Iako su neki pojavni oblici seksualnog uznemiravanja retki, ne postoji ni jedan oblik sa liste ponuđenih verbalnih, neverbalnih, fizičkih i digitalnih radnji da se nije desio niti jednoj mladoj osobi, a među počiniocima se nalaze i odrasle osobe i vršnjaci/ vršnjakinje.

Bez obzira na to što su mladi kroz ovo istraživanje neretko prijavljivali da su doživeli seksualno uznemiravanje, mali procenat anketiranih nastavnika, nastavnica i školskog osoblja ima neposredna ili posredna saznanja o iskustvu seksualnog uznemiravanja kojem su u školskom ili radnom okruženju bili izloženi njihovi učenici i učenice. Ovo potvrđuju i mladi, s obzirom na to da se tek 5,2% njih sa ovim iskustvom obratilo nastavnom osoblju, a 4,7% stručnim službama u školi.

Najveći broj njih (više od 70%) navodi da najviše poverenja za razgovor i podršku imaju u svoje drugarice i drugove, a zabrinjava procenat onih koji su naveli da ni sa kim nisu razgovarali o svojim iskustvima seksualnog uznemiravanja u školskom okruženju (gotovo petina).

Polovina nastavnog osoblja smatra da ima samo delimično ili nema dovoljno znanja kako pomoći u konkretnim situacijama, naročito kada su u pitanju odrasli počinioci seksualnog uznemiravanja.

Kada je reč o stavovima mladih i nastavnog osoblja, oni ukazuju na složenu i ambivalentnu sliku. S jedne strane, mladi smatraju da umeju da prepoznaju seksualno uznemiravanje, dok se s druge strane uočava prisustvo stavova kojima se relativizuje odgovornost počinilaca i prebacuje odgovornost na žrtve. Primera radi, svaki drugi srednjoškolac i svaka treća srednjoškolka smatraju da učenica/učenik može seksualno „izazvati” nastavnika, instruktora, poslodavca ili drugu odraslu osobu svojim oblačenjem ili ponašanjem, dok svaka druga mlada osoba, bez obzira na pol, smatra da je devojka odgovorna ako svojevoljno pošalje svoju intimnu fotografiju ili video zapis nekome, a taj neko prosledi taj sadržaj drugima ili ga objavi javno.

Ovi nalazi ukazuju na suštinsko nerazumevanje pojmova moći i odgovornosti, duboko ukorenjene mizogine stavove i stereotipne poglede mladih o „tipičnim” žrtvama i počiniocima. Ovakvi stavovi su, posmatrajući celinu, tek neznatno ređi kod devojaka u odnosu na momke.

I kod nastavnog osoblja trećina ispitanih veruje da učenice/učenici svojim oblačenjem mogu seksualno da izazovu starije osobe (nastavnike, instruktore ili poslodavce), dok četvrtina veruje da muškarci i momci ponekad imaju seksualne nagone koje ne mogu da obuzdaju.

Učenice i učenici jasno izražavaju otvorenost i potrebu da im se odrasli u školskom kontekstu više obraćaju na ove teme — da se organizuju različita predavanja i radionice, kao i drugi oblici razgovora koji bi doprineli izgradnji poverenja, prevenciji i zaštiti. Istovremeno, oni otvoreno izražavaju potrebu da se odrasli jasno odrede u pogledu nulte tolerancije prema nasilju — da se mladima više veruje, da sami odrasli prolaze kroz obuke, te da počinioci snose sankcije za svoje ponašanje. To bi moralo da podrazumeva i jasne, dostupne i dosledno primenjivane mehanizme zaštite, kao i odrasle koji su obučeni, dostupni i spremni da reaguju na način koji gradi poverenje.

Istovremeno, ohrabruje podatak da većina (dve trećine) nastavnog osoblja smatra da je njihova uloga da u okviru rada sa učenicama i učenicima odgovore na problem seksualnog uznemiravanja koje potiče od odraslih u školi, na stručnoj praksi i tokom učenja kroz rad kod poslodavca. Oni će u narednom periodu inicirati niz praktičnih akcija u svojim školama.

Podatke iz istraživanja posebno je važno sagledavati u kontekstu srednjih stručnih škola koje pohađa oko 166.000 mladih. Njihovi učenici više vremena provode van školskih ustanova, gde dolaze u kontakt sa odraslim osobama koje nisu nužno upoznate sa obavezama očuvanja bezbednosti dece. Ovo je posebno slučaj kada je reč o učenju kroz rad u okviru sistema dualnog obrazovanja, gde mladi do 60% školskog vremena provode van škola, kod poslodavaca, u realnim radnim uslovima.

U celini, podaci, kao i interesovanje mladih i nastavnog osoblja za učešće u edukativnim i preventivnim aktivnostima, ukazuju na potrebu za povećanjem informisanosti učenica i učenika, kao i nastavnog osoblja i poslodavaca o rizicima i zaštiti od seksualnog uznemiravanja.

Istraživanje je sprovedeno u okviru projekta „Bezbedna – Srednje stručno obrazovanje bez seksualnog uznemiravanja“ koji podržava Evropska unija, a u kome, pored Autonomnog ženskog centra, učestvuju i Ženski centar Užice, Alternativni centar za devojke iz Kruševca, ROZA – Udruženje za radna prava žena iz Zrenjanina i Udruženje Kokoro iz Bora

Zelena učionica

Trend manipulacije privatnim fotografijama, posebno ženama i djecom, izazvao je velike zabrinutosti među korisnicima i stručnjacima za digitalnu bezbjednost.

Na društvenoj mreži X pojavio se uznemirujući globalni trend zloupotrebe Grok alata vještačke inteligencije, koji je razvio AI pod vlasništvom Ilona Maska. Korisnici masovno koriste ovaj chatbot kako bi digitalno manipulisali fotografijama žena, pa čak i dece, pretvarajući ih u seksualno eksplicitne ili sugestivne slike bez pristanka osoba koje su na fotografijama.

U mnogim slučajevima, Grok “presvlači” žene u bikinije ili što provokativniju odeću, a ponekad čak mijenja i pozu tijela u erotsku, stvarajući slike koje izgledaju izuzetno realistično.

Manipulisanje privatnim fotografijama

Trend je počeo prije nekoliko dana i ubrzano se proširio, posebno uoči Nove godine. Fotografije koje su prvobitno objavljene u potpuno neseksualnom kontekstu postaju predmet javne manipulacije, pri čemu korisnici otvoreno traže od Groka da “svuče” žene sa slika.

Za razliku od drugih AI sistema, čiji se outputs najčešće prikazuju u privatnim okruženjima, Grok radi u javnom prostoru – manipulisane slike se pojavljuju direktno u odgovorima na objave i mogu ih vidjeti svi korisnici platforme.

Iako je X djelimično sakrio Grokovu funkciju generisanja medijskog sadržaja, zloupotrebe se nastavljaju, a izmjenjene slike i dalje kruže platformom. Aktivisti za prava žena, stručnjaci za sajber-bezbednost i organizacije za digitalnu sigurnost upozoravaju da ovakva praksa nije obični onlajn troling, već oblik seksualnog nasilja zasnovan na tehnologiji. Kako navode, ovakve manipulacije krše dostojanstvo, tjelesni integritet i pravo na pristanak, stvarajući ozbiljnu psihološku štetu osobama čije su fotografije zloupotrebljene bez njihovog znanja.

Seksualno nasilje omogućeno veštačkom inteligencijom

Posebnu zabrinutost izaziva činjenica da Grok operiše sa “labavijim ograničenjima” u odnosu na rivale poput Google Gemini ili OpenAI ChatGPT, što je i sam Mask ranije naglašavao predstavljajući Grok kao “provokativniji” i manje restriktivan sistem. Time se, prema ocjenama stručnjaka, spušta barijera za zloupotrebu i normalizuje digitalni voajerizam, dok vidljivost takvog sadržaja dodatno pojačava poniženje i društveni pritisak na žrtve.

Kritike prema kompaniji X i kreatorima Groka intenziviraju se, jer se manipulativne slike i dalje pojavljuju uprkos djelimičnim ograničenjima, a pojedine korisnice su počele da brišu svoje fotografije iz straha od daljih zloupotreba. Stručnjaci ističu da odgovornost leži na platformi i njenom sistemu upravljanja, a ne na žrtvama, te da kvar u zaštitnim mehanizmima ukazuje na propuste u dizajnu, etici i nadzoru tehnologije.

Pravnim rječnikom, ovakvo ponašanje sve češće se prepoznaje kao “seksualno nasilje omogućeno vještačkom inteligencijom”, a ne kao bezazlena mrežna nepodopština.

Ilon Mask se nije zvanično oglašavao ali je podelio tvit u kom kaže kako je Grok sjajan.

U isto vreme, ripostovao je tvit osobe koja je iskoristila Grok da bi skinula upravo njega i čini se da su smajliji koje je ostavio jasna reakcija na sve.

Izvor: Blic

Izvor: Feministing.com, Foto: indiaexpress

Nedavno su studentkinje protestvovale danima, zbog čega je uprava Univerziteta zatvorila domove, dala dozvolu za policijsko nasilje, pa čak i promijenila rutu kojom je premijer trebao proći prilikom svog obilaska. Protest je organizovan nakon što su tri muškarca na motociklima napali jednu djevojku. Radnici obezbjeđenja koji su se nalazili u blizini nisu reagovali, a uprava Univerziteta se stidjela žrtve umjesto da joj pomogne. Zbog toga su studentkinje blokirale kapije Univerziteta, obijajući danima da se pomjere.

Kao odgovor na njihov protest uslijedilo je nasilje. Policija ih je brutalno pretukla, zbog čega su hospitalizovane, a Univerzitet je podnio prijave protiv 1.000 učesnica. Birajući da ne riješe problem i ne bave se pritužbama studentkinja, prorektor je branio stroga pravila, uključujući i policijski čas, optužio žene da su pogrešno informisane i podstaknute od strane “autsajdera”, a zatim za upravnika univerzitetske bolnice nominovao čovjeka koji je proglašen krivim za seksualno uznemiravanje.

“Uznemiravanje je jako česta pojava na našem Univerzitetu, dešava se skoro svaki dan”, navela je jedna od studentkinja, dok je druga dodala da se to dešava jer niko ne sluša kada govore zbog čega su zabrinute.

Prorektor je u intervjuu za Indian Express odgovorio na ove tvrdnje krajnje bezosjećajno.

“Kad bismo slušali svaku djevojku, ne bismo uopšte mogli da vodimo Univerzitet”, rekao je on.

Nedavno je u Indiji bilo nekoliko udara na prava žena. Što se zakonske osnove tiče, nedavna sudska presuda je žrtvu silovanja označila kao krivca za napad, ističući da je previše promiskuitetna. Druga presuda je “slabo ne” proglasila za “da”, kada se radi o intimnim partnerima. Što se obrazovanja tiče, Jawaharlal Nehru Univerzitet, jedna od kvalitetnijih ustanova za liberalnu umjetnost, odabacio je smjernice vlade protiv seksualnog uznemiravanja, tako što je raspustio univerzitetske odbore za borbu protiv seksualnog uznemiravanja, a sve u korist nekoliko članova uprave koji se sumnjiče ili su proglašeni krivima za ovaj čin.

Ovakva pravila nisu strana ženama u Indiji, gdje im se u ime “bezbjednosti” ograničava kretanje, sloboda i pristup obrazovanju. Zbog toga u studentskim kampusima ima previše radnika obezbjeđenja, policajaca, kamera i zidova koji organičavaju kretanje žena. Ne smijemo zaboraviti ni “moralnu policiju” koja se bavi time kako su se žene obukle i trudi se da se postide zbog svog seksualnog ponašanja, pretpostavljene seksualne orijentacije i rodne prezentacije, te suzbijanje političkih aktivnosti žena. I dok je centralno regulatorno tijelo zabranilo diskriminatorska pravila u vezi žena na državnim univerzitetima, privatne ustanove su u potpunosti izuzete.

Kada uprava univerziteta tvrdi da ograničava žene zbog njihove lične sigurnosti, to znači da bi žene trebalo ograničavati kako bi se zaštitili moćnici. Kada su slobodne, žene uspostavljaju pokrete, organizuju se, traže svoja prava i time tresu cijeli sistem koji je zasnovan na patrijarhatu. Ženska tijela mogu biti sputana, ali njihov bijes ne može. On razbija sve kaveze.

Moj prvi susret s tim i prošao je traumatično. Nije bilo mobitela i interneta, niti prijateljice kojoj ćeš odmah odjuriti. A nije bilo ni mame kojoj ćeš se požaliti i ispričati što ti se maloprije dogodilo. Prijavila sam događaj ravnateljici škole, ona je nazvala policiju i stvar je, ajmo reći, bila riješena. Neko vrijeme.

Nekoliko mjeseci kasnije, drugi muškarac je mene i moju najbolju prijateljicu pratio u stopu, po igralištima gdje bismo igrajući badminton provodile slobodna popodneva za vrijeme ljetnih praznika.

Uvijek usred bijela dana. On i njegov mali ukrućeni prijatelj kojeg je snažno natezao dok bismo mi servirale i trčale za lopticom. Imale smo dvanaest godina. DVANAEST. Tada su nam dečki bili bespolna bića, jednaka nama. Oni su nam bili prijatelji i nismo razmišljale o seksu niti ičemu sličnom.

Tu istu prijateljicu je, nedugo kasnije, u haustoru dočekao neki muškarac u nadi da joj prekine djetinjstvo. Uspjela je pobjeći. Druga prijateljica, nažalost, nije uspjela pobjeći dvojici kojima je bilo milo iživljavati se nad njom cijelu večer. Sve u dobi kad nemaš pojma da imaš tijelo i organe koje imaš. Ti nemaš pojma, ali drugi kao da odlučuju umjesto tebe. I koriste svaku priliku da bi ti naudili.

Imala sam dvanaest godina kad sam se prvi put susrela s tim osjećajem, s osjećajem nemoći i svjesnosti da su neki drugi fizički moćniji i opasni po tebe. I sad, gotovo dva desetljeća kasnije, skoro na dnevnoj bazi susrećem se ponovno s osjećajem nemoći i istim nasilnim zadiranjem u mene i moj prostor, putem interneta.

Bez obzira kako izgledam, što, gdje i kada objavljujem, ti crvi od muškaraca nađu način da ti se jave i komuniciraju da te žele, da ga navlače na tebe i, citiram: “Bez obzira na sve, ja ću i dalje gledati tvoje slike.“. Unatoč zabranama, blokiranjima, ignoriranjima, oni nađu načina da ti se, barem “virtualno”, približe. Otvaraju nove profile na dnevnoj bazi i zvjeraju. Čekaju.

Jave se mjesecima kasnije, kad već zaboraviš da su postojali. Pošalju svoje gole fotografije kao da ti želiš to vidjeti. Kao da se ti želiš vraćati doma i sresti nekog nepoznatog i golog muškarca. Kao da želiš biti u strahu svaki put kad ulaziš u vlastiti haustor.

Nažalost, reakcije okoline kad se požališ na te situacije nisu iste kao kad te netko maltretira i u realnom svijetu jer mnogi smatraju da je internet bezopasan i da same, svojim  objavama, “privlačimo” takve ljude. Otprilike kao i kad silovane žene optuže da su same to tražile svojim načinom odijevanja. Što je sljedeće? Moram li u svakom trenutku, na internetu i u stvarnom životu, razmišljati što će mi se dogoditi i bojati se kako će netko nešto moje interpretirati?

Ako sam, time što sam na internetu, dala za pravo da mi netko prijeti i da me maltretira onda bi i običnim izlaskom iz stana to isto vrijedilo, zar ne? Dala sam “svoj prostor” na korištenje drugima. Zašto je onda smiješno kad ti netko šalje lascivne i uvredljive poruke, ali strašno kad te isti presretne na ulici?

Kad prihvatimo činjenicu da internet nije potpuno bezopasan i da, kao i na ulici, neka pravila moraju postojati, smanjit će se i broj kompleksaša koji invadiraju tuđi prostor i ograničavaju nečiju slobodu. Nije poanta da se bojimo jer to je baš ono što ti nasilnici žele nego da ne zanemarujemo njihovo postojanje. Da, ponekad je ignoriranje dobra obrana, probala sam to i sama, ali postoje izuzeci, tzv. “uporni crvi” koji se hrane mrvicama poput “seen” ili čak niti to jer znaju da je poruka isporučena i stigla. U ovom slučaju, nažalost, aplikacije rijetko zakažu i dolazi nam sve što nam je ikad poslano.

Kao i prije 17 godina, reagirat ću, neću žmiriti. Reagiraj i ti.

Ljubim vas,

Ana

Imala sam 10, možda 11 godina kad smo još slavili dječje rođendane s našim roditeljima koji još nisu bili razvedeni, njihovim vršnjacima i njihovom djecom. Ne sjećam se koje je doba godine bilo, ali imala sam haljinu i slavio se rođendan nekog od klinaca u našoj zgradi, isti stan nalik našem samo tri kata više.

Roditelji su bili na puš-pauzi na kuhinjskom balkonu, a nas 6,7 ili 8 klinaca bilo je u boravku, neki su se igrali (mlađi od mene), neki plesali, a neki gledali TV. Kako je muzika svirala, prišao mi je otac dviju blizanki s rođendana i zamolio za ples koji ja koja sam u to vrijeme bila u natjecateljskoj skupini latino američkih plesova nikako nisam htjela odbiti.

Sve i jedan ples do tad bih objeručke prihvatila samo da mogu uživati u onome što mi ide najbolje. Krenula je rumba ili nešto nalik tome, sporije i stisnutije (ples u kojem su ruke niže, na bokovima) i odjednom sam osjetila tijelo muškarca od kojih 35 godina na svome na način koji mi se nije svidio.

Čak i instruktori u plesnoj školi nisu bili tako prisni, a granice su postojale među djecom i odraslima. Ja sam, ponavljam, imala najviše 11 godina, a njegove blizanke možda 3 manje od mene. Nitko ništa nije primijetio, a gospodin iskričavog prezimena govorio mi je kako sam lijepa i kako prekrasno plešem te da će ovo biti naša tajna. Jedva sam čekala da se izvrti kazeta.

To su dečki u razvoju

Niti godinu kasnije, u proljeće kad su mi roditelji već bili razvedeni, s jedva 12 godina starosti, vraćala sam se iz osnovne škole gdje sam ispratila mlađeg brata na izlet u Crikvenicu. Nasuprot Kulušića, negdje oko ručka, prema meni je krenuo visok i krupan plavokos muškarac u radnim plavim tregericama, s izvađenim penisom u erekciji. Usred bijela dana i nasred ceste.

Bila je 2000., mobitel još nisam imala, prestravljena sam pretrčala cestu i odjurila doma, a zatim u školu gdje sam ravnateljici prijavila što se dogodilo. Obećala mi je da će prijaviti policiji, nikad nisam saznala je li to napravila. Bio je to prvi odrasli penis u mom životu i prvi u nizu onih koje nikad nisam htjela ni tražila. Mjesecima sam izbjegavala prolaziti pored te Dione.

Nekoliko mjeseci kasnije, na obližnjoj Gimki, tadašnja prijateljica i ja, dakle 6. razred osnovne igrale smo badminton, preko ljetnih praznika, kad je na rub igrališta, ali onaj dio gdje smo mi, ne dečki koji igraju nogomet odmah pored, došao mlađi muškarac, izvadio ga i krenuo masturbirat dok mi bacamo pernatu lopticu preko zamišljene mreže.

Pravile smo se da ne vidimo, intuitivno smo znale da je takve najbolje ignorirati, i s jezom u želucu lagano smo se udaljile na košarkaško igralište gdje nas vide drugi dečki i „čuvaju“ od spomenute budale. Imale smo 12 godina, niti jedna od nas dvije još nije bila ni blizu razvijena i izgledale smo prilično djetinje kao i većina naših vršnjakinja.

To isto ljeto, u parkiću niže u Domagojevoj, dakle parkiću koji se vidi s balkona stana u kojem sam odrasla i živjela, opet usred dana došao je jedan, dok sam se ljuljala (obožavala sam se ljuljati satima, sama sa svojim mislima i muzikom u ušima), stao ispred mene, izvadio ga i krenuo masturbirat. Ja i dalje imam 12 godina, nemam menstruaciju još dvije ili tri godine i ne zanimaju me nikakvi penisi.

Negdje početkom sedmog razreda, kad je počela školska godina, postalo je popularno da se cure u školi „šlataju“ (diraju po guzi(ci) bez dopuštenja, bez najave, u prolazu), a ja sam bila te nesreće da su mi i genetika i latinoamerički plesovi podarili mesa na bokovima i dupetu. Gotovo polovica muške generacije tih je tjedana dotakla moje dupe barem jednom.

Druge cure koje su se razvijale u gornjem dijelu tijela (tu sam kaskala) dobivale bi druge vrste fizičkih „komplimenata“ poput natezanja grudnjaka ili guranja ruke ispod majice. Jer, dečki su ušli u pubertet, tako nam je objašnjeno. Meni se diranje moje guzice nikako nije svidjelo niti mi je laskalo, a moment kad se gase svjetla na hodniku, dvojica me drže i treći gura na silu ruke u moje traperice i gaćice bio je presudan da sve proplačem svom tati.

Nisam htjela više u školu, ne tako, ne tamo. Tata je došao u školu, nisam sigurna koliko je bio iskren u namjeri, ali nešto je ipak poduzeo i onda su mu i ravnateljica i razrednica, dakle, dvije žene, objasnile da ti dječaci nisu ništa krivo mislili, da su to dečki u razvoju i da je krenuo pubertet.

Ma pusti, pijana posla

Pa je, eto, i meni tata to tako objasnio, a ja sam morala prihvatiti da je to dio odrastanja. Činjenica da dječaci ulaze u pubertet kasnije nego djevojčice i imaju manje kompliciran sustav spolnih hormona nego mi djevojčice/žene nije bila relevantna, jer mi smo te koje se možemo kontrolirati, a oni ne pa je na nama da šutimo i trpimo dok ne prođe.

Takvu poruku sam dobila i tad i svaki put kad bih reagirala na nešto što nije bilo primjereno i onda s vremenom odustaneš. Čemu prijavljivati svaki put kad te netko primi za dupe ili ti kaže nešto što nikako nije u redu ni prema kome kad nema sankcija? Ti se nasekiraš još i oko te prijave i razgovora koje ćeš voditi, ispadneš tužibaba i kasnije „netko tko pretjeruje i izobličuje zbilju“?

Prođe i ta nesretna osnovna škola, s tucet penisa koje sam vidjela, a nisam htjela, što odraslih, što onih tek u razvoju i prihvatiš to objašnjenje da se oni, dječaci i muškarci, ne mogu kontrolirati, da su oni pod hormonima kao neke zvijeri koje samo treba pustiti da se izdivljaju i da onda neko vrijeme bude mir. Jer, tako ti je objašnjeno čak i u gimnaziji kasnije.

Nebrojeno puta sam čula „Ma nije on to tako mislio, on se samo malo šalio, ti si ga izazvala…“. Najčešće bih to čula iz ženskih usta, od majki do profesorica.

Kasnije kroz život, dogodilo mi se, sve nešto za vrijeme studiranja: majka i ja u šetnji, lik stoji naslonjen na zid i navlači ga kao da nema sutra, nasred Maksimirske.

Majka i ja u povratku s posla/faksa, lik prođe pored nas i primi me za dupe pored moje majke. Ja odbijam ikakvu reakciju jer nije bio sam i nisam htjela veće zlo.

Odlazim u berbu u Zagorje, svi sjedimo za stolom, lokalni pijanac dolazi i stavlja mi ga maltene pred lice, dok pored mene sjedi moj tadašnji partner. „Ma pusti, pijana posla.“ – opet mi je objašnjeno i potvrđeno.

Stojim u tramvaju, čekam da se otvore vrata, kad eto, nepoznati muškarac mi snažno zaslini vrat. Nitko nije reagirao, ja sam izašla i osjećala se najprljavije na svijetu.

Ima toga još, i puno gorih stvari zbog kojih bih mogla otići i na policiju i dignut tužbu, ali neću jer mi se ne vjeruje od 1998. pa neće ni sad.

Šuti i trpi

Ne vjeruje ti se da su u tramvaju trljači najnormalnija pojava, svakodnevna. Isti i u redovima na šalteru ili na koncertima. Sačuvaj bože da postoje erekcije koje se naslanjaju na školsku djecu sve od gradskog prijevoza pa do bolnica, crkava i javnih ustanova, pred ljudima, oduvijek.

Nisu svi muškarci stoka i zvijeri koje se ne mogu kontrolirati, dapače. Ima ih, i to puno, predivnih, obazrivih, onih koji bi na sve gore navedeno potegnuli i šaku i prijavu i imali kičmu čvršću od armiranog betona. No, zbog nemalog broja manijaka i predatora kojima se od malih nogu oprašta sve i jedan grijeh pod izlikom hormona, alkohola ili nečeg trećeg ti predivni i u glavi normalni muškarci padaju u neki drugi plan, nažalost.

Prije n dana kad je u javnost izašlo da je na desetke, čak i stotine, mladih djevojaka i žena sustavno maltretirano i uznemiravano, u meni se otvorilo sve ovo (i puno gore) i podsjetilo zašto ne prijavljujemo jer nas se od malena uči da šutimo i trpimo. Naći će se uvijek barem jedno opravdanje za predatora ili zlostavljača, i na to jedno nakalemit će se 5 ili 10 razloga i pitanja nauštrb žrtve.

Nikad nisam u tramvaju ili vlaku doživjela golu ženu, ili u parku dok igram badminton. Zaboga, nisam ni čula za slučaj da se djevojčica skinula u školi i krenula masturbirati ili da je čitava generacija klinki skidala dečkima hlače na silu dok su mijenjali učionice između satova. Nisam čula za ženu koja je glasno svršavala u pošti. Ili da je ljubila neznancu vrat u tramvaju.

Vjerujem da i njih ima, ali jaaaaakoooo malen broj u odnosu na ove koji, iz generacije u generaciju, spadaju u „ma nije on to tako mislio, samo se ne može kontrolirati“ koš.

Idući put kad pitate zašto nije prijavila, pitajte se dva pitanja:

Što je bilo kad je prvi put išta takvo prijavila?

Jesu li joj vjerovali?

Možete i treće pitanje: Koje je bilo objašnjenje koje je dobila?

Do idućeg puta, čuvajte se.

Zagrljaj,

A.

Kako saznajemo, on je osumnjičen da je slao poruke neprimerne sadržine devojčici koja pohađa osmi razred u školi u kojoj on predaje.

– Sve je otkriveno ove nedelje kada je devojčica ceo slučaj prijavila svojim roditeljima – kaže izvor.

Nakon što su roditelji devojčice nastavnika prijavili policiji, slučaj je preuzelo Osnovno javno tužilaštvo u Vrbasu koje treba da formira predmet nakon saslušanja svedoka i vinovnika incidenta a nadležni iz škole su suspendovali P.H. i protiv njega je pokrenut disciplinski postupak.

Građani i građanke Bijeljine su se pobunili zbog odugovlačenja suđenja treneru pedofilu, optuženom da je kao 59-godišnjak seksualno zlostavljao djevojčicu od nepunih 14 godina.

Podsjećamo, Milenko Tomić (62) se tereti da je kao trener zloupotrijebio povjerenje djevojčice i njenih roditelja, pa je djevojčicu seksualno zlostavljao, vodio je na takmičenja gdje joj je davao alkohol, te joj slao lascivne poruke tražeći da ima s njom intimne odnose.

Kada se djevojčica povjerila roditeljima, on ih je ucjenjivao i prijetio im, tražeći da oni slučaj ne prijave policiji i tužilaštvu.

Optužnica protiv Tomića je podignuta i potvrđena prije 2 godine, ali su nakon toga uslijedile brojne opstrukcije. Na zahtjev odbrane je održano čak 28 ročišta, što je presedan neviđen u domaćoj sudskoj praksi.

Pošto suđenje nije završeno za 2 godine, Tomić bi, po sili zakona, 1. februara mogao biti pušten iz pritvora.

Mnogi upućeni u ovaj slučaj tvrde da će Tomić, ako izađe iz pritvora, pobjeći iz BiH, jer ima jake veze u policijskim krugovima i dovoljno novca za takav “poduhvat”.

Aktivistkinje Fondacije Lara, koje su organizovale današnji protest smatraju da sve to upućuje na zaključak da je vijeće Okružnog suda u Bijeljini ovaj sudski proces pretvorilo u farsu, čime je javnost šokirana, a djevojčica žrtva seksualnog zlostavljanja će, nakon izlaska zlostavljača iz pritvora, biti ponovo izložena nasilju.

Protest je podržalo 70 NVO i pojedinki, uglavnom aktivistkinja i novinarki, koje su potpisale Javni apel, tražeći disciplinsku odgovornost za sudije u slučaju Tomić.

Protest je organizovan danas, uoči nastavka maratonskog suđenja treneru pedofilu. Na današnjem ročištu je farsa nastavljena: odbrana je tražila izuzeće tužilaca, što je sud prihvatio.

Time će proces biti dodatno produžen.

Na pomen pedofilije, svi se zgrozimo, zar ne?

Ali vjerovali ili ne, kada neko od dječaka i djevojčica odluči da progovori o pedofiliji kroz koju su prolazili, mi često okrenemo glavu na drugu stranu. Jer to, još češće, budu ljudi za koje nikad ne bismo ni pretpostavili da bi mogli uraditi nešto tako gnusno. Skoro smo slušali priče djevojčica iz Bijeljine o zlostavljanju od strane sada već penzionisanog profesora. Prošle godine smo svjedočili gnusnom povratku nastavnika u školu nakon što je osuđen za pedofiliju.

Kako su osuđeni pedofili prolazili ispod radara? Da li zbog nepostojanja registra pedofila u FBIH, pedofili iz RS-a, gdje postoji registar, u ovom dijelu države mogu slobodno živjeti i raditi?

Kraj 2023. godine je obilježila i činjenica da se prijedlog zakona koji obuhvata formiranje registra osuđenih pedofila našao na dnevnom redu sjednice Zastupničkog doma na inicijativu Lane Prlić, zastupnice u Parlamentu FBIH i gošće Oslobođene. Registar je potreban da znamo ko su ti ljudi i da ti isti ne prolaze ispod radara.

A šta ćemo sa nepovjerenjem prema djeci i njihovim pričama? Republika Srpska već neko vrijeme ima registar pedofila, zašto FBIH kasni? Šta će zakon omogućiti, kako žrtvama, tako i društvu generalno? Da li su oni obilježeni trajno ili ima neki period nakon koga mogu biti „obrisani“? Šokantana je činjenica da su se osuđeni pedofili do sada nakon 10 godina mogli vratiti u blizinu djece.

Novinari CIN-a otkrili su da je najmanje sedmoro prosvjetnih radnika u BiH u posljednjih deset godina nastavilo raditi u školama i nakon presude za seksualno uznemiravanje djece. Dvojica među njima rade u Republici Srpskoj jer obrazovne ustanove tvrde kako nisu znale da su njihovi nastavnici pravosnažno osuđeni. Kako ovo spriječiti?

Epizoda Oslobođene koju svakako morate pogledati kako bi smo shvatili na koji način zaštiti našu djecu od predatora.

Podcast Oslobođena by Bosnalijek-prvo zdravlje! slušajte i gledajte ovog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Google Podcast, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM, a u 21 sat na O kanalu.

Prema našim saznanjima, upravo ovaj snimak bi mogao biti ključni dokaz protiv Mitrovića.

Kako je Srpskainfo ekskluzivno objavila, Mitrović je uhapšen juče u Kneževu nakon što ga je učenica prijavila za obljubu. Navodno je ona policiji i predala sporni snimak.

U međuvremenu, nakon ispitivanja u banjalučkom tužilaštvu Mitroviću je predložen jednomjesečni pritvor zbog sumnje da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, i zbog okolnosti da bi mogao ponoviti krivično djelo.

Direktor Srednjoškolskog centra „Jovan Dučić“ Kneževo Bojan Regojević rekao je za Srpskainfo da je odmah nakon saznanja za hapšenje suspendovao Mitrovića.

– U što kraćem roku biće pokrenut disciplinski postupak protiv njega – istakao je Regojević.

Ona je u martu najavila da će ga prijaviti nadležnim organima za seksualno uznemiravanje. Kašićeva je tada kazala da je Antonije Pušić neprimjereno dodirnuo, a onda i vrijeđao.

„Nisam neko ko je sklon tabloidnim naslovima, pravljenju intriga od nečega što predstavlja traumatično iskustvo. Čuvajući i svoje i dostojanstvo osuđenog, nisam odgovarala na upite novinara od marta i od tada do sada slučaj je bio u rukama institucija.Sada kada je sve završeno i kada je osuđeni dobio kakvu-takvu kaznu ponosna sam na sebe i zahvalna svim ljudima (i koje znam i koje ne znam) što su bili uz mene. Naročito Ani iz Centra za ženska prava i Jovani iz njihove pravne podrške. Kažem ‘kakvu-takvu kaznu’ jer Crna Gora još uvijek nema seksualno uznemiravanje u Krivičnom zakoniku“, započela je ona, pa dodala:

„Ponosna sam, jer ovo nije bilo samo za odbranu moje časti i integriteta, već i za svaku od nas, pa i svakog muškarca koji je prošao kroz slično (i gore), a ćutala je i ćutao je. Naše ćutanje ljudima sklonim manijakalnom i nasilnom ponašanju daje odobrenje. Odobrenje daje hrabost. Hrabost daje nezaustavljivost Nije ovo mala/velika pobjeda samo za mene. Već za svakog od nas ko se sjutra ohrabri da prijavi bilo kakvo nasilje. I onog kog obeshrabri da isto počini. Kad već viteštvo, čojstvo i junaštvo utihnu i zdrava muškost se utopi u mizoginiji i rupama sistema, mi smo te koje ne smiju da dozvole: da budu izmanipulisane, gaslajtovane, ućutkane. Ne smijemo da trpimo. Zbog svih onih koje je ohladila muška ruka koja je, da je bilo pravde, mogla da bude spriječena. Zbog svih onih koje svojim primjerom inspirišemo“, završila je.