Tog dana kad su je sahranili rekao je: „I ja sam umro sa mojom Duškom.“
O Davidu pišu mnogi. Ja ne mogu.
Koliko ste monstrum od nula do „maltretiram majku kojoj je umrlo dvogodišnje dete“?
Putnički brod koji je 15. travnja 1912. godine, nakon sudara s ledenim brijegom potonuo u Atlantskom oceanu, bio je i ostao najveća pomorska katastrofa do danas.
Nije umro samo David.
Umrla je sigurnost.
Misuri je američka savezna država. Mi smo, k’o kad je i bitno.
Jedne ljetne noći, u gradu dalekom i njenom i njegovom mjestu rođenja, pokraj prozora koji je ponosno posmatrao grad, oslonjeni jedno na drugo i ono malo snage u napukloj volji za životom, dvoje ljudi pisalo je ep o životu.
Umrla je. Imala je 40 godina.
Sve što jesmo kao ozbiljni i zreli ljudi svoje korijene ima u djetinjstvu. Svaka naša osobina, navika i strepnja jeste plod onoga što smo dobili (ili nismo dobili) onda kada je bilo najpotrebnije. To nas čini osobama kakve jesmo. Ili doprinosi tome da nismo cjelina.
Jeste li pročitali vijest da je Milanu Simetiću, dječaku za čije smo ozdravljenje svi skupljali novac, transplantirana jetra u bolnici u Italiji? Naravno da niste, kad vijesti o tome tamo gdje čitate ili nema ili se izgubila među “poželjnijim” sadržajima.
