Šta zapravo radi muškarac koji može da nam pruži najsrećniju vezu u našem životu? Istraživanja ukazuju na sedam iznenađujuće prizemnih navika. Nijedna ne zahteva velike gestove ili romansu na nivou filma. To su svakodnevna ponašanja koja se tiho slažu, gomilaju u duboko poverenje i radost.

Dugotrajna studija Harvarda o razvoju odraslih pokazuje da najveći prediktor trajne sreće nije naš posao, stanje na bankovnom računu ili broj pratilaca, već kvalitet naših najbližih veza. One deluju kao tampon protiv stresa za naše telo i um, dodajući godine našem životu jednako pouzdano kao vežbanje ili dobra ishrana.

1. On zaista sluša kada pričate

Parovi koji praktikuju aktivno slušanje – okrenuti jedno prema drugom, postavljajući dodatna pitanja, ponavljajući ono što su čuli – prijavljuju veće zadovoljstvo i manje nesporazuma. Jedno istraživanje čak je otkrilo da jednostavni „Slušam te” i „Razumem te” smanjuju intenzitet sukoba za nekoliko minuta.

2. On unosi dobrotu i ljubaznost u male stvari

Velikodušnost se ne odnosi samo na davanje velikih poklona. Psiholozi je definišu kao stalnu naviku činjenja malih, promišljenih stvari, a da to od njih niko ne traži – uzimanje vaše omiljene užine, zagrevanje automobila, slanje mimova iz čista mira… Istraživanje bračnih parova koje je sproveo Univerzitet Notr Dam otkrilo je da ova svakodnevna velikodušnost predviđa veći bračni kvalitet čak i nakon razgovora o prihodima, starosti i dece.

Ovo može da se čini kao nešto obično, ali vremenom ti mali gestovi signaliziraju: „Tvoja sreća mi je važna.”

3. On navija za vaše ciljeve, a ne samo za svoje

Teorija samoopredeljenja kaže da ljubav cveta kada se oba partnera osećaju slobodno da teže sopstvenom rastu. U studijama, partneri koji podržavaju međusobnu autonomiju – podstiču nove hobije, studije, prijateljstva – prijavljuju više vitalnosti i posvećenosti od parova koji jedni na druge vrše pritisak da „ostanu u svom koloseku”.

4. Bori se pošteno i brzo se oporavlja

Psiholog John Gottman pokušaje popravke naziva „tajnim oružjem” srećnih parova. To je onaj trenutak kada se, usred svađe, neko našali, ponudi zagrljaj ili jednostavno kaže: „Možemo li da počnemo ispočetka?” Istraživanje pokazuje da se partneri koji prihvataju ove maslinove grančice brzo oporavljaju od sukoba, dok parovi koji ih ignorišu klize ka ogorčenosti.

5. Često kaže „hvala” – i to zaista misli

Izražavanje zahvalnosti podstiče ne samo raspoloženje primaoca, već i osećaj povezanosti i samoefikasnosti davaoca, navodi se u istraživanju iz 2024. objavljenom u Scientific Reports. Parovi koji redovno razmenjuju iskrenu zahvalnost osećaju se viđenijim, vrednijim i otpornijim kada dođe do stresa.

Zahvalnost je krema za sunčanje za vezu: lako se nanosi, nevidljiva je kada se nanese i štiti od dugotrajnih oštećenja.

6. On vam dozvoljava da vidite kako se oseća

Meta-analize otkrivaju da je viša emocionalna inteligencija – svest o osećanjima, njihovo imenovanje i deljenje – u snažnoj korelaciji sa romantičnim zadovoljstvom. Partneri ne moraju da budu terapeuti, ali im je potrebna osnovna emocionalna dostupnost. Kada podeli teške stvari kao i pobede, on vam govori da ste u istom timu i da vam otkriva svoja najdublja osećanja.

7. On vezu tretira kao timski sport

Pravednost zvuči apstraktno sve dok vi niste ta koja uvek pere sudove. Evropski istraživači otkrili su da parovi koji dele kućne poslove i donošenje odluka na način koji oboje doživljavaju kao pošten, postižu viši nivo sreće, čak i kada podela nije savršena 50-50. Ključ je zajednički osećaj pravičnosti i međusobnog poštovanja.

Muškarac koji primeti neravnotežu – i uskoči bez durenja ili vođenja evidencije – štiti partnerstvo od tihe ogorčenosti.

Hemija može zapaliti iskru, ali ova ponašanja održavaju vatru živom tokom noćnog hranjenja beba, promene karijere i pojave sedih vlasi. Jer, kao što nas Harvardska studija podseća, dobri odnosi nisu samo šlag na torti života – oni su torta. Mudro birajte pekara i svaka kriška biće malo slađa.

Izvor: eklinika.telegraf.rs

Pričaju bez prestanka o svom danu, pričaju kako ih je njihov brat ili sestra izludila, prepričavaju svoje vratolomije s prijateljima i neprestano iznose činjenice o video igrama. Toliko riječi, toliko važnih, a ipak jednostavnih misli oživljenih u našim razgovorima.

Ponekad uživam u svim tim razgovorima, a ponekad me sama količina istih natjera da produžim boravak u kupatilu, ali oni pričaju, i znam da su njihove riječi važne.

Doći će dan kada će trebati znati da su sigurni. Njihove riječi imaju vrijednost, i uvijek ću biti tu da ih saslušam.

Stoga sam se trudila da uvijek budem otvorena za razgovor. Pažljivo sam ih slušala dok su pričali o  najnovijoj šifri za prevaru u video igrama.

Željela sam da znaju da mi je stalo do svakog razgovora – bilo da je veliki ili mali – jer će negdje u budućnosti  doći u situaciju kad su riječi preteške ili bolne za podijeliti.

Sada smo u toj budućnosti. Oni nose mnogo emocijia balansirajući između tinejdžerske buntovnosti i djetinje nevinosti. Drhtava uzbuđenost i znatiželja dok kroče u vode samostalnosti, i anksioznost kad sve postane preplavljujuće i zbunjujuće i zastrašujuće.

Njihovi razgovori su se uozbiljili. Više nisu samo u pitanju igre. Sada su to teme koje izgledaju kao da su daleko iznad njihovih godina.

Na sreću, trenutno nemaju interesa za to, ali se suočavaju s neželjenim obrazovanjem na putu kući autobusom. Budem često iznenađena, a onda se sjetim da svijet želi da odrastu prebrzo.

Djetinjstvo im se uzima, i često mi se čini kao da su nasilno gurnuti ka svijetu adolescencije. Ponekad se čini kao da društvo želi da preskoče jedan važan korak i da ih gurne ka odraslosti u jednom zamahu. Odrastaju brzinom koja je uznemirujuća, ne samo za mene, već i za njih. Srećom, pričaju o tome. I ja sam tu. Slušam.

U posljednje vrijeme često kažem da mi treba diploma iz psihologije za ovu fazu roditeljstva. Da, šalim se, ali postoji dio mene koji osjeća da je to istina. U fazi sam ,,Razgovora”.

Duboke misli i još dublje emocije. Brzi dani koji vas toliko iscrpe. To je teško, i tu sam da im pomognem da nose svoj teret.

Oni govore, a ja ih slušam. Ne paničarite! Ostanite smireni! U isto vrijeme molim se za neku mudrost da kažem nešto, bilo šta što bi im moglo biti korisno ili utješno. Plašim se da bih na neki način mogla narušiti ovaj krhki osjećaj povjerenja koji smo izgradili zajedno.

Nakon svega, ležim budna noću i osjećam težinu svega toga. Zaista – osjećam toliko njihovih velikih emocija, samo na drugačiji način. Uzbudenje i znatiželja za njihovu budućnost, ali i puno tjeskobe i strepnje zbog svih tih promjena koje ne razumijem i ne mogu kontrolisati. Nekad je previše.

Prošla noć bila je još jedna teška noć. Slušala sam ih kako dijele svoje misli, upijala sve, prepoznajući da smo sada u toj fazi: duboki razgovori. Prvo sam osjećala anksioznost, osjećajući se potpuno nespremno za ovu odgovornost, uplašena od svih teških razgovora koji nas čekaju, a zatim sam se nasmiješila.

Moja djeca se osjećaju sigurno. Sve one godine slušanja priča o svađama na školskom dvorištu i pretjeranim detaljima o video igrama su se isplatile.

Ne mogu iskreno reći da sam spremna. Vjerojatno ću nekad pretjerano reagovati, znam da sam već i prije rekla pogrešnu stvar, ali sigurna sam da radim nešto ispravno jer djeca i dalje razgovaraju sa mnom. Dijele neugodne, sramotne i srceparajuće stvari koje im se događaju, i za to sam neizmjerno zahvalna.

Kažu da se djeca često zatvaraju pred roditeljima u tinejdžerskim godinama, a ko zna, taj dan možda dođe, ali za sada, izuzetno sam srećna.

Ne znam šta radim, puno toga trebam naučiti, ali davno sam naučila da ih trebam slušati, i tako sam zahvalna što mogu reći da sam nešto učinila ispravno. Moja djeca su na pragu potpuno novog svijeta, i na neki način, oni me u njega uvode.

Dakle, nastaviću ih slušati.

Prevela: Iris Janković

Takva vrsta razmene je tihi zavet o našoj nerazdvojivosti. Takvu pažnju, koja alhemijski od razdvojenosti pravi bliskost, zovemo prisutnost. Ona je prostor izvan običnog vremena, pun nejasnoća i rizika, gde postoji šansa da se nešto neverovatno dogodi.

Kao vrsta bistrine, prisutnost je budnost. Više ne reagujemo automatski, nego se uključujemo u odvijanje stvarnosti. Takva pažnja prema životu jedna je od najviših duhovnih praksi. Kada razvijamo svoj kapacitet za nju, prisutnost nas može preneti u uzvišena ili ekstatična stanja. Ako to dobro radite, prisutnost vas čini osetljivima na vaše okruženje.

Stavlja vas u sam centar neudobnosti, neprijatnosti, bola, nelagode i protivrečnosti – upravo tamo gde možete da razvijete veštinu susreta sa životom onakvim kakav on jeste, a ne onakvim kakav biste voleli da on bude. Drugim rečima, dozvolite celokupnom spektru dešavanja da postane deo vašeg iskustva, umesto da hranite otpor prema njemu.

Uz to, prisutnost nas čini prijemčivijima za misteriju života. Kada na ovaj način shvatamo prisutnost, kao otvaranje ka onome što jeste, odmah osećamo kako se širi prostranost sveta. Upravo taj kapacitet za prisutnost budi naš osećaj odgovornosti za naše odnose, naše zajednice i prirodan svet, kao i naš autentičan kontakt sa njima.“

@tokopa
knjiga: Belonging: Remembering Ourselves Home

Preuzeto sa: instagram.com

A kad ste zadnji put saznali nešto novo o našoj kulturi, jeste li se uopšte trudili saznati? Kada pitate vrsne kuvare za savjete, oni će se često složiti u jednom: “Njegujte domaću kuhinju.” Tako je i sa muzikom. Etno muzika sa područja Balkana, nešto je što svijet obožava. Međutim, hajde recite da to slušate pa ćete dobiti komentar: “Seljakluk”.

Društvo je pobrkalo lončiće. Stoga se turbo folk počeo glorifikovati u smjeru poželjnog žanra. Najnormalnija pojava je da tinejdžerice znaju tekstove u kojima je akcenat na seksu, alkoholu i muškarcima. Ako neko od te djece upišete na folklor, nešto tu ne štima. To je negdje u ljudskim glavam seljački. “Šta će mu to?” Ovo je urbano društvo, elita i mejnstrim. A zašto ne? Koliko lijepih, izvornih pjesama krije naša tradicija.

Kad kažem naša, ne mislim na BiH, Srbiju, Hrvatsku. Mislim na sve zajedno. Balkanska. Dokle više podjele i svojatanje nekih tuđih ideala?

Tim povodom odlučili smo razgovarati sa dvije žene koje njeguju etno muziku. Prva je Valentina Milekić, koja nam je predstavila grupu “Trag”, koja njeguje tradicionalnu muziku Balkana, donoseći je kroz savremene muzičke gorme i izraze.

“Članovi ove grupe pokušavaju da u tradicionalne ritmove i melodije utisnu svoj lični pečat i duh novog vremena, kako bi ih oživjeli i približili novim generacijama. Za trinaest godina rada Trag je održao preko 500 koncerata u zemlji i inostranstvu. A nakon pobjede na prestižnom ruskom muzičkom festivalu “Zvučit Moskva” počela je veoma intenzivna saradnja sa Rusijom,” priču počinje Valentina.

U proteklih šest godina ova grupa je održala nekoliko desetina koncerata u najznačajnijim kulturnim centrima Moskve, Petrograda i Slavjanska na Kubani. Objavili su dva albuma “Zvuci Balkana” 2008. godine i “Zavještanje” 2013. godine. Ono što je zanimljivo spomenuti jeste kako je ova grupa ostvarila i saradnju sa režiserom Emirom Kusturicom, na projektima pank-opere “Dom za vješanje”, kao i saradnji na pripremi muzike za dokumentarne filmove.

Priča je počela prije trinaest godina kada ju je pozvao drug Goran Ćetojević i predložio da pokušaju obraditi neke narodne pjesme.

Iako sam u svojoj porodici imala priliku da slušam takvu muziku, u tom trenutku, dok sam kao gimnazijalka pokušavala izgraditi svoj muzički identitet tražeći se u širokom luku, između klasične, duhovne i rok muzike, bila sam pomalo skeptična prema takvoj ponudi.

Međutim, stvari su se promijenile, kada je on počeo da je obasipa snimcima zaboravljenih pjesama sa cijeloga Balkana. Počeli su živjeti i raditi ovu mziku, a onda su kako dodaje u svoj san uvlačili i druge. Danas, kada pune koncertne sale, srećni su jer vide da su ljudi uspjeli razbiti predrasude o “seljačkoj muzici”. Kada se kaže da je muzika univerzalni jezik, to se zaista i misli. naročito u slučaju grupe “Trag”, jer su oni prema njenim riječima postali velika muzička porodica.

Naša misija svih ovih godina jeste da pronađemo i sačuvamo stare, već pomalo zaboravljene pjesme i da ih oživimo. U kombinaciji sa savremenim muzičkim formama, tradicionalna muzika otvara neslućene muzičke potencijale.

Ivana i Isidora Santrač, sestre su koje se od djetinjstva bave muzikom. Pjevale su na dječijim festivalim, obe sviraju po jedan instrument, a izvornim pjesmama su se počele baviti prije šest godina, u sklopu vokalne grupe RKUD “Pelagić”. Ivana za čitateljke Lole ističe kako su do sada upoznale razna kulturno-umjetnička društva i pjevačke grupe. kada su ih pitale zašto se time bave, većina ističe iz ljubavi. Ona i sestra uživaju i u zvukovima naših izvornih pjesama.

Lijepo je vidjeti da smo sasvim slučajno privukle veliki broj ljudi, koji nas prati na fb stranici. Dakle postoje još uvijek ljudi koji slušaju izvornu muziku, a njih nije malo. Smatramo da danas izvorna pjesma većini nije dobra investicija jer živimo u svijetu u kojem bez pomoći kapitala nismo u mogućnosti da je predstavimo široj javnosti, organizujemo koncerte i sl.

“Kultura nije nešto na šta se osoba treba primoravati”, naglašava Ivana. Ona smatra da je čudno to da se vrijednosti usvajaju od djetinjstva, a još uvijek postoji dosta omladine koja nije svjesna svog kulturnog identiteta, a postoje i oni koji ga tako jako bespotrebno brane i prave od toga nesto što kultura, vjera nije.

Za svaku pohvalu je što na koncertima folklornih društava bude veliki broj ljudi, većinom mame, tate, bake, deke djece i omladine koja igra, pjeva, svira na bini. Sama Banja Luka ima velika kulturno-umjetnička društva koja broje po nekoliko stotina članova u različitim sekcijama. Godišnji programi tih KUD-ova, Uskršnji programi, Božićni sve je to vid predstavljanja kulture.

Ona poručuje da je potrebno komunicirati na zdrav način, pri tome poštujući sve druge kulture, koliko god to nekome bilo teško ili koliko one bile različite od nas. Prema njenin riječima to je nekome neshvatljivo, ali sve dok ne poštujemo druge ne možemo ni sebe. Nikakvi ekstremni oblici nisu potrebni u očuvanju kulture, smatramo da to i odbija ljude posebno omladinu. Za kraj Ivana dodaje kako kultura i tradicija treba da budu najljepši dijelovi naroda, a ne izraz vandalizma i nasilja.

Zanimalo me kako poredi muziku koja je kvalitetna i onu koja se sluša.

Ono što mladi slušaju i ono što je kvalitetna muzika su dva različita svijeta. Opet naglašavam da je to stvar izbora. Ne mogu nas dvije izdvojiti kao nekoga ko ne izlazi pa ne čuje svakakve pjesme pa i zna tekstove. Ali bitno je biti svjestan da je komercijalna muzika prolazna stvar koja nema važnost, a to nije tako sa izvornim pjesmama. One imaju težinu i trajnost.

A koliko vas izbjegava nekoga u svom životu samo zato što ne želi razgovarati sa njim?

Postoje i oni sa kojima primijenite savjet iz “My Fair Lady”: Drži se zdravlja i vremena i dobro će biti. Međutim, danas uz sve ove klimatske promjene i napredne tehnologije u medicini i te teme mogu biti problematične. Danas živimo u svijetu u kojem je svaka tema podložna tome da preraste u raspravu i gdje se svađamo izazvani i najbezazlenijim sitnicama. Mnogo smo više polarizovaniji i podijeljeniji nego ikada u istoriji.

Manje smo spremni na kompromise, a samim tim i manje voljni da slušamo jedni druge. Odluke o tome gdje ćemo živjeti, koga ćemo izabrati za partnera i prijatelje donosimo na temelju onoga u šta već od raniej vjerujemo. To znači da u suštini ne slušamo jedni druge. Uspješna komunikacija podrazumijeva balans između pričanja i slušanja, a mi smo taj balans izgubili.

Dijelimično su odgovorne moderne tehnologije, koje vam omogućavaju da usred loše komunikacije zgrabite telefon u ruke i počnete kuckati poruke. Prema Pew istraživanju gotovo trećina američkih tinejdžera pošalje preko stotinu poruka dnevno. Većini je čak draže dopisivati se sa prijateljima, nego izaći i razgovarati sa njima. Jedan od profesora Paul Barnwell zadao je djeci komunikacijski projekat. Želio je postići razgovor, bez korištenja bilješki i došao do zanimljivog zaključka.

Djeca nemaju mogućnost i priliku da razvijaju interpersonalne komunikacijske vještine. To može izgledati čudno, danas kada u dvadeset i prvom vijeku imamo mnogo načina na koje možemo komunicirati, a ipak nam nedostaje one prave komunikacije.

Moj posao je da komuniciram. To podrazumijeva različite ljude. Od dobitnika Nobelove nagrade, bilionera, učitelja, do vodoinstalatera. Razgovaram sa onima koji mi se sviđaju, ali i sa onima koji mi se ne sviđaju. Sa nekima se u potpunosti razilazim po pitanju stavova, ali imamo uspješnu komunikaciju. Zato je važno da shvatite kako prava komunikacija ne znači potpuno slaganje sa tom osobom. Zaboravite na to.

Svi smo imali dobru komunikaciju barem jednom u životu. Znamo kako je to. To je ona komunikacija nakon koje se osjećate inspirisano i angažovano. Onda kada se osjećate povezano sa osobom, jer ste proveli nekoliko sati u razgovoru ne osvrćući se na vrijeme. To su oni trenuci u kojima bez sumnje znate da se radi o dobroj komunikaciji.

Savjetujemo vam da izbjegavate multitasking. To ne znači samo da ostavite mobitel u automobilu, već da stvarno budete prisutni u tom trenutku na tom mjestu. Ne razmišljajte o tome kako vam je izgledao dan, s kim ste se svađali, šta ćete jesti. Ako ne želite razgovarati, jednostavno nemojte, ali nemojte biti napola prisutni. Ne mudrujte i ne predstavljajte svoje mišljenje kao jedino ispravno. Ako ne želite reakciju drugih i sukob mišljenja, pokrenite blog i pišite šta mislite.

Prihvatite mogućnost učenja od drugih i činjenicu da imate apsolutno drugačija razmišljanja. Neko je konzervativan, neko liberalan, ali to ne znači da vi trebate promijeniti ičije mišljenje, već samo saslušati argumente sa svih strana. Svaka osoba na svijetu zna nešto što vi ne znate. Drugim riječima, svako je ekspert u nekoj oblasti.

Koristite se pitanjima koja su otvorenog tipa, odnosno koja omogućavaju širi opis stanja. Ako postavite pitanje: “Jesi li se uplašila”? dobićete odgovor “Da” ili “Ne”, ali ako postavite pitanje “Kakav je osjećaj bio”? dobićete kompleksniji odgovor iz kojeg uvijek možete izvući i nešto za pokretanje dalje komunikacije.

Slušajte sagovornike i pustite da razgovor teče. Nemojte pripremati set pitanja koja vas zanimaju, već dozvolite da se komunikacija razvija. To će omogućiti bolje i dublje povezivanje od onoga kada automatski postavljate pitanja, koja ste čak možda i ranije postavili. Nemojte se praviti da nešto znate, kad ne znate. To može biti prilično loše, naročito ako osoba sa kojom razgovarate zna nešto više o toj temi pa vas uhvati u laži. Bolje je priznati da ne znate pa naučiti, nego se uvlačiti u veću laž.

Ne poredite svoja iskustva sa tuđima. Ako neko govori o gubitku člana porodice, nemojte odmah govoriti da ste i vi izgubili nekoga. Isto vrijedi i za loš posao, partnera ili nezadovoljstvo. Ne morate se dokazivati i objašnjavati kako ste se vi nosili sa tim, jer svakome je njegov problem najveći. Ne ponavljajte se, jer ćete postati dosadni. To se često dešava, naročito u poslovnim komunikacijama ili u razgovoru sa djecom. Poentirajte i fokusirajte se. Parafraziranje već rečenog nije dobra ideja. Poštedite osobu detalja. Niko ne mari za godinama, datumima i imenima kojih se vi pokušavate sjetiti. Ono što ih zanima ste vi i šta sve imate zajedničko. Zato zaboravite detalje.

Naučite ćutati, jer niko nije rekao da vi ne možete i slušati. Parafrazirajući Budu reći ću samo: “Ako su vam ustan otvorena, ne učite ništa”, zato se fokusirajte da učestvujete ravnopravno u razgovoru. Prosječna osoba izgovori 225 riječi u minuti, dok ima kapacitet da čuje i do 500 u istoj. Potrebno je mnogo energije da obratite pažnju na sagovornika, a upravo zato ljudi su skloniji tome da govore. Naučite slušati, ali ne samo kako biste dobili priliku da kažete nešto, već kako biste razumijeli.

Budite kratki i jasni. Ne prekratki, ali ne ni nesvjesni vremena koje osoba ima na raspolaganju.

Jednostavno budite otvoreni i spremni da se susretnete sa različitim ljudima i mišljenjima, na temelju kojih ćete proširiti vidike i shvatiti koliko smo različiti širom svijeta u svakom mogućem pogledu. Budite spremni da se začudite i iznenadite, ali i promijenite. Svaki razgovor je prilika da napraviti jedan korak ka promjeni. Prvenstveno sebe, a onda i društva.

Celeste Headlee

Izvor: Ted