Velika regionalna smotra neozbiljnosti do suza „APRILILI FEST“ vraća se u SD Centar u Banjaluci. Kada? Prvog aprila. (Ne šalimo se.) Zajedno ćemo odgovarati na škakljiva pitanja o našoj stvarnosti i zajedno plakati, ali od smijeha. Smijaćemo se sebi u sebi. I onima pored sebe. Onome što je bilo i onome što će biti.

Smijeh je lijek, kažu.  A, ko su ljekari?

1. april – Milan Marić, Branislav Trifunović, Tihana Lazović i Sanja Marković u predstavi „Bilo jednom na Brijunima“, prema smjernicama reditelja Kokana Mladenovića, inspirisanog „nespojivim spojem najpoznatijeg komunističkog i najpoznatijeg kapitalističko para“ i njihovim susretpm 1971. godine. Pogađate! “Najveći sin naših naroda i narodnosti” i Jovanka Broz sa Ričardom Bartonom i Elizabet Tejlor. Koje uloge igraju ovo četvoro ljudi?  Šta znači igrati više uloga u odnosu sa različitim ljudima? Šta su naši pojedinačni i kolektivni identiteti, lični interesi i društvene zasluge? Saznajte na “APRILILI FEST-u”.

2. april – Ponovo pitanje da li ste u braku ili u mraku? Na krilima ljubavi vodimo vas u „Hotel 88“. Glumci Tamara Krcunović, Andrija Kuzmanović, Anđela Jovanović i Vladimir Aleksić tu su da riješe sve dileme na relaciji mužkarac i zamalo nježniji pol. Na prvi pogled idilična priča počinje kada Viktor i Ana dolaze u luksuzni hotel na moru kako bi tamo proveli savršen medeni mjesec. Sandra i Marko dolaze u isti hotel, sa istim ciljem. Tada počinje komedija koju ćete gledati na “APRILILI FEST-u”.

3. april – Stand UP Comedy Show „Reci mi da se šališ“ i Goran Vinčić. Nastup izbrušen do savršenstva i dinamika komunikacije publikom. Vinča skida rekorde, ljubi, grli. Čovjek je iz naroda, televizije, pozorišta, sporta, muzike i kuhinje. Obišao je cijeli region, rasprodao najveće dvorane i najmanje kafiće, nacionalna pozorišta i kulturne domove. Preko milion pregleda na YouTube-u! Nosi li gitaru na nastupe, pjeva li još narodnjake? Provjerite na “APRILILI FEST-u”.

Organizator jedinstvenog festivalskog koncepta u BiH je Support Marketing Centar. Informacije o prodajnim mjestima i cijenama ulaznica objavićemo uskoro. Pratite „APRILILI FEST“ na društvenim mrežama i dođite da se smijemo uživo.

– To je strašno. Imamo po trideset godina, a kao babe u penzionerskom društvu. Ne smejemo se kao ranije.

– Dobro, nismo klovnovi da se cerimo kao pre deset godina.

– A što nismo? Šta ima lošeg u smejanju?

Postalo je normalno ne smejati se.

Društvo je toliko usmereno na: pozitivne misli, optimizam bez kraja, pozitivno roditeljstvo, pozitivan pogled na svet. A jedan pogled na čoveka otkriva nam samo negativno.

Pesimisti tvrde da su realisti. Kažu: nije prirodno biti stalno nasmejan i srećan. Kažu: to je imperativ kakvog se ne moramo pridržavati. Svet je opasno mesto, bez mnogo razloga za smeh. Pomalo je i sramota kad se nasmeješ, jer: nema posla, poskupele su pelene, deca vrište, rata kredita pojela pola plate.

Ne vidim zašto moram pričati samo o problemima za stolom punim prijatelja. Srpska kolektivna terapija. Sednemo pa se takmičimo kom je teže. Nasmej se, boga mu, nije valjda da ti usta služe samo za prežvakanje jedne te iste muke?

(Nisam glupa. Problem kad stoji, problem postoji. Al’ šta imaš od toga što kukumavčiš? Ne moraš da se zevzečiš, ali ako si već došao među ljude – nasmeši se malo. Dozvoli sebi taj luksuz.)

Uvek se setim moje babe koja nam je govorila kad smo bili mali: „Ne smejte se toliko da posle ne plačete!“ i od te balkanske umotvorine mi se momentalno smuči. Pa dobro, majku mu, što da se smejem, ako nije SKROZ i do daske?

Možda sam zbog toga odrasla opirući se i otimajući od pomisli da će mi neko oteti sreću samo zato što je imam. Pa sam se smejala.

Pitajte koga hoćete koja je prva stvar kada pomisli na mene i svi će vam reći isto. (O)smeh. Oduvek sam valjda takva, vedra priroda. A zapravo, godine su lepo izoštrile sliku i sada je (čak i meni!) sasvim jasno da sam ja samo lepo upakovana melanholija u dva reda zuba. Melanholija koja ne ume te zube da naoštri i pokaže. Samo se, sirota, smeška. Kakva bih ja to žena bila da nisam sva u suprotnostima?

Vraćamo se kući iz velikog društva, brzog koraka, sporih misli. Bez osmeha, koji se ipak iscrta na licu kad shvatim da se ja i dalje smejem. Čak i u ozbiljnom društvu.

Niti ono dvoje koje bih mogao da zamislim kako imaju baš dobar seks…
Niti ono dvoje bogatih…

Već bih sav svoj novac…bez trunke razmišljanja…stavio na ovo dvoje zacenjenih od smeha…
On je u elementu i lupa još od kad sam ih ugledao…

To jest još od kad mi je njen glasni grohot privukao pažnju…tamo negde s kraja ulice…
Ona ga kapira…inspiriše…i ima beskrajno lep osmeh…

I mogu bukvalno da ih zamislim kako ovde isti takvi prolaze 2031-ve…
Pa 2061-ve…

Malčice stariji…a potpuno isto srećni…
Sedeću ja ovde…nije mi problem uopšte…

Ionako je malo tako lepih prizora…
Na ovom prekrasnom svetu…

Preuzeto sa: facebook.com

Zato što sam kupila novi grudnjak i takođe sam cijenila tu podršku.

Zato što kada me je šef ponizio zbog moje “predugačke pauze za ručak” koja je zapravo trajala dugo jer sam bila na pregledu kod ginekologa, osjećao se toliko neprijatno kada sam mu rekla da je dao otkaz.

Zato što je moj ginekolog savladao umjetnost zagrijavanja spekuluma.

Zato što Taylor Swift radi na novom album, što znači da možemo da nastavimo koristiti njene tekstove za šifrovane poruke da srušimo patrijarhat.

Jer jednom kada srušimo patrijarhat, mogli bismo vidjeti neku stvarnu promjenu, kao što je novi zakon koji zabranjuje bilo kakve ženske košulje koje su toliko prozirne da moramo da nosimo majicu ispod.

Zato što je moja najbolja drugarica dobila unapređenje koje je potpuno zaslužila.

Zato što je Milan iz računovodstva dobio čudan osip koji je potpuno zaslužio.

Zato što sam poslije posla otišla na trčanje kroz park i vidjela kako nekog tipa udara frizbi u jaja.

Zato što me moj muž pitao gdje želim da idem na večeru, a ja sam rekla: “Hmm, ne znam, gdje želiš ti da ideš?” i umjesto tri sata rasprave rekao je odmah gdje želi.

Zato što sam bila do laktova duboko u činiji sa tjesteninom.

Jer niko nije primjetio da sam tri kriške hljeba stavila u platnenu salvetu i stavila u torbicu.

Zato što je moj tim izgubio na pab kvizu nakon što sam rekla da su to dabrovi zubi koji nikada ne prestaju da rastu, ali momci su bili, kao, “Ne, mislim da rep ima više smisla”, i onda su to poslali kao naš konačan odgovor iako to nije moglo da ima manje smisla.

Ali i dalje sam bila vesela jer sam preživjela čitavu noć, a da mi niko nije dodirnuo donji dio leđa.

Zato što kada sam u toaletu kafića otkrila da sam neočekivano dobila menstruaciju, iznenadno mi je žena iz susjednog toaleta dobacila tampon, na šta sam rekla: “Sestrinstvo putujućeg tampona”, i dugo smo se smijale, a onda me zamolila da joj budem djeveruša na vjenčanju.

Zato što je Milan iz računovodstva rekao: “Izgledala bi ljepše da se smiješ”, a ja sam viknula: “Već sam dovoljno lijepa!!!”, a on se skupio i umro baš tu na trotoaru.

Idioti postoje

Ne možete mrziti baš svaku osobu koja vam stane na žulj zato što ćete mržnjom samo zatrovati svoju dušu. No, ne morate te ljude ni voljeti. Jednostavno, shvatite da idioti postoje i ne trošite svoju dragocjenu energiju na njih.

Uvijek u džepu imate malo ludila

Vi ste razumna, zrela i fantastična žena. I dobro znate i vi i drugi ljudi da kada vas neko satjera u ćošak, izazove ili isprovocira vi ćete iz džepa izvući svoj tajni arsenal ludila. I neće biti lijepo, ali bi moglo biti zabavno.

Ljudi vas ne moraju voljeti i vas to ne treba brinuti

Jeste li osoba koja se rehabilituje od udovoljavanja drugim ljudima? Plivate li u dobrotvorne svrhe? Slušate li ljude kako beskonačno cvile o nečemu potpuno nebitnom? Znate li da možete reći ne? Ne, ne, ne, ne i još jednom ne. Ako im to smeta, baš vas briga, neka im smeta.

Kad ciljate nisko, promašićete

Taj muškarac vam se baš ni ne sviđa, ali ste ipak odlučile da počnete izlaziti s njim. On bi trebao biti van sebe od sreće. On je vaše ćebence za utjehu. No, onda vam postane drag. I slomi vam srce. To vam je tako kad ciljate nisko-promašićete.

Ne tjeraj me da govorim glasom dječijeg psihologa

Kada je neko jako odbojan i tupav imaćete osjećaj da su vam na raspolaganju dvije opcije. Prva je da ustanete, protegnete se, izađete iz prostorije, odete i nikad se ne vratite. Druga opcija je da kažete: “Sad ću ja to tebi polako da objasnim. Da, poslat si u Internat kad si imao samo osam godina/tvoja majka je mnogo pila/nikad se nisi oporavio od smrti svog psa i znam da te to i dalje boli, ali…” Dok pričate, cijelo vrijeme imajte na umu da uvijek možete upotrijebiti prvu opciju.

Samo viknite “Zaplet radnje!” i nastavite dalje

Prolile ste kafu na košulju, a prezentacija na poslu vam počinje za deset minuta. U prodavnici ste naletjele na osobu s kojom ste spavale prije mnogo godina, a nikad niste izgledale gore i luđe nego na današnji dan. Došle ste na razgovor za posao i kada ste sjele na stolicu začuo se užasan zvuk. Nema veze. Pustite to!

Ja sam dinamična, ja sam nepobjediva, ja sam iscrpljena

Ovo su riječi za one dane kada ste završile sa svim papirima, namjestile krevet, prišile dugme, pričale, podnijele izvještaj, šest puta se posvađale (od toga tri puta su svađe bile u vašoj glavi) i sada ćete naručiti svoju omiljenu hranu, leći u pjenušavu kupku i jesti.

Pobijedite ih osmijehom

Današnji dan je težak, užasno težak. No, vi niste kiseli, već preslatki. Vi se osmjehujete. I niko to ne očekuje.

Samo naprijed

Nije dobro biti statičan. Rutina je loša. No, ponekad pogriješimo prije nego što se popnemo do vrha. Shvatite da je život napravljen od mnogih poglavlja i da ovo jedno neće biti ono koje će vas izbaciti iz kolosijeka. To nije opcija.

Hormoni su krivi za to

“Iskreno, moje ženske hemikalije te se uopšte ne tiču i kako se samo usuđuješ da pomisliš da su hormoni krivi za moje ponašanje?! Čak i da jeste tako, ja trenutno ne odgovaram za svoje postupke i zahtijevam pun imunitet od bilo kakvih posljedica. Nema potrebe ni da se kaže da će sve posljedice vjerovatno biti tvoja krivica i, slušaj me sad, najbolje bi bilo za sve da se složiš sa mnom. Isto tako, ti to zaslužuješ. Isto tako, hoću kolač.”

Izvor: Telegraph

Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi? Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno.

Iskren i nezloban smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i umiju li ljudi da budu veseli? Veselost čovjeka je najvidnija crta njegova, koja ga najviše odaje. Jedan karakter dugo ne možete upoznati, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazaće vam se njegov cijeli karakter odmah kao na dlanu.

Samo čovjek vrlo visokog i vrlo sretnog razvitka umije da bude veseo i da zarazi druge, to jest neodoljivo i dobrodušno veseo. Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čoveku. Na taj način, ako želite da prozrete čovjeka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako ćuti ili kako govori, ili kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje da pogledate kako se smije. Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.

Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurnija proba duše. Pogledajte dijete: jedino djeca umiju da se dobro smiju do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.

Fjodor Dostojevski

Prije nego se nasmijete, zamislite se i zapitajte, je li svima smiješno golicanje? Jednostavno je, nekoj djeci odgovara to, dok drugima stvara neugodnost. Bila sam kod prijateljice na večeri, kada sam njena ćerku čula kako vrišti iz druge sobe. Pitala sam je je li joj dobro, na šta je ona odgovorila kako se ona smije, a ne plače, jer se igra sa tatom i golicaju se. Kada sam je pitala je li sigurna da se njoj to sviđa, odgovorila je: “Da, zašto?” vidno zabrinuta.

Onda sam joj i objasnila. To što se neka djeca smiju dok ih golicate, ne znači nužno i da uživaju u tome. S obzirom na to da se oslanjamo samo na njihove izraze lica za vrijeme smijanja, a ne vidimo šta se stvarno dešava i kako zapravo utičemo na njih, moguće je da dođe do toga da ih golicamo, nesvjesni da im takvo što ne odgovara.

Članak iz New York Timesa govori detaljnije o tome, jer kako je biologičar Richard Alexander objasnio tanka je linija između smijeha i suza. Kako kod odraslih, tako i kod djece. Samo što je teško razaznati kada će se ta linija preći. Gledajući dalje u istoriji, mnoge kulture su koristile golicanje kako bi prouzrokovale bol. Jedan od primjera je Han dinastija u Kini, koja je golicanjem zapravo mučila i kažnjavala stanovnike, koji su griješili, ne ostavljajući pritom vidan tragmučenja. U antičkom Rimu, prestupnici su bili vezani dok su im stopala bila u soli, a koze bi im lizale stopala kako bi ih na taj način mučile. Sličan scenario mučenja bio je i sa židovskim zarobljenicima, gdje su ih mučili golicanjem perima po stopalima.

Međutim, danas se čini da smo to nekako zamijenili sa užitkom i da ne vidimo tamnu stranu toga. Ipak, moguće je da se dešava jednak efekat kao i sa klovnovima. Samo zato što su većini ljudi smiješni, ne znači da nekima ne izazivaju strah. Uprkos tome što može biti zabavno, golicanje djecu ostavlja bespomoćnima i može im izazvati osjećaj neugodnosti i straha, jer ste u poziciji da upravljate situacijom, ostavljajući ih prepuštenima vama.

Često se i dječiji bunt i poziv na prestanak golicanja ne shvata ozbiljno pa se nastavlja zabava za roditelje, uprkos tome što djeci ne odgovara. Sličan je slučaj i sa braćom i sestrama koji će izazivati jedno drugo i onda reći: “Nemoj biti beba pa plakati” nastavljujući nesvjesno mučenje brata ili sestre.

Čak i kada se kaže:”Prestani” dobije se odgovor: “Pa ne radim ti ništa, samo te golicam” jer se smatra da je to maksimum zabave i užitka. Ali potrebno je shvatiti da nije. Psihoterapeutkinja Tracy Lamperti objašnjava kako čak i seksualni nasilnici koriste golicanje kao jednu od metoda mučenja.

Samo zato što su većini ljudi smiješni, ne znači da nekima ne izazivaju strah. Uprkos tome što može biti zabavno, škakljenje djecu ostavlja bespomoćnima i može im izazvati osjećaj neugodnosti i straha, jer ste u poziciji da upravljate situacijom, ostavljajući ih prepuštenima vama.

To „oplakat ćete“ moglo je značiti nekoliko stvari. Ili ćemo u svojoj žutoj minuti dječje sreće i nestašluka napraviti neku nepodopštinu i dobiti batine, ili ćemo pasti i ozlijediti se, ili ćemo jednostavno oplakati sutradan zbog nekog trećeg razloga.

Od malena nas uče da je biti sretan, sretniji i najsretniji potpuno neprirodno stanje nakon kojeg zasigurno slijedi jedna od tri opcije.

Ili ćemo dobiti batine od života jer smo u trenucima svoje sreće razbili neku kristalnu vazu, ili ćemo pasti i ozlijediti srce ili um, ili će nam život jednostavno sutradan prirediti nešto zbog čega ćemo plakati. Biti ravna crta ili plakati jednostavno je prirodnije, uče nas od početka.

Sreća je tako postala luksuz za razmažene koji, kako oni vole reći, nemaju pojma što je život.

Životna sreća i zadovoljstvo kod nas su u rangu najvećeg luksuza. Kada se priča o sreći kao da se priča o iživljavanju s novcem. Kad netko kaže „htio bih biti sretan“ kod nas je kao da kaže „htio bih večerati u Parizu, a doručkovati u New Yorku“.

Kod nas je sreća postala luksuz za razmažene koji su postigli sve ono što mi nikad nećemo postići, pa sada imaju vremena razmišljati o tom luksuzu o kojem pošten čovjek koji živi ovdje nema šta razgovarati.

Jeste li digli kredit? Jeste li podigli kat? Radite li na djetetu? Kad će posao? Kad će državni posao? Jel ti ga stavio jutros, jesu ti plodni dani? Jesi li se to ti udebljala? Kakva ti je svekrva? Misliš li ti išta radit od svog života? Kako to odgajaš djecu? Zašto ne dojiš? Zašto dojiš?

Sve su to kod nas pristojna pitanja, sve je to kod nas normalan život, za normalne ljude, osim pitanja o tome – jesi li ti sretan čovjek.

Probajte – pitajte nekog je li sretan. Reći će vam da su to nepristojna pitanja. Zato nisu nepristojna ova gore.

Istinska sreća potpuno je nedefinirana. Ne misli se o njoj kao o nesreći. Kod nas se srećom bave besposličari koji ne moraju dizat kredite i katove.

Zato se podigne kredit. Kat. Napravi dijete i posao. I državni posao. I stavi joj ga ujutro u plodnim danima. Smršavi se. Svekrva umre. Odgajaju se nova djeca kojoj se govori da će oplakati ako se previše smiju. Doji se i prestaje se dojiti.

I uvijek se izbjegava ono najnepristojnije pitanje. I odgovor na to pitanje.

Jesi li ti sretan u tom svom životu?

da me boli stomak od smeha, da misle da sam luda zbog tog smeha i da uvek kraj sebe imam ljude koji će me nasmejavati, čak i onda kad pomislim da je sve otišlo dovraga.

Da verujem da je moguće,

da ležim na travi u Central parku, iako živim u zemlji gde godinama tražiš dobar posao, a kada ga nađeš možeš samo da čuješ „ćuti i radi“ jer nema se, jer takvih je ko ti na stotine što bi i za manje radili, jer ne zameraj se gazdi, jer kud ćeš ako dobiješ otkaz, jer „dobro je i to“, jer smo naučeni da se radujemo proseku, jer smo naučeni da sebe obezvređujemo, jer smo navikli da zobamo mrve, jer smo nezahvalni ako poželimo više.

Da plešem,

jer ja sam ona trogodišnja devojčica što u podstanarskom dvorištu lomi prste glumeći balerinu u karo zepama dok mama pljuje na život i tatino pijanstvo i oholu gazdaricu i sobu punu vlage. Jer dok plešem ja nju ne čujem, već samo muziku.

Jer ko igra zlo ne misli, a danas je mnogo onih koji zlo misle, a ja neću da budem kao oni.

Da drhtim,

Zbog ljubavi, zbog pogleda, zbog dodira. Zbog poljupca, zbog reči, zbog toga što sam nekom posebna i jedina.

Da budem slobodna,

Od nikog zavisna. Jer jedino ću tad da letim, iako po zemlji hodam.

Da prestanem da se plašim da će krenuti po zlu,

jer već sam strah da će krenuti po zlu gori je od samog zla koje možda nikad ni ne stigne.

Da naučim da presecam kad boli,

da ne ostajem kada mi se ide, niti da bežim kada mi se ostaje, da ne trpim, da se ne gušim, da ne gutam zalogaje koje ću posle godinama žvakati ili povremeno povraćati.

Da nekom budem inspiracija,

da poželi da me naslika ili izvaja, da mi napiše pesmu ili priču, da zbog mene postane bolji čovek ili samo drugačiji do tada.

Da sam detetu dobar uzor,

zbog čega će, kada dođe vreme, ponosno reći: „To je moja mama“. Da nađemo nas dve jezik samo nama razumljiv.

Da sačuvam zdrav razum,

jer čudna su vremena stigla. Neguju se kriminalci i starlete. Bujaju glupost i nepravda. Veličaju bahatost i bezobrazluk. Uči da je sasvim ok podmetnuti nogu, jer samo je sopstveno dupe postalo važno. Kljukaju nas informacijama, postajemo šizofreni, u trci za oznaku F.

Da ne ostarim pre vremena,

jer sa starim telom ću nekako i moći, ali sa starom dušom neću umeti. Da ne umre ovaj mladi duh ni sa pedeset, ni sa šezdeset, ni onda kada mi gurnete vunicu i igle u ruke, tajno tražeći najbolje grobno mesto.

Da ne umrem pre sudnjeg dana,

a kada dođe vreme za to, da mogu da kažem: „Bio je ovo dobar život!“

Oni koji su gledali smiješne klipove bili su raspoloženiji za razgovor sa drugima, nakon čega su dobili zadatak da napišu pet stvari koje su voljni podijeliti sa drugima. Nakon toga ocijenjen je nivo spremnosti dijeljenja intimnih i privatnih podataka od 1 do 10. Rezultati su bili iznenađujući, jer ljudi koji su gledali komične klipove su imali mnogo više spremnosti da dijele i naizgled besmislene, ali potpuno lične stvari sa drugima, sve zbog uticaja smijeha.

Istraživači su uvjereni da taj efekat može biti upoređen sa onim koji alkohol izaziva, jer su ljudi pokazali visok nivo spremnosti da razgovaraju otvoreno o različitim temama, uprkos tome što se nisu dobro poznavali. Takođe je ustanovljeno kako su se zbližavanja sa drugima dešavala potpuno spontano i nesvjesno, zbog čega se vjeruje da je efekat veoma sličan onome kao kada pijete alkohol sa društvom i počnete pričati o stvarima o kojima niste mislili da ćete.

Rezultati su bili iznenađujući, jer ljudi koji su gledali komedije su imali mnogo više spremnosti da dijele i naizgled besmislene, ali potpuno lične stvari sa drugima, sve zbog uticaja smijeha.

Ovo bi moglo biti korisno saznanje i za poslovne komunikacije, jer kada biste uz pomoć smijeha uspjeli iznijeti mišljenja i stavove o temama koje vas se direktno tiču na vašem radnom mjestu, dodatno biste unaprijedili odnos vas i nadređenih. Tu naravno ne mislimo na sve potencijalne stavove koje imate lično protiv šefova, ali ono što bi vam moglo ići u prilog zašto da ne?

Naučnici zaključuju kako bi ovakve metode mogle biti od velikog značaja za grupe koje se žele zbližiti i doći do zajedničkih stavova i rješenja nekog problema, ali i ostvarenja cilja. To i dalje ne znači da vam smijeh u potpunosti zamijeni alkohol, jer svi volimo nekada nazdraviti u društvu, ali u situacijama u kojima sebi ne možete omogućiti ispijanje pića, pronađite ljude sa kojima se možete smijati, jer će vas njihova energija nesvjesno potaknuti da se i vi opustite i započnete konverzaciju koja će otići u sasvim neočekivanom smjeru.

Izvor: Big think