaju mušku privilegiju, što je nezaslužena privilegija i institucionalna moć koja im je dodijeljena samo zato što su muškarci. Muška privilegija je nešto što od čega svi muškarci, neovisno o boji kože, seksualnoj orijentaciji, religiji, nivou obrazovanja itd, imaju koristi. Muška privilegija je tako normalizirana i ugrađena u društvo da djeluje tako tajno da mnogi muškarci i žene čak i nisu svjesni/e toga.

Odgovor na pitanje: “Zar žene nemaju žensku privilegiju?” je ne. Jedna je žena ispričala anegdotu o tome kako je jednom zaustavljena za prebrzu vožnju, ali kad je policajac došao razgovarati s njom, rekao joj je da joj neće dati kaznu te joj poželio lijep dan. Rekla je: “Vidite, barem se mogu izvući na takvim stvarima. Kladim se da se muškarac ne bi mogao samo tako izvući.”

Iako na površini to može izgledati kao “ženska” privilegija, zapravo nije. Nakon daljnjeg razmatranja, ona samo pojačava institucionalizirani seksizam koji sprečava žene i muškarce da uistinu postignu jednakost. Ova bi žena mogla biti u pravu kada kaže da će muškarac, koji je prebrzo vozio vjerojatno dobiti kaznu od policajca, međutim, ova praksa još uvijek razlikuje žene kao zasebnu i nejednaku klasu, a hrani se objektivizacijom žena, u kojoj se žene više cijene zbog njihovog izgleda i tijela, umjesto njihovog mozga ili njihovih postignuća.

Objektivno nema “ženske” privilegije jer unatoč napredovanju ženskih prava, stvari još uvijek nisu u ravnoteži, a žene i dalje nemaju institucionalnu i sustavnu moć koju muškarci imaju. Pitajte se tko je većina naših izabranih dužnosnika ili tko su glavni izvršni ili financijski rukovoditelji glavnih korporacija. Muškarci i dalje zauzimaju gornje položaje moći, koja im i dalje daje institucionalnu moć i privilegiju. Ono što se naziva “ženska” privilegija zapravo je bolje poznato kao ‘dobronamjerni’ seksizam, zato što se seksistički stavovi, ponašanja i postupci prerušavaju na načine zbog kojih žene i muškarce misle da su neovisni od institucionaliziranog seksizma, kad zapravo samo održavaju hegemonijske patrijarhalne strukture moći.

Zašto obrnuta opresija uistinu ne postoji

Lola Phoneix je u svom tekstu Zašto obrnuta opresija ne postoji rekla kako muškarci, koji ‘obrnuti seksizam’ ili ‘obrnuti rasizam’ smatraju pravim optužbama, u vlastitoj privilegiji nisu doista oštećeni niti se suočavaju s istom vrstom društvenih posljedica kada odluče mrziti grupu pojedinaca koja je zapravo potlačena.

Ovdje je stvar: čak i ako žene odluče da žele biti “supremacistkinje”, čak i ako odluče mrziti sve muškarce i usredotoče svoj kolektivni bijes na njih, to ih i dalje ne bi izjednačilo. Postoji bezbroj primjera spolne nejednakosti, postoji sveobuhvatna kultura koja krivi žene zbog vlastitog seksualnog zlostavljanja. Iako ova statistika ignorira trans i interseksualne osobe, žene čine oko polovicu stanovništva, rade dvije trećine radnog vremena u svijetu, ali zarađuju samo 10% prihoda na svijetu i 1% svjetske imovine.

Iako je nedvojbeno da mnogi ljudi pate u našem patrijarhalnom kapitalističkom sustavu (da, čak i bijeli muškarci), to ne negira stvarnost da su žene pogođene neravnopravnostima puno gore. Rasprava o privilegiranosti muškaraca s muškarcima nije lagana, a suočavanje licem u lice s razlozima zbog kojih žene imaju lošiji život/prilike od njih, nije nužno ugodno, što je vjerojatno razlog tomu, da kada se zatraži razmatranje slojeva sustavnog i povijesnog tlačenja žena, previše muškaraca (i nažalost koja žena) odlučuje napisati/izreći stvari kao ‘obrnuti seksizam’, ‘ženski šovinizam’, ‘mizandrija’.

Budući da seksizam/mizoginija djeluje samo protiv onih koje su već ugnjetavane, muškarci ne mogu biti žrtve – bez obzira koliko oni, rasprave radi, željeli biti opresirani. U novijoj povijesti muškarci su imali najveću moć, tako da su sustavi i institucije, koje danas postoje, sve izgrađene oko pretpostavke supremacije bijelih muškaraca. Žene nisu ni bile u stanju glasati sve do prošlog stoljeća. Naravno, danas je situacija bolja za žene nego u prošlosti, ali bolje ne znači nužno jednako.

Društveni kontekst  u kojem muškarac odluči mrziti ženu nije niti malo identičan onome kad žena odluči mrziti muškarca. Da bi konteksti bili jednaki, žene bi se morale vratiti natrag u vrijeme i stvoriti iste društvene uvjete koji već stoljećima postoje za muškarce. Morale bismo se vratiti u vrijeme i uskratiti muškarcima pravo glasa, razmjenjivati ih za miraz, odstraniti komadiće njihovih spolnih organa zato što su “nimfomanijaci”, oduzeti im pravo na izbor, staviti ih u mentalne institucije zbog prikazivanja previše emocija, zato što su “histerični”, a to je samo početak.

Ovo je problem s uspoređivanjem ‘mizandrije’ s mizoginijom – sugeriranje da su nasilje, bijes ili mržnja ugrožene pojedinke identični onoj sustavnoj diskriminaciji s kojom se pojedinka suočava… što jednostavno nije točno.

Krajnje Neuračunljive/Facebook

Libela.org – Mia Vodopija

https://www.instagram.com/p/BJjDm92D1hM/

https://www.instagram.com/p/BJjI8XTDpdM/

“Primijetile smo da Gugl postupa veoma seksistički naglašavajući kako je djevojka za provod i druženje sinonim za promiskuitet”, ističe Džordžia. Ovakvi stavovi su nedopustivi u bilo kojem vremenu, a naročito danas, kada se radi na edukaciji, emancipaciji i ravnopravnom učešću žena u svim sferama društva.

https://www.instagram.com/p/BJjJMynDFdQ/

Ova kampanja je povezana sa još nekoliko feminističkih kampanja u proteklih par godina, kao što su  #EverydaySexism, #RapeCultureIsWhen pa sve do one za slobodu bradavicama #FreeTheNipple.

U sklopu ove kampanje nastoji se skrenuti pažnja na sve tekstove koji na bilo koji način degradiraju žene, bilo da se radi o naslovima, fotografijama ili definicijama u riječnicima. Više o samoj kampanji i njenim ciljevima možete pronaći na zvaničnim Instagram ili Twitter nalozima.

https://www.instagram.com/p/BJi4GKojXv2/