Dok tamošnje muškarce podstiču da i u poznim godinama budu aktivni u svojim zajednicama njeguju svoje društvene uloge, ovdje su žene često odbačene i ostavljene da se sa teretom starosti suoče same. Fotograf Oded Wagenstein je prevalio dalek put da bi se susreo sa ovim zaboravljenim ženama.

“Nakon leta avionomm i 60 časova vozom od Moskve, trebalo mi je sedam sati da prevalim preko zaleđene rijeke da stignem do njih”, govori on. “Bio sam iznenađen toplinom kojom su me dočekala u svojim domovima. Dane smo, uz nebrojeno šoljica šaja, provodili uz njihove priče, daleke uspomene, prisjećanja na porodice i supružnike, uz neizostavnu tugu koju danas osjećaju, jer žive u emotivnom ubjeđenju da je njihov život potpuno besmislen.”

Angelina Serotetto, rođena 1942.

Potiče iz porodice šamana. Majka ju je naučila da proriče budućnost, koristeći svete predmete iz prirode.

“Da! Nedostaju mi ti prošli dani, ali se trudim da ostanem optimista. Na sve gledam s ljubavlju. Mislim da to čovjek shvati tek kad ostari”, govori ona.

*********************************************************************************

Autipana Audi, rođena 1941.

Njen život je ispunjen mnogim gubicima. Bolest joj je uzela muža, sina i kćerku, a prije nekoliko godina cijelo njeno stado irvasa je uginulo od gladi usljed oštre zime. Dane uglavnom provodi u krevetu, svjesna da više nikada neće biti u stanju da ponovo izađe iz kuće i hoda sibirskom tundrom.

“Nedostaju mi ljeta, kada smo išli u ribolov. Nedostaju mi porodica i irvasi, ali ono što mi najviše nedostaje je to da ustanem i hodam. Šetam samo u snovima”, kaže Autipana.

********************************************************************************

Zinaida Evay, rođena 1946.

Nakon mnogo godina braka, Zinaida ističe da su ona i njen suprug imali divnu vezu, punu ljubavi i smijeha, do njegove smrti. Od tada, živi u malom stanu sa svojim mačkama.

“Ostarila sam”, kaže ona. “Preostalo mi je samo da samoj sebi pjevam uspavanke.”

********************************************************************************

Pudani Audi, rođena 1948.

Kao i njeni preci, koji su hiljadama godina unazad lutali ledenim prostranstvima Sjevernog Sibira, i Pudani od rođenja živi u tundri.

Većinu života je čuvala irvasa i sa stadima boravila na nekim od najekstremnijih mjesta na zemlji. Iako se još uvijek nada da će ponovo moći da krstari prostranstvima, bez zajednice i podrške je malo mogućnosti da taj njen san postane java.

“Nedostaje mi osjećaj slobode i na otvorenom, ali osjećam da tu, u tom dijelu stvarnosti, više nisam potrebna”, govori.

******************************************************************************

Liliya Yamkina, rođena 1944.

Kao dijete u tundru, Liliya je u to vrijeme bila jedina u svom okruženju koja je umjela da čita. I danas se sjeća kako je u to vrijeme bila ponosna kada bi drugima čitala pisma i dokumenta. Ali, upravo to je i nagnalo njenog oca da je spriječi da ode na fakultet i postane učiteljica – kao jedina pismena bila je potrebna svojoj zajednici.

Sada, u svom stanu, piše pjesme o tundri i njen san je da one jednog dana osvanu u novinama.

“Kada sam bila mlada, nisam u potpunosti razumjela značaj tradicije i porodice. Htjela sam da pobjegnem od mojih korijena. Sjećam se koliko sam uživala u narodnim pričama koje sam slušala uz logorsku vatru. Sada mi to mnogo nedostaje”, ističe ona.