Njegovi otac i majka, Jan i Els, proveli su veći dio bračnog života na vodi. Sada, kada su u sedamdesetim godinama, više nisu mogli brinuti o kući na vodi. Sljedeće najbolje stambeno rješenje za život u blizini vode bio je njihov kamper, parkiran nedaleko od jahti i malih čamaca.

Posljednje putovanje

Jan i Els ušli su u automobil svog sina. Bilo je to posljednje putovanje na koje je poveo svoje roditelje, piše BBC.

Istovremeno, za Jana i Els vožnja do lokalnog hospicija (ustanove za palijativnu njegu) predstavljala je njihovo posljednje putovanje.

Tog jutra, u 10.30 časova, ljekari će im dati smrtonosnu dozu lijekova i zajedno će umrijeti. Ova praksa u Nizozemskoj poznata je kao dvojna eutanazija.

Iako je veoma rijetka, ova praksa je zakonita. Međutim, svake godine sve više Nizozemaca odlučuje se na ovakav način okončati život.

Tri dana prije zakazanog termina u hospiciju, gdje će zajedno okončati život, Els i Jan razgovarali su s BBC-jem u svom kamperu.

Jan je imao stalne bolove, koji su bili posljedica dugogodišnjeg prevoženja tereta unutrašnjim plovnim putevima Nizozemske. Els je imala demenciju.

Brojni mediji širom svijeta prenijeli su njihovu priču, koja je izazvala mnoštvo reakcija.

Sada, više od dvije godine kasnije, njihovo jedino dijete govori o tome kako je pokušavao uvjeriti majku i oca da odgode smrt, istovremeno podržavajući njihovu odluku da više ne žele živjeti.

Otkriva i koliki emotivni teret mu je predstavljala odluka roditelja, kao i koliko se usamljeno osjećao nakon njihove smrti.

Bas je isplanirao slikovitu rutu do hospicija, kroz livade i kanale Frizije, regije na sjeveru Nizozemske.

„Još se sjećam cijelog tog puta“, kaže on.

Majka je sjedila na zadnjem sjedištu, a otac pored njega. U početku su razgovarali. Els je djelovala odlučno kada je riječ o eutanaziji.

„Moja majka bila je uvjerena, bila je sigurna da to treba uraditi“, kaže Bas. „Ali tata je bio pomalo emotivan.“

Jan je pitao sina rade li ispravnu stvar. Bas je bio zatečen jer je mislio da bi njegova majka mogla imati nedoumice.

„Mama je zaista uvijek uživala u životu“, kaže on. „Sjećam se da mi je rekla: ‘Voljela bih doživjeti 80, a možda čak i 90 godina’.“

Međutim, njegov otac je već više od deset godina govorio o eutanaziji zbog dugogodišnjih bolova. U automobilu je Bas uvjeravao oca da je njihova odluka ispravna. Kada se Jan smirio, nastavili su vožnju u tišini, slušajući muziku i posmatrajući krajolike kroz koje su prolazili.

Mjesecima prije ovog putovanja Bas je pokušavao uvjeriti roditelje da odgode odluku o okončanju života.

„Pokušavao sam ih nagovoriti da žive još malo – zašto ne bi sačekali zimu ili narednu godinu?“

Bas je bio rastrzan. Iako je smatrao da je odluka njegovih roditelja da zatraže eutanaziju ispravna, nije želio da ih izgubi.

„Moj tata je u takvom stanju bio 10 do 15 godina, tako da je vjerovatno mogao izdržati još nekoliko godina.

Ali mislim da bi, kada bismo čekali još godinu dana, moja majka već počela imati ozbiljne probleme…“

Ukoliko bi Els odgodila podnošenje zahtjeva za eutanaziju, postojala je opasnost da njena Alchajmerova bolest uznapreduje do te mjere da više ne bi bila smatrana sposobnom samostalno donijeti odluku o okončanju vlastitog života.

Ulazak u bolnicu

Bas je pronašao mjesto za parkiranje.

„Moj otac se oprostio od mog automobila. Sviđao mu se, pa je rekao: ‘Svaka čast’ i ‘hvala’. A onda smo ušli u zgradu“, kaže Bas.

„Zamislite da to radite, da ste na njihovom mjestu – da idete na takvo putovanje i ulazite u tu zgradu. Sve je toliko nestvarno.“

Tokom naredna dva sata članovi porodice i prijatelji dolazili su i odlazili. Prisjećali su se zajedničkih trenutaka i slušali muziku. U jednom trenutku Bas je pomislio da sve prekine.

„Imao sam osjećaj: ‘Dobro, hajde da idemo… Da uđemo u automobil i odvezemo se odavde'“, kaže on.

„Ali nisam želio pokrenuti bilo šta što bi ih moglo navesti da posumnjaju u svoju odluku, pa sam podržavao cijeli taj postupak [eutanazije]. Bilo je bolje da svi ostanu mirni i da iskoristimo taj trenutak kako bismo se oprostili.“

Neposredno prije 10.30 časova stigli su ljekari kako bi Janu i Els ubrizgali smrtonosnu dozu lijekova.

Supružnici su ležali na bolničkim krevetima, jedno pored drugog. I u tim posljednjim trenucima, prije nego što su izgubili svijest, Bas je bio svjedok bliskosti svojih roditelja.

„U životu sam ih možda svega tri ili četiri puta vidio da se drže za ruke dok hodaju“, kaže on.

„Ali sada su ležali jedno pored drugog, držeći se za ruke. I zbog toga sam se dobro osjećao jer su ovo zaista radili zajedno.“

Prvih pola sata nakon što su roditelji uspavani Bas opisuje kao „nešto što je jednostavno bilo činjenica“ – više nisu bili živi.

„A onda postanete svjesni cijele situacije – to je nezamisliv osjećaj.“

U hospiciju je Basa savladala tuga. Počeo je osjećati duboku usamljenost.

„Tugovanje je veoma, veoma duboko i teško iskustvo, a pošto nemam braće ni sestara, zaista sam se osjećao potpuno sam“, kaže on.

Kada odrastamo uz oba roditelja, nakon smrti jednog od njih možemo s drugim dijeliti uspomene i tugu. Ali Jan i Els otišli su zajedno.

„Bilo je kao da su mi odsjekli noge“, prisjeća se Bas.

Tuga se odrazila i na njegovo fizičko zdravlje. Četiri ili pet sedmica osjećao je mučninu i bolove u cijelom tijelu.

„Ne bih baš preporučio drugima ovakvo iskustvo“, kaže on. „Za njih [moje roditelje] to je možda bilo najbolje rješenje, ali gubitak oboje u istom trenutku ostavio je veoma, veoma duboke posljedice na mene.“

Jesu li Jan i Els otišli prerano?

Za ljude u Nizozemskoj koji planiraju podnijeti zahtjev za eutanaziju, posebno za one koji, poput Els, boluju od demencije, odabir pravog trenutka za okončanje života može biti veoma složen.

Podaci Regionalnih odbora za kontrolu eutanazije pokazuju sljedeće:

– 9.958 ljudi u Nizozemskoj odlučilo je okončati život eutanazijom tokom 2024. godine;

– 427 osoba koje su se 2024. godine odlučile za eutanaziju imalo je demenciju, od kojih je šestoro bilo u teškom stadijumu bolesti;

– 108 osoba (54 para) odlučilo se za dvojnu eutanaziju tokom 2024. godine.

Osim što moraju utvrditi da pacijenti nepodnošljivo pate, ljekari moraju procijeniti i jesu li još uvijek sposobni samostalno donijeti odluku da žele umrijeti.

To može izazvati ogromnu uznemirenost kod osoba koje pate od demencije i razmišljaju o eutanaziji, objašnjava dr Rozemarijn van Bruhem, gerijatrica i stručnjakinja za medicinsku etiku u Medicinskom centru Erazmus u Roterdamu.

„Razmišljaju… Sada imam mogućnost donijeti tu odluku, ali sada je još prerano. Međutim, možda će već narednog mjeseca biti prekasno.

Kako onda da odlučim kada treba pokrenuti postupak kako bi se utvrdilo ispunjavam li uslove, odnosno mogu li ostvariti pravo na eutanaziju? A ako predugo čekam, hoću li propustiti priliku?“

Dr Van Bruhem kaže da njeni pacijenti osjećaju takvu strepnju upravo zato što je eutanazija u Nizozemskoj zakonita.

Takođe znaju da se odobrenje za eutanaziju u slučajevima teškog stadijuma demencije izdaje veoma rijetko.

U zemljama u kojima je eutanazija zabranjena, poput Ujedinjenog Kraljevstva (UK), osobe koje imaju demenciju mogu se suočavati s brojnim poteškoćama, ali rijetko moraju razmatrati ovakve odluke koje se tiču života ili smrti, kao što je to činila Els.

U razgovoru za BBC 2024. godine Els je rekla da ona i njen suprug nisu mogli čekati jer je postojala mogućnost da se njena Alchajmerova bolest pogorša. Jan je, s druge strane, bio odlučan da umre zajedno s Els.

Za BBC je rekao da možda odlazi prerano, ali da je proživio život i da je njegov životni put završen.

Je li nešto ostalo neizgovoreno?

Jan i Els bili su veoma svjesni tereta koji je njihova odluka o okončanju života predstavljala za njihovog sina.

Bas je prisustvovao svim sastancima koje su njegovi roditelji tokom postupka za odobravanje eutanazije odvojeno imali sa svojim ljekarima. U porodici se otvoreno razgovaralo o svemu.

Kada umre neko koga volimo, često osjećamo žaljenje, naročito zbog onoga što možda nismo stigli reći toj osobi. Bas nije imao takvo iskustvo.

Dva dana prije zakazanog termina za eutanaziju, u ponedjeljak, 3. juna, napisao im je pismo.

„Bilo je dugo oko osam stranica“, kaže Bas. „Kasno u subotu naveče, dva dana prije tog događaja, otišao sam do kampera. Pročitao sam im cijelo pismo. Pisao sam o našem zajedničkom životu i zahvalio im na svemu što su učinili za mene.“

Jan i Els bili su duboko dirnuti. I baš kao što su rijetko pokazivali nježnost jedno prema drugom u javnosti, tako ni svom sinu obično nisu otvoreno pokazivali osjećanja.

„Osjećate da vas vole, ali to pokazuju djelima, a ne toliko riječima ili zagrljajima“, kaže Bas.

„Mama me je [grlila] češće otkako je oboljela od demencije, ali tata nikada nije – nikada me nije zagrlio.“

To se promijenilo te posljednje subotnje večeri u kamperu – Jan je zagrlio Basa.

„Učinio je to nakon što sam pročitao pismo. Možda je to bio jedan od najljepših trenutaka. Sve je bilo rečeno.“

Izvor: nezavisne.com

Iskustva bliske smrti često se povezuju s poznatim prizorom tunela na čijem se kraju pojavljuje snažna svjetlost. Međutim, novo istraživanje pokazuje da takvi doživljaji mogu imati mnogo različitih prostornih oblika, a naučnici su među njima uočili zanimljivu pravilnost.

Istraživači su zamolili 50 osoba koje su doživjele iskustvo bliske smrti da nacrtaju prostore kojih se sjećaju. Analizom njihovih crteža otkrili su povezanost između geometrijskih oblika i boja koje su ispitanici opisivali. Rezultati sugerišu da ovi doživljaji možda nisu toliko nasumični koliko se ranije pretpostavljalo, prenosi Index.hr.

Iskustva bliske smrti predstavljaju poseban izazov za naučnike jer ih je teško opisati riječima. Ljudi govore o intenzivnim prizorima, osjećaju izlaska iz vlastitog tijela, kretanju kroz neobične prostore i susretu sa svjetlošću. Uobičajeni upitnici mogu zabilježiti dio tih doživljaja, ali često ne uspijevaju obuhvatiti njihovu složenost.

Crteži umjesto riječi

Istraživačica neurofenomenologije France Lerner sa Univerziteta u Haifi u Izraelu i njene kolege odlučili su ispitati mogu li vizuelne rekonstrukcije otkriti detalje koje je teško prenijeti govorom.

U istraživanju je učestvovalo 50 osoba koje su kroz niz vođenih online sesija rekonstruisale svoja sjećanja koristeći unaprijed pripremljene geometrijske oblike.

Od njih je zatraženo da iskustvo podijele u nekoliko faza, prikažu izgled prostora, označe vlastiti položaj, smjer kretanja i boje koje su zapazili. Naučnici su potom uporedili nastale crteže kako bi utvrdili postoje li zajednički elementi.

Četiri oblika i neobična veza s bojama

Iako su pojedinačna iskustva bila različita, analiza je izdvojila četiri grupe prostornih prikaza: stožaste oblike, među kojima je i poznati tunel, široke zakrivljene prostore nalik lukovima, ravnije i blago zakrivljene površine te prostore koji u potpunosti okružuju posmatrača, poput unutrašnjosti sfere.

Posebno je zanimljiva bila povezanost oblika i boja. Od 28 prikazanih stožastih prostora, čak 22 opisana su kao bezbojna, odnosno crna, bijela, siva ili ispunjena svjetlošću bez jasno određene nijanse.

S druge strane, od 31 širokog zakrivljenog prostora, njih 27 bilo je prikazano u različitim bojama. Druge dvije kategorije imale su kombinaciju obojenih i bezbojnih prikaza.

Šta se događa u mozgu?

Naučnici smatraju da bi ovi rezultati mogli pomoći u razumijevanju načina na koji mozak obrađuje vizuelne informacije u ekstremnim fiziološkim okolnostima.

Jedno od mogućih objašnjenja povezuje se s tunelskim vidom, koji se može pojaviti kada je dotok kisika u mrežnicu ili mozak smanjen. Takvo stanje može suziti vidno polje, dok smanjena osjetljivost na boje u slabom osvjetljenju može objasniti zašto su tunelski prostori često opisivani crno-bijelim tonovima.

Prostraniji prizori, s druge strane, mogu imati određene sličnosti s takozvanim Ganzfeldovim efektom. Riječ je o perceptivnom fenomenu u kojem izlaganje jednoličnom i nepromjenjivom vidnom polju može izazvati neobične vizuelne doživljaje, uključujući halucinacije.

Ipak, istraživači naglašavaju da ove sličnosti ne dokazuju uzrok iskustava bliske smrti niti objašnjavaju šta se tačno događa u mozgu tokom takvih stanja.

Naučnici upozoravaju na ograničenja

Studija ima nekoliko ograničenja. U istraživanju je učestvovala relativno mala grupa ljudi koji su se sami prijavili, a neka od njihovih sjećanja bila su stara i po nekoliko godina. Također, korištenje unaprijed ponuđenih geometrijskih oblika moglo je utjecati na način na koji su učesnici rekonstruisali doživljaje.

Dodatni problem je nepostojanje kontrolne grupe koja bi na isti način prikazala druga neobična perceptivna iskustva, zbog čega nije moguće utvrditi jesu li uočeni obrasci karakteristični isključivo za iskustva bliske smrti.

Istraživanje, objavljeno u časopisu Frontiers in Psychology, ne nudi konačan odgovor na pitanje šta ljudi doživljavaju na granici života i smrti. Ipak, pokazuje da bi pažljivije proučavanje njihovih vizuelnih sjećanja moglo otvoriti nove pravce u istraživanju jednog od najzagonetnijih fenomena ljudske svijesti.

Izvor: oslobodjenje.ba

Ovaj pokazatelj poznat je kao HRR, prema engleskom izrazu heart rate recovery. Najčešće predstavlja razliku između pulsa na kraju intenzivnog dijela aktivnosti i pulsa izmjerenog minut kasnije.

Prema pisanju BBC-ja, kardiološkinja Nieca Goldberg s Medicinskog fakulteta Grosman Univerziteta u Njujorku objašnjava da HRR može dopuniti procjenu kardiovaskularnog zdravlja i ukazati na potrebu za dodatnim pregledima.

Šta su naučnici otkrili o oporavku pulsa?

Jedno od važnih istraživanja objavljeno je 1999. godine, kada su istraživači iz Klivlenda pratili 2.428 odraslih osoba koje su bile upućene na dijagnostičko testiranje fizičkim opterećenjem.

Tokom šest godina, sporiji oporavak pulsa bio je povezan s približno četiri puta većim rizikom od smrti u početnoj analizi. Nakon što su uzeti u obzir dob, lijekovi, faktori rizika i druge razlike među ispitanicima, povezanost je i dalje postojala, uz približno dvostruko veći rizik.

To je važna razlika: broj „četiri puta“ ne predstavlja procjenu rizika za svakoga ko kod kuće izmjeri sporiji pad pulsa.

Kako se izračunava HRR?

Za računanje su potrebna dva podatka: puls neposredno nakon najintenzivnijeg dijela vježbanja i puls poslije jednog minuta oporavka.

Od prve vrijednosti oduzima se druga. Ako je puls na kraju aktivnosti 150, a minut kasnije 125 otkucaja u minuti, HRR iznosi 25.

Pouzdan mjerač pulsa olakšava praćenje. Mjerenje je moguće i ručno, ali kratko brojanje otkucaja i vrijeme potrebno da se puls pronađe mogu povećati grešku.

Za poređenje rezultata važno je da način mjerenja bude ujednačen. Hodanje tokom oporavka, stajanje, sjedenje i ležanje mogu dati različite vrijednosti.

Da li treba vježbati do maksimalnog pulsa?

Nije potrebno samostalno dostizati maksimalni napor da bi se pratio oporavak pulsa.

Često korištena formula za okvirnu procjenu maksimalnog pulsa jeste 220 minus godine života. Prema toj računici, osoba od 50 godina imala bi procijenjeni maksimum od 170 otkucaja u minuti. Međutim, to je gruba procjena, a ne lično utvrđena granica.

U opisu testa koji prenosi BBC pominje se aktivnost na 70 do 85 odsto procijenjenog maksimuma. Takav intenzitet nije prikladan za svakoga, posebno za neaktivne osobe i ljude sa zdravstvenim problemima. Odgovarajući napor i način oporavka treba uskladiti s ljekarom.

Šta znače vrijednosti od 12 i 18 otkucaja?

Klivlendska klinika navodi da se pad pulsa od najmanje 18 otkucaja nakon jednog minuta odmora generalno smatra dobrim oporavkom.

Ipak, ne postoji jedan prag koji se može jednako primijeniti na sve ljude i sve načine testiranja. Na rezultat utiču godine, kondicija, lijekovi, vrsta aktivnosti i način oporavka.

U istraživanju iz 1999. godine kao abnormalan je označen pad od 12 otkucaja ili manje, uz konkretan protokol testiranja. Drugi protokoli koriste drugačije granice.

Zato rezultat od 12, 15 ili 18 otkucaja ne treba samostalno tumačiti kao dokaz bolesti ili potvrdu da zdravstvenih problema nema.

Zašto se puls nakon napora usporava?

Oporavak pulsa povezan je s autonomnim nervnim sistemom, koji reguliše brojne funkcije bez naše svjesne kontrole.

“Imamo dva sistema koja djeluju na srce. Jedan je kočnica, a drugi papučica gasa”, objašnjava profesorica nauke o vježbanju i zdravlju Lindzi Botoms s Univerziteta Hertfordšir, prema tekstu BBC-ja.

Tokom napora raste uticaj simpatičkog nervnog sistema, koji podstiče ubrzan rad srca. Nakon završetka aktivnosti ponovo jača parasimpatički uticaj, naročito preko živca vagusa, što doprinosi usporavanju pulsa.

Taj proces počinje već u ranom oporavku, dok organizam istovremeno nastavlja da zadovoljava povećane potrebe nastale tokom vježbanja.

HRR zato pruža informacije i o regulaciji srčanog rada, ali nije sveobuhvatan test zdravlja svih organa.

Kada treba razgovarati s ljekarom?

Ako primjećujete uporno spor oporavak pulsa ili promjenu u odnosu na ranije rezultate, razgovarajte s ljekarom. On može procijeniti nalaz zajedno s krvnim pritiskom, simptomima, terapijom i drugim faktorima rizika.

Osobe s postojećim srčanim bolestima ne bi trebalo da samostalno sprovode intenzivan test opterećenja.

Ako tokom aktivnosti osjetite bol ili stezanje u grudima, izraženu vrtoglavicu ili nedostatak vazduha nesrazmjeran naporu, prekinite vježbanje. Kod jakih, novih ili trajnih simptoma potrebna je hitna medicinska procjena.

Može li se oporavak pulsa poboljšati?

Redovna fizička aktivnost može poboljšati kondiciju i brzinu oporavka nakon napora. Ipak, bolji rezultat kućnog mjerenja ne znači automatski da je individualni zdravstveni rizik normalizovan.

Goldberg i Botoms preporučuju aerobne aktivnosti prilagođene sposobnostima: hodanje, vožnju bicikla, plivanje, lagano trčanje ili ples.

Najkorisnije je postepeno graditi naviku kretanja, a HRR posmatrati kao jedan od pokazatelja napretka, zajedno s opštim stanjem i stručnom procjenom.

Izvor: nezavisne.com

Nakon buđenja takvi snovi mogu izazvati osjećaj utjehe, ali i tuge i tjeskobe, osobito kada shvatimo da je susret bio samo san. Snovi o preminulim osobama nisu neobični, a psiholozi smatraju da mogu imati važnu ulogu u našem procesu tugovanja, očuvanju uspomena i emocionalnom suočavanju s gubitkom.

Zašto se preminule osobe pojavljuju u našim snovima?

Prema istraživanju objavljenom u znanstvenom časopisu American Journal of Hospice and Palliative Medicine, snovi o preminulim voljenim osobama česta su pojava među ljudima koji su doživjeli gubitak. U istraživanju koje je obuhvatilo 278 ožalošćenih osoba, njih 58 posto izjavilo je da su sanjali preminulu blisku osobu. Većina je takve snove opisala kao ugodne ili kao kombinaciju ugodnih i uznemirujućih iskustava.

Zanimljivo je da su se u snovima često prisjećali lijepih zajedničkih uspomena, a preminule osobe su se pojavljivale bez znakova bolesti i obično su izgledale mirno i zadovoljno. Čak 60 posto sudionika smatralo je da su snovi utjecali na njihov proces tugovanja. Psiholozi smatraju da takvi snovi mogu biti jedan od načina na koji podsvjesno obrađujemo emocije povezane s gubitkom.

Snovi nam mogu pomoći da sačuvamo osjećaj povezanosti

Jedno od zanimljivijih objašnjenja povezano je s psihološkim konceptom continuing bonds, odnosno trajne emocionalne povezanosti s preminulom osobom. Naime, gubitak voljene osobe ne znači da prestaje i naš unutarnji odnos s njom. Uspomene, zajednička iskustva i osjećaji nastavljaju biti dio našeg života.

Istraživanje objavljeno u časopisu OMEGA – Journal of Death and Dying, koje je obuhvatilo 216 osoba koje su izgubile partnera, pokazalo je da snovi o preminulima mogu imati nekoliko različitih funkcija: pomagati u obradi traumatičnih iskustava, održavanju emocionalne povezanosti i regulaciji emocija. Takvi snovi nekim ljudima pružaju utjehu i osjećaj bliskosti s osobom koja više nije fizički prisutna.

Zašto su neki snovi utješni, a drugi uznemirujući?

Nije svaki san o preminuloj osobi ugodan. Ponekad ponovno proživljavamo njezinu bolest, posljednje zajedničke trenutke ili okolnosti smrti. Stručnjaci objašnjavaju da sadržaj snova može biti povezan s načinom na koji doživljavamo gubitak, intenzitetom tuge i emocionalnim iskustvima koja još pokušavamo razumjeti.

Novo znanstveno pregledno istraživanje, objavljeno u travnju 2026. u časopisu Sleep Medicine, analiziralo je postojeću literaturu o snovima o preminulim osobama. Istraživači su zaključili da se u takvim snovima često pojavljuju osjećaji utjehe, povezanosti i usmjeravanja, ali i uznemirujuće emocije. Rezultati upućuju na to da snovi mogu imati značajnu emocionalnu ulogu tijekom tugovanja, iako njihovo značenje nije jednako za svaku osobu.

Znači li takav san da nam preminula osoba nešto poručuje?

Mnogi ljudi snove o preminulim osobama doživljavaju kao posebno iskustvo, a neki im pripisuju i duhovno značenje. Psihologija, međutim, nema znanstvene dokaze da takvi snovi predstavljaju stvarnu komunikaciju s preminulima. Umjesto toga, istraživači proučavaju njihovu povezanost s pamćenjem, emocijama, tugovanjem i osjećajem privrženosti.

To ne znači da san ne može imati duboko osobno značenje. Nekome može donijeti osjećaj mira, drugome pomoći da se prisjeti lijepih trenutaka, a trećemu pružiti priliku da se simbolično oprosti. Za mnoge ljude takvi snovi imaju i duhovnu dimenziju. Neki vjeruju da im preminuli na taj način dolaze u posjet, žele poručiti da su dobro ili ih podsjetiti da ljubav ne prestaje smrću. Iako takva vjerovanja nije moguće znanstveno potvrditi, ona mogu biti važan izvor utjehe. Ponekad nije ni presudno možemo li objasniti zašto smo nekoga sanjali, nego osjećaj koji nam je taj san ostavio, kao da smo još jednom imali priliku biti blizu osobi koja nam nedostaje.

Važno je naglasiti i da osobe koje ne sanjaju svoje preminule bližnje zbog toga ne tuguju manje niti ih manje vole. Snovi nisu mjerilo ljubavi ni emocionalne povezanosti. U danima kada se posebno prisjećamo onih kojih više nema, takvi snovi mogu nas podsjetiti na nešto što gubitak ne može izbrisati – uspomene i osjećaje koje nosimo sa sobom.

Izvor: miss7zdrava.24sata.hr

Rođen 16. avgusta 1965. godine u Vinkovcima, Goran Bare muzičku karijeru započeo je početkom osamdesetih godina, a grupu Majke osnovao je 1984. godine.

Bend je ubrzo privukao pažnju publike zahvaljujući jedinstvenom spoju garažnog roka, bluza i panka. Albumi poput “Razum i bezumlje”, “Razdor” i “Vrijeme je da se krene” učvrstili su njihov status jednog od najvažnijih rok sastava na prostoru bivše Jugoslavije.

Bare je tokom karijere bio poznat po svom beskompromisnom karakteru, snažnim emocijama i životu ispunjenom brojnim ličnim iskušenjima, prenosi b92.

Njegove pjesme često su govorile o samoći, ljubavi, bolu, gubitku i borbi sa samim sobom, zbog čega su se mnogi ljudi pronalazili u njegovim stihovima.

Zašto je pjesma „Teške boje“ posebno važna?

Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima pjesma “Teške boje”, koja je postala jedan od najvećih hitova regionalne rok muzike.

Svojom iskrenošću i emotivnom snagom Bare je uspio da dođe do publike različitih generacija, a njegove pjesme ostale su prepoznatljive i decenijama nakon nastanka.

Iako su ga tokom života pratile brojne poteškoće, Goran Bare nikada nije odustao od muzike.

Po čemu će publika pamtiti Gorana Bareta?

Njegovi nastupi bili su poznati po snažnoj energiji i nepredvidivosti, dok je njegov glas nosio posebnu težinu i autentičnost koju je bilo teško imitirati.

Goran Bare nije bio samo pjevač već i umjetnik koji je kroz muziku otvoreno izražavao svoje strahove, slabosti i unutrašnje borbe. Upravo zbog toga postao je jedna od najautentičnijih ličnosti regionalne rok scene.

Njegovo ime zauzima posebno mjesto u istoriji rok muzike na ovim prostorima, a pjesme koje je stvarao sa grupom Majke i tokom samostalne karijere nastavljaju da žive među publikom koja u njima pronalazi emocije, istinu i dio sopstvenih životnih priča.

Podsjetimo, Goran Bare jedan od najpoznatijih hrvatskih rok muzičara i frontmen kultne grupe “Majke”, preminuo je danas, 9. oktobra, u 62. godini života, prenijeli su hrvatski mediji.

Izvor: nezavisne.com

– Sa dubokom tugom dijelimo tragičnu smrt naše voljene Hejden. Bila je nevjerovatna svjetlost i sila prirode koja je donijela neizmernu ljubav i radost svima koji su je poznavali – i milionima koji su je gledali na ekranu – rekao je njen otac Skip u izjavi za američkog partnera Skaja, NBC News.

Njen otac je zatim zatražio privatnost jer “naša porodica treba vremena da prebrodi ovaj nezamislivi gubitak”.

Panetijer je takođe glumila u franšizi horor filmova “Vrisak”.

Više detalja o okolnostima njene smrti nije bilo odmah dostupno.

Ranije ove godine, Panetijer je objavila svoje memoare “Ovo sam ja: Obračun”, u kojima je govorila o svojim iskustvima sa postporođajnom depresijom, zavisnošću i oporavkom.

To je dovelo do njene odluke da se odrekne starateljstva nad svojim jedinim djetetom Kajom 2018. godine, koje dijeli sa bivšim partnerom Vladimirom Kličkom, ukrajinskim profesionalnim bokserom.

Panetijer se prvi put pojavila u reklamama kada je imala samo 11 mjeseci – i kasnije je postala dječja glumica sa ulogama u sapunicama, uključujući “Jedan život za živjeti” i “Vodeća svjetlost”.

Njen debi u dugometražnom filmu dogodio se kada je imala devet godina, kao naratorka i glas princeze Dot u filmu “Život bube”.

Godine 2024, opisala je bol i tugu nakon što je njen mlađi brat neočekivano preminuo od nedijagnostikovane srčane bolesti prethodne godine.

– Kada izgubite nekoga koga ste vidjeli u svim važnim trenucima u svom životu, kako stoji pored vas, to jednostavno potrese vaš svijet – rekla je za emisiju “Tudej” na NBC-u.

Glas Srpske

Iako definitivnog odgovora još nema, istraživači smatraju da se u trenucima kada mozak ostaje bez kiseonika pokreću složeni neurološki procesi koji mogu stvoriti iskustva nalik snovima. Ono što novu hipotezu izdvaja jeste pretpostavka da bi upravo naš emocionalni život mogao da odredi kako će ti poslednji trenuci izgledati.

Iskustva bliske smrti prijavljuje mnogo više ljudi nego što se mislilo

Smrt se često doživljava kao događaj bez povratka, ali milioni ljudi širom sveta tvrde da su joj bili veoma blizu i da su se nakon toga vratili u život.

Prema međunarodnim istraživanjima sprovedenim u 35 zemalja, oko 10 odsto ljudi navodi da je doživelo iskustvo bliske smrti (Near-Death Experience – NDE), odnosno period u kojem su bili klinički životno ugroženi, ali su preživeli.

Upravo su njihova svedočenja postala predmet brojnih naučnih istraživanja.

Mozak se ne “gasi” odjednom

Jedno od najznačajnijih otkrića poslednjih godina pokazalo je da mozak ne prestaje da funkcioniše istog trenutka kada srce stane.

Studije sprovedene na pacijentima u terminalnoj fazi pokazale su da se neposredno pre smrti u različitim delovima mozga odvija čitav niz aktivnosti. Naučnici pokušavaju da povežu te promene sa onim što ljudi kasnije opisuju kao iskustva bliske smrti.

Naravno, najveći izazov ostaje činjenica da o tome mogu da svedoče samo osobe koje su preživele.

Šta ljudi najčešće vide kada se vrate u život?

Iako su priče različite, brojna istraživanja pokazuju da se određeni motivi neprestano ponavljaju.

Ljudi često opisuju:

• osećaj dubokog mira i potpunog spokoja,
• prolazak kroz jaku svetlost,
• susret sa preminulim članovima porodice ili nepoznatim bićem,
• osećaj da lebde iznad sopstvenog tela,
• izmenjen doživljaj vremena,
• izuzetnu mentalnu jasnoću,
• povratak u telo nakon osećaja da je “vreme da se vrate”.

Neki tvrde da su posmatrali lekare kako ih reanimiraju, dok drugi opisuju susrete sa osobama koje su odavno preminule.

Većina ljudi govori o miru, a ne o strahu

Iako bi mnogi očekivali da su poslednji trenuci života ispunjeni panikom, istraživanja pokazuju sasvim drugačiju sliku.

Naučnici iz Francuske i Belgije utvrdili su da većina ljudi tokom iskustva bliske smrti oseća snažan mir, ljubav i prihvatanje. Pojedini navode da su imali utisak da razumeju smisao života ili da su odjednom dobili odgovore na pitanja koja su ih mučila.

Slične rezultate donelo je i istraživanje sprovedeno među osobama koje su preživele srčani zastoj. Neki ispitanici rekli su da su tokom reanimacije osećali intenzivan mir i bezuslovnu ljubav.

Ipak, iskustva nisu kod svih prijatna.

Oko 14 odsto ispitanika opisalo je uznemirujuće vizije, osećaj straha ili scene koje su doživeli kao veoma neprijatne.

Nova teorija: Poslednji trenuci života mogli bi da liče na san

Naučnici već godinama pokušavaju da pronađu biološko objašnjenje ovih iskustava.

Nova hipoteza, nazvana “hipoteza sna u trenutku umiranja” (dying-moment dream hypothesis), smatra da mozak u završnim trenucima života stvara stanje nalik veoma živopisnom snu.

Prema ovoj teoriji, sve počinje kada mozak ostane bez dovoljno kiseonika, kao što se dešava tokom srčanog zastoja.

Tada dolazi do pojačane aktivnosti moždanih talasa, naročito gama talasa, kao i oslobađanja neurotransmitera poput serotonina, koji utiču na emocije i percepciju.

Kako spoljašnji nadražaji postepeno prestaju da stižu do mozga, on počinje da stvara slike, osećaje i sećanja iz sopstvene unutrašnjosti.

Upravo ovde nova teorija donosi zanimljivu pretpostavku.

Njeni autori smatraju da sadržaj tih poslednjih vizija možda nije slučajan.

Prema njihovoj hipotezi, osobe koje su tokom života gradile sigurne odnose, osećale ljubav i emocionalnu stabilnost verovatnije će doživeti prijatna iskustva puna mira.

Sa druge strane, ljudi koji nose teške traume, osećaj krivice ili nerešene konflikte mogli bi imati uznemirujuće ili zastrašujuće vizije.

Važnu ulogu, smatraju autori, imaju i kultura i religija.

Na primer, u hrišćanskim sredinama ljudi često opisuju susret sa bićem od svetlosti, dok u Japanu slična iskustva češće tumače kao susret sa neobično snažnim izvorom svetlosti, bez religijskog značenja.

“Čuo sam zvukove, zatim otvorio oči, pa sam tek onda shvatio…”: Kako izgleda povratak u telo nakon smrti

Naučnici upozoravaju: Najzanimljiviji deo teorije još nije dokazan

Iako su mnogi elementi ove hipoteze zasnovani na ranijim istraživanjima o moždanoj aktivnosti i radu memorije, ključna pretpostavka još nije potvrđena.

Za sada ne postoje naučni dokazi da upravo emocionalna istorija čoveka određuje da li će iskustvo bliske smrti biti prijatno ili uznemirujuće.

Autori ističu da je reč o zanimljivoj ideji koju tek treba proveriti budućim istraživanjima.

Šta zapravo možemo očekivati?

Odgovor je, za sada – ne znamo.

Istraživanja pokazuju da manje od 40 odsto ljudi prijavljuje bilo kakvo svesno iskustvo tokom stanja bliske smrti, dok pojedine studije sprovedene na pacijentima na intenzivnoj nezi navode da taj procenat može biti i oko 15 odsto.

Za one koji nešto dožive, najčešći opis ostaje isti – osećaj dubokog mira, ljubavi i prihvatanja.

Šta se zaista događa u poslednjim trenucima života, nauka još nije uspela da objasni do kraja. Ali svako novo istraživanje približava nas odgovoru na jedno od najstarijih pitanja čovečanstva – da li se u trenutku kada se život gasi pred nama odvija poslednji san ili nešto što još uvek ne umemo da objasnimo.

Prema izjavi koju je u njezino ime objavila glumčeva agencija za odnose s javnošću, Duvall je umro mirno u nedjelju u svom domu u Middleburgu u Virginiji.

Službenog ispraćaja neće biti, dodaje se u izjavi. Umjesto toga, “porodica potiče one koji mu žele odati počast da to učine na način koji odražava život kakav je živio – gledanjem sjajnog filma, pričanjem dobre priče za stolom s prijateljima ili vožnjom kroz prirodu kako bi cijenili ljepotu svijeta

Izvor: Buka

Ovu informaciju saopštila je danas Fondacija Brižit Bardo.

Glumica koja je izazvala pravu revoluciju ulogom u filmu „I Bog stvori ženu“ preminula je u 91. godini. Snimila je 56 filmova prije nego što je 1973. okončala karijeru i posvetila se borbi za zaštitu životinja.

I Bog stvori Bardo…

Zemljotres se dogodio 1956. godine, krajem novembra, kada se u bioskopima pojavio film Rožea Vadima I Bog stvori ženu. Iznenada, Francuska, a ubrzo i cijeli svijet, nisu imali očiju ni za koga drugog osim za Brižit Bardo.

„Divlje, animalno, slobodno tijelo eksplodira na ekranu“, napisao je kritičar Žan Duše. „Ona potkopava i revolucionarno mijenja društvene  običaje u Francuskoj i širom svijeta.“

Revolucija Bardo upravo je počela — ona koja će stvoriti pravi mit.

Brižit Bardo tada još nije imala status zvijezde. Imala je već petnaestak filmova iza sebe, uglavnom sporedne uloge (Kad bi mi Versaj bio ispričan, Saše Gitrija; Veliki manevri, Renea Klerea). Smatrana je tek seksi starletom, predodređenom za uloge djevojaka iz dobre kuće ili plavokosih, naivnih i pomalo rasijanih junakinja.

Drugi kritičar tog vremena, Žak Doniol-Valkroz, opisao ju je ovako:

„Lijepa osoba, graciozno provokativna, s profilom mladih djevojaka Ogista Renoara, hodom plesačice, veličanstvenom grivom morske alge i divlje kobile, te onim izuzetnim oblinama kakve bi volio Majol.“

Portret se izoštrava, ali još smo daleko od mita. Da bi se razumio fenomen, treba krenuti od početka — 28. septembra 1934. godine, oko podneva, u 15. arondismanu Pariza. Buduća „BB“ rođena je u bračnom krevetu svojih roditelja.

Otac Luj i majka An-Marija, rođena Mucel, odlučuju da joj daju njemačko ime: Brigitte, boginja vatre. Vijest o rođenju objavljena je u listu Le Figaro, a nekrolog u povodu njene smrti u Le Mondeu, odakle smo prenijeli jedan njegov dio.

Izvor: Nezavisne Novine

Bešlić je tokom svoje bogate karijere, iza sebe ostavio mnogobrojne hitove, a govorilo se i o njegovom imovinskom stanju.

U svojoj imovinskoj karti imao je nekoliko nekretnina, imanje u blizini Sarajeva, benzinsku pumpu i motel (koji je napušten), zbog kojih je podigao kredit. Između ostalog je i zgrada u Sarajevu gdje je pjevač živio, prenose domaći mediji.

Privatan život

Rođen je 20.11.1953. godine u opštini Sokolac. Odrastao je na Romaniji, a za svoje djetinjstvo je govorio da je bilo srećno, mirno i bezbrižno.

Suprugu Sejdu je upoznao u vrijeme kada je snimio prvi singl. Ona je u početku radila u fabrici čokolade, a onda je napustila posao i posvetila se porodici. Kasnije su dobili sina Dinu, a Halid za svoju suprugu govorio je da je stub porodice i da ih jedino smrt može rastaviti. Želja im je bila imati još djece, ali Sejda nakon operacije tumora više nije mogla ostati trudna.

Halid je 2014. godine postao djeda, njegov sin Dino i supruga Mahira su dobili blizance Lamiju i Belmina-Kana. Rođenje blizanaca je nazvao najsrećnijim trenutkom u životu, a nakon toga je proredio nastupe kako bi što više vremena proveo s porodicom.

Menadžer govorio o bolničkim danima

Njegov menadžer je govorio o pjevačevim bolničkim danima i isticao da pjevač ima nadu za izlječenje.

– Ide na bolje, on ima puno nade, imamo i mi, tako da doktori planiraju da ga malo puste kući. Dobro je reagovao na ovu terapiju koju su mu dali sad u bolnici. Čak imaju namjeru da ga puste da ode kući, da se malo odmori od bolnice, pa će dalje doktori vidjeti šta i kako, ali kako sada stvari stoje, to ide na bolje – rekao je Bešlićev menadžer za Avaz.

Imao problem arterijama

Bešlić je prije nekoliko godina morao da promijeni stil života kada se suočavao sa zdravstvenim problemima, prenosi Blic.