Većina odraslih živo se sjeća prvog dana u školi, obiteljskog odmora ili rođendana kada su konačno dobili bicikl o kojem su sanjali. Ali pitate li nekoga o njegovu drugom rođendanu ili uspavanki koju su mu roditelji pjevali kad je bio beba, sjećanja neće biti. Kada djeca zapravo počinju stvarati sjećanja koja ostaju s njima cijeli život? Odgovor je fascinantniji nego što mislite. Prema znanstvenicima, bebe počinju stvarati sjećanja mnogo ranije nego što većina ljudi shvaća. Razlog što se mnogih od njih ne možemo sjetiti ima manje veze sa samim pamćenjem, a više s načinom na koji mozak u razvoju pohranjuje i dohvaća ta iskustva.

Bebe počinju stvarati uspomene gotovo od rođenja

Od iznenađujuće rane dobi, čak i prije nego što razviju sposobnost artikuliranja i konstruiranja riječi, dojenčad aktivno upija bezbroj lekcija iz svoje neposredne okoline. Brzo postaje vješta u prepoznavanju poznatih glasova koje često čuju, prisjećanju lica osoba koje često komuniciraju s njima, pa čak i učenju predviđanja dnevnih rutina na temelju svojih prošlih iskustava. Istraživanja jasno pokazuju da su bebe već u dobi od šest mjeseci sposobne zadržavati jednostavna sjećanja na kratko vrijeme, a do trenutka kada dojenčad dođe do prvog rođendana, sjećanja koja formira mogu se zadržati znatno dulje.

Rani temelji

To ne znači da će se desetljećima kasnije sjećati uspavljivanja ili prvog okusa pirea od banane. Umjesto toga, ta rana sjećanja pomažu bebama da uče, prepoznaju voljene osobe i shvate svoju okolinu. Studije su pokazale da se pamćenje počinje razvijati u djetinjstvu, iako se njegovi najraniji oblici vrlo razlikuju od autobiografskih sjećanja na koja se odrasli oslanjaju. Prema Centru za dijete u razvoju na Sveučilištu Harvard, mozak se razvija odozdo prema gore, počevši prije rođenja i nastavljajući se u odrasloj dobi. Tijekom prvih nekoliko godina života, svake sekunde formira se više od milijun novih neuronskih veza, što rano djetinjstvo čini kritičnim razdobljem za razvoj mozga. Pozitivna rana iskustva, posebno responzivne interakcije s njegovateljima, pomažu u izgradnji snažne moždane arhitekture, dok se neiskorištene veze uklanjaju kako bi se poboljšala učinkovitost. Ovaj rani temelj igra ključnu ulogu u oblikovanju cjeloživotnog učenja, ponašanja, emocionalne dobrobiti i općeg zdravlja djeteta.

Zašto se ne sjećamo da smo bili bebe

Ovaj fenomen ima ime: infantilna amnezija. Većina ljudi se vrlo malo sjeća, ako išta, iz prve dvije do tri godine života. Čak su i sjećanja iz treće do sedme godine često neujednačena i nepotpuna. Prema studiji iz 2004., „Pojava autobiografskog pamćenja: Teorija društvenog i kulturnog razvoja”, objavljenoj u časopisu Psychological Review, autobiografsko pamćenje razvija se postupno između prve i pete godine života, pri čemu je predškolska dob kritično razdoblje za izgradnju trajnih osobnih sjećanja. Istraživači su zaključili da taj proces preoblikuje nekoliko čimbenika koji djeluju zajedno, uključujući razvoj jezika, pripovijedanje, razgovore s roditeljima, razumijevanje vremena i svijest o sebi i drugima. Studija sugerira da djeca čiji roditelji redovito razgovaraju s njima o prošlim iskustvima imaju veću vjerojatnost da će razviti bogatija, detaljnija i trajnija autobiografska sjećanja koja čine temelj za cjeloživotno osobno sjećanje. Mala djeca stalno stvaraju sjećanja, ali mnoga od tih sjećanja se ili reorganiziraju ili postaju teško dostupna kako se mozak razvija.

Cjeloživotne uspomene obično počinju oko 3. godine života

Prema studiji, objavljenoj u časopisu Memory, djeca počinju doživljavati dječju amneziju kako odrastaju. Istraživači su otkrili da su se djeca u dobi od 5 do 7 godina sjećala više od 60 posto događaja iz doba kada su imala 3 godine, dok su se ona u dobi od 8 do 9 godina sjećala manje od 40 posto tih ranih iskustava. Studija je također otkrila da su podržavajući razgovori s roditeljima, posebno oni koji su poticali djecu da podijele svoja sjećanja, pomogli u očuvanju bogatijih detalja događaja iz ranog života. Sveukupno, rezultati studije sugeriraju da zaboravljanje, a ne samo formiranje pamćenja, igra ključnu ulogu u dječjoj amneziji. Postoje određene osobe koje posjeduju izvanrednu sposobnost živog prisjećanja iskustava već od dobi od dvije godine. S druge strane, mnogi drugi otkrivaju da se njihova prva jasna i izrazita sjećanja obično pojavljuju oko pete godine.

Pregledavanje obiteljskih fotografija

Na ovu fascinantnu varijaciju u prisjećanju utječe mnoštvo čimbenika, uključujući razvoj jezičnih vještina, emocionalni značaj specifičnih životnih iskustava, učestalost i bogatstvo priča koje se obično dijele u obiteljskom okruženju, kao i zanimljive interakcije i razgovore koji se odvijaju među članovima obitelji. Svaki od tih elemenata igra bitnu ulogu u određivanju koja sjećanja mogu izdržati protok vremena i ostati dostupna za buduće prisjećanje kako pojedinci napreduju kroz život. Intrigantno je vidjeti da djeca čiji roditelji često posvećuju vrijeme promišljenim i smislenim razgovorima o svojim osobnim i prošlim iskustvima imaju tendenciju razvijati autobiografska sjećanja koja su ne samo bogatija sadržajem, već i znatno složenija i detaljnija u svom formiranju. Aktivnosti poput razmišljanja o obiteljskim okupljanjima, zajedničkog pregledavanja starih fotografija i poticanja djece da izražavaju i prepričavaju događaje svog dana igraju ključnu ulogu u značajnom poboljšanju pamćenja kako ono raste i razvija se kroz različite razvojne faze.

Emocije igraju snažnu ulogu

Ne nosi svaki trenutak doživljen u djetinjstvu istu vjerojatnost da će se pamtiti s ljubavlju. Događaji koji su emocionalno značajni, iznenađujući ili se često prisjećaju imaju tendenciju da se više ističu i češće se pretvaraju u trajne uspomene. Na primjer, dolazak brata ili sestre u obitelj, preseljenje u drugu kuću ili stan, proslava značajnog događaja ili odlazak na neki poseban odmor imaju tendenciju ostaviti puno dublji utjecaj od običnog poslijepodneva provedenog u igri u parku. Znanstvenici pretpostavljaju da emocije funkcioniraju poput markera u mozgu, učinkovito označavajući određena iskustva i posljedično olakšavajući njihovo pohranjivanje i pronalaženje mnogo godina kasnije.

Rana sjećanja su važna, čak i ako ih se ne možemo sjetiti

Prema studiji iz 2014., objavljenoj u časopisu Journal of Experimental Psychology, djeca doista formiraju autobiografska sjećanja u ranoj dobi, ali mnoga od tih sjećanja s vremenom blijede. Nakon usporedbe sjećanja djece u dobi od 7 do 11 godina s onima odraslih, znanstvenici su zaključili da je dječja amnezija vjerojatno uzrokovana stalnom stopom zaboravljanja tijekom djetinjstva, moguće zato što rana sjećanja nisu u potpunosti konsolidirana u dugoročno pamćenje. Kao rezultat toga, iako se mala djeca mogu sjetiti osobnih iskustava u to vrijeme, mnoga od tih sjećanja više nisu dostupna u odrasloj dobi. Drugim riječima, iako je istina da dojenčad nema sposobnost prisjećanja određenih događaja iz svog ranog života na isti detaljan način na koji se odrasli mogu prisjetiti značajnih dječjih prekretnica, poput proslava rođendana ili drugih važnih događaja, širok raspon iskustava s kojima se susreću tijekom ove razvojne faze igra ključnu ulogu u oblikovanju njihova cjelokupnog rasta i osobnosti. Taj utjecaj traje dugo nakon što su stvarna sjećanja povezana s tim vitalnim formativnim iskustvima nestala u dubinama zaborava.

Izvor: jutarnji.hr

Sa njima dijelite roditelje, dom, ista pravila i ključne uspomene tako da oni najbolje znaju šta vas pokreće i zašto ste postali osoba kakva jeste.

Ipak, u razgovoru se često pokaže da se braća i sestre istih događaja iz djetinjstva sjećaju na potpuno različite načine.

U tehničkom smislu, niko nije u krivu jer svako život doživljava iz lične perspektive, što oblikuje njihova sjećanja.

Iako ta činjenica ne može spriječiti povremene porodične rasprave, razumijevanje koliko su takva razilaženja uobičajena može pomoći da ona ne naruše odnose, piše YourTango.

Ko je bio miljenik

U porodicama sa više djece lako se može javiti osjećaj da roditelji jedno dijete favorizuju.

Može se činiti da je to dijete “zlatno” i da ne može pogriješiti, dok ostali za sve snose posljedice.

Većina roditelja tvrdi da nemaju miljenike, ali favorizovanje se može pojaviti i nesvjesno.

Psiholozi za to koriste pojam “diferencijalni roditeljski tretman” kojim opisuju emocionalni uticaj takvog ponašanja na svako dijete i njihov međusobni odnos.

Lako je razviti subjektivni utisak da ste vi autsajder koji se ne može mjeriti sa “savršenim” bratom ili sestrom, dok oni možda misle isto za vas.

Ako se prihvati da su postupci roditelja govorili o njima samima, a ne o vrijednosti djeteta, lakše je prevladati osjećaj zamjeranja i pokazati međusobnu empatiju.

Pritisak zbog uspjeha

Količina pritiska koji su roditelji vršili oko školskog uspjeha česta je tema neslaganja među braćom i sestrama.

Mnogi roditelji vrše pritisak na djecu jer se nadaju da će ih to potaknuti na rad, ali takav pristup lako može postati toksičan i izazvati suprotan efekat.

Ako jedno dijete smatra da je drugo prolazilo bez ikakvih obaveza dok je ono bilo pod stalnim nadzorom, s vremenom se može razviti ogorčenost.

Mnogi se sjećaju da su za njih vrijedili drugačiji kriterijumi nego za ostale, što je posebno izraženo ako su roditelji imali različita očekivanja zavisno o talentima djeteta.

Čak i uz najbolje namjere, takve situacije mogu ostaviti trajne posljedice.

Raspodjela poslova u kući

Poslovi u kući neizbježan su dio odrastanja. Iako ih djeca uglavnom ne vole, uče ih odgovornosti i samostalnosti, ali to je teško objasniti devetogodišnjaku koji mora iznijeti smeće.

Pošto djeca u pravilu ne vole obaveze, njihova percepcija često je iskrivljena.

Lako mogu povjerovati da je njihova količina zaduženja nepravedna u poređenju sa drugima, zbog čega su sjećanja o tome ko je radio više ili teže poslove prilično nepouzdana.

Sjećanje na sreću

Istraživanja pokazuju da su ljudi sa pozitivnijim sjećanjima na djetinjstvo u pravilu fizički i mentalno zdraviji.

Međutim, ono što je za jedno dijete bilo pozitivno iskustvo, njegov brat ili sestra mogu pamtiti kao nešto što uopšte nije bilo zabavno.

Čak i naizgled univerzalno sretni trenuci, kao što je porodični izlet, za jedno dijete mogu biti vrhunac djetinjstva, dok drugo može pamtiti samo strah od vožnje u lunaparku.

Iako ste vrijeme provodili zajedno, vaši karakteri, raspoloženja i osjetljivost utiču na konačnu bilancu dobrih i loših iskustava. Važno je znati da na osjećaje o djetinjstvu utiču i mnogi faktori koji nemaju direktne veze sa porodicom.

Svađe roditelja

Rijetkost je da djeca nikada ne vide roditelje kako se prepiru, a da je tako, ne bi bila pripremljena za stvarni svijet.

Ipak, često i intenzivno svjedočenje svađama može dugoročno naštetiti mentalnom zdravlju djeteta. Odrasli situacije shvaćaju drugačije od djece.

Ono što djeca dožive kao svađu može biti puno drugačijeg intenziteta od onoga kako su to doživjeli roditelji.

Isto vrijedi i za braću i sestre. Neki možda uopšte ne obraćaju pažnju na svađe, dok drugi prisluškuju svaku riječ.

Razlika u godinama ovdje je bitan faktor jer starije i mlađe dijete nemaju istu sposobnost razumijevanja situacije.

Kršenje pravila

Braća i sestre često se ne slažu oko toga ko je rjeđe bio kažnjen, čak i kada su oboje kršili pravila.

Rijetki će za sebe reći da su bili povlašteni i da su roditelji prema njima bili blaži. Ponekad su ljudi toga svjesni, pa im je to čak i smiješno.

Iako roditelji tvrde da su prema svima bili jednako strogi, istraživanje iz 2008. godine pokazalo je da su roditelji stroži prema starijoj djeci.

Ovo je jedna od stvari oko koje su braća i sestre vjerojatno u pravu, pogotovo ako je među njima veća razlika u godinama.

Različite kazne

Isto tako, nije neobično da se jedan brat sjeća strogih kazni, dok drugi smatra da su roditelji bili popustljivi.

Pošto je svako dijete drugačije, ne postoji univerzalna formula za odgoj.

Pametan roditeljski pristup uključuje prilagođavanje posljedica, posebno ako je među djecom velika dobna razlika.

Međutim, djetetu koje dobija kaznu takav pristup može izgledati nepravedno.

Izgled porodične kuće

Svoja sjećanja često doživljavamo kao činjenice, pa nas može iznenaditi kada se brat ili sestra sjećaju kuće drugačije veličine ili u drugačijem stanju. Ipak, ne mora značiti da sve što pamtimo mora biti i istinito.

Naš mozak može stvoriti lažna sjećanja ako je neki aspekat uspomene jači od drugog ili ako se ne sjećamo savršeno svakog detalja.

Drugim riječima, kuća se nikada nije smanjila ili povećala; braća i sestre jednostavno nemaju istu sliku u glavi.

Porodične finansije

Količina novca kojom porodica raspolaže je činjenica, ali način na koji članovi porodice doživljavaju finansijsku situaciju potpuno je subjektivan.

Ono što se jednom djetetu činilo kao obilje, drugome je moglo biti nedovoljno, zavisno o željama.

Djeca obično razvijaju svoje stavove o novcu između pete i 10. godine i ne moraju obavezno slijediti primjer roditelja.

Takođe, imaju različite hobije. Ako jedno dijete voli odjeću iz second hand shopa i uživa u crtanju, može odrasti sa osjećajem da su imali svega napretek.

Istovremeno, brat ili sestra koji su željeli ići na jahanje i skupe farmerke mogu smatrati da je porodica bila siromašna jer si to nisu mogli priuštiti.

Roditeljska podrška

Kao što djeca osjećaju različit pritisak, tako mogu doživjeti i različit nivo podrške.

Način na koji su roditelji prisutni u životu djece trajno ih oblikuje, ali djeca tu podršku ne interpretiraju uvijek onako kako su roditelji namjeravali.

To što je jedan oblik podrške odgovarao starijem djetetu ne znači da je bio najbolji i za mlađe, prenosi Index.

Svako ima drugačije potrebe i prihvaća ljubav na svoj način. Roditelji ne mogu biti savršeni, pa se podrška u nekim periodima mogla činiti nedosljednom, čak i ako im to nikada nije bila namjera.

Nezavisne

Postoje trenuci u životu, male pukotine u vremenu, kroz koje se provuče svetlost, poput blica na aparatu i oni ostanu zauvek urezani u našim sećanjima. Niko te trenutke ne najavi. Ne piše nigde “Ovo ćeš pamtiti!” Oni samo dođu i onda se, opet, nekada kasnije vrate, da te nežno podsete da si živ.

Sećanja su poput svetlucavih krhotina prošlosti. Naši umovi, pristrasni, skloni su da ih preoblikuju, selektivno čuvajući osmehe, boje, zvukove – često dosta drugačije od onog kako se zaista dogodilo. Na kraju, postaje nevažno šta je realno bilo. Bitno je kako pamtimo da smo se osećali.

Zašto pamtimo baš to?

Kažu da je život ono što se pamti, ali to nisu stalno neke velike, grandiozne stvari. Ponekad su to obični trenuci. Naizgled beznačajni. Ruka koja namesti pramen kose, miris kolača u kuhinji bake, tišine između redova, pogledi nakon smeha, momenti kad “iz oka sklizne mala bol”. Neuhvaćeni delići svakodnevice koji nas formiraju nekad i više nego velike, krupne reči.

Da li se neko seća razgovora koji je trajao satima, ili ipak, te jedne rečenice koja je promenila sve? Da li je fotografija vredna ako iza nje nema priče?

Ti detalji, neuhvatljivi kamerom, ali jasni u našim glavama, iscrtani u dušama, čine istinski content naših sećanja. Nauka kaže da pamtimo ono što nas emotivno dotiče. Srećne uspomene obasjavaju, a one teže često ostaju kao opomene.

Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava, kaže Balašević, a podseća na to jedna Tamara, čuvarka nežnosti i pamtiteljka svih njegovih stihova.

U vremenu kada se oslanjamo na digitalne mape prošlosti – galerije slika, storije, snimke, kada je telefon album, beležnica i vremenska kapsula, da li se ponekad zapitamo: šta je to što odlučimo da pamtimo? I zašto? Da li smo zaboravili kako je to pamtiti čisto – srcem? Može li se to uopšte izbeći?
Jurimo savršene kadrove: zalazak sunca kroz kristalnu čašu, nasmejana lica na putovanjima, praznične trpeze… Verujemo da će se pamtiti ono što delimo, ali da li delimo ono što zaista pamtimo? Da li je to moguće podeliti? Da li su to priče koje NAS biraju?

Nek ti svaki dan bude malo poseban.

Decembar ima tu čaroliju – nudi nove početke pod maskom završetka. Ovo je vreme kada šapućemo obećanja, pravimo planove, postajemo malo mekši i prema sebi i prema svetu. Praznici nas vraćaju sećanjima – na posebne večeri, toplotu doma, mirise, zvukove

Fotografija je sidro u vremenu.

Retko sada štampamo fotografije. Ironično, danas kad se sve fotka, fizička fotografija postala je luksuz. Ipak, s vremena na vreme, izrađujemo one posebne. One koje pričaju priču o tome ko smo bili, s kim smo se smejali i šta smo voleli.

Sećanja su kao stare fotografije u kutiji. Nisu uredno složena, ni digitalno arhivirana, ali kada ih dotakneš, osete se kao kad dotakneš domaći, tek ispečen hleb. Pod prstima je papir koji nosi tragove života, sitne neravnine i ogrebotine vremena. I svaka fotografija nije samo slika – to je dan, miris, zvuk, emocija…sve ono što se golim okom ne vidi.

Zato, dok ide decembar, uspori.
Prestani da slikaš za galeriju. Ne traži savršen kadar za mreže. Slikaj za sebe. Za sećanja, čija je tajna između redova, koje nikada nismo zapisali, ali ih svaki put iznova čitamo u sebi.

Izradi onu jednu fotografiju koja će mirisati na dom. Na tebe. Ona možda neće biti savršena, ali biće stvarna. Kao i ti.

Veći deo mog odraslog života (pre nego što je moj put isceljenja započeo) je zamagljen, u najboljem slučaju.

Tek kada su moji partneri ukazali na to, u potpunosti sam postala svesna.

Prolazila bih kroz život i pitala se: „Zašto se ne sećam ničega?“

U potpunoj iskrenosti, bilo je trenutaka kada sam se pitala da li sam bila seksualno zlostavljana ili imala neku drugu „tešku“ traumu koja je izazvala taj nedostatak sećanja. Ovo je deo mog uslovljavanja kao psihologa—verovala sam da se moralo desiti nešto „veliko“ da bi izazvalo te rupe u pamćenju.

Ono što sam shvatila tokom svog puta je da sam počela da se disociram (fizički prisutna, ali mentalno odsutna) još od detinjstva.

Zato što moja majka nije mogla da se poveže sa mnom emocionalno, to je bio mehanizam zaštite. Postojali su i anksioznost, haos i zdravstvene krize, bez odraslih koji bi mi pokazali kako da se nosim s njima. Sećanja se formiraju kroz sigurno, stabilno vezivanje i negovanje—nešto što mnogi od nas nisu imali.

Disocijacija je postala mehanizam preživljavanja. Uvek sam bila na autopilotu, nesvesna, nikada prisutna, uvek rasejana, stalno prebirajući scenarije u glavi—ovo je način na koji mozak pokušava da nas zaštiti od budućeg bola.

Godinama koristim meditaciju, vežbe disanja i pokreta svakodnevno da bih prekinula obrazac disocijacije. Biti prisutna mi je omogućilo da osećam sigurnost i da stvaram sećanja. Čak i samo postojanje tih sećanja je za mene lična pobeda.

Ako nemate sećanja, shvatite da je ovo normalna, zaštitna ljudska reakcija. Isceljenje ne zahteva od nas da povratimo sećanja, i ne moramo da tačno odredimo razlog zašto ona ne postoje.

Ono što možemo da uradimo je da ponovo naučimo kako da osećamo sigurnost u nervnom sistemu u sadašnjem trenutku i da razumemo da ono čega se ne sećamo služi našoj sopstvenoj zaštiti.

Sve što donose školski dani prošle smo zajedno. Ispitivanja, šaptanja, kontrolne ispite, male i velike odmore, prve simpatije, suze i smijeh, prve loše ocjene, prve neopravdane časove…igranke, ekskuriziju i matursko veče.

Kada je došlo vrijeme za srednju školu interesovanje za različite stvari odvelo nas je na suprotne strane. Dvije su upisale tehničke škole, treća turističku, a četvrta muzičku. Nova sredina i nove obaveze smanjili su nam mogućnost druženja vremenski, ali smo uspjele održati kontinuitet. Moram reći da je to period kada smo imale mobitele, koji su služili samo za poziv i SMS poruku, ništa više. Internet ludilo dolazi kasnije… Kad se sjetim koliko su nas samo roditelji prekoravali zbog velikih telefonskih računa. Mama je često znala reći:”Šta toliko pričate? Bolje da nešto kupite sebi nego što sad moram davati pare za ovoliki račun.”

“Mama, znaš li ti da prijateljice imaju veće telefonske račune nego što ih imaju holivudski bogatuni?”

“Nit’ ste vi kćerke holivudskih bogatuna, nit’ ste u Hollywoodu. Samo nek’ se ovo ponovi!”

Gledajući sad iz ove perspektive, stvarno je bilo pretjerano što smo toliko telefonirale. Pogotovo što živimo u istom naselju udaljene nekoliko ulica jedna od druge.

Onda dolazi vrijeme i za fakultet. Nastavljamo sa istim interesovanjima,  upisujemo studije prema afinitetima kao i srednju školu. Fleksibilna predavanja, daju nam mogućnost da više vremena provodimo zajedno.

A izlasci. Svaka noć – priča za sebe. No, te dogodovštine ipak ostavljam za naša okupljanja…

U vrijeme kada svako gleda svoju stranu i bori se za sebe, mi smo tu da budemo jedna za drugu. Nije to ono tipično druženje…. Ima jedna pjesma od Merlina u kojoj kaže: “Dobro je kad imaš nekog s kim možeš ovako da šutiš!” Nama se zna desiti da sjedimo na kafi i nekoliko minuta samo šutimo. A lijepo nam. Možete misliti četiri žene, a šute, a sve razumiju. Ako se još neko pridruži našem ispijanju kafe rado ga prihvatimo. Desi se da nekad komuniciramo i očima, onako neofirno, da nam šta ne promakne, a da drugi ne primjete…

Kod nas nema međusobnog tepanja i dijeljenja suvišnih komplimenata. Tako je kako je. I nije problem da kažemo kad nešto valja ili ne valja. Ne ljubimo se u obraz kad god se vidimo. Ne ljubimo se nikad osim za rođendan, praznik i Novu godinu. A emocije, to već prepoznajemo pri prvom susretu. Kad idemo u kupovinu, prvo pitamo jedna drugu za mišljenje pa onda konsultujemo i ogledalo.

U potpunosti se slažem s tim da je majka jedini i pravi prijatelj. Ali realno, u to će slijepo vjerovati samo oni koji nikad nisu okusili draž iskrenog prijateljstva.

Sve što je bilo negativno između nas to smo još davno riješile. Neke osobine smo zadržale, pa ih sad pripisujemo karakteru. Jer nas upravo ta drugačijost drži na okupu. Sve četiri, k'o četiri svijeta različita, al’ sve ko jedna.

Citirat ću meni omiljenu Oprah Winfrej koja kaže: „Mnogi ljudi žele da se voze sa tobom u limuzini, ali sve što ti želiš je neko ko će se voziti s tobom u autobusu, kada se limuzina pokvari.“ Drago mi je da smo mi upravo to pronašle!

Godine 2016. zajedničke slike na Instagramu smo dijelile sa „heštegom“ #20yearoffriendship. Evo ove dodajemo još jednu godinu i dalje nastavljamo da brojimo.

Poznanici mi kažu: „Vidjeli smo da vam je jubilarna godišnjica prijateljstva. Kako?“

“Pa eto tako, lako!”

“Pa koja je tajna vašeg druženja ?”

“Pa tajna je da nema tajni!”

U čast tog dugogodišnjeg druženja, ovaj tekst posvećujem mojim prijateljicama.

Uvijek i zauvijek!

Autorka: Šejla Vatrenjak

Pored titula kćerke, sestre i odanog prijatelja, odnedavno tetka jednog dječaka. Muzikolog i muzički urednik koji muziku ne sluša jedino kada spava. Volim da čitam, a što više čitam, sve bolje pišem.

iako znam da ni slova nećeš vidjeti

sama u svojim prilikama

bez da ikome drugome dam

priliku

Tvoju

ljepšu nego  šume

blizu Sjevernog Velebita

nježniju od zaleđa u Dalmaciji

koju sam više od izvora vode

poštovala

Ja bih pisala o tebi

iako znam da si skriven

tamo negdje u dubinama mora

Dubinama

u kojima naleti neka riba

pa uzme sve ono  što zamislim

iako nema pojma koliko boja raste

živi i diše u mojim očima

dok ga posmatra ustreptalog, radoznalog

nježnog i snažnog u isti mah.

Sve se sakrije u čežnji

zbog koje dolazi proljeće

cvijeta i raste sve u meni

dok zamišlja da morska zvijezda

može biti ona nebeska.

Buka spoljašnjeg svijeta mi uopšte ne smeta. Zaista sam dobra u blokiranju svih i svega kada sam zauzeta. I ova knjiga je toliko dobra da brbljanje oko mene ne prekida ovu lijepu ljubavnu priču koja se odigrava pred mojim očima.

Iako sam se potpuno uživila u svoju knjigu, mogu donekle da čujem dijelove razgovora oko sebe. Čak mogu čuti cvrkut ptica napolju svaki put kada se vrata otvore. Ali moje oči nikad ne napuštaju riječi na stranicama koje stoje preda mnom.

A onda čujem njegov glas i odmah se vraćam u tu noć dok sam stajala na kiši. Moje suze su se miješale sa svakom kapljicom kiše na mom licu. Kosa mi se zalijepila na glavu. Moja odjeća je bila teška i mokra.

Pokušavam da zadržim pogled na stranicama ispred sebe, ali onda čujem njegov smijeh i um mi se ponovo vraća na slike njegovog lijepog lica dok me gleda svojim tužnim očima, natečenim i crvenim.

Zatvaram oči želeći da misli o toj strašnoj noći odmah nestanu. Molim se da čovjek koji stoji samo nekoliko metara od mene nije on. Previše sam uplašena da pogledam.

Naš rastanak je bio bolan. Trebalo mi je nekoliko godina da se oporavim. Nisam bila spremna da ga pustim.

Moje srce je bilo razbijeno na milion komada. I stalno sam se pitala zašto je to moralo da se završi kada sam ga toliko prokleto voljela. Voljela sam ga više nego sebe. Sve bih uradila za njega. Uradila bih sve da ga zadržim.

Osjetim ruku na svom ramenu i blagi šapat mog imena.

Ne, ne, ne, ne. Ovo se ne dešava.

Prije nego što uspijevam da otvorim oči, osjetim strašan bol kako se vraća iz dubine moje duše. I moj um prikazuje njegovu mlađu verziju dok stoji tamo govoreći da je ovaj put završio sa mnom zauvijek.

Tresem glavom kako bih se oslobodila slika koje pristižu u moj um. I otvaram oči čovjeku koga sam nekada voljela, koji sada stoji ispred mene po prvi put nakon one grozne noći prije toliko godina.

Izgledao je srećno, i to me je nasmijalo.

On više nije bio onaj dečko u koga sam bila ludo zaljubljena. Sada je bio čovjek. On je zapravo bio stranac. Nisam se više osjećala povrijeđeno. Povredu koju sam nosila prilično dugo. I odjednom mi se u glavi odigralo sve što sam radila otkatko smo zadnji put bili zajedno. Život koji sam živjela bez njega. Ciljevi koje sam ostvarila. Osoba koja sam postala.

I konačno sam shvatila zašto nam nije uspjelo prije svih tih godina. Koliko god bilo loše između nas, koliko god bilo loše što sam ga izgubila, osjećala sam se srećnom što nisam dobila ono što sam tada željela.

Postoji nešto dobro u opraštanju, iako u tom trenutku to ne osjećamo.

Naučićemo šta nam treba, a šta nam ne treba od nekoga.

Voljeti nekoga više od sebe nije zdravo. Tokom godina, otkrila sam da ljubav koju sam osjećala nije uopšte bila ljubav. Bila sam opsjednuta našom vezom. Ali nismo se voljeli. Ljubav je posvećenost, a ne kontrola. Ljubav je nepokolebljiva, neraskidiva veza i predanost, a ne požuda, opsesija ili usamljenost.

Naučićemo šta zaslužujemo.

Imala sam priliku da stvorim standarde za ono što želim od partnera. Naučila sam da zaslužujem mnogo više nego što mi je ikada bilo dato. I više ni od koga ne prihvatam minimum. Želim i zaslužujem nešto stvarno. I neću dozvoliti nikome ko nije voljan da postavi našu vezu kao prioritet da uđe u moj život.

Naučićemo više o našim srcima i kako da se osjećamo sigurno.

Moje srce je slomljeno i krhko. Moje srce je zacijelilo hiljadu puta. Ali otkrila sam da je moje srce veliko, ljubazno, osjetljivo, velikodušno, puno ljubavi i strastveno. I ponosna sam na ono što moje srce može dati. I daću svoje srce samo nekome zaista dostojnom.

Naučićemo šta nam je potrebno i šta želimo da bi bili srećni.

Shvatila sam da, ako moram da držim nekoga da bude sa mnom, on nije vrijedan toga. Sreća su dvoje ljudi koji oboje žele da budu zajedno u životima jedno drugog. Odabrati da provodimo vrijeme zajedno ne zato što je potrebno, već zato što to želimo.

Naučićemo kako da sebe stavimo na prvo mjesto.

Morala sam da se odučim od svega što sam mislila da znam o vezama. Mislila sam da treba da dam sve od sebe da nekome dokažem ljubav koju osjećam. U međuvremenu bih gubila djelove onoga što jesam. Otkrila sam ko sam i da je ono što želim zapravo važno.

Na kraju ćemo postati jači i mudriji, uprkos bolu.

Ovo je zahtjevalo vrijeme i mnogo unutrašnjeg zacijeljivanja. Ali ono što sam postala i u koga sam na kraju izrasla, je ono što sam trebala biti. Nikada se nisam osjećala bolje u svojoj koži. Nikada nisam bila srećnija. I ne bih bila ovdje gdje jesam da se nikada nismo pozdravili.

Bilo je lekcija koje je trebalo naučiti i snaga koje sam pronašla u sebi. I bez obzira na bol i patnju koji su bili u mom srcu, ponekad nas život odvede drugim putem.

Ne žalim zbog vremena koje smo zajedno proveli. To je nešto što nikada neću zaboraviti. To me je učinilo jačom.

Dakle, kada se držimo nekoga koga treba da pustimo, uvijek moramo da se prisjetimo da ćemo jednog dana znati razlog zašto smo morali da se oprostimo.

Oboje smo završili tamo gdje je trebalo da budemo.

Ne plašite se da kažete zbogom kada je vrijeme. U oproštajima uvijek ima nečeg dobro.

Dođe taj prijelomni životni trenutak kada kupimo cipelice i odlučimo da nećemo baciti kutiju u kojoj su došle. Iskoristiti ćemo je. Iscrtkamo je tako nekim flomasterom, zalijepimo po njoj naljepnice, nabacimo emotivne citate i to postane naša kutija. Kutija u koju ćemo smjestiti naše uspomene.

One lijepe, koje su, naravno, poželjne. One ružne da nas, naravno, podsjete na one nepoželjne.

Karte s nekog dobrog koncerta na kojem smo bili. Karte s nekog dobrog putovanja. Čak i ako je to putovanje na mjesto koje je udaljeno par sitnih kilometara od nas. Bit će to naše putovanje, a mi ćemo znati zašto ga zovemo „putovanje“, kao da smo prošli stotine kilometara. Možda će u njoj biti neko dobro pismo. Prijateljice, bivše ili sadašnje. Dečka, bivšeg ili sadašnjeg. Nabolje će biti ako neki od tih ljudi  ostanu u sadašnjosti pa se onda s njima prisjećaš. Možda se upišate od smijeha, možda i zaplačete. Pobrinite se da zaplačete prije smijanja, jer „ko plače, manje će pišat'“, dobra stara, narodna.

Fotografije su neizostavna stavka. Imat ćete ih iz djetinjstva, naravno. Na kojima ste u pelenama ili goli u kadi ili neka na kojoj plačete pa će to bit slika kojoj ćete se smijati. Nek digne ruku onaj koji nema takvu sliku iz djetinjstva. Jer, gospodine, jako je malo takvih! Bit će fotografija s mamom i tatom, bratom, sestrom, prijateljima, tetkom iz Njemačke, babom, didom, stricem. Bit će slika s rodicom koja ti je 17-o koljeno pa je se jadan ni ne sjećaš. Nisi je ni tad znao. Samo su te uvalili da se moraš s njom slikat. Htjela ona, kaže sladak si joj. Di su joj oči jadnoj?

Bit će u toj kutiji puno prvih stvari. Prvih stvari koje te podsjećaju na prve trenutke. Prvi poljubac. Prvi zagrljaj. Prvo pravo prijateljstvo. Prvu prvu zatreskanost. Prvu kutiju cigara. Prvu bočicu žeste. Prvo pijanstvo. Prvu zabavu. Prvo putovanje. Prvu godinu na fakultetu. Prvi posao. Prvi seks. Prvo vjenčanje. Prvu ljubav. Prvo dijete. Prvi pravi trenutak kad si bio sretan. Tužan. Ljut. Razočaran. Ushićen. I znaš što je najbolje? Svaki od tih trenutaka… ponavljati će se. Možda jednom, možda bezbroj puta, možda čak i nikad. Ali ćeš ti uvijek imati svoju kutiju za cipele u koju odlažeš uspomene. U koju odlažeš posebne trenutke. Uvijek ćeš imati tu kutiju koja će te podsjetit na sve te emocije.

Nekad ćeš možda morati uzeti još jednu kutiju za cipele, da bi spremio silne uspomene. Ali, ne brini, to je dobra stvar. Prvo, to bi značilo da si kupila još jedne cipele, što nikako ne može biti negativno. Ali još je bitnija činjenica da je još jedna kutija za cipele slash uspomene na listi najboljih stvari koje su ti se ikad dogodile. To znači da si živio. Da si proživio. Da si stvarao uspomene. Jer kako jedna dobra stvar kaže „Spakiraj sebi, draga, četkicu za zube. Spakiraj si najdražu bluzu. Podigni svu svoju štednju, uzmi potvrdu o isplati. Jer, ako ne napustimo ovaj grad, nikada se nećemo izvuči. Nisam rođen da se utopim. Dušo, ajmo!“ Ajmo dušo, ajmo stvarati uspomene. Dobre i loše. Dok nije kasno. Ajmo ispunit tu kutiju za cipele da je s pravom možemo nazivati „Kutijom uspomena“. Ta titula teško se dobiva. Ti si jedina osoba koja ju može dati.

Pa ajmo dušo, ajmo dok nije kasno.

Znaš, kosa će ti jednom biti sijeda. Koža smežurana. Lice puno bora. Možda se nećeš moći ni kretati. Jedino što će ti ostati, ono je što si ostavio iza sebe. Ostat će ti onaj život koji si živio. Znat ćeš tada da se ne možeš kretati jer si trčao puno u životu, prošao si toliko mjesta da su ti kosti kad tad morale otkazati. Dotaknut ćeš rukama te silne bore i svaka će te podsjetiti na nešto. Kako si ono plakala za Matom kad je morao ići u drugi grad raditi. Studirati. Krasti Bogu dane. Ali je otišao, a ti si čekala i čekala. Kako si se smijala kad ste ti i Marija onu jednu večer izašle pa ste cugnule malo previše. Kako ste ono jednom  na koncertu toliko vrištale da i dan danas jadna misliš da su ti zubi zbog tog poispadali. Ne zna vrag za šalu. Kako si pobijesnila kad si saznala da Ivan viđa drugu. Kako si bila oduševljena kad si upoznala Petra.

Tvoji smežurani dlanovi bit će takvi zbog svake ruke koju si dotaknula. Znaš ono kad si u petom razredu upoznala najbolju prijateljicu, pružila joj ruku i rekla svoje ime, a onda si godinama kasnije u rukama držala glavu njezine bebe i mijenjala malom čudu pelene. Kako si grlila mater kad si shvatila da si u krivu, a pet dana prije si tvrdila da si u pravu jer si tvrdoglava mazga. Kako si čaču tapšala po leđima kad bi naljutio mater.

Kako si se mlatio s braćom i sestrama pa ste se morali izmirit kasnije.

Kako si živjela. Kako si voljela. Kako si se smijala. Kako si stvarala uspomene.

I nitko ti nije bio ravan. Ni čovjek ni svijet. Nitko nije bio jači od tebe.

Jer tad, kad budeš stara i slaba, ti ćeš zapravo biti najjača na svijetu. Jer si živjela.

Jer si punila tu vražju kutiju za cipele i nekako je, sasvim slučajno, učinila kutijom uspomena.

Gabrijela Čuljak

Izložba je to koja vas vuče u dubine, gdje vas u slikama svojih talasa uznemiruje, ali i koja vam daje pogled u visine sve do nebeskih plavetnila i fragmenata u obliku rasparčanih statua.

To je izložba koja male crno bijele fotografije pretvara u vaše unutrašnje sjećanje sa akcentom na vama drage i srećne trenutke. U saradnji sa Kulturnim centrom Beograda, umjetnica Marija Dragojlović realizovala je ovu izložbu osmog septembra u Muzeju savremene umjetnosti.

Jednostavnost vas može odvesti u komplikovane smjerove, probuditi zaboravljene emocije i pokloniti vam noć za pamćenje. U jednom dijelu muzeja izloženi originali, male crno bijele fotografije, a u ostatku muzeja ogromne dijaprojekcije ovog unutrašnjeg svijeta umjetnice. Navodi vas da i vi razmislite o svojim uspomenama i fragmentima vremena koji su ostali negdje u prošlosti.

Čudno je kako male stvari, naizgled jednostavne, obične i svakodnevne dobiju grandiozno veliki značaj. Kako niz fotografija broda na pučini koji nestaje daje tako malo, a govori tako mnogo. Ostali smo na obali i gledali svoje uspomene kako plove nemirnim morem. Crno bijele fotografije, sa pečatom boja. Na svakoj je izraženo nešto drugačije. Crvene štikle, karmin, dijelovi kupaćih kostima. Razigranost ljetnog odmora sa roditeljima na plaži. Djetinjstvo i bezbrižnost ostali na obali mora. A brod sa uspomenama otplovio davno.

Sa druge strane potpuno jasne, nostalgične i tamne fotografije zalazaka sunca, sumraka i nade, spokoja. Siluete ljudi koji su ostali u tami nadolazeće noći, čekajući na neko novo sunce svoga života. Fragmenti vremena. Uspomene rasparčane po unutrašnjosti muzeja, a zapravo rasparčane unutar nas samih. Svako se mogao slomiti u dijelove, ali i te dijelove skupiti, jer oni su u našim životima, baš poput i ovih fotografija mnogo veći nego u stvarnosti. Naše oči povećavaju rezoluciju.

Spokoj i nemir isprepleteni u jednoj izložbi. Čežnja da se objedine sve emocije prošlosti na jedno mjesto i da im se da pečat. U boji. Djetinjstvo, sa jarkim bojama, veselim licima i dugim pletenicama. A onda siluete odraslog života, sa velikim dijelovima nebeskog plavetnila i mora. Ostala je samo tendencija da se u budućnosti nekim novim fragmentima popune prazna mjesta. Ipak, svako mjesto je imalo tačno određenu figuru, koju zamijeniti ne može nešto novo. Vrijednost crno bijelih fotografija naše prošlosti ostaje nazamjenjiva bojom. Ma koliko ona jaka bila.

Nostalgija za djetinjstvom ostaje u sjeni novih dešavanja, ali ova izložba je pronašla svoj put do tih skrivenih mjesta u našoj duši i otkrila nam čari sjećanja. Uspomene u bojama zaista mogu oživjeti veće i šarenije nego što su u originalu bile. Ono što mi čuvamo iz djetinjstva nije ništa nego naš fragment vremena, koji smo obojili bojama koje nama radost znače. A nekima tugu.