Međutim, u selu Areniljas, to je više opis radnog mjesta nego puka fantastika.

Ovo malo selo u provinciji Sorija, u unutrašnjosti sjeverne Španije, privuklo je veliku pažnju javnosti ponudom koja uključuje opštinski stan bez kirije, stalni posao na građevini i mogućnost vođenja lokalnog seoskog bara.

Ovaj paket je namijenjen prvenstveno porodicama koje su spremne da se trajno nasele i pomognu u održavanju svakodnevnog života u zajednici sa minimalnim brojem stanovnika.

Areniljas zvanično ima oko 45 registrovanih stanovnika, mada neki izvori, poput “Euro Weekly News-a”, navode brojku od 47 mještana. Ova inicijativa je okarakterisana kao paket “Kuća i posao” za mlade porodice.

Više od besplatne selidbe

Razlozi zbog kojih je ova vijest postala viralna su očigledni: troškovi stanovanja su eliminisani, posao je obezbijeđen odmah po dolasku, a obećanje mirnijeg života privlači mnoge.

Ipak, važno je napomenuti da ovo nije besplatan “odmor u Španiji, niti je ponuda namijenjena onima koji traže privremeni bijeg na selo”, prenosi Euronews. Riječ je o strateškom naporu sela da ostane održivo.

Areniljas se nalazi u regionu Kastilja i Leon, u dijelu poljoprivredne unutrašnjosti koja se često naziva “España vaciada” (Ispražnjena Španija).

Ovaj termin se koristi za regione koji su decenijama gubili stanovništvo zbog odlaska mladih u velike gradove. Za ovako malo selo, demografski pad nije apstraktna tema, već pitanje opstanka.

Od broja stanovnika direktno zavisi ko će održavati javne zgrade, ko će držati otvorene prostore za druženje i da li će u zajednici uopšte biti djece. Zbog toga Areniljas ne traži samo stanare, već domaćinstvo koje će ponuditi radnu snagu, dugoročno prisustvo i aktivno učešće u lokalnom životu.

“Besplatna” kuća ipak ima svoje troškove

Glavni adut ponude je nekretnina. Prema portalu Idealista, riječ je o renoviranoj i potpuno opremljenoj opštinskoj kući. Porodica koja bude odabrana neće plaćati zakup, ali termin “besplatna kuća” ima svoje specifično značenje.

To podrazumijeva stanovanje bez kirije, ali ne i život bez ikakvih troškova. Porodica će i dalje snositi troškove struje, vode, grijanja i svih ličnih potreba.

Ovaj detalj je ključan jer svako ko ozbiljno razmatra selidbu mora da ukalkuliše troškove života u provinciji, prevoz i stabilnost prihoda prije nego što ovo shvati kao potpuni finansijski “restart”.

Posao koji prati ponudu je isključivo praktičan. Selo nudi zaposlenje na poziciji građevinskog radnika ili majstora na održavanju i obnovi opštinskih zgrada i infrastrukture.

Na taj način, porodica dobija stambenu sigurnost i posao, dok selo osigurava radnu snagu neophodnu za svoje održavanje.

Iako upravljanje seoskim barom može zvučati kao sporedna poslovna prilika, u selu sa manje od 50 stanovnika ono ima ogroman društveni značaj.

U mnogim malim španskim selima, bar ili društveni centar je jedan od rijetkih zajedničkih zatvorenih prostora gdje se mještani okupljaju, razgovaraju i organizuju aktivnosti.

Portal Idealista opisuje ovaj “bar social” kao ključnu tačku susreta za sve generacije. Upravljanje barom ovdje nije isto što i otvaranje kafića u velikom gradu; to podrazumijeva integraciju u društveni ritam sela i postajanje vidljivim članom male zajednice.

Ponuda nije za svakoga

Najveće praktično ograničenje tiče se zakonskog statusa kandidata. Ovaj program ne obezbjeđuje vize niti boravišne dozvole za građane koji nisu državljani Evropske unije.

To znači da zainteresovani već moraju imati pravo na život i rad u Španiji. Ponuda je, dakle, usmjerena na državljane Španije, građane EU ili državljane trećih zemalja koji već posjeduju važeće španske radne i boravišne dozvole.

Senzacionalistički naslovi da “Španija dijeli kuće strancima” u ovom slučaju mogu zavarati; preciznija definicija je da malo selo traži porodice koje već imaju pravo rada u zemlji i spremne su na život u ruralnoj sredini.

Za porodice je važan podatak da djeca ne idu u školu u selu. Oni pohađaju regionalnu školu u mjestu Berlanga de Duero, udaljenom oko 20 kilometara.

Regionalna vlada Kastilje i Leona obezbjeđuje besplatan školski prevoz, ali ova činjenica jasno ilustruje cijenu mira na selu: većina osnovnih usluga, poput zdravstva, supermarketa i administracije, nalazi se u susjednim, većim mjestima.

Obećanje mirnijeg života privlači mnoge

Kao prednost se navodi postojanje internet veze pogodne za rad od kuće.

Kako se prijaviti?

Proces selekcije vodi lokalna samouprava (Ayuntamiento de Arenillas), uz učešće lokalnog kulturnog udruženja. Od kandidata se traži da podnesu pismenu prijavu u kojoj će objasniti svoju porodičnu situaciju, trenutne uslove života, razloge za selidbu, kao i iskustvo u građevinskim poslovima ili ugostiteljstvu.

Areniljas ne poklanja “seoski san” bilo kome, već nudi priliku onima koji su spremni da postanu stubovi jedne male zajednice u borbi protiv zaborava.

Nezavisne

Zato smo povodom Međunarodnog dana žena na selu, razgovarali s gospođom Alijom Durmišević, vrijednom poljoprivrednicom i kooperanticom kompanije Lactalis u BiH. Ona svojim radom i posvećenošću pokazuje da je snaga žene na selu stub porodične ekonomije, ali i primjer hrabrosti, upornosti i uspjeha.

Gospođo Durmišević, rijetke su žene u poljoprivredi kod nas. Šta Vas je motivisalo da ostanete na selu i posvetite se stočarstvu, u vremenu kada mnoge žene traže posao u gradovima?


Prvenstveno, ja sam majka, a ujedno i radnik na sinovoj farmi. Naše gazdinstvo, SP Durmišević Adnan, nalazi se u Međiđi Donjoj kod Gradačca. Radim sve poslove vezane za farmu, bilo da je riječ o fizičkom radu ili sređivanju dokumentacije. Također, pored mene na farmi rade još sin, snaha i muž. Trenutno imamo ukupno 60 grla stoke.

Moja odluka da ostanem u poljoprivredi prvenstveno je zbog podrške starijem sinu, koji je izrazio želju da postane farmer i uzgaja mliječna grla. To je veoma težak i odgovoran posao i željela sam da svoje znanje primijenim, pokažem i pomognem. Nikada nisam radila u svojoj struci, završila sam Upravnu školu, ali sam svoje znanje uspjela primijeniti ovdje. Mislim da poljoprivreda, uz predanost i rad, ima sve predispozicije potrebne za dostojanstven život.

Statistike pokazuju da oko 20 posto zaposlenih žena u Bosni i Hercegovini radi u poljoprivredi, ali je njihova uloga u ruralnom razvoju često zanemarena. Koliko je, po Vašem mišljenju, zahvalno, ali i zahtjevno, biti žena na selu danas?


Što se tiče uloge žene u poljoprivredi, mogu reći da je ogromna. Smatram da su žene puno odgovornije od muškaraca i da su, kada je riječ o obavljanju nekih drugih važnih poslova, često u prvom planu. Mada ne zanemarujem ulogu muškaraca; moram reći da su uz nas, žene u poljoprivredi, muškarci onda dosta uspješniji. Dakle, uz međusobno dopunjavanje, uspjeh je zagarantovan. Mislim da češće moramo spominjati ulogu žene u svakoj oblasti, a pogotovo u poljoprivredi. Nisam sigurna da dovoljno dajemo značaja sposobnostima žena, koje su ogromne, kako na poslu, tako i kod kuće, tj. u cjelokupnoj porodici i društvu.

Šta smatrate najvažnijim za uzgoj kvalitetnih mliječnih grla i uspješnu proizvodnju mlijeka, s obzirom na izazove s kojima se farmeri danas suočavaju?

Za nas je najvažnije stalno ulaganje i unapređenje proizvodnje. Ove godine smo uvezli 19 steonih junica iz Češke jer želimo povećati količinu mlijeka. Pokrenuli smo izgradnju nove farme za 50 grla po evropskim standardima. Počeli smo sami, bez ičije pomoći. Nadamo se da će Kanton, Općina, ali i Federacija prepoznati naš trud na vrijeme i pomoći nam da što prije izgradimo novi objekat i proširimo kapacitete proizvodnje mlijeka.


Kao dugogodišnja kooperantica kompanije Lactalis u BiH, kako biste opisali tu saradnju i koliko Vam znači sigurnost otkupa i podrška velikog partnera?


Saradnja s kompanijom Lactalis za mene predstavlja izuzetno vrijedan i stabilan poslovni odnos. Kao dugogodišnja kooperantica, mogu reći da je pouzdanost otkupa i profesionalna komunikacija ono što ovu saradnju čini posebnom. Uvijek se osjećam sigurno znajući da iza mene stoji veliki partner koji razumije potrebe proizvođača i koji kontinuirano ulaže u razvoj sektora. Takva podrška daje dodatnu motivaciju da nastavimo s unapređenjem proizvodnje i ostvarivanjem dugoročnih ciljeva.

U poljoprivredi je važna međusobna podrška i razmjena iskustava među ženama. Da li smatrate da bi više međusobnog povezivanja i zajedničkog djelovanja moglo dodatno ojačati položaj žena na selu?


Veoma je važno da se žene u poljoprivredi češće povezuju i dijele iskustva. Takva podrška ne samo da osnažuje pojedinke, nego doprinosi i jačanju uloge žene u društvu. Sigurna sam da bi više zajedničkog djelovanja dodatno ojačalo položaj žena na selu.

Šta za Vas znači snaga žene na selu – u poslu, porodici i zajednici? Koja je Vaša poruka ženama koje možda još nisu skupile hrabrosti da zakorače u svijet poljoprivrede?

Snaga žene na selu znači sposobnost da se istovremeno vodi posao, brine o porodici i doprinosi zajednici. Uz međusobnu podršku i koordinaciju, uspjeh je neizbježan. Želim poručiti ženama da je posao u poljoprivredi težak, ali ujedno pruža mogućnost lijepe zarade i napredovanja. Sa dovoljno volje, podrške i znanja, svaka žena može uspjeti i učiniti razliku, kako za sebe, tako i za zajednicu.

Iz daljine Blaca izgledaju idilično. Izbliza druga priča. Struje nema od 1974., voda nikad nije ni došla. No jedini stanovnik, 67-godišnji Zdravko Spajić, nema primjedbi.

„Ovdje sam ja sam non stop i zato me zovu gradonačelnik. Sam sebi pišem ure i sam sebi plaćam. Imam solare, imam bunar za vodu i opet se živi. Ima gore i od ovoga“, kazao je za HRT.

Svega je nekada bilo u Blacima – ljudi, škole i krava. Danas pustinja.

„Ovdje je bilo 32 dima. U svakoj je kući bilo u prosjeku pet-šest ljudi i djeca, a danas nigdje nikoga. Odavde su naše mljekarice nosile mlijeko u Split’, prisjetio se Spajić.

Svašta je on u životu prošao, pa čak i preživio pad helikoptera. Prije četiri godine ostao je bez supruge, ima obitelj u Solinu koja pazi na njega, ali iz Blaca se ne da.

„Samoća mi ne pada teško. Meni je najteže u životu kad kažu ‘ja bih ovako, onako’. Onda ja kažem – prijatelju, rješavaj probleme na drugom mjestu. Ja ću što mogu pomoći, u gradonačelnika se sve nađe – u podne, u ponoć. Ja sam zadovoljan sa 700 eura mirovine, meni dosta’, rekao je.

Još jedan dobar dan je iza njega. Tvrdi da od života ne treba filozofiju raditi, sve može jednostavnije.

„Nikad ne znaš što nosi dan, što noć, a ja sam s ovim ne zadovoljan, nego ponosan“, poručio je.

Jedan od ciljeva bio je da vide kako se živi na selu i kako opstaju ljudi na farmama, da od njih ponešto i nauče kako bi se jednog dana preselili na selo. Pre svega hteli su da volontiraju i tako steknu iskustvo i gratis smeštaj. Domaćine su tražili preko svetske mreže volontera WWOOF, u kojoj su i balkanske zemlje (World Wide Opportunities on Organic Farms – Mogućnosti za volontiranje u svetu na organskim imanjima).

Avantura Francuza Loika Šastanjola ( Loïc Chastagnol, 28) i Poljakinje Aleksandre Poziomkowske(27) počela je na Braču, gde su na imanju jedne Nemice, arhitekte po zanimanju, dve nedelje radili u maslinjacima i učestvovali u radionicama pravljenja takozvanog suvog kamena, odnosno zidova (le mur en pierres sèches). Usledili su Šibenik, Krka, Zadar, Skoplje, Kotor, Budva, Skadar, Kosovo i Metohija, skoro sve auto-stopom.

Posle Makedonije i Albanije vratili su se u Banjaluku, pa u Koprivnicu gde su bili u poljima lavande. Kampovali su i u Srbcu kraj Gradiške, a onda nakon Sarajeva i Užica stigli u Seču Reku pored Kosjerića da volontiraju.

Do mnogih mesta su stigli stopiranjem, Aleksandra je imala iskustva, a za Loika je to bio veliki novitet

– Suprug je muzičar i svira klarinet i imao je veliku želju da dođe u Guču. Međutim, razboleo se pa smo ove godine propustili taj čuveni sabor. U Sečoj Reci smo proveli dve nedelje, a naši domaćini Dragana i Dalibor Đorđević fantastično su nas ugostili – pričaju mi Loik i Aleksandra.

– Oni imaju nekoliko hektara zemlje, a najviše malina. Berba je glavna aktivnost u julu, a pošto smo mi stigli malo kasnije pozabavili smo se sečenjem drva u šumi i pripremom za zimu. Radili smo i u bašti, igrali se sa njihovom slatkom dečicom i pomagali oko svakodnevnih poslova – kaže Aleksandra koja je Đorđevićima kao predjelo spremala poljski specijalitet, čuvene pjegore. Ni druga glavna jela iz njene otadžbine i Loikove Francuske nisu izostala.

Nakon Srbije, Šastanjolovi nastavljaju u Poljsku na svadbu jedne prijateljice, a zatim u Letoniju iLitvaniju gde će biti više od mesec dana. Popeće se još severnije ka Finskoj da se vide sa prijateljem, a onda do Božića imaju skoro sve isplanirano, od Poljske do Ukrajine i tamošnjih Karpata.  
– Ja sam u Poljskoj završila antropologiju kulture, a studirala sam i u Nemačkoj, gde smo se nas dvoje upoznali. Živeli smo u Parizu, zajedno smo sedam godina, a venčali smo se pre godinu dana. Naša svadba je bila u jednoj šumi u Poljskoj, a prijateljima smo rekli da nam umesto para donesu hranu i piće za naše slavlje – objašnjava mi ova profesorka engleskog jezika.

– Kratko sam radila u jednoj školi u Parizu i napustila sam taj posao. Bila sam depresivna. Nas dvoje planiramo da se posle ovog putovanja vratimo u Pariz na još godinu dana, da skupimo pare i kupimo zemlju u Poljskoj. Tamo je to četiri puta jeftinije nego u Francuskoj. Želimo da živimo na selu. Od naših domaćina smo mnogo toga naučili.

Pričaju mi da su se kod Đorđevića zainteresovali za permakulturu i biodinamičku poljoprivredu, ali i da su od Dragane naučili kako sve postići uz dvoje dece.

– Odrastao sam u predgrađu Pariza, živeo sam u malom stanu i jednog trenutka poželeo da sve to napustim. Više puta smo se pitali „Da li možemo da živimo na selu?“, i mislim da smo sada dali sebi odgovor na to pitanje. Želimo da kupimo imanje, da sadimo naše bilje, da hranimo naše životinje, da imamo malu farmu i da živimo jednim drugačijim stilom života. Sigurno je da život na selu nije jednostavan, ali je svakako manje stresan od onog u gradu – iskren je Loik.

Dvonedeljnim boravkom u Srbiji su prezadovoljni. Najviše su im se dopali predivni pejzaži i gostoljubivi i zabavni ljudi.

– Sa Draganom i Daliborom smo proveli divne večeri smejući se i šaleći se. Vi Srbi imate smisao za humor na visokom nivou, doduše sa dosta crnog humora. U vreme našeg boravka bila je slava lokalne crkve, a tada sam prvi put prisustvovala pravoslavnoj liturgiji. U Srbiji ima mnogo istorije, mnogo spomenika, mnogo toga lepog, i sigurna sam da ćemo se vratiti jednog dana – ushićeno su mi preneli utiske ovi supružnici koji su porodicu Đorđević pronašli na sajtu WWOOF Srbija. Tako i u svim drugim državama članicama ove svetske organizacije možete pronaći domaćinstva u kojima možete volontirati određen broj sati i zauzvrat dobiti smeštaj, hranu i nezaboravna prijateljstva sa ljubiteljima prirode i sela.

Pricesadusom.com

Put do sela okruženog divljinom i veličanstvenim planinama je težak i veoma je lako zalutati. U selu Mosqueuela, na petnaestak kilometara od La Estrelle ljudi će vam reći da pratite stazu, zatim da skrenete desno i onda lijevo. Tek tada se nađete na mukama jer tu put postaje sve uži i strmiji, kamenje udara po autu, a GPS vam više ne može pomoći. I taman kada pomislite da ćete se naći u ćorsokaku, odmah nakon oštre nizbrdice pred vama će se ukazati neobičan prizor; gomila kuća od kojih mnoge više nemaju krovove, a među njima će na suncu zablistati keramičke pločice kupole crkve. Ovdje, u napuštenom selu, daleko od civilizacije, nalazi se dom Juana Martina i Sinforose.

Upoznali su se prije 45 godina na plesu u taverni, počeli su se družiti i planula je ljubav koja je uskoro krunisana i brakom. Danas su zakoračili u osmu deceniju života koji im nije bio nimalo lak. Desio im se najveći udarac koji jedan roditelj može i da zamisli; njihova kćerka je umrla sa samo osam godina. No, njihova ljubav je izdržala sve, pa čak i tu stravičnu tragediju. Do dana današnjeg su ostali zajedno i jedno o drugom govore sa mnogo ljubavi. Jedno drugom su sasvim dovoljni i zbog toga im usamljenost u napuštenom selu uopšte ne smeta.

Seoce La Estrella je nekada bilo mjesto puno života; imali su školu, dvije taverne i prodavnice. I onda se za veoma kratko vrijeme sve promijenilo. Pedesetih godina prošlog vijeka ljudi su u sve većem broju odlazili iz ruralnih mjesta u gradove u potrazi za poslom. Građanski rat u Španiji i prirodne katastrofe ostavili su pustoš i neimaštinu na poljima i od poljoprivrede se više nije moglo živjeti. Do osamdesetih godina 20. vijeka od 200 – 300 stanovnika samo su Juan Martin i Sinforosa ostali u La Estrelli. Zašto su ostali, zbog čega su se toliko udaljili od civilizacije?

„To je naš dom, naša tierra (zemlja). Imamo kuću, životinje, svoju baštu, naši korijeni su ovdje. Nikad nećemo otići“, otvoreno priča Sinforosa. Na pitanje da li su ikada usamljeni, ona se od srca nasmijala i odgovorila „Ne, pa imamo jedno drugo! Jednom godišnje dođu hodočasnici. S vremena na vrijeme nas posjete novinari, ako mogu pronaći put.“

Juan Martin ipak nije toliko privržen La Estrelli kao njegova supruga, ali zbog nje je ostao sve ove godine u napuštenom planinskom selu.

„Moja supruga je rođena ovdje i tu je živjela cijeli svoj život. Da sam samo ja u pitanju, davno bih odselio u grad. No, ne mogu je ostaviti samu u La Estrelli“, s ljubavlju objašnjava Juan Martin.

U njihovoj skromnoj, trošnoj kući nema struje – solarni paneli napajaju nekoliko lampi i frižider. Veš peru ručno u velikom sudoperu, a kuvaju na kaminu. Umjesto televizora njihova razonoda je radio tranzistor. Imaju samo jedan mobilni telefon, ali na njemu nema prijema sve dok se ne popnu pola puta u planinu. Jednom ili dva puta mjesečno sjednu u svoj stari Land Rover i odu u kupovinu u selo Villafranca koje je od njihovog doma udaljeno 20 kilometara.

Dani im prolaze u brizi o nekoliko pasa, mačaka, pilića, zečeva, ovaca i koza. Sinforosa vodi računa o crkvi, nosi u nju cvijeće, čisti je i polira. Za to vrijeme, Juan Martin radi u bašti, a njegova najnovija zanimacija je pokušaj da gaji tartufe.

Samo jedan dan u godini La Estrella oživi i kroz nju prolazi mnogo hodočasnika iz Mosquerele koji dolaze povodom praznika Romeria. Neki od njih prespavaju kod bračnog para Colomer u sobama koje su namještene jednostavnim žičanim krevetima i madracima.

„Oko 100 ljudi slavi Romeriu s nama. Hranu pripremamo u našoj kuhinji, svi jedemo vani, plešemo, pjevamo i ispijamo dobro vino. Sve to hodočasnici donesu sa sobom“, priča Sinforosa.

No, kada se završi Romeria, ostalih 364 dana u godini Sinforosa i Juan Martin su potpuno sami.

„Život kojim mi živimo i koji volimo neće skoro završiti. Veoma je teško doći u La Estrellu, ovdje se nema šta raditi, niti ima ikakve zabave. Mi smo zašli u osamdesete godine, i živimo dan za danom“, sa osmijehom priča Juan Martin dok sa ljubavlju u očima posmatra svoju suprugu koja postavlja stol za ručak. Četiri i po decenije identičnih dana je iza njih, ali oni ih ne bi mijenjali ni za šta na svijetu jer, priznaćete, i rutina je lijepa kada je dijelite sa voljenom osobom. Video o njima možete pogledati ovdje.