A šta je ova studija pokazala?

Pa svi dokazi ukazuju na to da imati sestru znači imati mnogo veće šanse da budete srećni. Učesnici ovog istraživanja koji su imali sestre češće su tokom života osećali radost i zadovoljstvo sobom u odnosu na one koji nemaju sestru. Zapravo, reč je o tome da emocionalna podrška koju sestre pružaju i često iskazivanje brige, empatije, ljubavi i bliskosti i te kako utiču na to da se osoba oseća zadovoljnije i srećnije.

Kroz istraživanje je dokazano da su sestre, u odnosu na braću, komunikativnije i brižnije u celokupnoj porodičnoj dinamici. One često ohrabruju ostale da otvoreno diskutuju o osećanjima i izazovima, pomažući im da se izbore sa stresnim situacijama i emocionalnim izazovima. Ova podrška i sama svest da ona postoji, onima koji imaju sestre znatno smanjuje rizik od anksioznosti i osećaja usamljenosti jer osećaju da imaju oslonac i nekog ko će uvek biti tu da ih sasluša, razume i poveže se s njima. Ta sigurnost koju pruža emocionalna podrška sestre doprinosi i osećaju sigurnosti, pa samim tim i utiče na bolje mentalno zdravlje.

Ali, ovaj pozitivan uticaj, kaže istraživanje, prevazilazi samo period detinjstva. Kako braća i sestre odrastaju i sazrevaju, veza sa sestrom nastavlja da im obezbeđuje emocionalnu podršku kroz druge važne životne prekretnice kao što je promena posla, partnerske veze, raskidi, osećaj gubitka, pa i zajedničke radosti. Sve to dobija drugu dimenziju ako imate sestru. I tako kroz čitav život.

Zelena učionica

Jedna od njih je Milica Vasković Đorđević koja se 30. avgusta porodila u Beogradu u klinici “Narodni front”. Kako je rekla, slučaj iz Sremske Mitrovice ju je podstakao da ispriča svoju priču “od početka do kraja”.

Kao i mnoge druge žene, svoju traumu je iz porodilišta odnela u tišini i nikome od institucija je nije prijavila.

„Pacijentkinja primljena na Kliniku 30.08.2023. godine u 37. nedelji gestacije zbog bolova po tipu kontrakcija i prsnuća vodenjaka sa stanjem nakon frakture karlice, hroničnom hipertenzijom i bronhijalnom astmom… Operacija protekla uredno…

U daljem postoperativnom toku nakon primene antiobiotske terapije (Longacef) pacijentkinja razvila sistemsku alergijsku reakciju kada je ordinirana antihistaminska i antialergijska terapija na koju je pacijentkinja dobro odreagovala i stanje se stabilizovalo uz intenzivan nadzor ginekologa i interniste. Zbog izrazite anemije pacijentkinja primila transfuziju krvi… Otpušta se sa klinike oporavljena, dobrog opšteg stanja, urednog ginekološkog i ultrazvučnog nalaza…“

Ovo je deo iz otpusne liste Milice Vasković Đorđević, koju je redakciji N1 dostavila na uvid.

Reklo bi se da je manje-više sve bilo u redu. Žena se porodila carskim rezom, desila se alergijska reakcija na lek, osoblje pravovremeno odreagovalo. Ona se oporavila i zdrava otišla kući sa svojim zdravim detetom.

Ni reči o tome kako je do alergijske reakcije uopšte došlo, kako to da je primila Longacef iako je prijavila da je alergična na lekove, ni reč o tome sa kakvim je zdravstvenim tegobama iz Narodnog fronta otišla, od kojih se i dalje oporavlja i to o svom trošku u privatnim zdravstvenim ustanovama.

O tretmanu, vređanju, nepoverenju i uzimanju olako tegoba koje ima – posebno ni reč.

„Rano ujutro 30. avgusta 2023. godine u osam sati mi je pukao vodenjak, pa smo hitno otišli u Narodni front kako bi me pregledali i poslali na hitan carski rez, jer nisam smela prirodno da se porađam zbog visokog pritiska i prethodne povrede kuka. Pri dolasku u bolnicu u Savetovalištu nisu hteli da me prime odmah, iako mi je plodova voda vidno oticala“, počinje svoju priču Vasković Đorđević, što je bio i početak muka koje će pratiti porođaj i postporođajni period.

Nastavlja da je posle čekanja od 40 minuta u čekaonici, priključena na CTG. Sestre su dolazile i odlazile, gledale nalaz i govorile joj da nema konktrakcije i da „nema pojma kako izgleda kada pukne vodenjak“.

Bila je uporna i insistirala da je neko od lekara pregleda da bi posle više ubeđivanja završila na ginekološkom stolu.

„Primila me je starija doktorka, isto jako neprijatna, ali pregledom je uvidela da je meni stvarno pukao vodenjak“, kaže Vasković Đorđević i dodaje da je odatle poslata na porođajno odeljenje gde su odlučili da ide na hitan carski rez.

Navodi da ni dan danas ne zna kako se zvao dežurni lekar koji je izvršio porođaj, pošto je otpusnu listu pisala druga doktorka, a njega od tada više nije videla.

„U sali, na operacionom stolu vređao me je i ponižavao, govoreći kako sam debela krava sa 120 kila, iako nisam imala toliko. Kako me nije sramota da imam toliko razvijenih alergija, odakle meni astma i da ćutim i trpim kontrakcije. Molila sam Boga samo da moja beba i ja preživimo oboje i uskoro su me uspavali“, priseća se ona.

Iz anestezije se probudila u jakim bolovima, a kao da to nije dovoljno, sačekale su je neljubazne medicinske sestre. Kako kaže, jedna joj je pretila rečima „Nečeš da sarađuješ? Sad ću ti zovem doktora“, a druga na Odeljenju carskog reza „napravila je dramu jer zašto mora da mi diže krevet – uništiću joj kičmu“.

„Dva dana od carskog reza, 1. septembra, medicinska sestra Milica, ne znam joj prezime, dala mi je nekoliko injekcija zbog upale, među kojima je bila i Longacef injekcija. Ali tu injekciju je dala direktno u venu uprkos tome što sam joj rekla da mi nije dobro. Nastavila je da daje inekciju i to pod velikim ubrzanjem. Posle svega par sekundi počeli su da mi trnu zubi, osećala sam jaku mučninu, počela sam da se gubim, jezik mi je utrnuo, nisam mogla da pomerim ni ruku, ni nogu“, priča Vasković Đorđević.

U tom trenutku doživela je jaku alergijsku reakciju na lek, odnosno anafilaktički šok koji može da bude poguban po život. Medicinska sestra je odmah reagovala i oko porodilje se stvorio veliki broj lekara i sestara. Kako kaže, došli su da je spasavaju.

„Sećam se svega, ali znam da nisam mogla da pričam, niti da se pomeram. Jedna scena mi je obeležila život, odnosili su moju bebu da ne gleda. Nikad to neću zaboraviti“, kaže ova mlada majka.

Vasković Đorđević je trudnoću vodila u „Narodnom frontu“, ali ne od početka već posle prvog ležanja u toj ustanovi zbog visokog pritiska. Kaže da je navodila na šta je sve alergična i da je to upisivano u medicinsku dokumentaciju, ali da alergija na Longacef nigde nije zabeležena. Dodaje da nije zabeleženo ni to da ima oboljenja koja usled komplikacija mogu da dovedu do oštećenja vida, iako je lekarima, tvrdi, više puta to rekla.

Pošto su je lekari spasili teške alergijske reakcije opasne po život, sestra koja joj je ubrizgala lek uprkos upozorenju, rekla joj je: „Nije ti ništa, samo si se uplašila“, tvrdi ona.

Anafalaktički šok je doveo do toga da joj se pogorša anemija, zbog čega je primila dve jedinice krvi.

Nekoliko sati kasnije, kako priča, medicinska sestra koja je davala Longacef odvela ju je do toaleta i tamo je ostavila. Kako sama nije mogla da ustane i vrati se u sobu, dozivala je sestre sa odeljenja da joj pomognu.

Tu sestru koja mi je ubrizgala Longacef nisam videla više nijednom. Znali su da sam alergična, a dali su mi je. Nakon tog događaja došla je samo jednom doktorka koja je dežurala nedeljom da me pogleda. Lekar koji me je operisao nije došao, niti znam kako se zove i preziva“, ističe sagovornica.

Iako sve ovo zvuči dovoljno dramatično, ona napominje da njena borba počinje tek po izlasku iz porodilišta. Naime, još u porodilištu je počela da gubi vid, što je i prijavljivala, ali je odgovor bio da – po odlasku kući ode kod oftalmologa.

„Kada sam otišla kod oftalmologa saznala sam da su se od pritiska na krvne sudove od alergijske reakcije na očima stvorili cistoidni edemi zahvaljući kojima mi se navlači magla. Lečim se po privatnim bolnicama već skoro pet meseci. Vid mi se popravio, ali vidna oštrina je idalje nestabilna jer se edemi vraćaju. Imam oštećenje vida na oba oka od 10 do 15 posto. Moj ginekolog i oftalmolog su mi rekli da zbog mog zdravstvenog stanja neću više smeti da imam decu jer bih mogla u potpunosti da izgubim vid“, navodi Vasković Đorđević.

Njena medicinska dokumentacija, u koju je N1 imao uvid, pokazuje niz poseta privatnim zdravstvenim ustanovama desetak dana posle porođaja, kao i niz injekcija i drugih lekova koje je o svom trošku primala kako bi povratila vid.

Ono što je preživela nije prijavila ni zaštitniku prava pacijenata, ni upravi Klinike „Narodni front“, niti zdravstvenoj inspekciji. Kaže da je dugo skupljala hrabrost da sve ovo ispriča.

„Podršku, pomoć i razumevanje dobijam svakodnevno od svog muža, majke, prijatelja i kolega. Ali svaki put kad mi se vid pogorša ja se setim svega što se desilo 1. septembra i nakon toga i jednostavno osećam da izdajem sebe i svoje dete što ćutim i ne iznosim u javnost svoju priču.

Moje dete me je ostalo uskraćeno u prvim danima života dok sam išla po privatnim lekarima da rešavam mnoštvo zdravstvenih problema. Ovo pišem i zbog svih ostalih trudnica, porodilja, majki. Niko ne zaslužuje da se ophode loše lekari i sestre u porodilištu. Nama treba podrška, saosećanje, pomoć, sigurnost“, zaključila je Milica Vasković Đorđević.

Tako sam saznala da mi je mjesto na smrdljivom čučavcu. Lijepo.

Njena koleginica, pokušavajući da namjesti palac koji joj je stalno izvirivao iz rupe na klompi, srdačno je podržala:

-„Znam ja te takve, sišla sa nekog brda, do juče pišala u šumi, brisala dupe lišćem, a sad se ovdje iščuđava svemu.“

Nije da nisam sišla sa brda. Sišla sam jednog, odvratnog petnaestog oktobra, prije sedamnaest godina i nije da nisam koristila pogodnosti u slučaju nužde koje pružaju brdo i šuma.

I znam da sam teška kao deset slojeva zemlje u toj istoj šumi i da sam prošarana raznim govnima, ali znam još ponešto.

Znam kako je biti medicinska sestra zaposlena u našoj bolnici, iako to nisam bila nikada. Znam da si o tom pozivu  maštala, još dok si nosila roze, plastični stetoskop oko vrata i tjerala babu da ti glumi pacjenta. Dok leži, baba ti kaže:

-„Uči sine, da ne bi morala da budeš čistačica u bolnici.“

Baba preskoči da ti kaže da, poslije učenja slijedi članska karta, pa tribine, pa bijela majica par brojeva veća, pa neki nesnosni skupovi u kojima ne znaš ni kako si se našla, i ne znaš kakva je to jebena zastavica u tvojoj ruci i ko su svi ti ljudi oko tebe i ko je prokleti Miloš, kolega iz stranke, za čiju svadbu sakupljaju po sto maraka.

-„Biće i D na svadbi!“, kažu.

Sjajno. Raduješ se. Pričaš o mladencima, baš su par. Kažeš da je „po sto maraka“ sasvim u redu. Biraš haljinu u skupom butiku. Diviš se pozivnici. Lažeš, jer tako mora.

Jebe ti se za D. Mlada izgleda kao govno, a mladoženja kao neki manijak. Pozivnica izgleda kao poziv na bugarsku maturu. Moraš pozajmiti pare.

Sve su prilike da ćeš pozajmiti i haljinu. Napićeš se kao profesor književnosti na eksurziji u Budimpešti, od kojeg to niko nije očekivao. Istrpićeš  iskošene poglede, svoje ime kako klizi preko nečijih usta, priljubljenih uz nečije dlakavo uho. Još par krugova tako i eto ga, poziv koji kaže:

-„ E ima jedno mjesto u Š. Javi se direktoru u ponedeljak.“

Šta je sa obećanim mjestom u bolnici? Biće. Biće kada podigneš kredit i platiš za njega. Ni to ti niko ne kaže, ali se prosto desi. Kao i sve ostalo. Nakon dvije godine u Š. , shvataš da taj kredit i nije tako loša ideja. Eto te u bolnici.

Ali više ne znaš da li si došla kao pacjent ili kao zaposleni. Frustrirana. Ipak luda. Kažeš da stvari treba nazivati pravim imenom. Prevrćeš očima na svakog pacjenta. Svi su glupi. Ili ludi. Pitaš se gdje je granica između tebe i njih.

-„Halo, piše Vam velikim slovima da pripremite sitni novac! Hoćete li da vam zakažem i kod oftalmologa?“

Gasiš već petnaestu cigaretu od jutros i razmišljaš šta bi uradila da se neko ponaša prema tvom ocu, kao ti prema onom čiči. Krivica prođe čitavim tvojim tijelom, kao kad se udariš nožnim palcem o ivicu stola. Kažu da, kada ti se dogodi to sa palcem, brzo se uštineš za stomak, tako da preusmjeriš bol na drugo mjesto. Tako je.

Koga je briga za tebe?  Ko je ljubazan prema tebi? Ko pita tebe kako ćeš otplatiti kredit? Ko brine o tome što mrziš posao koji voliš? Niko. Neka se gone svi. I čiča, i ona štrkljava šmizla koju si srela ispred toaleta.

Mama ti kaže:

-„Ćuti imaš državni posao.“

Komšica potvrđuje klimanjem glave.

-„Sine, pomogla je tebi stranka. Nemoj duše griješiti.“

Škola, kredit, posao, penzija. To su četiri životna doba na Balkanu. Između njih je: malo radosti oko trudnoće, mnogo brige oko „kako sutra“, tuce računa, poneki odlazak na more, mnogo onoga „šta će narod reći“ , poneki prkos koji kaže: „jebe mi se za sve, živim kako hoću“ i pregršt raznovrsnih tapkanja u mjestu i pitanja: „Šta ćemo sad?“ .

Ja evo, na primjer,  trenutno tapkam u mjestu na ginekologiji. Nisam trudna i to me, u ovom momentu, čini izuzetno srećnom. Našla sam se u jednoj čudnoj družini.  Ima tu: trudnih i netrudnih i možda trudnih. Ima tu: mladih, starih, debelih, mršavih, glasnih i stidljivih. Ja sam ona tiha sa strane.

Inače, van ovih zidova, nisam ni tiha, niti srećna zbog činjenice da, osim organa, nemam ništa drugo u stomaku. Na ovom mjestu sam sasvim u redu sa tim da ćutim kao zalivena i da se gadim na trudnoću.

-„Samo da mi je tri hiljade, pa da se porodim u „J“. K'o gospođa!“, kaže jedna, a usne joj se stežu u obruč.

-„Ja sam se, poslije prvog porođaja, zaklela da ću sledeći put dići kredit i ići privatno u „J“. Ali jebi ga, ne može se.“, dočekuje druga, visoko podižući debele, nacrtane obrve kakve se sada nose.

„Kako ja imam užasne obrve“, pomislih.

-„Ma šta rade više, ‘oće li iko izaći?“, otpuhuje treća i hvata se za naborano čelo.

Ona nesrećnica što nije uspjela da podigne kredit, nastavlja:

-„Uvijek nešto preče. Kad sam rekla onom svom, kad me ubio nije. Kredit? Treba ti kredit da se porodiš? Pa ti si luda žena. Eto, baš mi je tako rekao.“

Ponovi još par puta, imitirajući glas pokvarenjaka sa kojim živi.

-„Ma šta oni znaju! Kad sam se porodila prvi put, onaj moj se napio, na ispiranju završio. Ja izašla iz bolnice prije nego li je on doš‘o kući.  Da mi nije matere i ćaće, ne bi im‘o ko ni doći po mene.“

Svaku petu riječ naglašava podizanjem i spuštanjem fascikle sa nalazima.

-„Nikakve koristi od njega. Samo da ja dignem svoju djecu i izvedem na pravi put, a on mi ne treba.“

Druga klima glavom potvrdno i samo čeka momenat da ova završi, pa da ona nastavi.

-„Moj dig'o kredit da vrati dugove i kupio materi telefon. Ma jednu gumicu za kosu da mi je donio! Eto, ma ni to.“

Ponavlja to više puta. Svaka od njih voli da ponavlja svoje riječi, kao da se pravda, kao da nije dovoljno crno ono što govore, pa bi da ga još zagarave i nagrde.

Prva počinje da grebe noktima po fascikli.

-„Ma ne treba meni ni kupovati, nego onom djetetu. Kad mu je kupio čokoladu zadnji put? To Bog zna. Dođe s posla i odma’  u kafanu! Ja kad odem na kavu, to ti je „sto jezika“. Da mi je samo da imam svoj posao i svoj dinar. Ali ne da, pas!“

Ona treća i dalje gleda u vrata i nerazgovijetno mrmlja. Dvojac nastavljaja svoj monolog. Sigurna sam da, kada bih pitala bilo koju od njih dvije, šta je rekla ona druga, ne bi znale.

-„Kažem: ‘ajmo na more, ‘ajmo u Srbiju kod rodbine, ‘ajmo negdje k'o sav normalan svijet. Znaš li šta me pitao? Hoću li da digne kredit za more ili za gospodski porođaj? Sevap ga je ubiti na spavanju!“

-„Meni svekrva kaže da se ona porodila na njivi. A mi danas samo izmišljamo nešto. Šta ćeš stalno kod doktora, pita me. Ona nikada nije bila kod ginekologa. Čim oni počnu dole da čačkaju, to ne može izaći na dobro. Tako mi kaže. Malo mi je falilo da je pošaljem u tri lijepe, ali ćutim, šta ću, u njenoj smo kući.“

-„Najgore mi je kad pomislim na porođaj. Sve ću nekako izmoći, ali…“

Pogledi im se konačno spajaju.

-„Kuma moje sestre se porodila u „J“. Kaže da su je na rukama nosili. Da vidiš hrane i ugođaja. Moja Mica mi slike pokazivala…“

Pogled joj skliznu na odvratni, zeleni pod sa kojeg isparava smrdljivi Domestos.

-„Ma ne treba mene niko da nosi na rukama, ali da me poštuješ, to hoću. Ja luda od bolova, a meni će doktorica: nisi jaukala kad si noge širila.“

-„Moj Davor im je dao sto maraka odma’, pa sam bolje prošla. Jeste, jeste, ne mogu duše griješiti, jeste svakakav, ali spasio me je tada.“

-„I Amir jeste svakakav, ali opet zaradi taj dinar, imamo svega za pojesti. Ne mogu duše griješiti.“

-„Ma ima ih, hoće udariti ženu. Moj muž zagalami, ali nikada ne nije udario. Ne mogu duše griješiti, udario me nije nikada.“

-„Ma i mi nekada pretjeramo. Šta će i oni, rade po čitav dan, a mi samo zvocamo.“

-„U pravu si! Lude smo mi žene“.

Pogledaše se, pa prasnuše u smijeh.

Vrata  se otvoriše. Pred očima mi sinu mršava, ženska figura u donjem vešu, zbunjena i zatečena potezom medicinske sestre koja stoji pored otvorenih vrata i poziva mene da uđem. Nesigurno ulazim i saopštavam da nije problem da sačekam da se ova obuče.

-„Hajde, nemamo čitav dan. Nema ona ništa što ti nemaš. Žene smo!“

Hodam i  osjetim kako gazim po ostacima smijeha onih grešnica. Više niko ne govori ništa. Po koži nas pecka njihova krivica i počinje da svrbi, nesnosno svrbi.

Doktor mi objašnjava da je sve u redu i da je svrab rezultat nepotrebnog brijanja. Onda me pita:

-„A za koga se ti briješ, ako ti je  muž u inostranstvu? Je li, mala? Je l’ zbog mene? Nemoj zbog mene.“

Smije se. On. Doktor. Ja ne.

Shvatam da nije u redu. Postajem svjesna onog toaleta, bijesa medicinskih sestara, krivice onih žena i njihovih iščezlih osmjeha, one figure u donjem vešu,  i  postavljenih mi pitanja. Ali ne mogu da progovorim. Odlazim.

Kanesten je pomogao. Ne mogu duše griješiti.

„Sve se to odmah zaboravi“

Već generacijama se kod nas pogrešno priča o porodu. Generacijama su žene ušutkivane da ne budu „peke“ i ne pričaju o tom iskustvu kao traumatičnom.

Sve priče naših nana, majki, tetki i strina praćene su krilaticom: „Sve se to odmah zaboravi.“ Majke će se složiti da onog trenutka kad ugledate svoju bebu sve postane lakše, ali da se iskustva zaborave – to baš i nije tako. Mnoge žene sa sobom nose traume i teško se odlučuju na novu trudnoću. Danas o tome slobodnije govorimo.

Možeš se ukakiti tokom poroda

„Samo kad ti kažu da je s bebom sve uredu, onda si na krilima. Ali nije tačno da zauvijek zaboraviš čitav proces“, ispričala je za „Karike“ Irma Čengić, koja se porađala 2019. godine u Berlinu.

Kada smo je pitali šta bi voljela da je znala prije poroda, a sada zna, Irma nam je iskreno odgovorila: „Da je porođaj dupli: beba i placenta. Da postoji mogućnost da se ukakiš tokom poroda, ako te ne klistiraju prethodno. Da imaš osjećaj da će beba izaći analno, a ne vaginalno. Da se pokreću kontrakcije pri prvom podoju/izdajanju i da su poprilično bolne.

Da beba odmah nakon poroda ima toliku snagu cuclanja da ti napravi modrice na dojkama. Da se dojenje ne uspostavlja samo od sebe, kao Bogom dato, nego da je tu konstantan rad i trud i da nije jednostavno. Da odlazak u toalet nakon poroda nije strašan ako se pridržavaš onoga što ti kažu da jedeš/piješ i da nema potrebe da se plašiš te prve stolice.“

Nikada više ne budeš ista osoba

„Da otpadanje pupka apsolutno nije strašan proces. Da beba plače i ako nije gladna, žedna, upišana, pod grčevima i sl. Bebe plaču nekad i bez nekog posebnog razloga, samo da se oglase“, kazala je naša sagovornica Irma Čengić, navodeći i kako bi voljela da je znala da nikada više ne budeš ista osoba.

„Da postaješ nenormalno posesivna i uvjerena da niko drugi neće znati tvojoj bebi promijeniti pelenu kako treba, a ne nešto više. Čak i kada odeš na odmor bez djeteta, da se baš odmoriš i uživaš, ti nećeš uživati jer će ti nedostajati sav haos koji dijete prouzrokuje“, dodala je Irma.

Smatra da također treba postojati neka vrsta obuke za novopečene mame o tome kako pomoći bebi u slučaju da se zagrcne komadom hrane, te dodaje da se to treba znati i zbog starije djece.

„Nemaš dovoljno mlijeka“

Irmino iskustvo uspostavljanja dojenja same su otkrile mnoge novopečene majke. Irma pripada onoj generaciji u kojoj mame, a i žene prije njih, nisu dojile. Iako je to sasvim prirodan proces, žene o tome nisu bile dovoljno educirane. Očekivanja su bila takva da mlijeko iz majčinih grudi poslije poroda treba krenuti u potocima teći, a da će beba biti sita samo ako popije količinu pune flašice.

Lejla Reko Šarčević iz Sarajeva učila je o dojenju prije poroda pohađajući vježbe za trudnice koje se organiziraju pri Domu zdravlja Kantona Sarajevo.

„Porodila sam se na hitan carski jedne nedjelje u 12:25. Poslije buđenja iz anestezije, uklanjanja katetera i tuširanja, čekala sam da sestra donese bebu. Nakon tog magičnog trenutka upoznavanja koji se desio sljedećeg ponedjeljka u 11:30, pokušala sam ga dojiti.

Ali on nije znao uzeti dojku, iako smo tu ‘lekciju’ na pripremama za porod u domu zdravlja prolazili lako jer ‘bebe imaju prirodni refleks dojenja’. Da, ali očito ga poremeti hranjenje iz bočice prvi dan života (praksa u mnogim bolnicama širom BiH, op. a.).

Bila sam uporna, pokušavala i pokušavala ubaciti cijelu areolu u usta, a ne samo bradavicu, da bi beba sisala i najela se. Baš to bih voljela da sam znala – da ako beba uzme samo bradavicu i sisa, onda stvara plikove koji đavolski bole. Zato mora da obuhvati i areolu i da jezikom doji. Inače nastaju mastitisi jer se mlijeko zadržava, a upaljene dojke bole strašnije od reza koji je gotovo od kuka do kuka“, otkrila je Lejla za „Karike“.

Mnogo šta žena nauči o sebi nakon poroda

Lejla je bila odlučna i iskrena da govori i o drugim problemima s kojima se susretala, a nije znala da je mogu „snaći“.

„Također bih voljela da sam znala više o problemima s hemeroidima koji se pojave u kasnoj trudnoći zbog pritiska koji beba stvara i onda još dugo poslije poroda bolno muče. Tu je spas u prilagođenoj ishrani i čepićima.

Mnogo šta žena nauči o sebi nakon poroda, a dvije spoznaje koje su meni bile otkrovenje: da se ne mogu načuditi koliko se tijelo može znojiti u prvim danima nakon poroda i da sama sebi mogu iz dana u dan davati injekcije u stomak. Jer bilo je vrijeme kad je korona bila opasna pa patronažne sestre nisu dolazile u obilazak ni prvorotkama“, iskrena je Lejla.

Generacija koja progovara

I autorica ovih redaka voljela bi da je znala više. Tek nakon poroda, mama mi je rekla da je njeno iskustvo bilo isto.

Prije termina, svježe porođena drugarica uputila me je u bolničku proceduru. Otkrila sam da će me klistirati, svako malo prstima provjeravati koliko sam otvorena, i da će to činiti čak i studenti na praksi. Iako je bilo neugodno, nije me iznenadilo jer mi je ispričala da to tako ide.

Sve moje drugarice primile su drip, jer su se sporo otvarale, bez da ih je doktor pitao ili obavijestio o tome da će to primiti. Niko nam nije rekao da bolovi tada postaju, čini se, stotinu puta jači, da te tjeraju da ležiš na boku s nogom podignutom u zraku, u takvim bolovima, i da takve kontrakcije jednostavno nećeš znati „predisati“ onako kako si učila na pripremama za porod.

Nisu nam pričali ni o epizotomiji, odnosno da će te babica ili doktor malo ‘recnuti’ kako bi ubrzali porod, ali da to nije uvijek nužno i da ta rana kasnije đavolski boli. Ovo je moje iskustvo nakon kojeg sam naučila da nikada više neću požuriti u bolnicu.

Danas sam zahvalna drugarici koja me je pripremila na to šta me čeka. Kroz neke procedure se jednostavno mora proći, to je prirodno i potrebno, ali neka iskustva ne moramo doživjeti i ne moramo ih otkrivati same. Ne trebamo nikoga prepadati porodom, ali ne trebamo ni ta iskustva pakovati u šareni papir. Važno je da #prekinemošutnju!

Preuzeto sa: karike.ba

Dvadesetdvogodišnja Tenille je preuzela brigu o petero mlađe braće i sestara, a osim njih njenu pažnju traže i dvogodišnja kćerkica, kao i bebica koju je rodila sedam dana prije stravične nesreće. Sada pod jednim krovom živi devetočlana porodica – ona i suprug, njihovo dvoje male djece, dva Tenillina brata i tri sestre. Iako veoma mlada, Tenille nijednog trenutka nije razmišljala o tome da neko drugi brine o njenoj braći i sestrama.

“Sve ih mnogo volim i uvijek sam se osjećala kao da sam im druga majka”, objašnjava ova divna i hrabra djevojka.

Njene dvije starije sestre, tridesetogodišnja Chantelle i dvadesetčetverogodišnja Ebony žive isuviše daleko da bi brinule o mlađoj braći i sestrama, ali planiraju da oni borave kod njih za vrijeme praznika i školskih raspusta.

Sva Tenillina i Chrisova ušteđevina za kuću sada odlazi na plaćanje zdravstvenih troškova, školarina, računa i kupovine mnogo većih količina hrane i odjeće. Troškovi su se udvostručili i finansijska situacija je više nego teška. Zbog silnih obaveza Tenille jedva stiže da vodi računa o svojoj dječici. I upravo zbog svega toga, jedna od njenih najbližih prijateljica Ashleigh Needs je pokrenula kampanju na WEB stranici GoFundMe za prikupljanje novca za pomoć ovoj porodici.

“Život moje najbolje prijateljice se u jednoj noći promijenio. Uz Chrisovu pomoć Tenille danas brine o svojoj braći i sestrama. Ona je najhrabrija, najvrednija i najnesebičnija osoba koju poznajem”, izjavila je Ashleigh.

Cilj je da se prikupi 20.000 australijskih dolara kako bi Tenille i Chris pokrili troškove školovanja, savjetovanja, odlazaka kod doktora i zubara. Zahvaljujući dobrim ljudima dosad je prikupljeno više od 17.000 australijskih dolara pa su Tenille i Chris mogli da kupe veći automobil kako bi odjednom svu djecu odvezli u školu. Ukoliko i vi želite da im pomognete, kliknite na link i donirajte koliko možete jer njima svaka pomoć mnogo znači.

Jednog dana Dominique je primijetila da su se njene djevojčice obukle i počešljale isto kao i ona. Sa osmijehom na licu im je predložila da zauzmu iste poze i slikaju se. Desetogodišnja Amelia i trogodišnja Penny su sa oduševljenjem prihvatile maminu ideju i tako je nastala prva fotografija koja će kasnije postati dio projekta “All That Is Three”.

Ovu preslatku i otkačenu fotografiju ponosna mama je postavila na Instagram i za veoma krako vrijeme oduševila sve svoje pratioce. I tada je odlučila da nastavi sa ovim simpatičnim načinom fotografisanja.

“Ono što najviše volim kod ovog projekta je to što fotoaparatom mogu da zabilježim svaku promjenu kod svojih djevojčica, te što ljudima uspijevam dočarati povezanost i ljubav između majke i kćerki i dvije sestrice”, sa osmijehom na licu objašnjava Dominique.

Kliknite na galeriju i uživajte u fotografijama ove mame i njenih kćerkica. Vjerujte nam, veoma često će vam izrazi lica Dominiqueinih preslatkih curica izvući osmijeh na lice.

Ženski trojac sa kormilarom, bratom Patrikom, držao se zajedno cijelo djetinjstvo, stvorivši svoj mali svijet u dolinama Havorta. Sve to se dešava nakon što su u jednoj godini izgubili sestre i majku, a otac, pastor Patrik, povukao se da živi neki svoj život.

U tom malom svijetu je bilo svega, od igara do pjesama i priča, ispisanih najsitnijim slovima u maleckim sveščicama, kako bi bile sačuvane na sigurnom od kratkovidog pogleda njihovog strogog oca.

Male sveske velike vrijednosti bile su samo uvod u priče koje će doći uskoro, a slavu steći i zadržati mnogo, mnogo kasnije.

Daleko, daleko doba bilo je svakako daleko drugačije pa je takav bio i cjelokupni obrazovni sistem. Ali i u tom sistemu, sestre su slijedile jedna drugu.

Mlada Šarlot, petnaestogodišnja, mi bismo rekli djevojčica, 1831. godine počela je da radi u školi u Mirfildu. A Emili, najosjetljivija i najprivrženija domu, ipak je uspjela da neko vrijeme zaposlena bude u Halifaksu.

Potom su Šarlot i En pokušale da prijeko potrebni novac za sebe, jer onaj porodični je uzaludno ulagan u najbolje škole za njihovog brata, zarađaju kao guvernante, ali to jednostavno nije išlo. Šarlot je kasnije ovaj posao opisala kao ropstvo, crnčenje od šest sati izjutra do jedanaest sati uveče. I tako joj je sinula ideja: otvoriti sopstvenu školu, čime bi porodica imala stabilan izvor prihoda, a sestre ostale zajedno, živjele i radile jedna kraj druge i to tu, kući, na najdražim predjelima.

Njihova tetka i druga majka bila je spremna dati im što je imala kako bi se taj san ostvario, a dvije sestre, Šarlot i Emili, krenule su put Belgije, kako bi naučile još jedan jezik i spremile se bolje za sve što ih čeka.

Ali život udesi stvari tako da ih čovjek, ma koliko se spremao, dočeka nespreman.

Tako, umjesto učenja jezika, Šarlot je u Belgiji, u školi bračnog para Eže, naučila šta znači ljubav i to neuzvraćena, zabranjena. Zaljubljena u svog oženjenog tutora, možda bi se i borila za svoje mjesto u toj igri bez pobjednika, da ih 1842. godine nije pronašla vijest o smrti njihove tetke, Elizabet Barnvel.

Žena koja je cijeli svoj život posvetila sestrinoj djeci, ostavila je toliko novca da dosjetljiva Šarlot uspije realizovati ideju koja je trebalo da spase porodicu sa ivice finansijske propasti u momentu u kojem se brat, osramoćen, vratio kući, a otac ozbiljno obolio od katarakte.

A ideja je bila – izdati knjigu pjesama. U daleko, daleko doba to se činilo unosnim poslom, a Šarlot je znala talenat svojih sestara. Potpisane imenima Kurera, Elisa i Ektona Bela, jer u daleko doba knjiga se sudila po koricama, muškim koricama, sestre su svoje pjesme objavile 1846. godine.

Prodale su dva primjerka. Ipak, za Šarlot nije bilo odustajanja. Skromna, povučena, na smrt preplašena pred velikim skupinama ljudi, ova djevojka u sebi je krila odlučnost i borbenost. Ni odbijanje prvog proznog djela “Profesor” nije je omelo u namjeri i želji da piše.

Inspirisana događajima iz internata, zastrašujućom nadstojnicom, potom svoje prve prekomorske ljubavi napisala je roman “Džejn Ejr”. Isto su učinile i druge svije sestre. Emili je ispisala senzacionalne stranice o ljubavi, besmrnosti i čudovišnosti, daleko ispred svog vremena u svojoj jedinoj knjizi pod nazivom “Orkanski visovi”, a En u svojoj “Agnes Grej” ostavila svoj utisak života.

Šarlotin bestseler iz 1847. godine pratila je “Širli”, izdata samo dvije godine kasnije. A ovaj uspjeh pratila je i nesreća. Tri smrti na početku života, tri smrti na njegovom izmaku. U istoj godini, devetogodišnja Šarlot je ispratila dvije sestre i majku. Za manje od godinu dana tridesetdvogodišnja Šarlot rekla je zbogom bratu i dvjema voljenim sestrama.

Septembar 1848. godine je odnio tridesetjednogodišnjeg Patrika, decembar tuberkulozom izmučenu tridesetogodišnju Emili i na kraju maj 1849. godine dvadeset i devet godina staru En.

Proteklo je šest godina i neznano koliko suza kada je Šarlot odlučila da se uda za Artura Bela Nikolsa, očevog pomoćnika. Samo devet mjeseci od vjenčanja, ostavila je nezavršen roman “Ema” i neiznesenu trudnoću i otišla za sestrama.

Roman bez kraja, život bez djece. Naslijeđe za vijekove.

Pastor Patrik život je proveo povučen, osjećajući prazninu zbog gubitka žene, potpuno osamljen nakon dva negativna odgovora na dve prosidbe, kojima je pokušao naći nadomjestak za majku svojoj djeci, svojoj preživjeloj djeci. Osamljen i donekle osramoćen ponašanjem svoje najveće nade, sina koji je trošio Bogu dane i svaki peni na alkohol, opijum i tuđu ženu.

Ali zato su one sijale. Tri sestre, tri priče u jednoj. Priče o svemu i svačemu, priče o mašti, hrabrosti, borbenosti i smjelosti. Priče o vremenu u kom su živjele, ispričane ispred njihovog vremena, priče mimo svakog vremena.

Sudbina i život vole da se igraju pa su i igre riječima u knjigama tri djevojke bile tako namještene da otkrivajući svjetove unutar ženskih umova i srca, prikazujući kroz maštu njihovu realnost, njiove želje, snove i seksualnost, budu čista suprotnost onome što se očekuje od smjernih pastorskih kćeri.

Sestre Bronte bile su možda samo kćerke budućnosti i djeca svijeta.

Djeca sestara Barnvel. Sestre Bronte.

U zadnjih nekoliko godina, ove tri divne djevojčice su sa svojom majkom Toniom Handy prošle pravi pakao. Prije tri godine njihov polubrat je ubijen na ulici. Otac se otuđio od njih prije više od deset godina i njihova majka je jedina koja sada može da brine o Tai, Rainn i Sheppard. Međutim, Tonijin posao sekretarice u auto servisu nije donosio dovoljno prihoda i zbog toga je prošle godine zakasnila sa plaćanjem stanarine zbog čega su njih četiri ostale bez krova nad glavom. Tada su završile u skloništu za beskućnike prepunom bubašvaba.

„Kada smo stigle u sklonište, bubašvaba je bilo posvuda; i na plafonu i na podu. To je bilo užasno“, priča jedanaestogodišnja Tai.

No, predaje nije bilo; majka je uložila svaki atom svoje snage da očisti stan i učini ga podnošljivim za život. U međuvremenu, dadilja je pokušavala da nađe nešto čime će zaokupirati djecu da ne misle na zlo koje ih je snašlo. Odvela ih je na besplatno takmičenje sportista u trčanju i skokovima i tu počinje priča o njihovim sportskim uspjesima. Sreća se nasmiješila ovim sestricama jer se baš tog dana na tribinama našla Jean Bell iz bruklinskog track kluba „Jeuness“ koja im je nakon takmičenja dala svoje vizit kartice.

Nije ni znala da su sestre dok se sve tri nisu pojavile na treningu. Njihov talenat je oduševio sve u klubu; najmlađa Brooke koja ima samo osam godina je prošla na takmičenje u visokim skokovima iako klub „Jeuness“ nema opremu za treniranje te sportske vještine. Desetogodišnja Rainn obožava da trči na duge staze, dok njena godinu dana starija sestra Tai preskače prepreke sa nevjerovatnom lakoćom.

Nakon veoma kratkog vremena bilo je očigledno da su djeca i više nego spremna za velika takmičenja – tačnije za juniorsku Olimpijadu. Tada se postavilo pitanje kako da odu kada im je za to trebalo mnogo novaca, a one veoma često nisu imale dovoljno ni za hranu?

Tonia je pokrenula kampanju na WEB sajtu GoFundMe kako bi njene kćerkice otišle na juniorske Olimpijske igre, a u pomoć su im pritekli i treneri i roditelji druge djece u klubu „Jeuness“. Rezultat? Ne samo da su uspjele da odu, već su osvojile i medalje! Tai je dobila zlato za preskakanje prepreka na 80 metara, Brooke srebrnu medalju za visoke skokove, dok je Rainn osvojila zlatnu medalju u trčanju na stazi dugačkoj 3000 metara! No, ono što ih je obradovalo više od svih sportskih uspjeha jeste to što se neočekivano i njihova mama pojavila na Olimpijadi! Rainn je upravo davala izjavu za lokalne medije kada ju je majka iznenadila sa velikim, čvrstim zagrljajem prepunim ljubavi. Djevojčica se toliko obradovala da je svoju mamu zagrlila još pet puta prije nego što se uputila u trku koja joj je donijela zlatnu medalju!

„Nisam mogla da vjerujem da je moja mama došla! Još uvijek ne mogu da vjerujem!“, ushićeno je rekla Rainn.

Kako je Tonia uspjela da iz New Yorka dođe do Houstona? Nakon što je skupila novac da njene tri mezimice odu u Houston na juniorske Olimpijske igre u avgustu, hrabra majka se pomirila s tim da ih neće moći gledati kako briljiraju na stazi. No, prevarila se. Još jednom se pokazalo da ljudska dobrota ne poznaje granice; Ken Smaltz Jr, vlasnik fondacije za borbu protiv Alchajmerove bolesti je čuo za ove tri djevojčice i njihovu majku i riješio je da im pomogne. Toniji je platio avionsku kartu do Houstona kako bi svoje kćerkice bodrila sa tribina.

I tu se priča ne završava. Ljudi iz cijelog svijeta su čuli za ovu divnu i hrabru ženu i njene tri kćerkice, te su donirali oko 7000 dolara njenoj kampanji za put do Houstona. To je bilo skoro tri puta više novca nego što je njoj bilo potrebno da Tai, Rainn i Sheppard pošalje na juniorsku Olimpijadu. Tonia je zatvorila kampanju, a sav novac od donatora je preusmjerila na tim kluba „Jeuness“ kako bi im se odužila za sve što su učinili za njenu djecu. Nju sada kontaktiraju mnogi ljudi i traže da im pošalje svoj CV kako bi joj pronašli bolji posao. Zvali su je čak i iz kancelarije gradonačelnika kako bi zakazali sastanak. Članovi drugih lokalnih track klubova neprestano šalju poklone i čestitke cijelom timu zaslužnom za uspjeh sestara Sheppard.

A njih četiri sanjaju samo jedan san; da opet imaju svoj dom u kojem će ponovo praviti smoothije u blenderu. Pomoć dobrih ljudi, hrabrost i odlučnost njihove majke, te talenti ovih divnih djevojčica su kombinacija koja će sigurno uroditi plodom. Njihovi životi nisu nimalo laki, ali osmijesi ne silaze sa njihovih lica, niti se sunce gasi u njihovim srcima. Dok god imaju jedna drugu i dok god na ovom svijetu postoje dobri ljudi voljni da pomognu drugima, Tonia, Tai, Rainn i Brooke imaju šansu za bolji život. I vi svojim donacijama na linku https://www.gofundme.com/2ix0hqs možete doprinijeti tome da ove tri djevojčice sljedeće godine bez problema nastave da nižu sportske uspjehe i tako otvore vrata koja će ih sigurno odvesti u svijetliju i bolju budućnost.