Munzir El Nezzel, čovjek sa fotografije, i njegov sin Mustafa stigli su u petak u Italiju nakon izuzetnih napora organizatora takmičenja Siena International Photo Awards, da dovedu njih i njihovu porodicu iz Turske, odakle su pobjegli iz Sirije.

Turski fotograf, Mehmet Aslan, je zabilježio intimni momenat Mustafe i njegovog oca, koji zrači pozitivnom energijom i ljubavlju, te je ova fotografija izabrana za Fotografiju godine u sklopu takmičenja Siena International Photo Awards 2021.

Ova emotivna i šokantna fotografija je dospjela na naslovne strane u Italiji i proširila se na društvenim mrežama širom svijeta, potaknuvši organizatore festivala da intervenišu i organizuju prikupljanje sredstava za liječenje oca i sina.

Kao i sve zemlje, Italija može da izda vizu iz humanitarnih razloga, ali osobe moraju da budu sponzorisane od strane lokalne organizacije koja se bavi papirologijom i pruža finansijsku podršku.

Motivisana uspjehom fotografije, neprofitna organizacija koja je organizovala festival je odlučila da sponzoriše sirijsku porodicu.

Mustafa je rođen bez ekstremiteta zbog poremećaja uzrokovanog jakim ljekovima koje je njegova majka morala da uzima zbog oboljenja uzrokovanog trovanjem nervnim gasom tokom rata u Siriji. Biće mu potrebno dugoročno liječenje kako bi prohodao i živio samostalnije.

Njegovi roditelji ga trenutno svuda nose u naručju, a dvije sestre mu takođe pomažu kod kuće.

Stručnjaci za protetiku u Italiji će se sastati sa Mustafom i njegovim ocem u narednim sedmicama kako bi napravili nove vještačke udove. Liječenje gospodina El Nezzela će vjerovatno biti lakše jer je odrastao. Rad sa 6-godišnjakom će biti izazovniji, smatraju doktori i inženjeri vodećeg italijanskog centra za rehabilitaciju i protetiku.

“Kao dijete, vrijeme je na njegovoj strani”, rekao je gospodin Teti. Dalja istraživanja će mu vjerovatno omogućiti da vozi auto i da samostalno radi kada bude stariji.

Ne podnosimo hladni Zapad, koji nema dušu, nema srce i rodbinu obilazi samo za praznike. Jer oni tamo na Zapadu su hladni kao led, a što se ide sjevernije sve su ledeniji. Nema kod njih meze i sofre kao kod nas kad se dođe. Ukratko, nigdje nema gostoljubivijih naroda nego kod nas, a kod nas se ne zna više koji od tri naroda zapravo su prije sišla sa nebesa da obraduju civilizaciju svojim običajima koje su ponijeli odozgo.

Nema na svijetu toplijih kuća, svaki nam je ćošak kuće zauzet trosjedom na razvlačenje da gosti imaju gdje noćiti. Kod Švaba to nema, kod njih niko i ne noći. Oni po hotelima spavaju kad dođu na svadbu iz drugog grada. Svako sigurno zna po jedan ili dva mita o najtoplijoj zemlji na planeti u kojoj se turisti osjećaju kao kod kuće. E, to je već tačno.

Ali, nije ovo priča o gostoljubivosti i toleranciji nego snishodljivosti iz dva razloga. Prvi razlog su euri, a drugi je osjećaj manje vrijednosti.

Tako će većina naših ugostitelja radi eura te izvrnuti sa stolice u restoranu da dočeka stranca, koji će, za razliku od nas domaćih prejedača, popiti vodu, pojesti pomfrit, usmrditi toalet i nastaviti svojim putem nakon što sačeka kusur od pola marke. Ugostiteljima praštam jer oni su po definiciji ljudi koji ugošćavaju i pretvaraju se da im je stalo što si došao za novac. To je prosto taj posao.

Ali, čemu nacionalna snishodljivost prema svemu što dolazi sa strane? Lijepo je i važno ugostiti premijera neke države, ali mora li se cijeli dan obustaviti saobraćaja po većini grada? To nije gostoprimstvo niti dobro osmišjena sigurnosna strategija ako si nasumice blokirao cijeli grad. To je snishodljivost.

Naše gostoprimstvo je lažno i važi samo za direktore i geopolitički odgovarajuće strance. A, kako to znam? Evo, ovako. Neka se urednici ne naljute, ali kucala sam pola ove kolumne u autu čekajući da se odblokira cesta kojem će tek za šest sati odletjeti premijer Turske kući. Satima se vozim sa kraja na kraj grada koji je veličine predgrađa neke metropole. Stojim pola sata par metara od institucije za prihvatanje stranih migranata koja nije u stanju da zbrine par desetina Sirijaca koje je muka preko Bosne i Hercegovine navela.

Pet godina ne mogu da opstanem na društvenim mrežama od apela za izbjeglice iz Sirije. Pet godina, svaki dan po jedno lice sa profilne slike nestane, a zamjeni je sirijska zastava. Ne mogu da nađem slike mačaka, ideje za ručak, dobar status…

Svaki dan, samo gledam našu brigu i tugu za prognanima i vaše zgražavanje nad hladnim fašističkim zapadom koji se zatvara pred izbjeglicama. Spasite ovoga, pogledajte ono, vidi Europo srca kamenoga šta radiš, Statuo Slobode – stidi se…

A, onda jedan dan nama pred vrata dođe nekoliko desetina Sirijaca. Da. Desetina nam ih dođe u goste, a ne desetak hiljada kao što je došlo tom hladnom zapadu. I, kako ih primimo? Nikako.

Prvo, ne znamo mjesec dana da su došli. Za tih mjesec još uvijek njih, evo neka je stotinu, niko ne nađe za shodno da dočeka prema našim mitskim standardima merhameta i topline prema drugim ljudima. Mjesec dana, par sugrađana, koji ne legnu spavati mirno kada postave sirijsku zastavu preko profilne, pokušava da smjesti, nahrani i utopli ove unesrećene ljude što su na nas nagraisali.

Mjesec dana stoje prazne kase za pomoć izbjeglicama po kafanama. Mjesec dana naši mitski trosjedi na razvlačenje čekaju probrane goste. Slobodno iskoristite novu posteljinu što čuvate za probrane, neće premijer ni jedan noćiti u ovdje. Nismo mi toliko važni da nas se u protokol piše kao dvodnevna posjeta.

Evo, testirana su nam srca plemenita, sa neba pa u Bosnu spuštena. Što bi rekli ovi stari, aferim posro. Kad već visite na internetu, pogledajte kako je premijer hladne, da ne može biti hladnije, sjevernije i zapadnije, Kanade dočekao hiljade gostiju iz Sirije. Kazaćete da je to radi kamera, ali evo on se sjetio i za kamere da ih dočeka na aerodromu, a mi zastavice tuđih zemalja samo za premijere peremo i peglamo.

I jedni i drugi i treći ste naučili mahati zastavicama samo onima kojih se bojite i čiji biste sutra krompir okopavali bez naknade da vas porobe. Naša djeca pjevaju samo premijerima. U hladnoj Ottawi, djeca Kanađana pjevaju onima koji su u ovom trenutku najmanje dobrodošli na svijetu. Pjevaju na arapskom pjesmu dobrodošlice koju su stanovnici grada Medine pjevali hrleći u susret Poslaniku Muhamedu kada je kao izbjeglica došao iz Meke da nađe utočište.

Pogledajte, o nebeski Bosanci i Hercegovci sa sve tri strane, šta je hladni zapad i civilizacija:

Njihove oči, prepune suza, pričaju najstrašnije priče o surovosti rata u zemlji gdje su rođena i gdje žive. I baš to je navelo Ramija Adhama, oca šestoro djece da pronađe način da uplakanim mališanima barem na minutu vrati osmijeh na lica. Rođen u sirijskom gradu Alepu, Rami je odrastao i zasnovao porodicu u Helsinkiju u Finskoj, ali želio je da na neki način pomogne ljudima u svojoj rodnoj zemlji. Planirao je da u Siriju ponese hranu i novac, ali su njegova djeca dodala još nešto – igračke.

Ramijeva tada trogodišnja kćerkica Jasmin mu je rekla da ponese njene igračke s kojima se ona više ne igra i pokloni ih djeci u Siriji. Tu ideju su podržala sva Ramijeva djeca (njih šestoro) i tako je u svoju rodnu zemlju odnio 36 barbika i 25 plišanih medvjedića. Put dugačak 3.000 milja prešao je autima, avionima, a ponekad i pješke, noseći svoj dragocjeni teret na leđima, krijumčareći igračke i sklanjajući se od pucnjave.

U proteklih pet godina Rami je putovao 28 puta u rodnu zemlju i svaki put su mu njegovi prijatelji iz Turske i Sirije pomagali da pređe granicu i prenese sve igračke bez problema. Kada se sa svojom ogromnom zelenom kesom prepunom igračaka napokon pojavi među sirijskom dječicom, mališani u roku od nekoliko minuta prošire vijest da je Uncle Toy stigao. On kaže da je neopisiv osjećaj poklanjati igračke tim mališanima.

“Osmijeh i zahvalnost koju vam oni pružaju zauzvrat… Neopisivo. Pomažemo im da zaborave da su izgubili svoje domove, škole i igračke”, priča Rami.

Ovaj hrabri čovjek nosi oko 70 kilograma igračaka dok pješači kroz planinsku graničnu regiju kako bi prešao u Siriju, pošto je zvanična granica zatvorena za većinu saobraćaja. Nekad mu je za to potrebno 16 sati, ali on je odlučan u tome da donese barem mrvicu sreće dječici od kojih mnoga imaju manje godina nego što rat traje.

Njegova jedinstvena misija je procvjetala u dobrotvornu ustanovu “Finland Syria Community Association” koja prikuplja igračke od djece iz cijele Evrope i finansira 420 siročića u Siriji. Ova dobrotvorna ustanova je počela sa izgradnjom četvrte škole u sirijskim izbjegličkim kampovima čime je 2.000 raseljene djece dobilo mjesto na kojem će učiti. Osim igračaka, pomoć stiže i u vidu novca, lijekova i hrane. No, igračke su i dalje ono čemu se djeca u Siriji najviše obraduju.

“Znate, dao sam djetetu deset dolara i ono nije znalo šta tačno s tim da uradi”, objašnjava Rami, ali, kako kaže, ako djeci date loptu ili plišanu igračku, smisliće hiljadu stvari koje s njima mogu raditi. To je njihova mentalna terapija.

Rami je pokrenuo kampanju za prikupljanje sredstava za izgradnju škola u Siriji u blizini turskih granica gdje djeci ne prijeti opasnost od konstantnog bombardovanja.

“Nikada neću prestati ovo da radim. Potpuno sam odan sirijskoj djeci i niko me ne može natjerati da prestanem raditi ovo”, zaključuje ovaj divni čovjek koji je i dalje odlučan u tome da nastavi svoju misiju bez obzira na sve opasnosti.

Nastaviće da rizikuje život zbog dječjeg osmijeha i sreće. Nastaviće da bude svjetlo u mračnom vrtlogu rata u Siriji. Nastaviće da bude veliki prijatelj dječici koja uz igračke barem na trenutak zaborave strahote koje ih okružuju.

U martu sam sticajem okolnosti provela dan u kampu sa izbeglicama iz Sirije u Holandiji, gradu Nijmegenu! Osmi mart, dan žena, organizovana je klopa, muzika i šta svako od nas može da im ponudi da se žene u kampu osete kao žene vredne pažnje. Ja sam mogla da ponudim masažu ruku, manikir i moju energiju.

Ulazak preko gvozdene ograde, 35 minuta iz centra Nijmegena bajsom, u sred šume…tristotine i nešto duša našlo je krov nad glavom u tom prostoru. Žene sa decom, bez dece, stare, mlade, devojčice i tinejdžerke. Prvo su bile zbunjene, šta mi nudimo to, zašto im dobrovoljno dajemo išta…poput uplašenih srna polako su prilazile i pitale šta mogu da dobiju. Neke su pričale jako malo engleskog, neke nisu znale ništa, ali jezikom tela sve smo se lako sporazumele. A onda, kad su se malo otvorile, napravio se red za sve „usluge“, pogotovo moju, manikir i masaža, sve su htele nalakirane nokte, dodir ulja, masažu i energiju.

Od 13 do 17 i 30h, sedela sam i masirala ih, potpuno izgubivši pojam o ličnim potrebama i vremenu. U tom trenu i ogromnom prilivu različitih energija vreme je stalo. Neke su se “tukle” oko reda, neke su mirno stajale i strpljivo čekale, a neke su samo suznih očiju pitale mogu li i one da dođu na red…bilo je i onih čija duša je bila na tom dlanu koji sam masirala. Poput slomljenih breza, tek umivenih lica punih briga i ožiljaka, pričale su sa mnom bez i jedne reči. Samo dodirom dlana o dlan i očima.

Nismo znale isti jezik, ali smo se razumele!  Jednu ženu neću zaboraviti, suze mi teku i danas kada je ugledam u mom sećanju. Negovane ruke, divno negovano lice, ali puno tuge, topli dlanovi, elegantna kosa i vidljiva muka i grč.  Iz priče saznala sam da ima oko 50 godina…sama je u kampu…želi da se vrati, ne želi da živi bez porodice i prijatelja koje je negde usput izgubila. Shvatila sam da su nju prvu dovezli u kamp, a da joj je rečeno da će joj muž doći istog dana, ali nikada se nije pojavio. Decu nije pominjala, kao da je i to jedan tužan deo njenog života koji nije želela da otvara…ali njena energija je bila toliko čista i divna da sam se posle osetila kao nakon kupanja u moru. Divnih otvorenih dlanova, koji pričaju svoju priču samo vibracijom, ona je meni pružila više nego ja njoj.

Većina žena je dolazila i grlila nas, iznenađene, srećne i tog dana vesele.

Sve od pribora koji sam ponela, moja kolekcija lakova i makazica za nokte, mirišljavih ulja, sve sam im dala kao omađijana, jer šta će meni…i šta će mi! Njima je to bilo kao kuća! Kao mali znak pažnje i simbol da su i dalje žene, vredne poklona i nege.

Izašla sam iz kampa umorna, srećna, tužna i puna neke čudne energije…vožnja bajsom nazad me je probudila, počela je i kiša, ali ništa mi više nije smetalo. Ni te kapi u mojim očima dok sam vozila, glad koju sam osećala, žeđ, bol u nogama od bajkinga i sedenja. Ništa me nije bolelo i sve sam mogla…45 min mi je trebalo do kuće.

Čekao me ON, sa šoljom tople kafe, zagrljajem i širom otvorenih očiju videvši moje lice. Samo sam skinula sve sa sebe, obukla široku majicu i legla pored njega…tog trena na tom kauču sve moje brige su nestale. Bila sam zahvalna na svemu što imam, bilo mi je žao što sam ikada i pomislila da mi treba više.

Kroz glavu mi je samo prolazilo : „Hvala živote na svemu…hvala na ovom danu, hvala na njegovom zagrljaju, hvala na ovoj kafi koju pijem sada, hvala na kiši I suncu, hvala što mi je toplo i hvala što dišem, hvala što osećam moje telo, hvala što me sve boli, hvala što imam kijavicu…to su sve podsetnici da si živ ovde i sada. Hvala, oprosti i izvini„.

Autorka teksta: Mina Kalina

Danas vam Lola donosi priču o jednom takvom čovjeku. Možda ovom pričom njegova duša takne i vašu.

Kada vas ulice Istanbula odvedu do knjižare i kafea “Stranice” i kada uđete u ovo djelo ljubavi i posvećenosti, stvarano dugih i teških šest mjeseci, osjećaj mira vas prosto preplavi. Sa druge strane radnje, u sjenci drveća, nalazi se mali kutak za čitanje, a cjelokupni ambijent je topao i ispunjen dobrodošlicom. Čini vam se da biste mogli satima sjediti sklupčani u bilo kom uglu, slušajući legendarnog libanskog pjevača Fairuza, u ruci držeći toplu šoljicu kafe s mlijekom. To je nešto pout alternativne realnosti, drugog svijeta, parče Levanta izgubljeno u jednom ćošetu Istambula.

A taj paralelni univerzum je djelo ljudskih ruku, ruku Samer al Kadrija, stvoren u nadi da će arapske knjige, prvi put složene u jednoj knjižari u Turskoj, biti komad rodne zemlje u tuđini i dio doma svim sirijskim izbjeglicama, koje su se, bježeći od rata, zatekle tu.

Do sada je u Turskoj sklonište od rata kom se ne nazire kraj pronašlo tri miliona izbjeglica. Kadri je bio jedan od njih, jedan od onih koji nije krvlju upisan listu “dugačku” pola miliona imena. I ovaj bijeg mu nije bio prvi u životu. Prvo je bježao od režima Hafeza al Asada, kao osmogodišnjak prelazeći put od rodne Hame do Damaska.

U svom novom gradu je nakon diplomiranja na Fakultetu lijepih umjetnosti stvorio “Svijetle prste”, izdavačku kuću koja je objavljivala knjige za djecu. Međutim, 2012. godine, dok je bio van zemlje, izvršena je racija i izdavačka kuća je pretrpjela posljedice kazne za govor podrške revolucionarnim snagama u zemlji. Stajanje na staranu protivnika sina Hafezovog sina, Bašara, nije značilo samo kraj Samerovog posla, već i kraj njegovog života u Siriji.

Put, započet 1982. od Hame ka Damasku sada je nastavljen, preko Jordana i njegove prestonice Amana pa do Turske i grada na dva kontinenta, na čijem tlu će napraviti knjižaru sa mnogo lica: knjižare, kafea, biblioteke i čitaonice, doma i daljine.

U njoj sirijska djeca i tinejdžeri mogu besplatno da sjede satima ili da pozajme neograničen broj knjiga za 20 lira ili, otprilike, petnaest maraka.

Samar smatra sa je to njegova dužnost – da bude podrška djeci koja samo pokušavaju da shvate i pronađu svoje mjesto u ovom svijetu, u kom starije generacije stoje ušančene na svojim mjestima, bez imalo spremnosti da se pomjere i promijene. U djeci, gladnoj znanja, leži nada.

Većina knjiga u “Svjetlim prstima” je na arapskom, a može se naći sve i svašta, od “Da Vinčijevog koda”, preko ruske literature dvadesetog vijeka do disertacija o Sirijskoj istoriji i usponu radničke klase. A kako je izbor knjiga veliki, tako je i čitateljska publika raznolika. Naravno, prvenstveno su tu mladi Sirijci, ali nerijetko svate i Turci i Kurdi koji uče arapski, a razne predstave i prikazivanja filmova okupljaju cijelu dijasporu.

Ali čak ni ova velika zajednica koju je stvorio, nije dovoljno velika za Kadrija. On želi započeti nešto novo, jednako izazovno i plemenito. Sljedeći korak na njegovom putu je izdavačka kuća koja će štampati prvence mladih sirijskih pisaca, da bi ova djela potom distribuirao širom Bliskog Istoka. Pri tome, ni sadašnja knjižara ni buduća izdavačka kuća nisu profitno orijentisane, iako se Kadri nada da će one moći opstati zahvaljujući kupovini i podršci u vidu dobrovoljnih donacija.

Nije čudno što jedan ovako neobičan čovjek i u masovnom izbjeglištvu pronalazi svijetlu tačku. Možda je bijeg bio način da se cijeli novi svijet otkrije Sirijcima, da razbiju ljuske i oklope i da nauče toliko toga novog.

U svijetu u kom svakog dana možete pronaći vijesti o sirijskom ratu, bombardovanim bolnicama, ubijenim ljudima, izgladnjelim izbjeglicama, nije teško na trenutke izgubiti nadu. Ali onda se pojave ovakvi ljudi koji vam je vrate, dajući nešto nov0 vašoj vjeri.

Zatvorite oči, zamislite drveće, udobnu stolicu, toplu šolju kafe kako vam grije dlanove, neko poznato, a ipak strano Sallam Alleikum i ostanite nekoliko trenutaka, bar nekoliko dugačkih sekundi, u svijetu nade, u ćošetu nekog drugog svijeta.