U prošlosti je na sve moguće načine izbjegavala da priča o tome, ali danas vjeruje da se nijedna djevojka i žena ne bi smjela tako osjećati.

“Van pameti je da se u 2017. godini žene i dalje osjećaju da moraju skrivati da su dobile menstruaciju. Ne kažem da sada sve mi trebamo hodati okolo i pričati o svojim ciklusima strancima. No, trebale bismo na javnom mjestu prijateljici bez problema dati uložak ili tampon, a ne da se pretvaramo u tajnog agenta i pazimo da nas niko ne vidi”, objašnjava Larissa.

U svojim školskim dnaima Larissa je tražila izgovore kako ne bi morala reći ljudima da su joj trenutno oni dani u mjesecu. Umjesto da prizna da ima menstrualne bolove Larissa je lagala je i govorila da joj tableta treba za glavobolju. Ljudima je govoroila da joj je mjehur slab i da zbog toga svaki čas mora ići u toalet. Izmišljala je svašta samo da ne bi morala reći da je dobila menstruaciju.

Larissa je mislila da je jedina kojoj je neprijatno, ali novo istraživanje dobrotvorne ustanove za prava djevojaka “Plan International” u Velikoj Britaniji pokazuje da je situacija sasvim drugačija. U istraživanju su učestvovale djevojke i mlade žene u dobi od 14 do 21 godine, a 48% njih je priznalo da se srami menstruacije. Stid od nečega što je sasvim prirodna pojava dovodi do toga da se čak 71% djevojaka osjeća neugodno kada kupuje uloške i tampone.

“Ja sam išla toliko daleko da sam unaprijed kupovala uloške i tampone preko Interneta. Mislila sam da će mi biti lakše podnijeti tih nekoliko sekundi koliko traje preuzimanje dostave nego kada uloške i tampone u korpi nosim po cijeloj prodavnici”, priznaje Larissa i odlučno dodaje da je krajnje vrijeme da tom ludilu dođe kraj. Sa ovim problemom se suočavaju djevojke širom svijeta i zato je potrebno razbiti stigmu oko menstruacije kako se mlade žene ne bi otuđivale svakog mjeseca.

U nekim dijelovima Indije djevojkama i ženama nije dozvoljeno da uđu u kuhinju kada imaju menstruaciju zato što neki ljudi misle da bi se tada hrana mogla pokvariti. Ženama na Madagaskaru se govori da onih dana u mjesecu ne smiju praviti majonezu jer bi se ona mogla zgrušati, da ne smiju hodati kroz polje na kojem rastu bundeve i tikvice zato što će njihovo sjeme istrunuti, kao i da se ne tuširaju jer će voda ući u njihova tijela i izazvati jače krvarenje. Ovakav nedostatak razumijevanja može da utiče i na obrazovanje djevojaka. U Etiopiji 51% djevojaka ne dolazi na časove po četiri dana zato što imaju menstruaciju. Ta odsustva mogu negativno uticati na obrazovanje i buduće životne izbore tih djevojaka.

“Vidjevši koliko se mnogo djevojaka i mladih žena osjeća neugodno zbog prirodne i normalne funkcije svojih tijela, odlučila sam da javno progovorim o tome. Oduvijek su djevojke i žene učili da ne smetaju i da ne govore o stvarima koje na njih utiču”, odlučno tvrdi Larissa.

Menstruacije nisu nešto odvratno, niti su nešto čega se treba sramiti. Larissa poziva sve žene da prekinu tišinu i razbiju stigmu oko menstruacije objavama na društvenim mrežama sa hashtagom #WeAllBleed. Priznaćete, krajnje je vrijeme da se djevojke i žene prestanu sramiti nečega što je sasvim prirodna pojava, zar ne?

Izvor: Telegraph

“Ako ne izgovoriš koje su tvoje potrebe, onda se nemoj čuditi što nisu zadovoljene.”

I na nju se nadovezala s: “Ljudi ne mogu čitati tvoje misli kao što ni ti ne možeš čitati njihove.” Nisam se ni snašla, a “ostala sam ležati na podu”.

Stvarno, u zadnje vrijeme shvaćam koliko šutim u bitnim situacijama. Ma vraga, šutim i u nebitnim. Sve mi je OK, odnosno pokazujem kao da je tako. Prihvaćam i pristajem na gotovo sve. Ne znam odakle mi to i kad se pojavilo, ali ja koja barem putem bloga i kolumne, društvenih mreža i stand upa izražavam svoje mišljenje, u privatnom sam kao bubica. Trpim sve dok ne puknem. Gomilam u sebi, stišćem zubima, krivim za to ne znam koga i što sve ne…

Ne tražim knjigu žalbe kad mi u najboljem restoranu u gradu donesu žilavu teletinu. I to ne jednom nego dvaput. Ne tražim povrat novca kad nešto kupim i ne valja, ne zbog mene nego jednostavno ne valja. OK, povrat novca je rijetka praksa u dućanima, ali ja ne odem niti zamijeniti neki artikl jer me sram. Odakle taj sram? Čega se bojim i zašto?

Odgovore na ta pitanja dala mi je ista ona koja me na početku zakucala u pod sa svega par rečenica:

Mi smo jedinstveni. Nikada nije i nikada neće postojati identična osoba poput mene, tebe ili tvoje susjede. Nikada. I kao takvi imamo drugačije želje i potrebe kojih se ne moramo sramiti (da me ne bi netko krivo shvatio, ne mislim na ništa kriminalno ili iščašeno).

Kad konačno izverbaliziram svoje potrebe imam dva moguća scenarija, a to je da mi iste budu zadovoljene (onaj bolji scenarij) ili da mi ih netko uskrati (recimo lošiji scenarij). Ukoliko mi netko uskrati neku potrebu (ne želju) onda to i nije loša stvar jer smo na taj način postali svjesni koliko nam ta osoba nije potrebna u životu odnosno koliko nam zapravo ne odgovara.

Čemu onda taj neopravdani strah i sram? Trebala bih biti sretna što ću konačno isfiltrirati osobe koje mi ipak ne odgovaraju ili koje me koče u realizaciji mojih snova i potreba. Trebala bih biti sretna i jer bih tako konačno prestala kočiti samu sebe pretjeranim realiziranjem i djelovanjem po principu “provjereno” i “pametno” umjesto ono zbog čega mi srce lupa brže.

Nisam još do kraja odrazmišljala rečenice s početka, a ni odgovore koje mi je kasnije dala, ali znam da će me, u pozitivnom smislu, progoniti još neko vrijeme. Dok sve ne sjedne na svoje mjesto. Prilikom razmišljanja počela sam uspoređivati, jer to je normalno. Odakle mi taj strah, zašto se sramim zatražiti knjigu žalbe i iskazati svoje mišljenje? Zatim mi je sinulo. Pa društvo u kojem živim je baš takvo.

Ne, ja nisam presjek cijelog društva, ali svakako se vidi gdje sam i kako sam odrasla i oblikovala se. Kad ste zadnji put Vi tražili knjigu žalbe? Jeste li ikad na konobarovo pitanje: “Je l’ bilo sve u redu?”, odgovorili sa: “E, nije. A sad ću reći što sve nije bilo u redu i zašto.”?

Jeste li na biralištima došli, zaokružili nekoga jer je manje zlo i napisali sa strane: “Biram Vas jer ste manje zlo, ali svejedno ste govno od političara. A vjerojatno i čovjeka.”

Mogla bih s primjerima do unedogled, ali činjenica je da ljudi oko nas baš i nemaju kičmu. Iako smo je virtualno uzgojili i jaki smo na riječima u svojim statusima, vodimo ratove na Fejsbuku, potpisujemo peticije i organiziramo prosvjede, na kraju od svega toga ništa.

Pa jasno. Kako očekivati srčanost i kičmu na nekom prosvjedu ako nismo u stanju reći da podgrijan hamburger na Burgerfestu nećemo platiti 60 kuna (ponavljam, slovima, ŠEZDESET)? Kako očekivati promjenu vlasti i kolektivne svijesti ako i dalje ne pizdimo kad nam u bolnici pored kreveta osvane molitvenik jer su ga dobili svi u bolnici?

Ja nisam “svi”, a nisi ni ti. Ako će tebi trebati molitvenik ili podgrijan hamburger, onda ćeš to i zatražiti. Ali neće te netko na njega prisliti. Realno ne dobiješ uvijek sve što tražiš, ali trebaš iskazati svoju potrebu. Bez srama ili straha od odbijenice. Ti si jedinstven i voliš podgrijanu hranu, moliti se, vjeruješ u Boga, navijaš za taj i taj klub, slušaš neku glazbu koja možda i nije većini draga… Apsolutno svejedno u čemu se sve razlikuješ od mene ili svog najboljeg prijatelja. Ili nekoga koga uopće ne poznaješ. Ljepota svega i jest u tome da smo različiti i da se kao takvi prihvaćamo i nadopunjujemo jedan drugog.

Ne volim kesten pire, ali otići ću na kolače s nekim tko voli i uživati dok ga taj jede. Ne volim ni neke bendove, ali bila sam na koncertima jer je nekome značilo da budem pored njega na koncertu njegovog omiljenog benda. Isto kao što je i netko bio sa mnom gledati film koji je mene zanimao. Tu smo da podržavamo svoje potrebe, ali samo ako ih izgovorimo ili pokažemo. U suprotnom one neće biti zadovoljene, a mi ćemo biti razočarani. I bit ćemo si sami krivi.

Do idućeg puta, ne sramite se!

Zagrljaj,

A.

Naslovna fotografija: Igor Dugandžić