Ljudi koji su u djetinjstvu živjeli uz finansijska ograničenja zbog toga i u odrasloj dobi mogu biti oprezniji pri kupovini, pažljivije pratiti troškove i nastojati maksimalno iskoristiti ono što već imaju.

Finansijske okolnosti u kojima odrastamo mogu značajno utjecati na način na koji kasnije upravljamo novcem. Djeca koja su odrastala uz finansijske poteškoće često rano nauče da razlikuju ono što im je zaista potrebno od onoga što samo žele.

Takav odnos prema novcu ne mora nestati kada osoba počne zarađivati više. Naprotiv, određene navike mogu ostati dio svakodnevice i godinama kasnije.

Dobro razmisle prije nego što nešto kupe

Popust sam po sebi nije dovoljan razlog za kupovinu. Ljudi koji su odrasli uz finansijska ograničenja često će prije kupovine razmisliti da li im je određeni proizvod zaista potreban.

Za njih snižena cijena ne znači automatski i uštedu. Ako nešto nije potrebno, novac je i dalje potrošen bez obzira na to što je proizvod bio na akciji.

Uspoređuju cijene

Prije nego što nešto kupe, često provjeravaju ponudu kod različitih trgovaca. Traže povoljniju opciju i ne donose odluke impulsivno.

To se može odnositi na svakodnevne namirnice, odjeću, kućne potrepštine, ali i veće kupovine poput namještaja ili tehnike. Kako piše YourTango, upravo navika poređenja cijena može pomoći u izbjegavanju nepotrebnog opterećivanja kućnog budžeta.

Paze na potrošnju energije

Gašenje svjetala kada napuste prostoriju ili isključivanje uređaja koje ne koriste za njih je sasvim uobičajeno.

Provjeravaju jesu li ugašeni uređaji, zatvoreni prozori i isključena svjetla prije nego što izađu iz kuće. Iako pojedinačne uštede mogu djelovati male, tokom vremena se mogu pretvoriti u značajan iznos, prenosi Indexhr

Dobro razmisle prije nego što aktiviraju pretplatu

Mjesečne pretplate na različite servise lako mogu postati neprimjetan trošak. Zbog toga osobe koje su odrastale uz finansijska ograničenja često izbjegavaju usluge koje ne koriste dovoljno ili redovno provjeravaju šta im se svakog mjeseca naplaćuje.

Finansijska novinarka Quỳnh Lê upozorava da kompanije računaju na to da korisnici zaborave na pretplate ili odgađaju njihovo otkazivanje. Zato je korisno povremeno pregledati aktivne pretplate i ukinuti one koje više nisu potrebne

Razmišljaju unaprijed

Finansijska nesigurnost može čovjeka naučiti da razmišlja o tome šta bi se moglo dogoditi ako dođe do nepredviđenih troškova.

Zbog ranijih iskustava neke osobe nastoje imati određenu rezervu novca ili unaprijed planiraju kako bi pokrile potencijalne izdatke. Istraživanje iz 2022. godine povezalo je finansijske dugove i kredite s većim psihološkim stresom i lošijim mentalnim zdravljem.

Često provjeravaju stanje na računu

Navika praćenja finansija može ostati prisutna čak i kada osoba više nema ozbiljnih novčanih problema.

Zbog toga neki ljudi često provjeravaju stanje na bankovnom računu, prate koliko su potrošili i koliko im je novca preostalo. Takva kontrola može pružiti osjećaj sigurnosti, iako pretjerano praćenje finansija nekima može postati dodatni izvor stresa.

Hranu nastoje iskoristiti do kraja

Bacanje hrane za mnoge koji su odrastali uz oskudicu jednostavno nije prihvatljivo. Ostatke obroka radije će sačuvati za kasnije ili staviti u zamrzivač nego ih baciti.

Na taj način nastoje maksimalno iskoristiti ono što su već kupili i smanjiti nepotrebno rasipanje.

Koriste kupone i popuste

Kada već moraju nešto kupiti, nastoje pronaći način da plate manje. To mogu biti kuponi, promotivni kodovi, akcije ili bodovi iz programa vjernosti.

Iako pojedinačna ušteda često nije velika, redovno korištenje ovakvih pogodnosti može tokom vremena napraviti razliku u ukupnoj potrošnji.

Kafu češće pripremaju kod kuće

Svakodnevna kafa kupljena u kafiću može djelovati kao mali trošak, ali kada se ponavlja iz dana u dan, ukupna suma može biti znatna.

Zato ljudi koji su navikli pažljivo raspolagati novcem često kafu pripremaju kod kuće. Na taj način zadržavaju naviku izbjegavanja malih, ali učestalih troškova.

Proizvode koriste do posljednje kapi

Prije nego što otvore novo pakovanje, nastoje potrošiti ono koje već koriste. To se posebno može primijetiti kod kozmetike, sredstava za higijenu i drugih proizvoda koji se često kupuju.

Tube, bočice i ambalažu koriste što je moguće duže kako bi izvukli maksimum iz proizvoda koji su već platili.

Ove navike ne znače nužno da osoba i dalje ima finansijske poteškoće. One često predstavljaju način razmišljanja koji je formiran tokom odrastanja i koji može ostati prisutan čak i kada se finansijske okolnosti značajno promijene.

Oslobođenje

Uz to, Bosna i Hercegovina se posljednjih godina suočava s izraženom inflacijom i rastom troškova života, dok kupovna moć građana i građanki kontinuirano opada. U takvim okolnostima, higijenske potrepštine postaju dodatni finansijski teret, posebno za žene i djevojčice iz socijalno ugroženih porodica.

Menstrualno siromaštvo tako postaje spoj ekonomskog pritiska, društvene stigme i institucionalne nebrige pitanje dostojanstva, zdravlja i osnovnih ljudskih prava.

Razgovarali smo sa Željkom Umičević predstavnicom Helsinškog parlamenta građana Banja Luka I Inicjative Građanke za ustavne promjene koja ističe da je Menstrualno siromaštvo pitanje ljudskih prava I to nije samo “ženski problem”nego je to pitanje prava na zdravlje jer korištenje neadekvatnih sredstava ili produžena upotreba proizvoda može dovesti do zdravstvenih problema ali je to I pitanje dostojanstva jer niko ne bi trebao prolaziti kroz dodatnu sramotu ili nelagodu zbog nečega što je biološka činjenica

“Na menstrualno siromaštvo možemo gledati i kao na pitanje prava na obrazovanje i na rad jer ako djevojčice izostaju iz škole ili žene s posla jer nemaju pristup osnovnim proizvodima, onda govorimo o sistemskom ograničavanju njihovih mogućnosti. Menstrualno siromaštvo u BiH znači da mnoge žene i djevojčice nemaju siguran i redovan pristup osnovnim menstrualnim proizvodima, nemaju adekvatne higijenske uslove i informacije o menstrualnom zdravlju”, naglašava Umičević.

Menstrualno siromaštvo je direktno povezano sa siromaštvom i socijalnom nejenakošću.

“U zemlji u kojoj je stopa siromaštva skoro 17%, u kojoj su primanja niska, a troškovi života visoki, menstrualni proizvodi postaju dodatno finansijsko opterećenje za budžet. Ti troškovi se rijetko prepoznaju kao realan dio potrošačke korpe i gotovo nikada nisu uzeti u obzir u socijalnim politikama. Zato na menstrualno siromaštvo ne možemo gledati kao izolovan problem, nego kao sliku ekonomskih i rodnih nejednakosti”, navodi Umičević.

Država nije na strani žena

“Menstrualni proizvodi se oporezuju po istoj stopi PDV-a kao i većina drugih proizvoda, odnosno tretiraju se kao obična roba, a ne kao osnovna mjesečna potreba svake žene tokom prosječno 30-35 godina. Ne postoji nikakva niža poreska stopa niti poresko oslobađanje ove vrste proizvoda kao što je to slučaj umnogim evropskim zemljama, dok npr. u Škotskoj sve žene besplatno dobijaju menstrualne proizvode. BiH i po ovom, kao i po mnogim drugim pitanjima, nije na strani žena”, objašnjava Umičević.

U Njemačkoj je početkom 2020. godine snižen porez za ove proizvode, s 19 na 7 posto. U Keniji, Kanadi, Australij i Indiji je u potpunosti ukinut porez na ove proizvode, dok je u Francuskoj, Španiji, Poljskoj i Austriji porez nakon protesta smanjen.

“Zakonske i sistemske izmjene su neophodne već odavno. U nekim evropskim zemljama to podrazumijeva smanjenje ili ukidanje PDV-a na menstrualne proizvode, uključivanje tih proizvoda u socijalne pakete za najugroženije, obavezu javnih ustanova i škola da osiguraju osnovne higijenske uslove kao i da se redovno prikupljaju podaci kako bi se kreirale adekvatne javne politike”, govori Umičević.

Predsjednica Udruženja „Romska djevojka – Romani Ćej“, Snježana Martinović Mirković ističe da je  mnogim djevojkama i ženama je neprijatno da o tome govore, da postavljaju pitanja ili traže pomoć, jer se to i dalje smatra nečim „sramnim“.

„U siromašnim i marginaliziranim zajednicama, pa tako i u romskim, taj osjećaj srama može biti još jači. Posebno u patrijarhalnim sredinama, gdje se o ženskom tijelu i reproduktivnom zdravlju rijetko otvoreno govori, djevojčice često nemaju prostor da pitaju, nauče i razumiju šta im se dešava“, pojašnjava Martinović Mirković.

Menstruacija je duboko ukorijenjena tabu tema i izvor društvene stigme koja oblikuje ponašanje i stavove prema ženama i djevojčicama. O njoj se šuti, a prirodan proces pretvara se u razlog za nelagodu, srama i skrivene prepreke u životima žena i djevojčica.

„U romskim zajednicama menstruacija je često tabu tema o kojoj se ne govori pred muškim članovima porodice. Djevojčice nemaju prostor da postave pitanja, da traže pomoć ili da otvoreno kažu s čim se suočavaju. Umjesto da se menstruacija doživljava kao prirodan i normalan dio odrastanja, ona ostaje tabu teme“, navodi Martinović Mirković.

Zbog slabijeg pristupa obrazovanju i tradicionalnih uvjerenja, mnoge djevojčice nemaju dovoljno tačnih i provjerenih informacija o svom tijelu i menstrualnom zdravlju.

„Kada se o tome ne govori ni u porodici, ni u školi, ni u zajednici, djevojke ostaju zbunjene, uplašene i nesigurne. Umjesto da menstruaciju doživljavaju kao normalan dio odrastanja, one je doživljavaju kao nešto o čemu treba šutjeti“, naglašava Martinović Mirković.

Dodaje da menstrualno siromaštvo je stvaran problem o kojem se kod nas još uvijek nedovoljno govori. Država bi prije svega trebala priznati da taj problem postoji i da pogađa najugroženije djevojčice i žene.

„Potrebno je obezbijediti besplatne higijenske proizvode u školama, domovima zdravlja i centrima za socijalni rad, jer menstruacija nije luksuz nego osnovna potreba. Također, potrebno je uvesti više edukacije o menstrualnom i reproduktivnom zdravlju, kako bi djevojčice na vrijeme dobile tačne i provjerene informacije“, ističe Martinović Mirković.

Brojne djevojčice suočavaju sa osjećajem srama i nelagode kada je riječ o menstruaciji, jer su odrastale u okruženju koje ih uči da je to tema o kojoj se šuti i koju treba skrivati.

„U patrijarhalnim sredinama posebno je teško otvoreno govoriti o ženskom tijelu. Ako još uz to žive u maloj sredini gdje se svi poznaju, strah od ismijavanja i osuđivanja je još veći. Zbog toga često šute, trpe i ostaju bez podrške koja im je potrebna“, govori Martinović Mirković.

Amina Dizdar iz Sarajevskog otvorenog centra (SOC), govori da pitanje cijena menstrualnih potrepština i generalno ružičastog poreza je uvijek bilo prisutno u neformalnim razgovorima među ženama, ali nikada nije bilo zvanično „stavljeno na sto“ kao sistemsko, društveno pitanje. Menstruacija je dio svake žene kojeg se ne možemo odreći i nije fer da zbog biologije plaćamo danak i bivamo izložene poreskoj diskriminaciji.

“Svakako da bi se u određenoj mjeri smanjile i cijene menstrualnih potrepština, što se na prvi pogled može činiti kao mali iznos, ali je itekako veliki za one s nižim primanjima, domaćinstva u kojima je samo jedna osoba zaposlena i u kojima živi više od jedne žene. Osim toga, radi se o redovnom, mjesečnom i dugotrajnom trošku kojem su žene u kontinuitetu izložene. Tako da bi za porodice lošijeg finansijskog stanja ovo rasterećenje itekako bilo značajno jer se radi o proizvodima koji se moraju kupiti bez obzira na ostale troškove”, objašnjava Dizdar.

Dalje navodi da sama riječ “menstruacija” je tabu za naše društvo, obično se koriste alternative poput „dobila sam, oni dani“, „ženski problemi“ itd. A kada je sama riječ tabu, sve što se veže za nju također postaje tabu. Do 2023. godine za testiranje moći upijanja uložaka korištena je voda ili fiziološki rastvor.

„Tek 2023. naučnici/e koriste pravu ljudsku krv za testiranje jer prava krv ima drugačiju gustoću i sastav zbog čega se drugačije ponaša nego voda. Sve su to vrlo jasni signali o stavovima društva da je menstruacija odvratna, o njoj se ne treba pričati, ne smije niko znati da menstruirate. Stigma koju je društvo kreiralo proizvodi sram među ženama i djevojčicama zbog kojeg se one suzdržavaju da traže pomoć, pričaju o problemu i  tako ostaju nevidljive u javnim politikama, a menstruacija se ne tretira kao ono što jeste pitanje javnog zdravlja, socijalne zaštite i jednakih mogućnosti“, naglašava Dizdar.

Ukidanje PDV-a na menstrualne proizvode bio bi konkretan  korak ka pravednijem društvu. Društvu koje prepoznaje da ravnopravnost ne smije imati cijenu i da osnovne potrebe žena ne mogu biti izvor dodatnog ekonomskog tereta.

„Porez na menstrualne potrepštine je poruka da su žene nekako krive za svoju biološku činjenicu i trebaju za to platiti kaznu. Ukidanje PDV-a bi bila prije svega ljudska mjera kojom se poručuje da živimo u društvu koje odbije oporezivati dostojanstvo“, navodi Dizdar.

Psihološkinja i psihoterapeutkinja Irena Đumić ističe da se stigma vezana za menstruaciju ogleda u svakodnevnim obrascima ponašanja: izbjegavanju otvorenih razgovora u porodici i školama, korištenju eufemizama poput „oni dani“, „ženske stvari“ ili „problem“, nedostatku sveobuhvatnog seksualnog i zdravstvenog obrazovanja, skrivanju kupovine menstrualnih potrepština kao da je riječ o nečemu sramotnom, te u nelagodi roditelja i nastavnika da o toj temi govore jasno i bez predrasuda.

„Ovo su vrlo česte psihološke  posljedice. One uključuju stid zbog nemogućnosti održavanja higijene, anksioznost zbog straha od otkrivanja menstruacije,  socijalnu izolaciju i povlačenje iz društva te smanjen osjećaj kontrole nad vlastitim tijelom. Ovo sve može imati dugoročan uticaj na mentalno zdravlje“,

Dodaje da djevojčice često izostaju iz škole tokom menstruacije jer nemaju uloške ili druge higijenske potrepštine. Propuštanje nastave vodi slabljenju školskog uspjeha te smanjenju motivacije za učenje generalno

„Dugoročno može povećati rizik od napuštanja škole. Stalni stres i strah od „nezgoda” stvaraju osjećaj nelagode i nesigurnosti te  povećvaju rizik od jačanja anksioznosti i pada  samopouzdanja. Sve ovo utiče na povlačenje iz društvenih aktivnosti, izbjegavanje sportskih i drugih fizičkih aktivnosti, te druženja ili javnih mjesta.Pojačava se i osjećanje nepripadanja i različitosti u odnosu na vršnjkinje“, govori Đumić.

Nedostatak pristupa menstrualnim potrepštinama direktno narušava samopouzdanje žena i djevojčica. Kada nemaju sigurnost da će tokom menstruacije imati ono što im je osnovno potrebno, javlja se osjećaj nesigurnosti i izloženosti, a prirodan biološki proces pretvara se u izvor brige i stresa, umjesto da bude prihvaćen kao dio svakodnevice bez stigme i straha.

“Nedostatak osnovnih potrepština može dovesti do stalnog osjećaja nesigurnosti u vlastito tijelo, straha od neprijatnih situacija (fleke, neugodan miris), osjećanja manje vrijednosti u odnosu na druge te percepcije da su njihove potrebe „nevažne”. Kod mladih osoba to može posebno uticati negativno na razvoj slike o sebi“, za kraj govori Đumić.

Menstruacija nije luksuz to je prirodan, biološki i osnovni dio života svake žene i djevojčice, a tretiranje menstrualnih potrepština kao oporezivog proizvoda reflektuje duboko ukorijenjene rodne nejednakosti. Stigma, tabu i šutnja oko menstruacije dodatno ograničavaju prava žena, potičući osjećaj srama i umanjujući njihovu autonomiju i dostojanstvo. Ukidanje PDV-a, osiguranje dostupnosti menstrualnih proizvoda svim ženama i djevojčicama, te otvoreni društveni dijalog o menstruaciji predstavljaju nužne korake ka društvu koje poštuje rodnu ravnopravnost, razbija stereotipe i prepoznaje da prava žena ne smiju imati cijenu.

Izvor: zamisli.ba

Potvrdila je ovo za “Nezavisne” Nihada Ramić, koordinatorka projekta “Baby javna kuhinja”, koja navodi da imaju ukupno 105 korisnika te objašnjava da, osim redovnih, nešto više od 30 njih pozove da dođu po namirnice ili potrepštine kad neko donira više nego inače.

“Tu su uključene opštine Bratunac, Zvornik, Vlasenica, Srebrenica i Milići. Nažalost, raste broj korisnika, te sve više njih pita za pomoć. Najčešći korisnici su samohrane majke, ali u posljednje vrijeme dolazi sve više samohranih očeva, i to su slučajevi gdje su majke napustile dijete ili više djece”, priča Ramićeva.

Tu je, prema njenim riječima, i veliki broj socijalnih slučajeva, odnosno sugrađana koji su u stanju potrebe, a koje im preporuči Centar za socijalni rad Bratunac ili opština.

A, kako kaže, bebama je najpotrebnije ono što je najskuplje, tj. higijena, pelene i kozmetika, odnosno šamponi, kreme itd.

“Kada su u pitanju bebe koje se ne doje, za njih ide dohrana, dok je za malo veću djecu potrebno mlijeko, a uz to ljudi donesu i kašice, mljevenu plazmu, griz…”, pojašnjava Ramićeva.

Ona pojašnjava da su prvobitno planirali da u ovaj projekat budu uključene bebe i djeca do tri godine, ali da, nažalost, imaju i djece koja do četvrte ili pete godine piju mlijeko, te djece sa autizmom, koja koriste pelene i nakon treće godine.

“Mi nikome ne zatvaramo vrata”, ističe ona te dodaje da u okviru prve javne kuhinje za bebe imaju i besplatan javni šop za svu djecu, te za njihovu braću i sestre, odnosno za stariju djecu.

Kako navodi, glavni donator im je njihovo sjedište u Sarajevu, a prije nekoliko dana su im stigli i paketići.

“Nedavno smo dobili jednu donaciju iz Banjaluke. Naime, parohija je primila paketiće iz Njemačke, koje su pakovala djeca, a oni su preuzeli te paketiće te su ih dostavili u Sarajevo. U četvrtak su nam dostavili do Bratunca, pa smo sve podijelili. Svaka im čast, sve je bilo lijepo upakovano, a i ovih dana ćemo imati pune ruke posla”, kaže Ramićeva.

Podsjetimo, prva javna kuhinja za bebe otvorena je u oktobru 2021. godine, u jeku pandemije virusa korona, odnosno u izuzetno teškom i turbulentnom vremenu.

Nastala je kao rezultat rada projekta “Idemo na babine” na području Podrinja.

Kako ističu, posebnu pažnju posvećuju bebama koje žive u udaljenim selima, a za njih pripremaju paket potreban za hranu i higijenu bebe za mjesec dana, kako bi osigurali da sve bebe dobiju neophodnu podršku i brigu, bez obzira na svoj položaj i okolnosti u kojima žive.

Izvor: Nezavisne Novine

U najvećem ženskom zatvoru u Japanu Tochigi 20 odsto zatvorenica su starije osobe. Zatvor je sve više prilagođen potrebama starije populacije, uključujući pomoć pri kupanju, hranjenju i medicinskoj nezi.

Neke žene kažu da bi čak plaćale mesečnu naknadu da mogu zauvek da ostanu ovde – izjavio je zatvorenik Takaioshi Shiranaga.

Sobe su ispunjene starijim stanovnicima, čije su ruke naborane, a leđa pogrbljena. Polako se kreću hodnicima, neki koriste hodalice. Radnici im pomažu da se kupaju, jedu, hodaju i uzimaju lekove.

Ali ovo nije starački dom – ovo je najveći ženski zatvor u Japanu. Stanovništvo ovde odražava starenje društva izvan, kao i sveprisutni problem samoće, koji, kako kažu čuvari, za neke starije zatvorenice postaje toliko akutan da bi radije ostale zatvorene.

„Postoje čak osobe koje kažu da će platiti 20.000 ili 30.000 jena (130-190 dolara) mesečno (ako mogu) kako bi ovde živele zauvek”, rekao je Širanaga novinarima CNN-a koji su dobili retku priliku da posete ovaj zatvor u septembru prošle godine.

Među zatvorenicama je Akijo (81), koja izdržava kaznu zbog krađe hrane. S vrlo malom penzijom i minimalnom podrškom svoje porodice, Akijo kaže da joj život u zatvoru pruža stabilnost koju nije imala napolju.

„Možda je ovaj život najstabilniji za mene“, rekla je Akiio, dodajući kako njen nedostatak finansijske sigurnosti nije ostavljao mnogo izbora.

Prema podacima japanske vlade, krađa je najčešće kriminalno delo među starijim zatvorenicima.

Više od 80 odsto starijih žena u zatvorima 2022. godine bilo je osuđeno zbog krađa. Razlozi uključuju siromaštvo – 20 odsto starijih od 65 godina u Japanu živi ispod granice siromaštva, što je znatno više od proseka članica OECD-a – tu je i izolacija i nedostatak podrške.

Zatvorski čuvari svedoče kako se mnoge žene vraćaju u zatvor jer nemaju gde da odu, nemaju dovoljno sredstava za život ili im je potrebna medicinska nega koju ne mogu priuštiti van zatvora.

Japanske vlasti su svesne problema. Ministarstvo pravde pokrenulo je programe koji pomažu zatvorenicama da se pripreme za samostalan život, dok se lokalne inicijative usmeravaju na pružanje stambene i socijalne podrške starijima bez porodice.

Ipak, s obzirom na brzo starenje populacije i nisku stopu nataliteta, mnogi stručnjaci smatraju da će Japanu biti potrebni značajni resursi i promene kako bi se nosio s izazovima koje donosi sve veći broj starijih osoba u društvu.

Izvor: N1

Za dobijeni novac kupuje hranu, plaća lijekove, odlazi na razne medicinske pretrage.Teško joj pada taj posao ali drugoga izbora nema. Iako bolesna ne predaje se nego svakodnevno obilazi zeničke kontejnere u potrazi za sirovinom.

Bila je Sanela na dvije komisije za ocjenu radne sposobnosti. Kako tvrdi, na prvoj su je proglasili nesposobnom za rad, a na drugoj komisiji proglasili su je radno sposobnom.

Sanela nema nikoga od bliže rodbine a daljnja neće ni da čuje za nju.Nema stalno zaposlenje nego živi od “danas do sutra”. Ima susjeda iz obližnjih zgrada koji je pomognu ali obično su to ljudi koji imaju i svoje porodice.

Socijalnu pomoć dobije dva puta u godini iako ona smatra da bi trebala imati stalnu socijalnu pomoć kao onkološki bolesnik.

Youtube novinar Srećko Stipović posjetio je Sanelu na njen poziv i kamerom snimio samo jedan sat njenog radnog vremena na kontejnerima u Zenici pa pogledajte.

Svi koji žele pomoći Saneli mogu je kontaktirati na broj +38762522418 Adresa: Sanela Trozo Kanal 80,  72000 Zenica. Možete uplatiti putem Western union banke. Žiro račun u BBI banci Trg djece Sarajeva b.b. broj:1413551320266503

Za uplate iz inozemstva: IBAN:BA391413551320266503   SWIFT:BBIBBA22xxx

Izvor: Nezavisne

Viši zvaničnik UN-a rekao je za BBC na arapskom da je Sudan sada na putu da postane mesto najteže krize gladi na svetu.

„Suočavamo se sa katastrofom i moj strah je da će samo biti još gore”, kaže Majkl Danford, koordinator za vanredne situacije u Sudanu pri Svetskom programu za hranu (VFP).

Skoro 18 miliona ljudi je „akutno gladno”, a taj broj bi mogao da bude mnogo veći, dodao je on.

To bi obuhvatilo više od polovine sudanskog stanovništva.

Stručnjaci za humanitarnu pomoć takođe upozoravaju da bi narednih meseci moglo da umre 220.000 ljudi.

Borbe su započele 15. aprila 2023. godine kad su tenzije između zvanične vojske zemlje i njenog bivšeg saveznika RSF-a eksplodirale na videlo.

Varnica je bila politički plan podržan od međunarodne zajednice da se krene ka ustanovljavanju civilne vlasti.

Stručnjaci strahuju da je zvaničan podatak UN-a o skoro 14.000 mrtvih preniska, a da je stvarni broj najverovatnije mnogo viši.

Više od osam miliona ljudi bilo je prisiljeno da napusti domove, a mnogi od njih su interno raseljeni dok su drugi morali da pobegnu preko granice u susedne zemlje.

Istorijski grad u ruševinama

Prestonica Kartum, zajedno sa drugim obližnjim gradovima Omdurmanom i Bahrijem, čine Veliki Kartum.

On je pre rata bio dom za sedam miliona ljudi.

RSF kontrolišu velike delova grada, ali vojska je u ofanzivi i nedavno je preuzela kontrolu nad sedištem državne televizije u Omdurmanu.

Na fotografijama i snimcima su proučili BBC tim za utvrđivanje činjenica i BBC na arapskom vide se oštećenja na radnjama, bolnicama, univerzitetima i bankama.

U uništene zgrade spada slavni toranj sedišta velike naftne kompanije, koji je zahvatio požar u septembru prošle godine.

Najmanje tri bolnice i jedan univerzitet pretrpeli su različite stepene štete zbog sukoba.

Doktor Ala El-Din Nur iz Kartuma rekao je za BBC na arapskom da se bolnice suočavaju sa teškom nestašicom medicinskih zaliha.

„Ne osećamo se bezbedno kao lekari. Medicinske zalihe i oprema su takođe opljačkani”, rekao je on.

VFP kaže da razaranje infrastrukture pogoršava humanitarnu krizu.

„To pojačava stepen nedostupnosti hrane”, dodao je Danford.

BBC tim za utvrđivanje činjenica i BBC na arapskom prikupili su nove primere uništenja u Kartumu koji doprinose humanitarnoj krizi.

Most Šambat, koji povezuje gradove Omdurman i Bahri, srušio se u novembru prošle godine.

Bilo je to strateško mesto za RSF, koji ga je koristio za premeštanje boraca i opreme preko reke Nil.

U januaru se zapalila rafinerija Al Džaili, koja se nalazi severno od Kartuma, posle izveštaja o borbama.

Pogon se našao u centru borbe za prevlast između zaraćenih strana.

Leon Morlend, istraživač britanske dobrotvorne organizacije Opservatorija za sukobe i životnu sredinu, rekao je da su u tri zasebna incidenta oštećena 32 velika rezervoara između novembra 2023. i januara ove godine.

„Curenje nafte bi moglo da dospe do podzemnih voda i poljoprivrednih oblasti niz padine ka Nilu, ako se ne interveniše”, rekao je on za BBC na arapskom

„Ovo novo zagađenje će pogoršati već postojeće zagađenje zemlje na lokaciji, za koju satelitski snimci kažu da je već bilo poprilično.”

Satelitski snimci takođe pokazuju da su rezervoari na tri crpne stanice u Kartumu prazni.

Ne zna se kako se to tačno desilo.

Hasan Muhamed, 31-godišnjak iz Kartuma, rekao je za BBC na arapskom da ima problema sa nestancima vode i struje u poslednja četiri meseca.

„Moramo da pešačimo velike razdaljine po pijaću vodu ili da se oslanjamo na rečnu vodu koja nije za piće, što dovodi do širenja zaraza”, dodao je on.

Letovi sa Međunarodnog aerodroma u Kartumu otkazani su na početku rata nakon što je postao veliko bojište, što je uticalo na isporuku pomoći u zemlji.

BBC tim za utvrđivanje činjenica je potvrdio verodostojnost nekoliko snimaka sa aerodroma iz prvih 48 sati sukoba.

Prvi snimak koji je BBC proučio 15. aprila bio je sa severne strane piste, gde su pripadnici RSF-a mogli da se vide kako trče po asfaltu i pucaju ka glavnim aerodromskim zgradama.

Ubrzo potom, pokuljao je gusti dim iz najmanje jednog zapaljenog aviona na severnom kraju piste, kao što su vidi na ovom drugom snimku.

Na trećem snimku se vide avioni sa zemlje, najverovatnije isti oni koji gore na prethodnom snimku, ali ovaj put sa istočne strane aerodroma.

I vojska i RSF su optuženi da su oštetili vitalnu infrastrukturu u Kartumu, ali oni za to uzajamno optužuju jedni druge.

Kraj ni na vidiku

Borbe se vode i u drugim delovima Sudana, naročito u Darfuru na zapadu, u kome godinama bukti nasilje između afričkih i arapskih zajednica.

Skorašnje istraživanje Centra za otpornost informacija – istraživačke grupe koju finansira britanska vlada – pokazalo je da je spaljeno više od 100 seljana u zapadnom Sudanu.

Vel Fahmi, sudanski ekonomski analitičar, rekao je da su posledice rata po privredu i prehrambeni sistem bile katastrofalne.

„Privreda se prepolovila, a oko 60 odsto poljoprivrednih aktivnosti je obustavljeno”, kaže on.

VFP je jednako sumoran u procenama.

„Ono što se dešava u Sudanu danas apsolutna je tragedija. Smatramo da je situacija prešla tačku bez povratka”, rekao Majkl Danford.

Nekoliko međunarodnih pokušaja da se posreduje u postizanju primirja nije uspelo, mada je došlo od obnovljene inicijative za pregovore u saudijskom gradu Džedi.

”Ja mislim da je veći broj. Na osnovu mog iskustva, radim ovo 20 godina, ima ljudi ono što kažu stari ljudi ”ne dam svoj obraz” pa neće da dođe, ima dosta tih ljudi naročito na periferiji. On će se patiti, ali neće doći da uzme topli obrok… Najvjerovatnije da ima više od 160 hiljada ljudi u stanju potrebe”, ističe nam u razgovoru upravnik Narodne kuhinje Stari Grad, Amir Radeljaš.

U ovoj narodnoj kuhinji prije nekoliko godina 400 osoba dolazilo je po svoj obrok. Sada je taj broj čak 630 i po tome vidimo kako broj korisnika konstantno raste.

Dok ekonomija stagnira, glad je u državi brzorastuća. Izostaju adekvatni programi koji bi, ne samo obezbijedili hranu, nego rezultirali zapošljavanjem.

”2015. je bila stopa siromaštva 15 posto, sada je oko 30%. Značajna je stopa rasta. Redovno međunarodne institucije mjere te pokazatelje i međunarodna zajednica želi da pomogne. Ne preduzimamo dobre mjere na planu sprečavanja nezaposlenosti da bi smanjili rizik od nastanka siromaštva”, naglasio je ekonomski analitičar Željko Rička.

Siromašni dolaze i u Restoran dobre volje. Neki od njih su 40 godina vrijedno radili, a sada sa svojom penzijom ne mogu pokriti osnovno.

”Nažalost imamo često zahtjeve penzionera širom BiH da im kupimo lijekove koji koštaju 30 KM i više jer nisu u stanju – dok plate režijske troškove, prehrambene i higijenske namjernice nisu u stanju da kupe lijekove. Pomažemo im”, kaže nam Saliha Rokša iz Udruženja Pomozi.ba.

Po obrok je došao i Šaban Delić. Priča da mnogo njegovih poznanika ovisi o humanitarnom obroku, iako nekada nisu bili u takvoj situaciji. Inflacija je brojne ljude dovela do ekstremnog siromaštva.

”Imam invalidninu… teško je. Sinu dam da plati vodu, struju i to je to. Došao sam ovdje zato što sam bio prisiljen”, naglasio je Šaban Delić.

Preko 16 hiljada ljudi preživljava na ovakav način. U isto vrijeme produbljuju se socijalne razlike. Prema Gini indeksu nejednakost u BiH je među najvišima u Evropi, pa je prihod 20% najbogatijih dvadeset puta veći od prihoda 20% najsiromašnijih. Ogroman broj siromašnih, onih koji primaju neki vid socijalne pomoći, kao i odlazak radno sposobnog stanovništva dovodi u pitanje opstojnost cijelog ekonomskog sistema. Zbog toga je prije svega, kažu analitičari, nužna racionalizacija javne uprave i smanjenje administracije.

U odnosu na broj stanovnika, to predstavlja povećanje s 2.3 odsto u 2022. godini na 3.7 procenata u 2023. godini, što je najveći broj u posljednjih pet godina.

Prema brojkama koje je predstavila austrijska statistika, pogođeni ljudi nisu mogli priuštiti mnoge svakodnevne stvari poput stanarine, grijanja ili hrane.

Djeca i mladi su relativno češće pogođeni siromaštvom nego odrasli. Oko 5.3 odsto osoba mlađih od 18 godina (88.000 ljudi) bilo je značajno materijalno i socijalno ugroženo. Nasuprot tome, 1.9 procenata starijih od 65 godina (30.000 ljudi) je pogođeno.

Prema austrijskim statistikama, rizik od siromaštva ostao je uglavnom stabilan uprkos visokoj inflaciji. Udio ranjivih osoba porastao je za 0.1 postotni bod na 14.9 odsto ili oko 1.3 miliona ljudi u Austriji.

U riziku od siromaštva nalazi se 41 odsto samohranih roditelja i 31 procenat porodica s najmanje troje djece.

Prema podacima, postotak stanovnika u riziku od siromaštva bio bi čak 42 odsto bez državnih socijalnih nadoknada.

“Povećanje cijena hrane, stanarina i energije pogoršalo je situaciju ljudi koji žive u siromaštvu”, rekao je austrijski ministar socijalnih pitanja Johanes Rauh za austrijsku pres službu “OTS”, dodajući da je to sramotno za zemlju poput Austrije.

Ministar je rast dječijeg siromaštva u Austriji ocijenio zabrinjavajućim.

“Potpuno mi je neprihvatljivo da djeca moraju odrastati u siromaštvu”, istakao je.

Podaci proizlaze iz istraživanja oko 6000 austrijskih domaćinstava u sklopu godišnjeg istraživanja EU-Silc, prenosi “Fenix-Magazin”.

Društvo CK BiH je preuzelo kompleksan zadatak prikupljanja podataka o dječjim domovima, te broju i uzrastu djece koja su smještena u domove.

Projektom je obuhvaćeno 843 djece i osoba koje su smještene u neki od dječjih domova i sličnih institucija širom Bosne i Hercegovine. Pored paketića, svi domovi dostavili su i listu dječijih želja pa su mališani pored paketića dobili i željeni poklon.

– Cilj ovog projekta bio je povećati svijest privrednih subjekata da kroz korporativnu društvenu odgovornost pruže podršku dječijim domovima u Bosni i Hercegovini, koji brinu o djeci bez roditeljskog staranja kako bi imali sigurno okruženje i sretno djetinjstvo. Inače, ovo je samo jedan u nizu projekata sa kompanijom Coca-Cola, koja pruža značajnu podršku našim organizacijama i lokalnom stanovništvu u mirnom dobu, ali i u kriznim situacijama kao što je to bio COVID-19 ili prirodnim i drugim nesrećama – poplavama, potresima, požarima i sl. – istakla je Miljana Kovačević, koordinatorica projekta iz Društva Crvenog krsta/križa BiH.

 Ukupna vrijednost projekta je 58.633,80 KM a obuhvaćeni su dječiji domovi i domovi za djecu i mlade s poteškoćama ili invaliditetom u Sarajevu, Lukavcu, Gračanici, Derventi, Zenici, Banjaluci, Varešu, Mostaru, Bihaću, Prijedoru, Gradačcu, Kulen Vakufu,  Višegradu i Tuzli.

– Tokom proteklih prazničnih dana bilo nam je važno da pronađemo način i uključimo one koji su uvijek najranjiviji. Željeli smo im osigurati nešto što nisu samo osnovne životne potrepštine nego pokušati obogatiti njihovo odrastanje i svakodnevnicu i ispuniti njihove individualne želje. Uz poklone smo htjeli podijeliti i nadu, radost i osmijeh s mališanima.

Zahvaljujući tradicionalnom partnerstvu s Crvenim krstom/križem, ovaj kompleksan zadatak prikupljanja informacija i pojedinačnih želja, te koordinaciju nabavke, uspjeli smo realizovati projekat čiji je cilj bio ostvariti socijalni uticaj. Ostajemo posvećeni pružanju različitih vidova podrške lokalnim zajednicama u kojima djelujemo. Ovaj projekat je jedan od načina da učinimo razliku, istakla je Amela Čengić, rukovoditeljica Službe za prodaju Coca-Cole HBC B-H.

 Inače, profesionalci i  uposlenici Crvenog križa, u skladu sa svojim mandatom i misijom tokom cijele godine rade na ovakvim i sličnim projektima – kako bi pomogli onim u potrebi, i izmamali osmijehe na lica naših najmlađih sugrađana.

Dok je sjedila na podu dnevne sobe u svom domu u Ishpemingu, Michiganu i brojila kovanice i papirnate novčanice, njena baka Jackie ju je pitala šta to radi.

“Trebaju mi za mlijeko. Odnijeću ih svojoj prijateljici Layli. Ona ne pije mlijeko u vrtiću zato što njena mama nema novaca, a ja imam”, ozbiljno je objasnila Sunshine spremajući novac u svoju torbicu.

https://www.facebook.com/NowThisNews/videos/1646603238763127/

Čuvši to, dirnuta baka je zajedno sa svojom unučicom otišla kod direktora i dale su mu 30 dolara koje je ova divna djevojčica uštedjela. U Sunshininoj grupi ima oko 20 djece, a skoro pola njih nema novca za mlijeko koje po tetrapaku košta 0.45 dolara. Njena baka je snimila ovu divnu gestu svoje unuke i podijelila video snimak na Facebooku. Ljudi su se počeli javljati nudeći novčanu pomoć za djecu čiji roditelji ne mogu da im plate mlijeko u vrtiću. To je inspirisalo Jackie da pokuša prikupiti 700 dolara kako bi se pokrili troškovi za čitav semestar. I uspjela je! Za samo sedam dana preko stranice GoFundMe prikupila je 1.000 dolara i zahvaljujući dobrim ljudima, sva djeca u Sunshininoj grupi će imati besplatno mlijeko čitavu godinu-a sve je počelo zbog jednog dobrog, plemenitog srca petogodišnje djevojčice.

“Ona nije ni svjesna šta je uradila i koliko je uticala na ljude. No sada zna da može postići sve što poželi”, objašnjava ponosna baka Jackie. I nema sumnje da je ovo tek početak i da će malena Sunshine definitivno donijeti sunce u živote mnogobrojnih ljudi.

Izvor: People