Prije pet godina diplomirao je na Fakultetu poslovne ekonomije u Bijeljini, no, kako to obično biva, posla u struci još uvijek nema, pa su ga tako vijugavi životni putevi naveli da se posveti svojim hobijima, slikarstvu i muzici. Još u djetinjstvu obožavao je da zapaža detalje u prirodi i da ih prenosi na papir, vremenom je eksperimentisao, isprobavao nove tehnike, pa su tako i njegovi crteži dobijali moderniju notu.

“Još sa 5-6 godina sam volio da hodam po dvorištu, zapažam detalje i prenosim ih na papir. Tada je nastalo više od 100 crteža koji su se pretežno odnosili na prirodu. Prosto sam volio da crtam i nikada ta ljubav prema crtežu nije nestala. Tokom srednje škole crteži su počeli da dobijaju i neki moderniji karakter sa brojnim crtežima grafita i ponekim umjetničkim grafitom na zidu”, govori on za magazin Lola, i dodaje da je u tom periodu bio veoma zainteresovan za hip-hop kulturu.

Prije 3,5 godine želio je stricu napraviti unikatan poklon, pa je odlučio da naslika njegovu rodnu kuću, što je bilo okidač za nastavak slikanja.

“Nakon završene slike, zaljubio sam se u slikanje i počeo provoditi više vremena ispred platna. Još ranije sa crtežima nisam osjetio koji je dio dana kada se udubim u rad. Sada se to dešava i sa slikama. Počnem sliku u toku dana i dočekam svitanje”, priča nam ovaj mladić.

Najveću inspiraciju pronalazi u prirodi, pa se tako na njegovom slikarskom platnu najčešće nađu pejzaži, ali vrlo često voli da eksperimentiše ubacujući modernije motive. Iako su ljudi često zahtjevni, Aljoša vrlo lako izlazi na kraj sa njihovim željama i otkriva da više voli uraditi narudžbu, nego prodati gotovu sliku.

“Najviše volim da slikam pejzaže, odnosno prirodu. Ponekad eksperimentišem i pokušavam da ubacim neke modernije motive. U posljednje vrijeme sam zainteresovan za radove koji se sastoje iz više platana. Interesantno mi je to da ljudi nisu zapažali i posvećivali više pažnje na moje radove dok nisam prešao sa papira na platno. Sa slikanjem su počele da se javljaju i želje ljudi da im uradim radove. Naravno najviše traže pejzaže. Na neki način mi je i draže uraditi narudžbu nego prodati gotovu sliku, jer taj rad približim više ukusu te osobe”, govori nam on.

Pokvarene gramofonske ploče kao unikatni satovi

“Radeći neke radove za sebe, ljudi dobiju ideju kako da ukrase svoj dom sa nekom slikom. Iz zezanja sam prije dvije godine oslikao gramofonsku ploču i napravio od nje sat. Ljudi su počeli da traže ovakve unikatne satove. Mogu slobodno reći da su to radovi koje načešće ljudi i traže. Prije godinu dana sam na ideju jedne djevojke iz Vlasenice, uz pomoć majke koja je šivala, uradio torbu sa gramofonskim pločama. Krenuo sa i sa tom vrstom narudžbi, ali nažalost, moram napraviti pauzu dok ne nabavim majci bolju mašinu za šivenje”, kaže Aljoša.

Najčešće voli da slika akrilnim bojama, ali svakako tu su i neke od standarnih tehnika poput grafitne olovke ili tuša. Zahvaljujući svojoj radoznalosti i svestranosti nije ograničen na samo jednu podlogu, pa tako vrlo često mimo platna i gramofonskih ploča voli da slika na drvetu i zidu, i uvijek je radoznao da otkriva kako će se boje ponašati na nekoj novo podlozi.

“Baziran sam akrilnim bojama, bilo da je u pitanju akrilna boja za slikanje na vodenoj bazi ili akrilna boja na nitro bazi u spreju. I dalje s vremena na vrijeme koristim grafitnu olovku, bojice i flomastere. Akrilna boja mi je praktična jer se brzo suši, pa mogu preko toga uraditi nove detalje. Pretežno sam pravim i zatežem platna. Tek kada nemam vremena za pravljenje platna, onda ga kupim”, priča on.

Stvara na papiru, drvetu, gramofonskim pločama, platnu, zidu i uvijek ga zanima kako će se boja ponašati na određenoj površini.

“Prije neki dan sam uradio crtež sa kredom u Muzeju u Bijeljini u okviru manifestacije ‘Noć muzeja’. Kroz igru sa djecom koja su tada crtala kredom, zainteresovala me je i ova tehnika jer na specifičan način omogućava sjenčenje. Još nisam probao da slikam uljanim bojama, ali vjerujem da ću pokušati u bliskoj budućnosti.”

Dekorativno oslikavanje zidova

Kako bi svoj dom ili radni prostor učinili što prijatnijim za boravak, sve je više onih koji se odlučuju za oslikavanje različitih motiva na zidovima, pa tako i Aljoša dobija sve više ponuda za ovaj posao. Najčešće su to ponude u Bijeljini, ali ima i onih van nje. Do sada je uglavnom oslikavao reklame za lokalne firme, ali tu su i oni koji jednostavno žele nekim kreativnim motivom osvježiti prostor u kojem borave. Zajedno sa kolegama iz Udruženja likovnih umjetinika Sveti Luka sproveo je akciju kojom su dali svoj doprinos uljepšavanju prostorija Udruženja “Drugačiji svijet”, tako što su na zidovima oslikali nekoliko motiva.

Nedavno je oslikavao zid stomatološke ordinacije u centru grada sa reklamom, ali tu je još nekoliko novih ponuda van Bijeljine, koje će kako i sam kaže morati da sačekaju, jer je trenutno okupiran pripremom izložbe.

Poznanstvo sa bendom Crvena Jabuka

Pored toga što se bavi slikarstvom, njegova druga velika ljubav je muzika. Kako kaže, sve je počelo od jedne bas gitare na kojoj je svirao njegov pokojni polubrat Aljoša, po kojem je i dobio ime.

” Moj pokojni polubrat, svirao je u Kongresu i prvoj postavi Crvene jabuke. Kada su 1986. godine krenuli na koncert koji je trebalo da se održi u Mostaru, desila se saobraćajna nesreća i moj brat je poginuo zajedno sa Draženom Ričlom. Interesujući se ko je bio moj brat, kakva je bila osoba i koja su bila njegova interesovanja, počeo sam i sam da sviram njegovu bas gitaru. Ona je probudila ponovno moje interesovanje prema muzici koje sam izgubio nakon završetka osnovne muzičke škole i prestanka sviranja klavira”, priča Aljoša.

Muzika mu je donijela poznanstvo sa članovima benda Crvena jabuka, na čijim koncertima je nekoliko puta bio gost.

“Kada sam se upoznao sa bendom Crvena jabuka, izrazili su želju da gostujem na nekoliko njihovih koncerata. To je za mene bilo jako emotivno. Sa jedne strane želim da saznam što više o bratu, a sa druge strane mi je drago što na neki način mogu da nadoknadim jedan veliki gubitak.”

Prije sedam godina Aljoša je počeo da svira sa rok bendom Arka, koji uglavnom izvodi obrade domaćih i stranih rok pjesama. Često sviraju u nekim od bijeljinskih lokala, ali njihove svirke možete slušati i u drugim gradovima širom BiH. Nastupali su na brojnim festivalima, a prije dvjie godine dobili su prvu nagradu u kategoriji bendova na takmičenju “Otvorena scena”, koje se svake godine održava u Bijeljini.

“Arka pretežno izvodi obrade rok pjesama sa primjesama drugih alternativnih žanrova. Zbog mijenjanja članova benda nismo do sada bili u mogućnosti da ozbiljnije pristupimo snimanju autorskih pjesama.”

Prva samostalna izložba

Ono što poslednjih mjeseci okupira Aljošu je njegova prva samostalna izložba koju priprema krajem juna u Muzeju Semberije. Posjetioci izložbe imaće priliku da vide brojne unikatne radove na platnima, minijature, crteže, satove, ali i fotografije radova koje je oslikao na zidu. Kako kaže, nije htio da izložbu ograniči na samo jednu temu, pa je zato nastojao da kroz svoje slike provuče različite motive u duhu vremena u kojem živimo.

“Kao pobjednik Bijeljinskih bienala koje se održavaju svake druge godine, dobio sam kao nagradu organizaciju samostalne izložbe. Od oko 100 radova najviše će dominirati unikatni radovi na platnima. Takođe ću predstaviti minijature, crteže, satove i fotografije radova koje sam uradio na zidu. Ne želim da izložbu ograničim na jednu temu, kroz slike sam provukao različite motive u duhu vremena u kojem živimo. Nisam planirao predstavljati neku novu tehniku, ali sam na pojedinim slikama ekperimentisao sa formama i odstupao od standardnih četvrtastih platana. Veliki broj radova nisam nigdje objavljivao, kako bih ih premijerno pokazao na izložbi.”

Iako se danas od umjetnosti ne može mnogo zaraditi, Aljoša je zadovoljan što kroz svoje hobije uspjeva ostvariti i neku zaradu, priznajući da se to ne može porediti ni sa jednim pravim poslom, ali da nikada ne bi zapostavio umjetnost ukoliko jednog dana dobije posao u struci.

“Nažalost, iako stalno pokušavam, ne mogu da pronađem posao ili neki vid prakse kao ekonomista. Kroz ono što volim da radim u slobodno vrijeme sam počeo da zarađujem, ali to i dalje ne može da se poredi sa jednim pravim poslom. Nije mi žao što sam završio ekonomiju, ali ne krijem da volim i umjetnost. Smatram da je osoba vrijednija, ako posjeduje više različitih znanja i vještina iz različitih oblasti. Zbog toga ne želim da biram između to dvoje”, navodi on za kraj našeg razgovora.

Prva samostalna izložba bijeljinskog slikara Aljoše Buhe biće otvorena 23. juna u Muzeju Semberije u Bijeljini. Do tada, neke od njegovih radova možete pronaći na Aljošinoj fejsbuk stranici ArtPage by Aljoša Buha.

U sedam decenija svog plodotvornog umjetničkog djelovanja Pablo Picasso je stvorio hiljade slika i skulptura u mnogim avangardnim stilovima.

On se ubraja u red najuspješnijih svjetskih umjetnika i vrijednost njegovih djela se procjenjuje u stotinama miliona dolara. Picassovu sliku “Žena koja sjedi kraj prozora” aukcijska kuća Christie's u Njujorku u maju 2021. prodala je za 103 miliona dolara (98 miliona eura), dok je 2015. njegove “Žene iz Alžira” dostigla cijenu od čak 179 miliona dolara.

U godini 2023. međunarodnim kulturnim programom obilježiće se 50. godišnjica smrti slavnog umjetnika. Specijalne izložbe pod motom “Picasso Celebration 1973-2023” biće održane ne samo u njegovoj domovini, Španiji, već, između ostalih zemalja, i u Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u.

Iako je njegov umjetnički genij nepogrešiv, oni koji valorizuju njegovu zaostavštinu sve češće raspravljaju o njegovoj mizoginiji, odnosno diskriminirajućem odnosu prema ženama, debati pokrenutoj od strane pokreta #MeToo.

Slikarsko čudo

Picasso je rođen 25. oktobra 1881. godine u Malagi, na jugu Španije.

Njegov otac, Don Jose Ruiz y Blasco, bio je umjetnik i za život je zarađivao slikajući ptice i životinje, te kao profesor umjetnosti. Upravo on je počeo sa podučavanjem svog sina u crtanju kada je Pablo imao samo sedam godina.

Sa 13 godina je Picasso počeo svoje studije u likovnoj školi u Barseloni, Escola de la Llotja, na kojoj je predavao i njegov otac, a dvije godine kasnije, nastala je njegova prva sliku velikog formata u tehnici ulje na platnu pod nazivom “Prva pričest” koja je izložena na gradskoj izložbi. Upravo taj rad se smatra njegovim prvim remek-djelom.

Godine 1897. on nastavlja studij na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Madridu (Real Academia de Bellas Artes de San Fernando). No, Picasso je radije proučavao umjetnička djela izložena u čuvenom Prado muzeju, gdje je svoju pažnju usmjeravao na slike Diega Velasqueza, Rembrandta, Johannesa Vermeera i Francisca Goye.

Početkom 1900-ih, Picasso se preselio u Pariz.

Umjetničke faze

Picassov umjetnički život može se podijeliti na mnoge faze.

Njegov prvi stvaralački period, poznat kao plava faza, trajala je od 1901. do 1904. i poznato je da ju je izazvalo samoubistvo Picassovog prijatelja, španskog pjesnika Carlesa Casagemasa. Prva slika iz tog perioda, “Casagemasova smrt” (1901.), simbolizuje tu mračnu atmosferu i nijanse plave koje je karakterišu.

Potom je uslijedila njegova ružičasta faza (1904.-1906.), tokom koje su Picassove slike odlikovale nijanse ružičaste, svijetloplave i narandžaste boje. Tada je nastao i “Portret Gertrude Stein”, kratko nakon što se slikar upoznao američku književnicu i kolekcionarku umjetničkih djela.

Ova faza se smatra sretnijim periodom u umjetnikovom životu, kada je upoznao Fernandu Olivier, francusku umjetnicu, koja kasnije postaje njegova muza i ljubavnica.

Upuštanje u kubizam

Svojim kontroverznim djelom „Gospođice iz Avignona” (Les Demoiselles d'Avignon) nastalim između 1906. i naredne godine, Picasso je stekao svjetsku slavu kao lider savremene umjetničke scene. Bizarna distorzija obrisa ženskog tijela razbila je sva dotadašnja poimanja o slikarskoj perspektivi. Ta slika se smatra pionirskim djelom kubizma.

Zajedno sa Georgesom Braqueom, Picasso će u narednim godinama dalje razvijati kubizam. U njegova djela nastala tokom tog perioda ubrajaju se i “Devojka sa mandolinom” (1910.) i “Mrtva priroda sa bocom ruma” (1911.).

Antiratna stajališta

U Picassova najpoznatijim djela svakako se ubraja i čuvena “Guernica” (1937.), slika koja je postala sinonim antiratne ekpresije. Nastala je kao reakcija na nacističko bombardovanje istoimenog baskijskog grada u sjevernoj Španiji, koje je naredio general Franco.

„Guernica”, zbog korištenja kubističkih elemenata, predstavljala i Picassovo pomijeranje ka nadrealizmu.

U njegova antiratna djela ubrajaju se “The Charnel House” (1944-45), koja tematizuje holokaust, te “Masakr u Koreji” (1951), kao i golubovi slobode, motiv koji ga je privlačio još od djetinjstva.

Picassova toksična muškost

Tokom proteklih godina, a posebno nakon pojavljivanja pokreta #MeToo, pod lupom su se našli Picassovi mizogini stavovi prema njegovim ljubavnicama.

Umjetnički analitičari, poput Shannona Leeja iz časopisa Artspace, vjeruju da Picassovu mizoginiju treba rekontekstualizovati na njegovo stvaralaštvo: „I sam Picasso je primijetio da se kompletno njegovo stvaralaštvo može kategorizovati u sedam različitih stilova, od kojih je svaki dokument njegovog odnosa sa sedam žena u njegovom životu — Fernande Olivier, Eva Gouel, Olga Khokhlova, Marie-Thérèse Walter, Dora Maar, Françoise Gilot i Jacqueline Roque.”

Picasso je, kako piše Lee, „skoro svakoj od tih žena, za koje je tvrdio da ih voli, život učinio izuzetno mizernim.”

Lee se također poziva na djelo Picassove unuke Marine, koja je napisala knjigu “Picasso, moj djed”: „On ih je potčinio svojoj animalnoj seksualnosti, pripitomio ih, opčinio ih, progutao ih i zdrobio ih na svoja platna. Nakon što je mnogo noći proveo izvlačeći iz njih esenciju, kada bi ih posve uništio, on bi ih odbacio.”

Sam Picasso je sebe na sopstvenim djelima predstavljao u liku mitskog Minotaura; čije muze su bile žrtve njegove bestijalne agresije.

“Iskreno, ovih dana, prilično se teško suosjećati sa osobom koja crta mitološke verzije sebe kao ‘zvijeri’ koja doslovno napastvuje žene u bezbroj prilika”, piše Lee u svom tekstu objavljenom u Artspaceu.

Francoise Gilot, umjetnica koja se zaljubila u Picassa dok je bio u vezi sa Dorom Maar, smatra se izuzetkom. Ona je slavnom slikaru rodila dvoje djece, Claudea i Palomu, i smatra se jedinom ženom koja je napustila Picassa.

U 81. godini, Picasso se ponovo oženio svojom drugom ženom, Jacqueline Roque, koja je bila 46 godina mlađa od njega. Živjeli su zajedno sve do njegove smrti. Ubrzo nakon toga, ona je izvršila samoubistvo.

Picassove posljednje godine

Posljednje godine njegovog života karakteriše furiozna umjetnička aktivnost i ekspresija umjetnikove opsesije erotizmom, navodi se na web stranici Picasso muzeja u Parizu. Godine 1966. na izložbi umjetnikovih slika i skulptura u tom gradu predstavljeno je i djelo “Par”, na kome su prikazani muškarac i žena u zagrljaju i to je njegovo najznačajnije djelo koje se bavi temom ljubavi i seksualnosti.

Tri godine kasnije, Picassova izložba u Palais des Papes, također u Parizu, izazvala je skandal zbog erotizma na slikama i njihovog ogromnog formata.

Činilo se da se do 1972. umjetnik priprema za smrt: tada je nastala serija portreta s njegovom glavom zamijenjenom maskom, koja je ponekad poprimala i izgled lobanje i prekrštenih kostiju.

Picasso je umro 8. aprila 1973. u Mouginsu, blizu Cannesa.

Uredila: Elizabeth Grenier

Preuzeto sa: 6yka.com

„Još ako je osoba rođena sa sklonošću ka istom, onda se dobije ovo što stvaram“, otkriva Selver.

Mladi umjetnik završio je Umjetničku školu u Bihaću 2002. godine. Diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u klasi profesora Vese Sovilja 2012. Njegove grupne i samostalne izložbe znane su ljubiteljima slikarstva, a onda se desila jedna koja i danas, godinu kasnije, izaziva pažnju – „Je l’ to nešto k'o Pikaso“.

Kada svom istančanom umjetničkom čulu dodate nešto začina i kada je taj začin sarkazam, dobijete sjajna djela. Dokaz tome je i mladi slikar Selver Begić, koji kaže da je to prirodna reakcija na sve što nas okružuje, apsurno stanje zemlje u kojoj živimo, svijet koji se, i pored fantastičnih dostignuća i spoznaja, i dalje oslanja na filozofiju kamenog doba…

Sva filozofija nerazumijevanja umjetnosti stala je u ovaj naziv. Slikarka Berina Šuščević ističe da na Begićevoj slici imamo „kompleksno jedinstvo živih bića i prostora koji čine jedan specifičan robotizovan svijet u kojem su životinja, čovjek i mašina svedeni na znak, sastavljeni od nepripadajućih djelova, nadograđeni jedni na druge pomoću pupčane vrpce sopstvenim neizrečenim mislima“.

Trivijalnost i banalnost pretvorio je u umjetnost, jer, kako ističe, trivijalno i banalno je ono prvo što vidimo kada iziđemo na ulicu.

„Još ako je osoba rođena sa sklonošću ka istom, onda se dobije ovo što stvaram“, otkriva Selver.

„Nekad nas nasmije, a nekad natjera na suicidne misli. U svakom slučaju meni je esencijalni izvor inspiracije. Što se tiče slanja poruke publici, nemam tu namjeru, slikam isključivo radi konverzacije sa samim sobom, a nemam ništa protiv ako to već neko doživi i shvati na pravi način“, objašnjava Selver.

Srećan je što postavka i danas traži odgovore i intrigira, ali sebe ne smatra „pikasom“.

„Naziv izložbe je, za očekivati, sarkastičan. U više slučajeva pojedinci su me pitali, reda radi, posmatrajući moje slike, da li je to nešto kao Pikaso, ne shvatajući ono što radim, niti sa željom da shvate, tako da mi je to poslužilo kao inspiracija“, dodaje.

Ovaj mladi umjetnik put do publike, naročito one mlađe, našao je i na društvenim mrežama.

„Rekao bih da je teško živjeti od umjetnosti u BiH, bar u mom slučaju. U nedostatku izlaganja u galeriji, društvene mreže su se pokazale korisnim kada je u pitanju reklama i pružaju mogućnost da veći broj ljubitelja dozivi moju umjetnost. Postoji velik broj jako kvalitetnih mladih umjetnika u zemlji, koji ako možda još uvijek nisu dobili zasluženo priznanje, na dobrom su putu da to dožive“, zaključuje.

“U više slučajeva pojedinci su me pitali, reda radi, posmatrajući moje slike, da li je to nešto kao Pikaso, ne shvatajući ono što radim, niti sa željom da shvate, tako da mi je to poslužilo kao inspiracija.”

Ostavljamo ga da, u miru ateljea, stvara neka nova djela koja će nam privući pažnju. Možda nam nekom novom izložbom šapne novu sarkastičnu misao i ubode prstom u oko. Jer, njegova umjetnost je nepredvidiva.

A do nove izložbe uživajte u njegovim djelima…

Poznata po specifičnom načinu rada i stranici Puppy Eyes, ova umjetnica na portretima skoro pa uvijek izostavlja nos i posebnu pažnju posvećuje očima.

„Šalu na stranu, nosevi nikad nisu bili potreba u mom stvaralačkom ciklusu, već nužno zlo. Sam koncept Puppy Eyes je bio takav da je akcenat prvobitno na okvirnim ivicama nečijeg karaktera, tako da me elementi lica i njihovi organi uopšte nisu zanimali. No, kako se sve vremenom mijenja, tako se i moj odnos prema nosevima promijenio kada sam naslikala sliku Fride Kahlo, te trenutno postoji veliki broj crteža manjih dimenija čiji junaci imaju noseve“, kaže ona za magazin Lola.

U početku je posuđivala fotografije svojih prijatelja, a zatim ih pretvarala u slike. Kako kaže, bilo joj je dovoljno intrigantno potruditi se da predstavi ljude oko sebe sa što manje atributa, oslanjajući se samo na bazične linije njihovog karaktera. Od tada je prošlo pet godina i njen rad je pretrpio različite promjene, te se sada kreće u drugom pravcu, zadržavajući ostatke prvobitnog ruha.

„Ne kradem više fotografije prijatelja, već se oslanjam na muziku kao glavni medij inspiracije, i pretvaram svoje misli u crteže. Pravim mali zaokret od prvobitne ideje i gasim Puppy Eyes kao projekat. Moja umjetnost više neće postojati pod tim imenom“, otkriva nam Nataša.

Njeni prvi radovi prikazivali su likove bez noseva, da bi oni vremenom gubili i oči, usta, a zatim i kompletno lice. Objašnjava nam da likovi bez lica pripadaju ciklusu od 55 crteža pod nazivom ”Sad songs for dirty lovers”.

„To je projekat na kojem radim već godinu dana i prvobitna misao je bila da se pretvori u knjigu. Oni predstavljaju jedan trenutak u životu koji se bavi temom neuspjelih ljubavnih veza, njihova lica su u potpunosti odstranjena jer se i sami likovi nalaze na granici između polova. Što je njihov patos izraženiji, ako na prvi pogled baš i nismo u stanju da pročitamo emociju koju nose. Nikad ne razmišljam da je nužno da neki elementi ili motivi budu odstranjeni, to je nešto što se prirodno desi jer nije relevantno u zaokruživanju određene priče“, objašnjava ona.

Iako je dobitnica nekoliko nagrada, Nataša ne želi da izdvoji onu koja joj je najdraža, jer smatra da još uvijek ne može opravdati njihovo dobijanje.

„Suluda mi je činjenica da je moja umjenost dovoljno dobra da bude nagrađena. A što se tiče izložbi, definitivno jedna od najdražih je izložba pod nazivom ‘Stand still, look pretty’, koja se 2015. godine održala u Berlinu. Bio je to ulazak u jedan posve novi svijet, za koji sam sumnjala da će se ikad desiti. Jer kada ste nezaposleni umjetnik u Bosni i Hercegovini, nekako vam samo okruženje nametne misao da nemate pravo da sanjate velike snove, a loša financijska situacija tu misao još dodatno zacementira“, govori nam ona, te dodaje kako je nevjerovatno kako se stvari poslože kada čovjek pokaže samo malo inicijative i odlučnosti. I ako se tome doda još samo mali prstohvat vjere u sebe, krajnji rezultat može biti i više od iznenađujućeg.

Za stanje u kome se bh. kultura nalazi kaže da ju je potpuno porazio članak o ugašenim festivalima u Banjaluci, gradu u kome je studirala.

„Sramotno je da se nešto takvo dešava u glavnom gradu entiteta koji uporno naglašava da je ‘bolji dio’ Bosne i Hercegovine. Banjaluka ima jako mnogo talentovanih mladih ljudi kojima samo treba dati priliku i prostor. Ne traže oni mnogo, ne žele oni ničije da ukradu, oni samo žele jednu malu šansu ka kulturi svoje vlastite zemlje i grada. Oni na vrhu bi trebalo da se bore da im to omoguće, a ne da ih tjeraju da guglaju ‘kako do vize za Njemačku, Norvešku, Novi Zeland, Vijetnam…'“, govori nam Nataša.

Posljednje dvije godine živi u Berlinu. Kada ne crta i ne radi, analizira tekstove pjesama jer su joj neiscrpan izvor inspiracije. Odlazi na koncerte i izložbe, vozi longboard, čita, sufra internetom, gleda serije, otkriva ljepote Poljske. I naravno, konstantno razmišlja o budućnosti i novom smjeru svoje umjetnosti. Nakon što ugasi stranicu po kojoj je postala poznata, društvenim mrežama će se vratiti kada se sve kockice slože, tačnije kada njena umjetnost dobije novo ime i oblik. Nadamo se da će to biti uskoro.

„Kroz priču čovjeka koji je vlasnik vikendice stvorila sam sliku te kuće kao utočišta za njega i njegovu porodicu. Htjela sam da naslikam nešto što odražava utisak koji je na mene ostavila priča o tom domu, i kroz nekoliko konsultacija sa naručiocem, zajedno smo došli do konačne skice“, govori Nataša o tome kako je sve počelo, a da se sve završi trebalo je punih sedam dana rada.

Natašin „Šeširdžija“ u Prijedoru osvojio je prvo mjesto za najbolji mural 2013. godine, a svi prethodni murali koje je radila bili su dio unaprijed organizovanog projekta ili naručeni rad, pa se nije susretala sa nekim administracijskim problemima.

„Nisam imala potrebu da ganjam sve potrebne dozvole – drugi su to učinili za mene. Recimo, znam da je za mural na zgradi u Banjaluci osim dozvole grada, potrebno tražiti i saglasnost etažnih vlasnika te zgrade koja treba da se oslika“, govori naša sagovornica o onome šta prethodi penjenaju na skelu.

Za nju je fizički najteži i najdosadniji dio podslikavanje, odnosno popunjavanje površina. Nastanak murala sličan je procesu nastanka slike, osim formata i okruženja o kojem treba da se vodi računa.

„Prva je ideja, skica olovkom, onda na red dolazi odabir boja, pa skiciranje na zidu i konačno slikanje. Nije to neka mudrolija, ali je definitivno potrebna praksa. Ja se smatram srećnom jer sam imala priliku da preko organizacije ‘Zdravo da ste’ upoznam vrhunske street art umjetnike, da zajedno sa njima učestvujem u stvaranju murala i na taj način učim i usavršavam se“, govori Konjevićeva za Lola magazin.

Zlatno doba murala

Upravo je pokretanje festivala ulične umjetnosti igralo veliku ulogu u afirmisanju i približavanju ovog oblika umjetnosti širim narodnim masama. Prema Nataši, većina ljudi bi voljela da su motivi murala samo klasični portreti nekih poznatih ličnosti iz istorije, što je njoj ipak malo dosadno.

„Ljudi su otvoreni za murale i čini mi se da je ovo doba u kome živimo zlatno doba murala. Mislim da se ljudi i dalje najviše dive vještini realističnog prikaza stvari, ali sam primjetila da kada se taj realizam začini sa mrvicom nadrealizma, da tada počinju pitanja. Ta mrvica ih uvijek kopka i dolazi do onog čuvenog ‘A šta to predstavlja?'“, priča nam Nataša.

Tokom dosadašnjeg rada susretala se i sa ljudima za koje su murali oblik vandalizma, i kojima boja na zidu znači smrt za taj zid.

„Stava sam da umjetnost ne treba elitizovati i obavijati velom tajni, a na sve negativne komentare sugrađana odmahivati rukom i govoriti da oni ne razumiju umjetnost, nisu edukovani i slično. Sa druge strane, ne volim da nudim svoje značenje rada kao gotovo rješenje, više kao sugestiju, jer su ljudi sposobni da uz malo ohrabrenja, a nekad i bez toga, daju sami svoje tumačenje“, poručuje Nataša.

Stariji građani ponekad negoduju jer se na svoje radove potpisuje prezimenom, zbog toga što „jednog dana treba da se uda i uzme muževo prezime“, ali osim toga nije nailazila na predrasude zasnovane na polu.

„Ljudi se baš oduševe kada vide ženu koja se pentra po skeli i oslikava veliki zid. Vjerujem da je to zato što je mnogo manje žena koje oslikavaju murale, rjeđa smo pojava, to je naprosto tako“, govori nam ona.

Crtež osnova svega

Nataša Konjević je svestrana umjetnica. Diplomirala je grafiku, bavi se dizajnom, slika, predaje crtanje, oslikava zgrade. Sve ove oblike povezuje crtež koji im je osnova i Natašina ljubav prema vizuelnim umjetnostima. Kako kaže, najdraže su joj ilustracije i murali, a sami murali su ilustracije velikog formata.

„Ilustracija je toliko široko polje i pruža veliki prostor za igru sa različitim medijima i stilovima, a to je nešto što meni definitivno odgovara. U svaku oblast unosim neko iskustvo stečeno u drugoj oblasti i čini mi se da to dobro funkcioniše za sada. Ono što je drugačije, osim očigledne razlike u proporcijama i materijalima kojim se radi, jeste način razmišljanja. Kao što nije isto popuniti površinu od 20 cm i onu od 10 m, tako nije isto raditi ilustraciju slikovnice za djecu i učiti ih kako da oni sami ilustruju neku scenu“, priča Nataša.

Portreti predstavljaju fokus njenog rada, kako nam govori zabavni su za istraživanje i moguće ih je uraditi na hiljade načina.

„Volim da posmatram ljude i da procjenjujem njihov karakter. Šta rade kada se probude, da li piju kafu ili čaj, da li su imali tragično djetinjstvo, kako bi izgledali da postoji neki paralelni univerzum gdje svi imamo kosu od aluminijuma… Takve stvari. Dok mi ne dosadi, crtaću ljude i njihove emocije“, govori za Lolu Konjevićeva.

Nataša je pored izlaganja u klasičnim galerijskim prostorima bila dio projekta Apartman i izlagala u banjalučkom Art klub Prostoru.

„Odličan koncept koji Banjalučanima nudi priliku da vide šta je to aktuelno, a umjetnicima pruža mjesto za prezentovanje svog rada. Art klub Prostor i Apartman rade velike korake ka približavanju umjetnosti ljudima jer na izložbama budu i autori sa kojima je lako pričati o njihovim radovima u opuštenoj atmosferi privatnog stana. Bitno je imati centar koji će predstvaljati jezgro mladih ljudi iz svih sfera umjetnosti, a smatram da Prostor to definitivno jeste“, komentariše naša sagovornica.

Neugodnost reklamiranja

Pored fizičkog prostora, danas je neophodno imati i prostor na internetu gdje se može predstaviti rad. Više iz pragmatičnih razloga, Nataša je pokrenula vlastitu stranicu na Fejsbuku „Konjo illustration“, a danas ohrabruje mlađe generacije da urade isto iako imaju odbojnost kao ona prije nekoliko godina.

„Ne osjećaju se ugodno promovišući svoj rad jer im to djeluje malo kao postavljanje selfija i moljenje za lajkove, a nije jednostavno ni ogoliti se i izložiti svoj rad kritici ljudi na internetu. Vremenom sam shvatila da je ovo moj posao i da nije sramota ulagati u svoj rad i promovisati ga. Veća je tragedija čekati da ti roditelji daju dvije marke za kafu jer je tebe sramota da kačiš svoje radove na Facebook“, smatra ona.

Stranica na Facebooku Nataši je donijela nekoliko angažmana, i ono najvažnije pokazala koliko podrške za svoj rad ima od prijatelja koji prate tu stranicu. Kada je riječ o inspiraciji, naša sagovornica kaže da to znači sjesti i raditi, ideje konstantno dolaze, a ono šta je zna nekad kočiti jeste pretjerano razmišljanje bez konkretnog djeovanja.

„Volim da pričam priče kroz slike, volim da ilustrujem, volim da pružam pitanja ljudima“, govori nam Nataša, a mi se iskreno nadamo još jednoj ukrašenoj površini na ovim prostorima.