Analizu su provodili odmah, pa su roditelji već isti dan dobili na uvid rezultate provedenog testiranja. Budući da je riječ o školi koja u nastavnom programu sistematski provodi edukaciju i radionice vezane za štetnost upotrebe opojnih droga i alkohola, upravu nije iznenadio podatak da niti jedan od testiranih učenika nije bio pozitivan.

– Škola je kao odgojno-obrazovno mjesto dužna pratiti razvoj djece na više polja, ne samo u znanju i sposobnostima nego i kako se razvijaju kao ljudi. Zato smo svim roditeljima, odmah pri upisu djece, naznačili da ćemo u školi nenajavljeno provoditi testiranja na opijate, i to pod obavezno. To činimo minimalno jedanput godišnje, na inicijativu i procjenu stručnog osoblja škole, koje prema ponašanju učenika, njihovim ocjenama, primijećenim promjenama unutar kolektiva, odlučuju kad je vrijeme za taj test. Ovog puta odlučili smo testirati ih odmah nakon praznika da bismo vidjeli kako djeca funkcioniraju na praznicima – kaže Kristijan Šimičić, osnivač škole i inicijator testiranja.

Kako je dodao, u ovoj nastavnoj godini ovo je prvo testiranje, a testirali su učenike 2. i 3. razreda, njih više od 60. Svi su učenici bili negativni na testu, iako škola ne dobije pojedinačne podatke o svakom učeniku nego samo broj. Detaljna obavijest ide izravno roditeljima, koji potom sami odlučuju što će učiniti s tom informacijom. Škola ne provodi nikakve sankcije prema učenicima. Jedina moguća posljedica je da učenik koji je pozitivan na droge, a prima stipendiju, ostane bez nje.

Učenici kažu kako ih je test iznenadio, ali su od upisa svjesni da je on moguć bilo kad jer su im to jasno rekli. Priznaju da ih je većina u glavi munjevito vrtjela pitanje “Kad sam ono popio pivo s ekipom?”

– Bio sam svjestan da škola ima pravo provesti test na droge, ali, evo, do sada nisam bio testiran. Kad su nam to najavili na nastavi, nastalo je malo komešanje; nekako nije bilo ugodno znati da ćeš biti testiran iako znaš da ‘nisi kriv’. To mi je ujedno bilo prvi put da me testiraju na droge, pa mi je sve bilo novo – kazao je Frano Lovrić iz Nove Gradiške, učenik 2. razreda, koji zbog školovanja živi u Osijeku.

Frano kaže kako su u školi više puta organizovali predavanja o toj temi, pa ih i tako podsjećaju na to da mogu biti testirani.

– To su djeca od 16-17 godina i naravno da imaju pravo pogriješiti, ali moraju biti svjesni posljedica. Mi se ne možemo i ne želimo ponašati kao da ne znamo da učenici srednjih škola imaju lak pristup alkoholu i opijatima te smatramo da smo im, pored roditelja, dužni osvijestiti koje su opasnosti i rizici uživanja toga. Ovo je jedna od mjera kojima utičemo na to da učenici razviju svijest o tome – dodaje Šimičić.

Škola smatra zabrinjavajućim istraživanja koja pokazuju koliko se zapravo djece susreće s relativno lakom mogućnošću nabavke i konzumiranja droga, još je istaknuo.

– Ovo je drugi put da sam bila podvrgnuta testu. Imali smo ga i prošle godine. Neki su se učenici malo neugodno iznenadili, ali ja sam se smijala. Nisam bila nimalo zabrinuta jer me nikakvi opijati ne privlače. Nemam potrebu dokazivati se nekome na takav način i smatram da imam jasno izgrađen identitet i stavove. Mogu se zabaviti i bez opojnih sredstava – prokomentirala je Katja Perković, učenica 3. razreda.

Dodaje kako je mnogo čitala o psihologiji ovisnosti i razlozima zbog kojih se netko okreće opijatima.

– Nažalost, imam poznanika i prijatelja koji konzumiraju neke droge. Pokušala sam im sugerisati da prestanu s tim, da to nije dobro za njih, a oni su me stavili na neku ‘crnu listu’, čak su mi se i smijali. No ja im to nisam zamjerila, a i učinila sam što sam mogla da ih od toga odvratim – kaže Katja, koja ističe da su opijati svugdje prisutni, a da ih djeca odabiru kako bi se dokazala u društvu i bila prihvaćena.

EdukOS je organizirao i posjet starijih učenika zajednici za liječenje od ovisnosti Cenacolo, gdje su imali priliku upoznati članove zajednice, bivše ovisnike, i razgovarati s njima.

– Mislim da ću se cijeli život sjećati tog posjeta Cenacolu i tih ljudi, koji su s nama posve iskreno i bez zadrške razgovarali. Nije isto kad nam netko u razredu priča o tome i kada doista doživiš osobu koja si je gotovo uništila život drogama. Mene se najviše dojmilo kad su govorili o tome u kakve je sve probleme njihova ovisnost dovela njihove obitelji – kazala je Vita Jović, učenica 3. razreda gimnazije.

Što o testiranjima na droge u privatnoj gimnaziji EdukOS misle roditelji, pitali smo Sanju Dokonal, čija kći pohađa 2. razred te škole.

– Mi, naravno, znamo da škola provodi nenajavljena testiranja jer smo svi na to pristali. Smatram to odličnom preventivom, ali i mjerom, iako ne želim da moje dijete misli kako joj ne vjerujem. Nisam nerealna i ne mislim da alkohol ili droga nikad neće doći do mojeg djeteta, ali želim vjerovati da sam je naučila razmišljati o posljedicama ako to uzme. Iako svi govorimo da odgoj ide iz kuće, zapravo je mnogo toga i do društva u kakvom živimo, u konačnici i do škole koju dijete pohađa. Zato mi je vrlo drago što EdukOS provodi ta testiranja – kaže Sanja Dokonal i ističe kako je vrlo ponosna na svoju djecu.

Izvor: 24sata

Sasvim uobičajeni radni dan profesorici Oliveri Krsmanović pretvorio se u pakao. Nikad ni pomislila nije da bi mogla biti meta napada roditelja, i to zbog ocjene.

“Ja čovjeka nikad prije nisam ni vidjela. On je ušao na vrata i počeo udarati, tek poslije mi je rekao čiji je otac. Nemaš pojma zašto se to dešava, koji je razlog. Što je najcrnje to jeste u konačnici ocjena, ali u suštini to su konsultacije za djecu koja polažu vanredno medicinsku i za koje ja odvojim svoje vrijeme da radim sa njima”, kaže profesorica Krsmanović.

Nakon ovog napada na profesoricu, koji se desio prije četiri dana, u školi je nastupilo ćutanje. Policija je obavila svoj dio posla, a saopštenjem se oglasila tek danas, prenosi BN.

Navode da je muškarac inicijala D.K. prekršajno sankcionisan zbog fizičkog napada i vrijeđanja prosvjetnog radnika. Muk je prekinut i u školi. Nakon upita novinara, direktorica škole pred kameru nije htjela, ali su poslali saopštenje.

„Javna ustanova Poljoprivredna i medicinska škola Bijeljina je u šoku zbog prethodnih dešavanja, odnosno fizičkog napada u prostorijama škole, te je pružena puna podrška nastavniku. Tim povodom škola je odreagovala po proceduri, te su preduzete sve neophodne radnje. O pomenutom događaju su istog dana informisane nadležne institucije“, navodi se u saopštenju.

Ipak, tu podršku, napadnuta profesorica, nije osjetila, već, kako ističe, preovladao je osjećaj odbačenosti.

„Svi su ćutali tri dana, niko nije progovorio, kao da se nije ni desilo. Mogu slobodno reći, mene niko ni iz ministarstva do danas nije nazvao da pita kako sam“, kaže profesorica.

Nakon svega gorak ukus u ustima i profesorice i svih koji sa njom saosjećaju i pitaju gdje smo to kao društvo zalutali.

„Mislim da se na taj način daje prvenstveno loša poruka djeci, loša poruka tom djetetu, koje hajmo postaviti hipotezu i da je oštećeno, ali mislim da se na jedan grub način urušava dignitet obrazovnih institucija, da se urušava dignitet učitelja ili nastavnika kao onog tradiucionalnog zanimanja, nečega što je u ne tako davna vremena bilo zanimanje za poštovanje“, kaže sociolog Vladimir Vasić.

„Imamo malo iskrivljen sistem vrijednosti. Šta zapravo znači biti dobar učenik, uspješan, onda su tu jednostavno velike razlike u slojevima između djece. Svi težimo da naše dijete bude dobro, pametno, poslušno, ali do koje granice to ide. Prvenstveno treba da se stavi prioritet, na to da bude dobar čovjek“, kaže psiholog Jovana Ilić.

Osim u porodičnim prilikama, uzroke društvenog posrnuća, profesorica Olivera Krsmanović vidi i u sledećem:

„U samom našem političkom okruženju. Ljudi misle da mogu za pare sve. Nismo još uvijek svi na prodaju, još uvijek nas ima časnih i poštenih koji radimo svoj posao onako kako su nas učili u onoj bivšoj državi“.

Poručuje, nastaviće da časno radi radi zbog one djece koja su dobra, a vjetar u leđa joj, kaže, daju poruke podrške koje je dobila od svojih đaka.

Čitav plan napada maloljetnik je prikazao prilikom lajv četa na “TikToku”.

Na snimku se vidi kako je u svesci iscrtana skica, odnosno tlocrt škole. Označeni su ulazi, dvorište, hodnik stepenište, te popisan broj mrtvih po različitim prostorijama. Čak je zapisana i ukupna kalkulacija u kojoj se navodi 12 mrtvih i 23 ranjena.

Ono što je zaprepastilo i same istražioce je da je pored tog broja napisan današnji datum 15. mart 2024. godine, što je bio signal da se na noge podignu sve raspoložive snage policije.

Osim broja mrtvih, sa lijeve strane crteža popisana je satnica prema kojoj bi navodni napad trebao početi u 10:10 časova. Izlazak je planiran u 12:22, dolazak policije u 12:53, dok je u 13:05 časova upisano – samoubistvo.

Maloljetnik je sporni crtež prikazao na “TikToku”, a dok ga je prikazivao skrenuo je kameru pored crteža, pokazajući pištolj. Spornom četu prisustvovalo je više osoba, a jedan zabrinuti korisnik “TikToka” je sve prijavio policiji.

Čim su uvidjeli o čemu se radi policijski službenici su pojačali mjere bezbjednosti oko škola u Trebinju i pokrenuli sveopštu istragu.

Uprkos problemima, nisu želeli da je poremete ni na koji način niti da je stresiraju dok je još živela kod kuće.

– Jednom sam u trenutku ogorčenja promrmlja sebi u bradu da ću, čim moja ćerka napuni 18 godina, biti slobodna – priseća se Stiven i dodaje: – Bilo je pogrešno od mene što sam to rekao, i to nije bilo ono što sam zapravo ikada želeo, ali me je moja bivša tada čula i rekla da je od tog trenutka planirala da podnese dokument čim naša ćerka završi srednju školu.

Nakon 24 godine braka i dvoje dece, bivši par je prekinuo brak odmah nakon što su im deca diplomirala.

Dok se većina razvoda u SAD dešava tokom prvih 14 godina braka, kako prenosi “Yahoo Life”, razvodi kod osoba starijih od 50 godina su se udvostručili od 1990-ih. Kako opšta stopa razvoda opada, povećava se stopa razvoda nakon podizanja dece.

Mnogi parovi poput Vokera i njegove bivše žene donose svesnu odluku da odlože razvod dok njihova deca ne postanu odrasli ljudi, dok drugi, pak, otkrivaju da, kada njihova deca napuste dom, oni zapravo više nemaju nikakve zajedničke interese. Ovaj fenomen čak ima i ime: sivi razvod.

Prema Alisi Rubi Beš, licenciranom porodičnom i bračnom terapeutu iz Malibua u Kaliforniji, mnogi odluče da se razdvoje tek kada njihova deca napuste dom.

– Ljudi osećaju da su završili posao koji su nameravali, a to je da obezbede stabilno domaćinstvo svojoj deci dok odrastaju – ističe Beš i naglašava da se tada obično pojavi „sindrom praznog gnezda“, kada ljudi “procenjuju kako žele da provode svoje vreme”. On dodaje:

– To je kao da pritisnete dugme za resetovanje. A taj novi početak može da znači da žele da žive ostatak svojih dana na sasvim drugačiji način nego što su to činili dok su odgajali decu.

Terapeut, međutim, ističe i da ne postoji jedinstven recept i šta je ispravno da roditelji odluče, kad su u pitanju situacije da li da čekaju dok deca ne porastu ili da se razvedu bez odlaganja.

– Postoje mnoge situacije u kojima je čekanje štetnije po decu od razvoda. A postoje i situacije koje će verovatno pomoći deci u njihovom rastu i razvoju sigurnosti ako veza nije izuzetno problematična – objašnjava Baš.

Kao najvažniji faktor koji određuje da li roditelji treba da ostanu zajedno dok im deca ne porastu, čak i ako znaju da će se na kraju razvesti, kako ističe Baš, jeste količina neprijateljstva, agresije, besa i zlostavljanja koji se dešavaju u vezi. Takav tip okruženja će uvek imati traumatičan i negativan uticaj na decu.

Primera radi, Patriša (majka troje dece) znala je da želi da napusti brak nekoliko godina pre nego što je njeno najmlađe dete završilo srednju školu, ali je planirala da sačeka do tog trenutka kako bi zaštitila svoju decu. Sastanak sa bračnim savetnikom, međutim, naterao ju je da shvati da treba da reaguje ranije.

– Kada me je savetnik pitao šta ću da radim, rekla sam mu da imam četiri godine do kraja. Ali ona mi je rekla da, ukoliko ostanem, to bi bio loš primer za decu – objasnila je ova žena koja se na kraju razvela kada je njeno najmlađe dete imalo 14 godina.

Keti je, sa druge strane, želela da napusti svoj brak 10 godina pre nego što je osetila da je u stanju da to učini zbog svoje dece.

– Znala sam da naš brak nije zamišljen da opstane zauvek već nakon prvih 15 godina, ali sam želela da ostanemo zajedno dok naša deca ne završe srednju školu. Ali čekanje na ono što sam smatrala pravim trenutkom bilo je teško. Život sa nekim koga više nisam volela toliko godina je uzeo mentalni danak na mene. Bila sam veoma tužna i depresivna – opisuje ova žena.

Ipak, ne žali što je sačekala sa razvodom.

– Deca nikada nisu bila svedoci svađa između nas. Bez obzira na to u šta je naš odnos evoluirao, uvek smo bili jedinstveni kada je u pitanju podizanje naše dece – ističe ova Keti i dodaje, iako su i kao odrasli njihova deca teško podnela razvod, da je ponosna zbog jedne stvari: – I danas moja deca kažu da su imala srećno detinjstvo. A to mi znači sve.

Bez obzira na to kada parovi odluče da se razvedu, Baš kaže da će to uvek negativno uticati na decu, čak i kada su odrasla.

– Ne postoji način da se to izbegne. Naravno da su ljudi otporni i uče da se prilagode i oporaviće se. Ali to je nešto što treba procenjivati od slučaja do slučaja – kaže terapeut i dodaje: – Roditelji često misle da ova vest neće da utiče na decu, jer su starija i samostalnija. Međutim, to nije tako. Najbolji rezultati  nastaju onda kada roditelji postanu ujedinjeni front i mogu svojoj deci da daju konkretne razloge za njihovo razdvajanje. Ali ne postoji baš lak način da se to uradi.

Skupština Srednjobosanskog kantona (SBK) usvojila je izmjene i dopune Odluke o osnivanju Mješovite srednje škole “Jajce”, čime su, kako je rečeno, uklonjene i posljednje administrativne prepreke za formiranje te škole od sljedeće školske godine. To je navelo srednjoškolce da se ponovo pokrenu i zaustave otvaranje nove, prema mišljenju mnogih nepotrebne škole, stvorene samo sa svrhom dodatnih podjela u već ionako podijeljenom društvu. Tom prilikom smo razgovarali sa Nikolasom Rimcem, jednim od srednjoškolaca u Jajcu koji je istaknuo:

“Tokom perioda u kojem smo bili u “sjeni” nakon prošlogodišnjih protesta organizovali smo nove strategije, taktike i moguće opcije za situacije koje se već događaju ili mogu desiti. Postali smo jači i pametniji i dobili podršku većeg broja građana nego prije. Ljudi koji su bili uz nas srcem, sada su i sa riječima”.

Situacija je prema njegovom mišljenju postala ozbiljna, a samim tim uspjeli su privući i veliku pažnju medija, vršnjaka i sugrađana. Dejan Ilić iz Fabrike Knjiga i Nenad Veličković iz Školegijuma su im također donijeli još više savjeta, mogućnosti i znanja koje mogu iskoristiti unatoč odluci ministarstva. U narednom periodu plan je povećati broj zainteresovanih, sarađivati sa studentima i autoritetima, a nova odluka ministarstva je tek početak nove grane djelovanja.

Odluku ministarstva komentariše kao bacanje novca na potpuno nepotrebno osnivanje nove škole, koja će stvoriti podjele u trenutnoj harmoniji u kojoj njima sredjoškolcima ništa ne smeta.

“Ako već žele trošiti novac za škole … nek nam poboljšaju inventar! Nek nam proljepšaju škole koje već imamo! Nek nam doniraju za nove projekte! Nova VRATA. Vrata uopćenito koja nam fale! Ili već ako žele novac trošiti za nešto korisno … neka doniraju novac gladnima. Ili učenicima koji žive u jako lošim uvjetima. Neka razmisle malo o tome”.

“Graditi mrtve ustanove bez duše ili usrećiti djecu koja žele živjeti onako kako bi svako dijete trebalo”? To je pitanje koje bi se trebalo postaviti svima, dodaje Nikolas.

Zbog iznenadnog sastanka sindikata, prolongirana je sjednica aktiva pa će anketa biti provedena naknadno. Međutim, ono što je trenutno već jasno jeste stav nekoliko profesora i građana, koji su se okupili u neformalnoj grupi “Bolja škola” uz podšku Školegijuma. Iz grupe ističu kako su se okupili sa ciljem dokazivanja kako postojeći sistem obrazovanja ne stvara građane koji misle i kritički promišljaju niti ih uči da primjenjuju stečanja znanja i vještine.

“Smatramo da istinske općeljudske vrijednosti povezuju različite skupine ljudi uprkos njihovim nacionalnim, vjerskim, rasnim i drugim razlikama. Svaka isključivost i nesnošljivost ima štetne posljedice. Zato želimo vlastitim primjerom pokazati da postoji način legitimne borbe i da neovisno o bilo kakvim nacionalnim interesima postoje etičke vrijednosti za koje se moramo boriti. Zato smo uz učenike koji zahtijevaju bolja rješenja od podjele”.

Nadaju se da će i ostali profesori biti uz njih, ali trenutno nemaju zvanični stav nastavničkog vijeća. On će kako nam dodaju konačno donijeti i zvanični stav škole. Međutim, neminovno se postavlja pitanje kome je potrebno dodatno vrijeme da se usaglasi oko naizgled sasvim jednostavnog pitanja:

Podjele ili ne?

Uzevši u obzir navedene probleme u izjavi Nikolasa Rimca sasvim je jasno da postoje značajniji problemi koji bi se mogli riješavati novcem predviđenim za osnivanje nove škole. Uz trenutni angažman i volju građana moglo bi se djelovati na sprečavanje, ali izjava ministrice obrazovanja, nauke, kulture i sporta SBK, Katice Čerkez koja je naglasila kako niko nikoga ne tjera da ide u novu školu ostavlja otvorenu mogućnost da se uprkos svim naporima škola otvori i time obezbijedi suptilniji način manipuliranja situacijom.

Samo zato što vas niko ne tjera da idete u novu školu ne znači da se među djecom neće stvoriti nove podjele, na temelju priče o tome kako svako treba ići u “svoju školu”. Uostalom, ako zaista niko ne upiše novu školu na bosanskom jeziku šta će biti njena svrha? Samim tim kriza podjela u društvu nastavlja trajati, jer sve dok neko ima moć i vlast nad drugima, ravnopravnost ne postoji.

“Niko vas ne tjera da upišete tu školu” postaje samo vješta fraza kojom se opravdava indirektni pritisak koji se svakodnevno vrši.

Niko ljude ne tjera ni da se mrze, ali se eto opet mrze.

Niko ni vas nije tjerao da osnujete bez povoda školu, ali ste je osnovali.

Uzevši u obzir lanac dužničkog povezivanja roditelja sa poslodavcima koji su najčešće politički angažovani u nekoj od dominantnih partija neminovno je padanje pod uticaj onih koji omogućavaju egzistenciju tim istim roditeljima, koji na taj način omogućavaju isto svojoj djeci.

Dakle, ipak neko nekog tjera, ali to se kao i inače ne vidi, jer u BiH i ono što je trebalo biti transparentno već odavno nije.

Zato vas ni mi ne tjeramo da se pobunite, ali po svojoj savjesti i logičnom zaključivanju biste mogli. A prije svega i trebali, jer sistem vas neminovno tjera na takvu reakciju.

Naslovna fotografija: Školegijum

I imala sam ih ja pun dnevnik, ali veliki broj nisam morala opravdati. Sistem je funkcionisao po principu ako si odličan đak možeš da se provučeš i sa slabijim znanjem i opet dobiješ minimalno četiri, dok onaj ko nauči sve a pri tome nije odličan ne ide iznad trice. Ocjena je bila mjerilo znanja, a suštinski to uopšte nije.

Ocjenjivanje u osnovnoj školi samo je još jedan način na koji se lomi ionako krhko i teško izgrađeno samopouzdanje djece.

Umjesto da se uči za život, učilo se za ocjenu. Svi su došlo do osmog razreda, otišli na malu maturu i u trenu zaboravili dobru većinu onoga što su učili. Iz istog razloga kao i ranije, zbog toga što su učili za ocjenu. Ali hajde, osnovnoškolsko obrazovanje, ne možeš puno mijenjati, to su ti temelji za srednju školu pa se onda pronalaziš. Međutim, srednja škola je novi apsurd.

Dobiješ sve što ti ne treba podijeljeno u pet dana i nekad po 7 ili 8 časova. Učiš gomilu bespotrebnih stvari, zanemaruješ svoje afinitete i trudiš se stići sve što se nalazi na školskom rasporedu.

Sistem je funkcionisao po principu ako si odličan đak možeš da se provučeš i sa slabijim znanjem i opet dobiješ minimalno četiri, dok onaj ko nauči sve a pri tome nije odličan ne ide iznad trice.

Postavljaš si pitanje: “Kad će učenik biti na rasporedu”? Kada ćemo se fokusirati na to da obrazujemo djecu, a ne tovarimo ionako prepun raspored temama koje im u većini životnih situacija neće trebati? Naravno, svaki nivo obrazovanja služi kao temelj za sljedeći pa je tako i srednja škola bila temelj za fakultet, koji je nekakvom logikom trebao biti ta kruna znanja. Sad bih trebala reći i da jeste, ali nije. Zato što je on nedovoljan u poređenju sa onim što se treba naučiti kako bi čovjek bio sposoban radnik. U zavisnosti od fakulteta i oblasti koja se izučava, svakom studentu je falilo nešto.

Falilo je prakse, jer odavno je znano da teorija ne čini čovjeka sposobnim, već samo priučenim.

Falilo je primjera i mogućnosti, jer nemaju svi tendenciju da uče samo na fakultetu i samo od kolega.

Falilo je usmjerenosti ka individualnosti studenata, jer ljudi u grupi nisu ništa drugo do grupa koja pasivno učestvuje u ex catedra obliku predavanja.

Falilo je motivacije da se shvati da studenti nisu takmičari u utrci za diplomom, jer kada dođu do nje, šta onda?

Kada ćemo se fokusirati na to da obrazujemo djecu, a ne tovarimo ionako prepun raspored temama koje im u većini životnih situacija neće trebati?

Koliko samo ljudi izađe sa fakulteta sa nultim znanjem i nespremnosti za posao. A onda traži načine da stekne iskustvo, jer poslodavci ne očekuju da ponovite lekciju iz fizike i hemije, već da primijenite znanje u djelima. S obzirom na obrazovni sistem u BiH vi to u većini situacija ne možete, jer ne znate. Niste naučili, a školovali ste se. Koliki je to apsurd.

Sva ona buđenja tačno u 7 ujutru još od sedme godine. Svi domaći zadaci i ispiti. Neprospavane noći i ganjanje prosjeka. Da biste postigli nešto. Da biste došli do posla, koji dobijete i ostanete u mjestu gledajući šta sad.

Da mi nije bilo neformalnog obrazovanja vjerujem da bih i dalje sjedila kući i pitala se šta sad sa diplomom, gdje da apliciram dalje. Možda da upišem master studije pa doktorat, jer uvijek se nešto zbog nečega uči. Tako bih konstantno učila za novi prijemni i bila srećna jednog dana sa još jednom diplomom. Vjerujem da ne bih, jer ona, baš kao ni ocjena u osnovnoj i srednjoj školi nije mjerilo znanja.

Koliko samo ljudi izađe sa fakulteta sa nultim znanjem i nespremnosti za posao. A onda traži načine da stekne iskustvo, jer poslodavci ne očekuju da ponovite lekciju iz fizike i hemije, već da primijenite znanje u djelima.

Obrazovni sistem u BiH kreiran je na temelju ispunjavanja forme, ne fokusirajući se na suštinu. Potreba društva da zadovolji standarde i očekivanja ogleda se u svim mjerilima za ocjenjivanje tokom obrazovanja. Školski rasporedi bespotrebno opterećuju djecu kojoj u životu sigurno neće trebati sve što uče. Problem u BiH je što se svi uče svemu i kasnije odrastaju u odrasle koji misle da su kompetentni za sve. Tako dobijate raznorazne analitičare svega i svačega, umjesto eksperata u svojim oblastima. Ljudi su pozvani da komentarišu sve, jer su navikli da to mogu.

Kadrovi se proizvode neplanski i glupo, a onda priča o broju nezaposlenih i odlivu mozgova. Čini se da se mozak odlio još davno nekome ko je osmišljao čitav koncept, jer zašto je potrebno hipeprodukovati kadrove, ako ih ima dovoljno, a pri tome imate deficitarna zanimanja? Jasno je da je nerealno očekivati da se sva djeca u osnovnoj, a potom i srednjoj školi i fakultetu pripreme za praksu i posao, ali vjerujem da postoje načini da se to uvrsti u nastavni plan i program. Samo kada bi se fokus promjenio i kada bi se shvatilo da želite efikasnu osobu, a ne robota, moglo bi se dovoljno pažnje, vremena i truda posvetiti učenicima i studentima. Da se samo dio silne teorije predstavi praktično, automatski bi se vidjeli i rezultati, jer teorija nikada nije dinamična kao praksa.

Problem u BiH je što se svi uče svemu i kasnije odrastaju u odrasle koji misle da su kompetentni za sve. Tako dobijate raznorazne analitičare svega i svačega, umjesto eksperata u svojim oblastima.

U školi nisam naučila kako da shvatim školu, jer uprkos tome što je obrazovna institucija, mene nije naučila kako da radim. Naučili su me ljudi, iskustva, organizacije, pojedinci i prilike koje su se otvarale mimo nje, potvrđujući dodatno tezu o formalnom obrazovanju, kao formi koju treba ispuniti suštinom. Samo što se ta suština u njoj nikada ne nalazi.