– Sa dubokom tugom dijelimo tragičnu smrt naše voljene Hejden. Bila je nevjerovatna svjetlost i sila prirode koja je donijela neizmernu ljubav i radost svima koji su je poznavali – i milionima koji su je gledali na ekranu – rekao je njen otac Skip u izjavi za američkog partnera Skaja, NBC News.

Njen otac je zatim zatražio privatnost jer “naša porodica treba vremena da prebrodi ovaj nezamislivi gubitak”.

Panetijer je takođe glumila u franšizi horor filmova “Vrisak”.

Više detalja o okolnostima njene smrti nije bilo odmah dostupno.

Ranije ove godine, Panetijer je objavila svoje memoare “Ovo sam ja: Obračun”, u kojima je govorila o svojim iskustvima sa postporođajnom depresijom, zavisnošću i oporavkom.

To je dovelo do njene odluke da se odrekne starateljstva nad svojim jedinim djetetom Kajom 2018. godine, koje dijeli sa bivšim partnerom Vladimirom Kličkom, ukrajinskim profesionalnim bokserom.

Panetijer se prvi put pojavila u reklamama kada je imala samo 11 mjeseci – i kasnije je postala dječja glumica sa ulogama u sapunicama, uključujući “Jedan život za živjeti” i “Vodeća svjetlost”.

Njen debi u dugometražnom filmu dogodio se kada je imala devet godina, kao naratorka i glas princeze Dot u filmu “Život bube”.

Godine 2024, opisala je bol i tugu nakon što je njen mlađi brat neočekivano preminuo od nedijagnostikovane srčane bolesti prethodne godine.

– Kada izgubite nekoga koga ste vidjeli u svim važnim trenucima u svom životu, kako stoji pored vas, to jednostavno potrese vaš svijet – rekla je za emisiju “Tudej” na NBC-u.

Glas Srpske

Iako definitivnog odgovora još nema, istraživači smatraju da se u trenucima kada mozak ostaje bez kiseonika pokreću složeni neurološki procesi koji mogu stvoriti iskustva nalik snovima. Ono što novu hipotezu izdvaja jeste pretpostavka da bi upravo naš emocionalni život mogao da odredi kako će ti poslednji trenuci izgledati.

Iskustva bliske smrti prijavljuje mnogo više ljudi nego što se mislilo

Smrt se često doživljava kao događaj bez povratka, ali milioni ljudi širom sveta tvrde da su joj bili veoma blizu i da su se nakon toga vratili u život.

Prema međunarodnim istraživanjima sprovedenim u 35 zemalja, oko 10 odsto ljudi navodi da je doživelo iskustvo bliske smrti (Near-Death Experience – NDE), odnosno period u kojem su bili klinički životno ugroženi, ali su preživeli.

Upravo su njihova svedočenja postala predmet brojnih naučnih istraživanja.

Mozak se ne “gasi” odjednom

Jedno od najznačajnijih otkrića poslednjih godina pokazalo je da mozak ne prestaje da funkcioniše istog trenutka kada srce stane.

Studije sprovedene na pacijentima u terminalnoj fazi pokazale su da se neposredno pre smrti u različitim delovima mozga odvija čitav niz aktivnosti. Naučnici pokušavaju da povežu te promene sa onim što ljudi kasnije opisuju kao iskustva bliske smrti.

Naravno, najveći izazov ostaje činjenica da o tome mogu da svedoče samo osobe koje su preživele.

Šta ljudi najčešće vide kada se vrate u život?

Iako su priče različite, brojna istraživanja pokazuju da se određeni motivi neprestano ponavljaju.

Ljudi često opisuju:

• osećaj dubokog mira i potpunog spokoja,
• prolazak kroz jaku svetlost,
• susret sa preminulim članovima porodice ili nepoznatim bićem,
• osećaj da lebde iznad sopstvenog tela,
• izmenjen doživljaj vremena,
• izuzetnu mentalnu jasnoću,
• povratak u telo nakon osećaja da je “vreme da se vrate”.

Neki tvrde da su posmatrali lekare kako ih reanimiraju, dok drugi opisuju susrete sa osobama koje su odavno preminule.

Većina ljudi govori o miru, a ne o strahu

Iako bi mnogi očekivali da su poslednji trenuci života ispunjeni panikom, istraživanja pokazuju sasvim drugačiju sliku.

Naučnici iz Francuske i Belgije utvrdili su da većina ljudi tokom iskustva bliske smrti oseća snažan mir, ljubav i prihvatanje. Pojedini navode da su imali utisak da razumeju smisao života ili da su odjednom dobili odgovore na pitanja koja su ih mučila.

Slične rezultate donelo je i istraživanje sprovedeno među osobama koje su preživele srčani zastoj. Neki ispitanici rekli su da su tokom reanimacije osećali intenzivan mir i bezuslovnu ljubav.

Ipak, iskustva nisu kod svih prijatna.

Oko 14 odsto ispitanika opisalo je uznemirujuće vizije, osećaj straha ili scene koje su doživeli kao veoma neprijatne.

Nova teorija: Poslednji trenuci života mogli bi da liče na san

Naučnici već godinama pokušavaju da pronađu biološko objašnjenje ovih iskustava.

Nova hipoteza, nazvana “hipoteza sna u trenutku umiranja” (dying-moment dream hypothesis), smatra da mozak u završnim trenucima života stvara stanje nalik veoma živopisnom snu.

Prema ovoj teoriji, sve počinje kada mozak ostane bez dovoljno kiseonika, kao što se dešava tokom srčanog zastoja.

Tada dolazi do pojačane aktivnosti moždanih talasa, naročito gama talasa, kao i oslobađanja neurotransmitera poput serotonina, koji utiču na emocije i percepciju.

Kako spoljašnji nadražaji postepeno prestaju da stižu do mozga, on počinje da stvara slike, osećaje i sećanja iz sopstvene unutrašnjosti.

Upravo ovde nova teorija donosi zanimljivu pretpostavku.

Njeni autori smatraju da sadržaj tih poslednjih vizija možda nije slučajan.

Prema njihovoj hipotezi, osobe koje su tokom života gradile sigurne odnose, osećale ljubav i emocionalnu stabilnost verovatnije će doživeti prijatna iskustva puna mira.

Sa druge strane, ljudi koji nose teške traume, osećaj krivice ili nerešene konflikte mogli bi imati uznemirujuće ili zastrašujuće vizije.

Važnu ulogu, smatraju autori, imaju i kultura i religija.

Na primer, u hrišćanskim sredinama ljudi često opisuju susret sa bićem od svetlosti, dok u Japanu slična iskustva češće tumače kao susret sa neobično snažnim izvorom svetlosti, bez religijskog značenja.

“Čuo sam zvukove, zatim otvorio oči, pa sam tek onda shvatio…”: Kako izgleda povratak u telo nakon smrti

Naučnici upozoravaju: Najzanimljiviji deo teorije još nije dokazan

Iako su mnogi elementi ove hipoteze zasnovani na ranijim istraživanjima o moždanoj aktivnosti i radu memorije, ključna pretpostavka još nije potvrđena.

Za sada ne postoje naučni dokazi da upravo emocionalna istorija čoveka određuje da li će iskustvo bliske smrti biti prijatno ili uznemirujuće.

Autori ističu da je reč o zanimljivoj ideji koju tek treba proveriti budućim istraživanjima.

Šta zapravo možemo očekivati?

Odgovor je, za sada – ne znamo.

Istraživanja pokazuju da manje od 40 odsto ljudi prijavljuje bilo kakvo svesno iskustvo tokom stanja bliske smrti, dok pojedine studije sprovedene na pacijentima na intenzivnoj nezi navode da taj procenat može biti i oko 15 odsto.

Za one koji nešto dožive, najčešći opis ostaje isti – osećaj dubokog mira, ljubavi i prihvatanja.

Šta se zaista događa u poslednjim trenucima života, nauka još nije uspela da objasni do kraja. Ali svako novo istraživanje približava nas odgovoru na jedno od najstarijih pitanja čovečanstva – da li se u trenutku kada se život gasi pred nama odvija poslednji san ili nešto što još uvek ne umemo da objasnimo.

Prema izjavi koju je u njezino ime objavila glumčeva agencija za odnose s javnošću, Duvall je umro mirno u nedjelju u svom domu u Middleburgu u Virginiji.

Službenog ispraćaja neće biti, dodaje se u izjavi. Umjesto toga, “porodica potiče one koji mu žele odati počast da to učine na način koji odražava život kakav je živio – gledanjem sjajnog filma, pričanjem dobre priče za stolom s prijateljima ili vožnjom kroz prirodu kako bi cijenili ljepotu svijeta

Izvor: Buka

Ovu informaciju saopštila je danas Fondacija Brižit Bardo.

Glumica koja je izazvala pravu revoluciju ulogom u filmu „I Bog stvori ženu“ preminula je u 91. godini. Snimila je 56 filmova prije nego što je 1973. okončala karijeru i posvetila se borbi za zaštitu životinja.

I Bog stvori Bardo…

Zemljotres se dogodio 1956. godine, krajem novembra, kada se u bioskopima pojavio film Rožea Vadima I Bog stvori ženu. Iznenada, Francuska, a ubrzo i cijeli svijet, nisu imali očiju ni za koga drugog osim za Brižit Bardo.

„Divlje, animalno, slobodno tijelo eksplodira na ekranu“, napisao je kritičar Žan Duše. „Ona potkopava i revolucionarno mijenja društvene  običaje u Francuskoj i širom svijeta.“

Revolucija Bardo upravo je počela — ona koja će stvoriti pravi mit.

Brižit Bardo tada još nije imala status zvijezde. Imala je već petnaestak filmova iza sebe, uglavnom sporedne uloge (Kad bi mi Versaj bio ispričan, Saše Gitrija; Veliki manevri, Renea Klerea). Smatrana je tek seksi starletom, predodređenom za uloge djevojaka iz dobre kuće ili plavokosih, naivnih i pomalo rasijanih junakinja.

Drugi kritičar tog vremena, Žak Doniol-Valkroz, opisao ju je ovako:

„Lijepa osoba, graciozno provokativna, s profilom mladih djevojaka Ogista Renoara, hodom plesačice, veličanstvenom grivom morske alge i divlje kobile, te onim izuzetnim oblinama kakve bi volio Majol.“

Portret se izoštrava, ali još smo daleko od mita. Da bi se razumio fenomen, treba krenuti od početka — 28. septembra 1934. godine, oko podneva, u 15. arondismanu Pariza. Buduća „BB“ rođena je u bračnom krevetu svojih roditelja.

Otac Luj i majka An-Marija, rođena Mucel, odlučuju da joj daju njemačko ime: Brigitte, boginja vatre. Vijest o rođenju objavljena je u listu Le Figaro, a nekrolog u povodu njene smrti u Le Mondeu, odakle smo prenijeli jedan njegov dio.

Izvor: Nezavisne Novine

Bešlić je tokom svoje bogate karijere, iza sebe ostavio mnogobrojne hitove, a govorilo se i o njegovom imovinskom stanju.

U svojoj imovinskoj karti imao je nekoliko nekretnina, imanje u blizini Sarajeva, benzinsku pumpu i motel (koji je napušten), zbog kojih je podigao kredit. Između ostalog je i zgrada u Sarajevu gdje je pjevač živio, prenose domaći mediji.

Privatan život

Rođen je 20.11.1953. godine u opštini Sokolac. Odrastao je na Romaniji, a za svoje djetinjstvo je govorio da je bilo srećno, mirno i bezbrižno.

Suprugu Sejdu je upoznao u vrijeme kada je snimio prvi singl. Ona je u početku radila u fabrici čokolade, a onda je napustila posao i posvetila se porodici. Kasnije su dobili sina Dinu, a Halid za svoju suprugu govorio je da je stub porodice i da ih jedino smrt može rastaviti. Želja im je bila imati još djece, ali Sejda nakon operacije tumora više nije mogla ostati trudna.

Halid je 2014. godine postao djeda, njegov sin Dino i supruga Mahira su dobili blizance Lamiju i Belmina-Kana. Rođenje blizanaca je nazvao najsrećnijim trenutkom u životu, a nakon toga je proredio nastupe kako bi što više vremena proveo s porodicom.

Menadžer govorio o bolničkim danima

Njegov menadžer je govorio o pjevačevim bolničkim danima i isticao da pjevač ima nadu za izlječenje.

– Ide na bolje, on ima puno nade, imamo i mi, tako da doktori planiraju da ga malo puste kući. Dobro je reagovao na ovu terapiju koju su mu dali sad u bolnici. Čak imaju namjeru da ga puste da ode kući, da se malo odmori od bolnice, pa će dalje doktori vidjeti šta i kako, ali kako sada stvari stoje, to ide na bolje – rekao je Bešlićev menadžer za Avaz.

Imao problem arterijama

Bešlić je prije nekoliko godina morao da promijeni stil života kada se suočavao sa zdravstvenim problemima, prenosi Blic.

I svaka ta uspomena na trenutak oživi.

I boli.

Ljudi si svašta daju za pravo reći pod krinkom da ne misle ništa loše ili ih drugi opravdavaju s onim: „A ljudi misle da moraju nešto reći.“ Ne morate, vjerujte. Iako te riječi znaju ostaviti trag negdje duboko u srži i nerado ih se prisjećamo ili ih prepričavamo drugima s nevjericom, tim osobama većinom ne kažemo apsolutno ništa. Nekad od šoka. Nekad si u trenutku kad ne možeš staviti fokus na to. Nekad jednostavno pustiš, ali se svejedno često toga sjetiš i ne vjeruješ. Možda bismo trebali reagirati na prvu pa da napokon kolektivno naučimo da je nekad bolje šutjeti nego reći bilo što.

O ljudima i izjavama koje zaista bole sam htjela pisati već masu puta otkad sam rodila, ali nisam imala mentalni kapacitet za rasprave po internetu. Nemam ga ni sada, ali se nadam da će ovo pročitati barem jedna osoba koja ima za poriv kod tuđih gubitaka govoriti toliko nesuvisle rečenice, ne stavljajući se u poziciju što (ne)bi htjeli da njima netko kaže kada izgube nekog svog.

Jasno mi je i da svatko ima želju da utješi, ali prije nego nešto kažete, samo se stavite u suprotnu poziciju. U trenucima gdje si se prije koji sat ili dan pozdravio s najbližim osobama, ne postoji apsolutno niti jedna riječ koja će ublažiti trenutačni osjećaj i zato se ne trudite pronaći ih. Nekad je dovoljno samo da budete tu. Pitajte što treba pomoći, stavite se na raspolaganje za sve, pojavite se pred vratim samo s raširenim rukama za čvrsti zagrljaj. Pričuvajte ljudima djecu ili životinje. Skuhajte ručak i pozovite ili ga donesite na vrata. I ne govorite ništa. Pružit ćete puno veću privremenu utjehu nego gore navedenim rečenicama, koje će samo izazvati otpor i osoba vam se neće javiti kada joj bude teško i kad bude trebala utjehu, a takvih dana je puno.

I ne zaboravite – osobi će potpora biti potrebna i nakon tih par dana kada su svi oko nje, kada svi zovu, kada svi traže riječi utjehe, kada svi dijele svoja iskustva sa sličnim situacijama, iako uopće nije ni vrijeme ni mjesto. Budite i tada tu. Ne da prepričavate detalje koje osoba možda ne želi. Možda i želi, pitajte ju. Ako ne želi, odvedite ju negdje. Prošetajte. Popijte omiljeno piće. Zagrlite i šutite.

Ljudi koji u tim najtežim trenucima za druge ljude stavljaju isključivo sebe i svoje situacije u fokus su posebna kategorija. Ne govorim ovdje o onome kada ljudi kažu da razumiju kroz šta prolazite jer su prošli isto i da im je žao ili da znaju točno kako se osjećate jer su oni osjećali isto pa vi nastavite razgovor s tom osobom jer zaista osjećate neku vrstu utočišta tu. Govorim o onima koji apsolutno zaborave da ste prije dva sata primili informaciju da vam je bliska osoba napustila ovaj svijet i sav fokus stavljaju na sebe.

O tome sam pokušala napisati nešto suvislo prije par dana kada sam natipkala sve ovo, ali nisam došla do poante. Onda sam jutros vidjela storyje kod svoje bivše urednice, drage Brankice na čije je objave o karcinomu plakalo pola Balkana i isto toliko još čekalo njen story da je zdrava kada bi objavila da ide na kontrolu.  Brankica je pisala u vidu raka, ali primjenjivo je na sve teške trenutke: „Imam revolucionaran savet za sve ljude kojima je neko bolestan, liječi se, nije dobro: NISTE VI NAJVAŽNIJI. (Znam, bolno je.) …. Mnogi ljudi, svjesno ili nesvjesno imaju tu potrebu da SVE bude u vezi njih. Ne, draga, ne zanima me da li je Slavica imala teži rak, ni da li se Pero drugačije nosio s tim. Ne zanima me čak ni da li znaš za prirodan lijek. Da, znam da je sve iz NAJBOLJE NAMJERE, ali nemoj, svega ti. Ispričaj mi što ima na pijaci, ljubi li se iko oko tebe, kakav si recept otkrila i gdje ćemo piti kafu poslije terapije. Pričaj mi je li živa Kasandra, je li Fata istukla Muju, sjeti se kad smo ono jednom bile baš zabavne i život se činio kao bezgrešan.“

I rečenica koja je posebno poentirala: „Sebičnost se dresira. Svi je imamo. Samo birajte livade po kojima ćete ju puštati da se istrči i umori.“

Nakon nekog vremena sigurno svatko stvori svoj mehanizam shvaćanja zašto se moralo dogoditi. Možda je stvarno tako moralo biti. Možda je stvarno netko tako htio. Svatko će svoju utjehu pronaći u nečem drugom, ali pustite ljude da odžaluju. Svako „život ide dalje“, svako „a što ćeš, tako je“ automatski šalje poruku da se osoba u sekundi treba pomiriti s gubitkom i nastaviti živjeti dalje jer život ide dalje.

Ide, ali s procesom tugovanja.

Ide, ali s puno plakanja.

Ide, ali s puno zagriženih usana kad se sjetiš lijepih stvari.

Ide, ali s puno sjete kad se pitaš jesi li možda previdio neke stvari.

Ide, ali s puno okrivljavanja kad se sjetiš situacija u kojima možda nisi bio korektan.

Ide, ali nikad više kao prije.

Složit ćemo se da kad čujemo da je nekom drugom netko umro, puno lakše preradimo tu informaciju nego kad se dogodi nama. I zato – ne govorite ljudima kojima je netko umro prije dva sata ili dva dana da je tako moralo biti. Nikad nije idealan trenutak da netko ode i nije tako moralo biti. Koliko god bio mlad ili star, zdrav ili bolestan, otišao iznenada ili bolovao i pozdravio se, svi bismo mi htjeli da je taj netko naš bio tu još neko vrijeme. I da tog nekog našeg možemo vidjeti oči u oči, umjesto da nam se razgovor svede na monolog pred velikim komadom granita ili mramora.

Izvor: gingeraj.com

Naslovna fotografija predstavlja mjesto pogibije Edite Malkoč i Selme Agić desetog oktobra ove godine. Svi ovi ljudi su bili na pješačkim prelazima, u vrijeme zelenog svijetla na semaforu, ali očigledno u pogrešno vrijeme. Pogrešno, jer nikako da se nadležne institucije pobrinu da se vozači sankcionišu i da ljudski život ne bude obezvrijeđen apsurdno niskim kaznama. Zato umjetnici poput ovih podsjećaju one koji bi trebali raditi svoj posao, kako da ga rade. Mnogo je života prekinuto na ulicama Sarajeva, ali i širom Bosne.

Ko je sljedeći?

Vratio se u svoj dom

Posljednjom izvedbom pjesme Paranoid, njihova najvećeg hita, zaključena je večer koja je dirnula srca tisuća obožavatelja koji su iz čitavog svijeta došli u Birmingham kako bi svjedočili posljednjem koncertu Black Sabbatha i njihova umornog frontmena Ozzyja Osbournea.

Gotovo šest desetljeća nakon što su sudjelovali u pokretanju heavy metala istoimenom pjesmom koja je očarala i uplašila publiku, Black Sabbath se vratio u svoj dom Aston na Back to the Beginning, na stadion nogometnog kluba Aston Villa.

Jednokratni koncert, s profitom koji je išao u dobrotvorne svrhe, najavljen je kao Osbourneov posljednji nastup, pet godina nakon što je 76-godišnji Princ tame otkrio da ima Parkinsonovu bolest zbog koje ne može hodati.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Aston Villa (@avfcofficial)

Jedan od najluđih frontmena glazbe, koji je jednom odgrizao glavu šišmišu na pozornici, Osbourne je nastupio sjedeći na crnom prijestolju, ponekad se činilo kao da plače pred oduševljenom publikom koja je upijala hitove uključujući Crazy Train.

“Nemate pojma kako se osjećam. Hvala vam od srca”, rekao je Osbourne.

Originalna postava Sabbatha

Ranije je više od desetak izvođača, uključujući Metallicu, Slayer i Guns N’ Roses, odalo počast Black Sabbathu i nastupilo pred morem obožavatelja u crnim majicama s natpisima bendova tresući glavama i plešući kroz dugi dan rock i metal glazbe.

“Bez Sabbatha ne bi bilo Metallice. Hvala vam, dečki, što ste nam dali svrhu u životu”, rekao je frontmen Metallice James Hetfield.

Na pozornici su se pojavila neka od najvećih imena rock glazbe, uključujući Ronnieja Wooda iz Rolling Stonesa, Stevena Tylera iz Aerosmitha, Davida Ellefsona iz Megadetha, Chada Smitha iz Red Hot Chili Peppersa i Toma Morella iz Rage Against the Machinea, koji je ujedno bio i glazbeni direktor događaja.

Morello je ranije za časopis Metal Hammer rekao da mu je cilj bio stvoriti “najveći dan u povijesti heavy metala kao pozdrav bendu koji je sve započeo”.

Koncert je prvi put u 20 godina ujedinio originalnu postavu Sabbatha: Osbournea, basista Geezera Butlera, gitarista Tonyja Iommija i bubnjara Billa Warda.

Emotivni obožavatelji

Neki su obožavatelji plakali, a mnogi su rekli da su bili emotivni. Jedan od njih je Runo Gokdemir, učitelj iz Londona, koji je rekao da je prodao automobil za 400 funti kako bi platio skupu kartu. “Toliko volim Ozzyja”, rekao je za Reuters. “Kad sam imao teško razdoblje u tinejdžerskim godinama, slušao sam Black Sabbath, a Ozzy mi je pomogao da prebrodim mnogo toga.”

Lisa Meyer, koja je organizirala izložbu Black Sabbatha u Birminghamu 2019. godine, rekla je da je bend izgradio trajno nasljeđe nudeći težu alternativu Beatlemaniji i hipi glazbi 1960-ih.

“To je ono što je stvarno odjeknulo kod obožavatelja, dajući glas tom bijesu, ljutnji i frustraciji, ali čineći to na stvarno katarzičan način”, rekla je Meyer, suosnivačica projekta Home of Metal, za Reuters.

Ozzy je završio svoj solo set i vratio se s Black Sabbathom, uključujući Warda bez majice, kako bi izveo četiri njihova najveća hita, uključujući War Pigs, Paranoid i Iron Man. Black Sabbath prodao je preko 75 milijuna albuma diljem svijeta. Heavy metal žanr dugo je omalovažavan, ali danas je iznimno popularan.

Ozzy Osbourne umro je u dobi od 76 godina.

Izvor: index.hr

U širem kontekstu istorije roka i metala, ništa ne djeluje više rokenrolski od čuvene priče o Oziju Ozbornu i slijepom mišu. Ova priča je ispričana, korištena i uljepšavana bezbroj puta tokom godina, i postala je pomalo mitološka, ostavljajući mnoge da se pitaju da li se zaista dogodila ili je samo folklorna priča.

Ipak, uprkos zabuni, Ozi Ozborn je jednom zaista ujeo slijepog miša na sceni.

Uprkos svojoj dosljednoj individualnosti i neospornoj želji da radi šta god mu se prohte, Ozborn nije uvijek imao potpunu kontrolu dok je bio u Black Sabbathu.

U stvari, čak ni njegov odlazak uopšte nije bila njegova odluka, što je logično s obzirom na štetan uticaj koji je počeo da ima na bend kao njihov glavni pjevač.

Čak je i Toni Ajomi kasnije rekao da je bilo ili da se pozdrave zauvijek, ili da nađu novog frontmena, pa su uradili ovo drugo.

Međutim, Ozborn nije bio zadovoljan odlukom, kao što biste mogli da očekujete, pa se Ozborn osjetio “izdano”  zbog toga kako su se stvari odvijale.

“Bili smo četvorica momaka koji smo odrasli zajedno, nekoliko ulica jedan od drugog. Bili smo kao porodica, kao braća”, rekao je.

“A otpustiti me jer sam bio nedo***an, što je bila licemerna glupost. Svi smo bili nedo**ni, a ti mi govoriš da sam otpušten zato što sam takav, kako je to moguće? Zato što sam malo više nedo***an od tebe?”

Ozbornove provokacije bile su ključne za njegovo nasljeđe i profesionalnu priču.

Neobična i uvijek šokantna, Ozbornova zloupotreba droga i alkohola bila je odskočna daska za njegovu ekscentričnost, sa postupcima koji su istovremeno zgrožavali i oduševljavali one oko njega. Jedan od njih je nesumnjivo bio incident sa slijepim mišem, zbog čega se odavno pokajao.

Muzičar je nastupao na sceni u De Mojnu 1982. godine kada je neko bacio na scenu nešto što je ličilo na lažnu gumenu palicu. Ne dovodeći u pitanje, Ozborn ju je podigao i zagrizao, iznenada shvativši svoju grešku.

“Međutim, odmah sam osjetio da nešto nije u redu. Veoma pogrešno”, prisjetio se.

“Za početak, usta su mi se u trenutku napunila ovom toplom, ljepljivom tečnošću, sa najgorim ukusom koji možete zamisliti. Mogao sam da osjetim kako mi mrlja zube i curi niz bradu.”

Ozborn nije mogao da vjeruje da je zagrizao slijepog miša. Nakon ovoga, morao je da primi vakcinu protiv bjesnila iz predostrožnosti i druge očekivane traume.

Iako nikada nije izbjegavao da se bavi tom temom, njegovi sopstveni živopisni odgovori dokazuju njegov prezir i koliko je zapravo želio da se to nikada nije ni dogodilo.

U razgovoru sa Edvardom Helmorom 1997. godine, pjevač je rekao da ga je priča pratila “svaki dan od 1982. godine” u bezbroj naslova i ozloglašenih pitanja.

“Nije Ozi Ozborn, čovjek koji je proputovao više kilometara od astronauta i prodao x milijardi ploča. To je sve čega će se sjećati! Kada umrem, biće Ozi Ozborn, grizač slijepih miševa, mrtav je; slijepi miševi sada mogu da žive u miru.”

Više sam u bolnici okovana žicama nego na slobodi.

Boce i bočice postale su dio mene. Osjećam se sputanom, nestrpljiva sam, htjela bih opet biti slobodna, zdrava i ljuta na svijet oko sebe onako kako su to moji “prijatelji” kojima je smrt, njihova smrt, nešto o čemu se ne govori.

Zato me ne zovu. Boje se da bih načela prljavu temu koja se ipak tiče samo mene.

Postajem im dosadna jer živim dulje nego su očekivali. One prve suze smo isplakali, ovo što se trenutno među nama dešava je dosadna praznina. Njih ne zanimaju detalji moje bolesti, ne znaju da me život raduje, procvjetao mi je kaktus na balkonu.

Nešto se ipak promijenilo. Izgubila sam interes za “prijatelje” i potrebu da im “pomognem”. Danas znam da nikome nisam “pomogla”, oni su nekome morali istresti svoje “muke”.

Žao mi je što sam potrošila godine misleći da sam bila potrebna i voljena.

Ma ne, nije prekasno osjetiti ljepotu samoće. Nikoga nisam uzgubila.

Baš me briga hoće li njezin muž prestati piti, zašto ona više voli mačku nego mene, zašto ja sebi nisam rekla pa i ti više voliš psa nego nju…

Ostadosmo same smrt i ja.

Najzad sam slobodna i i slika koju vidim je čista.

Gledam u ono žuto cvijeće na balkonu. Mir u duši i samo jedno pitanje, zašto ništa nisam znala o ljudima?

Bila sam glupa? Ili ipak samo zdrava i “besmrtna”?

Izvor: rudan.info