Tačno u 11 sati prijepodne autobus TravnikTransa dolazi na autobusku stanicu u Kruščici, naselje iznad Viteza za čijim volanom se nalazi žena, četrdesettrogodišnja Edina Trako. To je samo jedna od ukupno pet vožnji koju Edina napravi svaki dan osim nedjelje na relaciji Kruščica – Travnik- Kruščica.

Na prvu vožnju Edina kreće već u 6.20 sati ujutro kada put Viteza i Travnika vozi mnoge ljude na posao, ali i djecu prema školi, a posljednja u 19.15 sati iz Travnika kada srednjoškolce iz druge smjene vraća kući. Na licu nema umora, samo osmijeh, vedar duh i želja da odgovorno i tačno preveze putnike sa i do odredišta.

Edina je položila C i D kategoriju, napustila raniji posao i prije nekoliko mjeseci sjela za volan autobusa, čime je kako, kaže ispunila svoj san i dokazala da žena kada nešto hoće može sve.

“Ovo je moja želja od ranije. Još dok sam bila djevojka. Završila sam srednju školu, udala se. Došlo je troje djece. Ali, nikada nisam gubila nadu da ću jednoga dana da položim sve kategorije i ostvarim sebi želju tu koju sam imala još u djetinjstvu i razmišljala o tome”, započinje svoju priču za Anadolu Edina Trako.

Važna je volja kod žena

Iako je Kruščica poznata po hrabrosti žena u cijeloj Bosni i Hercegovini jer su svojim aktivnostima spriječile gradnju mini hidroelektrana i uništavanje okoliša, Edina priznaje da je njena odluka da sjedne za volan autobusa bila kao grom iz vedra neba za mještane naselja u kojem živi.

“Da budem iskrena jeste. Čudili su se. Govorili su mi – jao šta će ti to, pa imaš posao, nije to baš za ženu. Ono i nije za one koje nemaju tu jaku želju i volju i hrabrost. Ovo je prvo odgovornost. I to velika. Drugo je obaveza. Posebno za jednu ženu. Jer, nije samo voziti. Ima se dosta paziti na saobraćaj, na putnike. Jer, ja kao ja veoma sam odgovorna za sve i jednog putnika, njih 57”, ističe Edina.

Navodi da u firmi u kojoj radi ima svu podršku, ali da je čudnih reakcija bilo od drugih kolega vozača, muškaraca.

“Što se tiče kolega u firmi, TravnikTransu oni su me stvarno prihvatili. Zahvaljujem im na tome. Ali, je bilo iznenađujuće u saobraćaju u mimoilaženju. Mnogi se čude, okreću se. Čak znaju pričati na telefon, pa blago spuste pogled začuđujući kada me vide za volanom. Dosta je bilo narodu čudno.

Ali, ja bi prije rekla čak i zanimljivo što me vide. No, složili su se svi većinom. Daju mi podršku. S tim da moram naglasiti da tu podršku baš i nisam imala ni od koga na početku. Svi su govorili – zašto, neki se i smijali, savjetovali mi da to nije za mene, da to nije za jednu ženu. No, sve je to iza mene”, rekla je Edina.

Smatra da je dobrim dijelom razbila predrasude o ženama u Bosni i Hercegovini.

“Sve žena može. I imati brak i djecu. Isto radim kući. Hranimo junadi, posijem, sušim sijeno… Sve radim kao i ostale žene. Plus radim u firmi. Kako uspijevam i stižem? Uz dobru organizaciju se može. Šest dana sam za volanom i opet sve stignem. Organizacija je pola posla”, navodi Edina.

Smatra da žene ne treba sputavati u pokušajima da sebi promijene život i da to nije dobar stav sa kojim se ona susreće na početku.

“Loše je. Ja opet kažem, što bi željela dati savjet svima. Ja isto nisam ni od koga imala podršku ispočetka. Ali, bila sam uporna, odlučna. I poručila bi svim ženama, ono što imaju želju, što stvarno osjete da mogu to postići, naravno da ne ugrožavaju porodicu da ona to ne osjeti, na to se i odvaže.

I meni je bilo pod broj jedan da ne ugrozim porodicu. To je bio meni u životu cilj da imam porodicu i da mi je porodica na okupu. Ali, žene treba da budu uporne, da sebi ostvare ono što žele. Nisam ni ja mogla odmah. I ja sam radila u jednoj firmi pa trčala još radila privatno i ko me god zvao radila sam da zaradim sebi i da ostvarim sebi ono što želim. Jer, ipak to košta. To košta i vremena i novca i živaca i svega. Jer, samo koliko puta se mora izaći pred komisiju, gdje su ljudi profesionalni i normalno neće pustiti nikoga i potpisati papir ako niste sposobni i ako niste zadovoljili to što oni traže, te kriterije. Ja sam uspjela da položim”, kazala je Edina.

Ističe da je ka konačnom cilju, sjedanju za volan autobusa, koračala 24 godina, da niti jednog trenutka od toga nije odustajala. No, i proces polaganja vozačkih ispita bio je sam od sebe poduhvat.

“Od momenta kada se započne treba nekoliko mjeseci. Mora se napraviti razmak u polaganju između kategorija, C i D. Tu je i polaganje testova”, pričala je Edina.

Poziv i šansa

Nakon polaganja D kategorije Edina nije čekala na novi posao.

“Iz firme TravnikTrans su me pozvali. Čuli su za mene i pružili su mi šansu. Omogućili su mi da probam da ostvarim svoju želju. Čuli da je to moja želja i zaista im se zahvaljujem. To je jedna agencija za pohvaliti. Drago mi je i čast mi je što sam u toj agenciji. Nadam se da ću do penzije biti tu”, govorila je Edina kroz smijeh.

Edina ima poseban odnos prema njoj najvažnijim ljudima, putnicima.

“Nije bilo nikada problema sa putnicima. Osjetim ja onaj osmijeh i onu dragost. Bilo je čuđenja, ali u pozitivnim smislu”, kaže Edina.

Bilo je kaže, zanimljivih i šaljivih situacija.

“Par puta se gospoda, muškarci uozbilje pa kažu žensko si ima li pojas, ovo ili ono. Ali sve je zezancija. Poslije kada izlaze čestitaju i kažu nismo nikada imali bolju vožnju, udobniju i ležerniju”, ističe Edina.

Na pitanje da li ćemo je uskoro vidjeti za volanom i na nekim drugim linijama štirom Bosne i Hercegovine, Edina ima jasan odgovor.

“TravnikTrans je jedna velika agencija i ja vjerujem da ću uz njih još više napredovati. Mislim da je i njima to cilj”, poručuje.

Edina kaže da žene ne smiju biti slabe, sjediti i kukati i čekati da se nešto samo od sebe desi. Ježi se vijesti o maltretiranju, zlostavljanju i ubistvima žena diljem Bosne i Hercegovine kojim svjedočimo posljednjih mjeseci.

“Samo se treba boriti. Ostvarivati se i dokazivati. Graditi sebe. Što se tiče tog maltretiranja ne podržavam to ni u kom obliku. I ja imam muža, imam sa nijm lijep brak koji traje 24 godine i trajat će do smrti. Ali, potrebna je samo borba i jednostavno raditi. ne zavisiti ni od koga. Bez obzira koliku podršku imate od porodice i od muža ipak, treba da niste zavisni ni od koga nego da imate svoj dinar, da ste odlučne i hrabre”, Edinina je poruka ženama u Bosni i Hercegovini.

Ističe da je njen primjer bio poticaj i drugim ženama da polažu vozački ispit, posebno C kategorije, za kamione, a vjerovatno će potom i za autobuse.

“Mislim da jeste. Već se nekoliko žena izjasnilo da će polagati i da sam im ja podrška i uzor, da za to imaju žćelju. Nismo se, kažu, nešto odlučile ranije. Sada se vozača dosta traži da li kamioni ili autobusi. I ima jako sposobnih žena, hrabrih žena. Samo ne znam šta ih koči pa ne mogu da se odluče i da kažu – idem ja sada i polagat ću.

Pa bar da probaju. Ja sam isto kada su mi govorili Edina pa nemoj to, ko će te zaposliti, neće te niko u 43. godini, ti si nana, djeca su ti velika, idu godine. Međutim nađu se uvijek pravi ljudi da prepoznaju kvalitet u nekom. Tako će i kod drugih isto. Ja bi ih molila bar da probaju. Meni bi bilo lično veliko zadovoljstvo da sa sobom imam par koleginica u svojoj firmi, u svojoj agenciji. Da jednostavno osvježimo drumove.”, navodi Edina.

Na pitanje odakle hrabrost žena Kruščice koja je prepoznata nadaleko, Edina, jasno ukazuje.

“Takve smo po prirodi. Takve su sve žene. Bore se. Rade, imaju firme i školuju se i zaista ima dosta borbenih žena. Takva je skoro sva Kruščica. Govorim i za mlađe i za starije. Zaista se bore. To su žene borbene”, ističe Edina.

Putnici o Edini

Gotovo svakodnevno autobus što do Viteza ili Travnika koristi i Namka Hurem iz Kruščice.

“Ovo je početna stanica. To što je Edina za volanom iznenađenje za puno naroda. Vidim ja kako ko gleda. Ali, poznavajući Edinu i njenu upornost, žrtvuje se, koliko ima svoj cilj i pravac, i hvala bogu uspijeva, nije me iznenadilo”, kaže Namka.

Ništa manje, veli ne osjeća se nesigurnijom što je Edina za volanom, umjesto nekog muškarca.

“Ja sam puno po svijetu išla. Vidjela sam ko sve i šta radi. Tamo je to sve normalno, Kod nas je ovdje mogu reći, ti poslovi još su na nekom početku, kao neko iznenađenje. Mislim da žena ima sposobnijih od muškaraca u nekim poslovima. I što ako je žena sposobna što bi sjedila u kući”, ističe Namka.

Prepoznatljivost žena Kruščice, kaže, je to što su odbranile vodu tog naselja koja život znači. To je kaže, Namka, vrhunac uspjeha, kruna svega.

“Valjda će još neka žena krenuti sličnim putem, kao Edina. Ima još žena uspješnih. Ali, ne smiju nekako da krenu. Možda ih nešto sputava. Ali, možda će još biti. Vjerujem da hoće. Da sam mlađa i sama bi krenula”, rekla je Namka.

Sedamdesetogodišnji Bahajija Muslimović, nekadašnji policajac, iz Kruščice za Edinu i njenu vožnju ima samo riječi hvale.

“Operisao sam oči i već nekoliko godina ne mogu voziti. Mi stalno imamo ovu liniju još od prije rata. Znao sam prije nego što će Edina početi voziti da ona to polaže. Mnogi su se iznenadili. Mene nije, da budem iskren. Čak sam joj ja možda i među prvima i neku podršku davao. Rekao sam joj da ne odustaje kada je već to naumila. Ja ne znam voziti autobus. Imam B kategoriju, to je za ovo amaterska kategorija, a ona je profesionalac.

Ja kao čovjek, koji ima 70 godina koji je radio u policiji, tako da imam iskustva sa vozačima i vozilima i kontrolama raznim, nimalo, nijedne sekunde da ja osjetim nešto da Edina lošije vozi nego naš nekadašnji vozač kako smo ga mi oslovljavali Strikan koji je otišao u penziju. Uopšte nema razlike. Možda je u pitanju još osjećajnija vožnja nego što su muškarci kada je u pitanju Edina”, istakla je Behajija.

Od prije, kaže, nije imao neki osjećaj, žene su žene, no kako je bio rat, pa kako su žene preuzele mnoge poslove i stav o njima se promijenio.

“One su sada došle do izražaja. Ove djevojčice već su sada udate, završavale su fakultet dok ranije, u moje vrijeme to je bilo znatno manje, samo poneko. Sada je masa onih koje se školuju. Vjerovatno u tome je ta moć kod tih žena koja se stvara. Imaju pogled na život drugačiji, koji nije samo na selu. Nije mene stoga uopše iznenadilo za Edinu što je uspjela. Bit će vjerovatno i drugioh primjera”, kazala je Behajija.

A istina je jednostavna i trebalo bi je na bilborde stavljati.

Ne boje se muškarci jakih žena, muškarci se boje manjka sopstvene snage.

Kad preko puta sebe imate muškarca koji je siguran u svoju snagu, u muškost, sopstvenu stabilnost, tad je i vama omogućeno da budete jake baš onoliko koliko zaista jeste. Bonus: Uz takve muškarce možete postati i jače.
Bonus bonus: S takvim muškarcima možete biti slabe koliko želite, bez da vam se to pripisuje kao neka “ženska osobina”

Ponovimo zajedno:
Neću se smanjivati da bih na nedovoljno snažne dlanove stala.
Biću snažna, hrabra, smjela, glasna, jasna, svoja, naglas pametna, s jasnim željama i jasnim granicama. Tačno onoliko koliko zaista jesam.
I samo takva mogu pripadati.
Cijela.

I da se vratimo na početak: Ko su te jake žene koje stalno koriste kao kompliment, a u stvari bi da nas podsjete da bismo mogle malo manje sve da budemo što jesmo?

Jake žene su sve one koje se ne boje da žive svoj život onako kako ga one zamišljaju, samostalne i spremne da se na nekog oslone, ako taj neko zasluži da dobije njenu ranjivost. Mogu same, ali ne bi voljele da moraju.

Prepoznaješ li se?

Janka je fitnes trenerica i vlasnica fitnes kluba Sparta, a koju ste vjerovatno zapazili na društvenim mrežama. Svakodnevno se trudi pisati i pričati o zdravom životu i pravilnoj ishranu te motivisati sve vas da se pokrenete. Da li je to već uspjela ili će tek, to nam šapnite.

Koliko dugo Sparta postoji kao klub priča i šta sve stoji iza toga? Kako se rodila ideja, prvenstveno da se baviš poslom fitnes instruktora?

Fitness klub Sparta je prvi klub za grupne treninge koji je otvoren u Banjaluci, u martu 2012 godine. Odlučila sam se da samostalno gradim svoju priču iz želje da moj hobi, a koji me jako usrećuje, bude i moje primarno zanimanje. Potom je uslijedilo stručno usavršavanje. Počela sam sama, a vrlo brzo, kako je interesovanje za treninge u Sparti raslo, pridružile su mi se Milica Budimir, moja sestra i Stojana Božić, naša saradnica.

Otkud Sparta? Tako jako ime koje se kroz istoriju uvijek vezuje za muškarce, a da bude sada vezano za jednu ženu?

Sparta je za mene simbol duhovne snage, a upravo taj spartanski duh nastojim da probudim kod naših vježbača, te se vodimo motom NEĆU STATI, NEĆU ODUSTATI.

Iza tebe su godine rada i truda i sada si već prepoznatljivo ime na našim prostorima – kako je sve to išlo? Koliko je teško bilo uspjeti u svijetu fitnesa kao žena?

Suština onoga što radim i uopšte moja misija je da ljudima pokažem da ne treba mnogo za sreću i da je jako bitan taj odnos prema samom sebi. Tu trebate biti iskreni. Kad sam počela da radim ovaj posao, nisam imala pojma da će to sve ovako da izgleda kao danas. Nisam ni pravila neke dugoročne planove, samo mi je bilo bitno da radim ono što me usrećuje. Da kad dam nešto od sebe, a pri tom uživam u tom davanju, ne očekujem, a dobijem nazad mnogo. Pri tom ne mislim na novac, nego na energiju i na rezultate mojih vježbača. To je sreća! To je uspjeh!

Možda ne mogu da promijenim svijet, ali sam sigurna da svojim radom, pozitivno utičem na svijest ljudi oko mene. Od kad postoji Sparta, mi to uspješno radimo.

Ja sam vrlo profesionalna u svom poslu. Podržavam svakog ko se bavi istim i uvijek naglašavam da uspjeha ima dovoljno za sve i da je svako poseban na svoj način. Ne mješam se ni u čiji posao, pa valjda tako i drugi ne vode brigu o mom.

Ti i sestra izgledate kao savršen spoj – da li se jednako dobro slažete i na poslovnom planu kao i na privatnom budući da ste, sestre? Ima li nesuglasica ili apsolutno podržavate jedna drugu?

Moja sestra Milica i ja smo ujedno najbolje prijateljice i jako dobri poslovni partneri. Lijepo se družimo privatno, a i u poslu dijelimo istu energiju, što mnogi prepoznaju.

Šta te motiviše da svako jutro ustaneš i dijeliš sebe i svoj život na društvenim mrežama? Kakvi su ciljevi za budućnost, planiraš li možda opet nešto novo da pokreneš?

Moja motivacija i jeste to. Već sam spomenula tu energiju davanja. Jer, ako nesebično dajemo, sigurno dobijamo mnogo nazad. Ja uvijek kažem da su moji profili na društvenim mrežama mali prozor u moj život i da tu ljudi mogu da vide kako živim, kako se hranim, treniram, šta volim… Pored toga što je to jedan vid marketinga, za mene je veliki izvor motivacije. Imam jako dobar feedback od strane ljudi koji prate moj rad. Svakodnevno dobijam poruke podrške od njih da nastavim da radim na taj način jer sam ja njima izvor motivacije. Trenutno radim na dva nova projekta, ali o tome ne bih da govorim još neko vrijeme.

Lole se nadaju da će imati pravo na neku eksluzivu, a kada dođe vrijeme promocije Jankinih novih projekata, do tada, šta čekate, trk svi na Fitnes klub Sparta.

Razgovarali smo sa nekoliko blogerki iz regiona, a koje su od svojih blogova stvorile ne samo mali internetski ćošak za kanalisanje loše i promociju dobre energije već su od toga uspjele i da zarade. Lole vam predstavljaju Hanu, Dajanu i Jovanu.

Hana Kazazović, poznatija kao Cyber Bosanka kaže da je blog za nju i dalje nešto što gleda kao hobi koji joj rijetko, ali ipak ponekad donese i neku zaradu.

“Ja sam blog počela pisati neke 2005. godine, jer sam bila u tom periodu jako usamljena, nakon dugogodišnje veze iz koje kad izađeš ne znaš ni ko si, ni kako dalje. Čitala sam druge blogove na blogger.ba tada i poželjela da i meni neko u komentarima napiše nešto, da bar imam takav, virtuelni kontakt sa ljudima, jer nisam tako rasuta imala neke snage a ni hrabrosti za neke druge, oflajn kontakte. I tako sam počela, prvo anonimno, pisati. I stekla naviku i osjetila sve čari pronalaženja istomišljenika bez obzira na lokaciju.

Kasnije, 2009. godine kad sam već bila ‘normalna’ i ok sa sobom u glavi, prešla na blog pod mojim imenom. Nisam imala nikakve planove niti želje, samo sam uživala u procesu pisanja i komuniciranja sa ljudima i to se polako razvijalo dalje do danas kad još uvijek isto uživam. Ne mislim ni danas da sam nešto velika niti znam kako to izgleda pa da tome težim. Meni je samo želja da ovo radim dok god mi predstavlja zadovoljstvo, a za to zadovoljstvo meni uglavnom bude dovoljno da se u tekstu pronađe jedna osoba i ja smatram svoje pisanje tad uspjelim.

Negativna strana je to što svi znaju šta misliš. U sredini u kojoj mnogi svoje mišljenje samo iznose kad su sigurni da je u skladu sa onim što misle i ostali oko njega, to baš i nije najpopularnije. Međutim, neki smo takvi i ne znamo drugačije. Negativna strana je i to što tako ‘javan’ postaješ meta mnogim koji smatraju da imaju pravo da pljunu na tebe, jer eto tako, oni misle da je to njihovo pravo, ali to je meni opet nedovoljno da bih odustala od pisanja. Jako vjerujem u karmu i u ono da u životu dobijamo sve ono što i sami radimo ili mislimo drugima, tako da se trudim ne brinuti previše o tome šta drugi rade ili govore meni, jer opet to najviše govori o njima”.

Hana dodaje: “Blog je u suštini najviše uticao na mene u životu, jer me stalno tjera da se preispitujem, pisanje ima takav efekat na mene. Drugo, upoznala sam toliko fantastične ljude pišući ga, kroz komentare i putovanja na koja sam pozivana kao bloger, a svi oni su dodali nešto ovom kakva sam sad i prosto ne mogu da zamislim gdje bih bila i kakva bih bila da ga nisam pisala.

Ne znam zašto se malo ljudi odlučuje da proba, možda zbog očekivanja. Meni je uvijek u pisanju taj proces pisanja i komunikacije bio dovoljan i nisam nikada imala neka očekivanja ni ciljeve i možda je to prednost. U svakom slučaju vjerujem da bi mnogima pomogao u ličnom brendiranju i gradnji sebe, ali je poenta u tome uživati pa ga ne bih ni preporučivala ljudima da pišu ako se u tom procesu ne pronalaze.”

Dajana Šipraga Zlojutro odnosno Cara Dara jedna od onih blogerki koje ili volite ili mrzite. Piše o svemu što joj padne na pamet i kaže da je u stvari tako i nastao njen blog – iz dosade. Više o njoj možete pročitati u lolinom prethodnom tekstu.

“Imala sam vremena, a pisanje oduvijek voljela i htjela da vidim šta drugi misle o tom. Poklopilo se to troje i iza sebe imam dva bloga spojena u ovaj sadašnji, treći i tako je već pet godina. Ljudi vole blogove, čitaju ih iz jednostavnog razloga, jer su korisni. Neki više, neki manje, ali to je suština blogovanja – prenijeti ljudima ono što (misliš) da znaš i imaćeš publiku. A u BiH ima ljudi koji imaju razna znanja i želju da se čuju.

Možda neki nisu istrajni i uporni, jer je to presudno za blogovanje, ali ih ima. Treba biti u svom vremenu i prostoru. BiH kasni u svemu, pa tako i blogovanju. Sjajni blogovi su se pojavili zadnjih par godina i potvrđuju da publike ima.  Blogovanje primarno donosi uživanje i zadovoljstvo koje nastaje interakcijom sa drugim ljudim. Primjećujem da su ljudi u mom okruženju počeli da bloguju, ali neki poneseni pričama i očekivanjima kao da nemaju realnu sliku i očekuju ogromnu čitanost preko noći. Razočaraju se ako na početku ne dobiju ono što se htjeli rijetko ko to uspije preko noći.

Blogovanje zahtjeva vrijeme i istrajnost, naravno, pored kvaliteta. A neko se ne vidi u toj priči bez obzira na sve što blogovanje donosi i to je sasvim ok s tim da nekad blogovanje u startu može biti shvaćeno kao neka vrsta samopromocije, “vidi mene da ti ja nešto kažem”.

Neko je imao sreće, ali blogovanje je rad, koliko god na prvi pogled izgledalo drugačije”.

Dara je bila i jedna od učesnica u Coca Cola Networks Adria programu koji širom regije okuplja blogere i kratko i jasno – podržava ih. Kako? Sve što je potrebno je da aplicirate za neku od ponuđenih kategorija sa tekstom na svom blogu i nadate se da će u moru kvalitetnih tekstova i blogova izabrati baš vas. I onda pišete. Jednom mjesečno, tekst po vlastitom izboru, na temu koja vam se sviđa i za to vas plate. Koliko? U visini minimalne plate u zemlji iz koje dolazite, odnosno pišete. Da, to je podrška razvoju blogerske scene.

Jovana Miljanović koju možete čitati na jovanamiljanovic.com je Lolin šlag na kraju. Jovana je iz Srbije i jedna je od blogerki Coca Cola Networks Adria programa za 2016. godinu. Otkrila nam je kako je ušla u svijet bloga i bloganja i kako, generalno gleda na sve to kada je u pitanju region.

“Počela sam blog 2013. godine. Od detinjstva sam puno putovala i prijateljima pravila razne liste mojih omiljenih mesta u inostranstvu. Onda sam počela da pravim Foursquare liste po gradovima koje sam obilazila i u kojima sam živela pa se iz toga rodio blog kao kompletnije mesto da ispričam svoju priču. Inspiracija dolazi samo iz iskustva koja sam proživela, nikada ne pričam i ne pišem napamet.

Sve što o čemu sam pisala prošla sam iz prve ruke.

Od prošle godine pišem više za domaće tržište o tome kako da ljudi nađu online posao iz Srbije, kako da besplatno putuju svetom, kako da dobro organizuju svoje vreme itd. Blogerska scena postoji kod nas godinama, samo zavisi koga pitate i ko šta prati. Mene zanima tehnologija, marketing, čitanje pa takve blogove pratim već preko deset godina.”

A zašto trebate poslušati Jovanu? Zato što ta žena zna ša radi. U svakom trenutku.

“Spajam iskustvo iz high tech marketing konsaltinga, pokrenula sam tri startupa, uređujem lajfstajl sekciju u Kosmpolitanu i pišem blog o putovanjima. Živela sam u pet zemalja, obišla preko trideset. Imam zanimljivu životnu priču, ne tako tipičnu za Srbiju i rado delim sve što sam naučila uz put pa zato ljudi uživaju da čitaju i dele tekstove, jer ih pišem iz srca i iz iskustva.

Ne pišem na silu, već samo kada imam šta pametno da kažem i podelim.

Mnogi blogeri pišu na mišiće i to se oseti u tekstu. Coca Cola Bloggers Network Adria je jedan od najboljih programa u regionu za blogere, ljudi znaju šta rade, saradnja je na nivou. Zaista imam samo reči hvale i regija će rasti – to je jedino sigurno”.

Da li je u Bosni i Hercegovini malo teže? Jeste. Kompanija Mtel je nedavno raspisala konkurs i u potrazi su za novim, ali i starim blogerima. Prva su, ako ne i jedina domaća kompanija koja se odlučila za takvu vrstu podrške blogerskoj sceni. Za blogere je obezbijeđen novčani, nagradni fond, mogućnost dugotrajne saradnje te obuka i prilika za upoznavanje najuticajnijih blogera iz regiona.

Da li možete uspjeti i raditi zaista ono što volite? Možete. Ne možemo vam obećati da je lako, niti vam možemo garantovati kad će to tačno da bude, ali ako stvarno želite biti bloger – zašto ne?

Možda nećete postati velika, slavna i bogata blogerka i to vam naše sagovornice nisu obećale, ali vjerujte i njima i Loli na riječ – ljudi koje upoznate kroz proces pisanja su najveće bogatstvo koje možete steći, veće od bilo kojeg drugog, a kada nešto radite iz ljubavi, ulažete trud i zaista vjerujete u to, uspjeh će doći. Radite nekad i želucem, ne mora glava uvijek i prva da odluči. Možda bloganjem nećete platiti ratu kredita ili račune za domaćinstvo, ali možda se nećete morati odreći onih lijepih cipela sa izloga zbog toga. Možda vam pravi posao i plata plaćaju račune, a blog kupuje cipele.