Od septembra je u pritovru, a Nevena od tada ne zna ni gde su joj deca, ni ko o njima brine. I više ne zna koga da moli za pomoć.

„Ni traga ni glasa, evo već šesta godina je kako se borim za svoju decu, ne viđam svoju decu“, kaže Nevena Nikolić, majka.

Nevenin košmar, kako nam svedoči, počeo je 2018. godine.

„Kada je otac bez moje volje, bez moje saglasnoti oteo dva maloletna sina koji su imali 6 godina i 9 godina i od tada ja svoju decu godinu dana nisam videla“, objašnjava majka Nevena Nikolić.

Od tada do danas decu je, kaže, videla četiri puta. Ne zbog toga što je sa ćerkom ostala da živi u Belgiji, već zbog toga što joj suprug ne dozvoljava da vidi sinove, tvrdi Nevena, a 2020. godine otac dobija i privremenu meru starateljstva nad decom.

„U vreme korone kada ništa nije radilo, kada ništa nije moglo da se uradi sve je doneto – znači privremena mera, otac je dobio starateljstvo, a ja kao majka sam dobila samo pismo gde je moj advokat meni preneo da je otac jedini staratelj. Ja kao majka nikakva prava nisam imala“, navodi Nevena.

Prava nema ni sada. Punih osam meseci nema informacije gde su joj deca i ko o njima brine, jer joj je suprug od septembra u pritvoru. To nije dovoljno da brigu o deci sud poveri Neveni.

„Oni traže veštačenje sad, veštačenje može da traje godinu dana, gde će biti deca za tih godinu dana? Ja kao majka, koja nemam ni jedan krivični postupak, nikakav dosije – nemam prava nad mojom decom i ne mogu da dobijem svoju decu“, kaže Nevena.

Na naše pitanje da li strahuje za bezbednost svoje dece, Nevena odgovara potvrdno.

Vapaj ove majke institucije ne čuju.

„Obraćala sam se ministartsvu za zaštitu majke, dece i porodice niko mi nije odgovorio. Obraćala sam se predsedniku Vučiću – niko mi ništa nije odgovorio, obraćala sam se Centru za socijlani rad Čukarica, Gradskom centru za socijalni rad koji je nadležan za ceo centar u Beogradu – niko mi nije pomogao“, navodi Nevena Nikolić, majka.

Te centre za socijalni rad pitali smo i mi. Kažu da su sa slučajem upoznati, ali se pozivaju na Zakon o zaštiti podataka o ličnosti. Isto su nam odgovrili i iz Centra za socijalni rad Svilajnac. Za N1 nisu odgovorili iz Prvog osnovnog suda gde se slučaj vodi.

„Ja ne znam više kome da se obratim, sve sam probala na sve načine i jedina pomoć je eto da javnost čuje kakava nam je država, šta se dešava, šta se radi“, kaže Nevena Nikolić, majka.

Name, odluku iz 2021. godine koju je donio Županijski sud je Vrhovni sud poništio, a hvatski “Nacional” došao je u posed presude.

Nakon što je u avgustu 2021. Županijski sud u Splitu odlučio da će starateljstvo nad maloletnim Aleksandrom biti podeljeno “po pola” između oca Milana Popovića i majke Severine Vučković, nova presuda Vrhovnog suda otkriva kako Popović ponovno preuzima puno starateljstvo nad maloletnim djetetom, bez deljenja s majkom Severinom. Zanimljivo, ova odluka stupa na snagu odmah, ne čekajući eventualnu žalbu Severine Vučković, piše “Nacional”.

Iz presude se može vidjeti i kako niko od vještaka u slučaju Popović-Vučkoviće nije ispitan već je Sud bio u posjedu pismenog nalaza i mišljenja vještaka. Tužitelj na isti nije imao primjedbe, dok je tužena uložila prigovor na nalaz i mišljenje, koji su zasigurno imali uticaj na obrat u ovom slučaju.

Sud je naveo kako je vještake, kliničku psihološkinju Ivanu Dijanić te Vladimira Grošića, specijalista psihijatrije, pozvao na ročište, na koje nisu došli. Svoj nedolazak, kako stoji u spisima, vještaci su ispričali.

Dijanić je kao razlog nemogućnosti dolaska navela zdravstvene razloge dok je Grošić kazao “da zbog trenutnog zdravstvenog stanja, a koje je vezano za ovaj predmet nije u mogućnosti zbog narušenih kognitivnih sposobnosti i intelektualnih sposobnosti kvalitetno raspravljati odnosno aktivno da učestvuje u procesu”.

Sud je s navedenim isprikama vještaka upoznao stranke na ročištu dok je tužiteljeva punomoćnica, kako to proizlazi iz zapisnika, potom komentarisala prigovore tužene na nalaz i mišljenje vještaka te izričito predložila da se vještaci usmeno saslušaju na određene okolnosti.

Ovaj najnoviji preokret dodatno komplikuje već zamršen odnos između bivših supružnika te ne daje nadu za pronalazak zajedničkog rješenja kada je u pitanju borba za starateljstvom nad maloljetnim Aleksandrom.

Bilo je par stvari za koje sam znala da želim da uradim. Bilo mi je jako bitno da moja djeca imaju siguran prostor, mjesto gdje mogu da podijele svoja osjećanja, bez stida. Htjela sam da ja budem ta osoba.

To je posebno bilo izraženo kod mojih dječaka, Brenadana i Šejna (Brendan, Shayne). Njihov otac je htio da izrastu u jake muškarce. Što je u redu, ali sam, isto tako, htjela da znaju da mogu biti emotivni, takođe bez stida. Težila sam ka tome da budem neko kome se mogu obratiti za sve i da znaju da ih nikada neću osuđivati. Vjerovala sam da ću uvijek biti na njihovoj strani i da nikada neće morati ići kroz život sami.

Moja kći Vanesa (Vanessa) je rođena tri mjeseca prije vremena. Bila je nešto najmanje što sam ikada vidjela, ali takav borac. Borila se za svoj život svakoga dana i preživjela probleme sa plućima, operaciju srca i infekciju. Postala je i ostala opasna i uvijek spremna da pobijedi svijet koji je bio veoma okruta prema njoj.

Nakon što sam se zaklela da ću uvijek biti tu za njih – izadala sam ih, jedno po jedno.

Prepisala sam puno starateljstvo njihovom ocu ubrzo nakon što sam izašla sa psihijatrije. On je došao u moj stan i stavio taj papir na kuhinjski sto zajedno sa porukom trogodišnjeg Šejna. Prvo sam pročitala poruku, ruke su mi se tresele dok sam posegnula za njom.

“Fališ mi.”

To je sve što je pisalo, ali bilo je dovoljno da mi slomi srce na milion komadića.

Istina je da im nisam mogla ponuditi koliko i njihov tata. Imao je divnu familiju i stabilan život, sve ono što ja nisam. Dječacima je očajnički trebalo ono što im je on mogao pružiti. Iako sam ih obojicu mnogo voljela, znala sam da im ne mogu priuštiti ono što on može.

Nekoliko godina kasnije Vanesa je otišla u posjeti mojoj mami na par sedmica. Bilo je to za njezin peti rođendan i zagrlila sam je jako i okrenula lice da ne vidi kako plačem. Imala sam ozbiljnih problema sa lijekovima i trebala sam se uputiti u kliniku gdje djeci nije dozvoljen pristup. Moja majka je rekla da je tako bolje. Vanesi je trebala stabilnost kakvu joj ja nisam mogla pružiti.

Nije se vratila kući dvije godine.

Gubitak djece je bilo kao da primam teške udarce u utrobu svakoga dana. Patila sam za njima konstantno, a osjećaj srama je bio toliko jak da se nisam mogla nositi s njim. Okrenula sam se drogama i alkoholu da ne moram da se nosim sa tim bolom svakog novog jutra.

Opijati koje sam koristila su mi davali iluziju da je sve u redu. Da možda nisam govno koje ne može da brine o svojoj djeci. A možda njih više nije ni bilo briga. Tako je najbolje, kao što je i moja majka rekla.

To je bila laž i zbog narkotika vjerovala sam u to duže nego sam trebala.

Toliko je prekretnica koje su proše  bez mene. Vanesi je ispao prvi zubić i krenula je u vrtić bez mene. Brendan i Šejn su krenuli zajedno na izviđače. Nisam imala pojma šta se kod njh dešava svakodnevno. Nisam mogla da se nosim s tim da nisam dio njihovih života.

I dalje sam viđala dječake povremeno, obično dok se igraju u parku. Molili su me da idu sa mnom kući, iako sam bila u lošem braku u kojem sam bila u realnoj opasnosti.

“Baš me briga što je on tu”, rekao je jednog dana Šejn u parku. “Samo želim da budem s tobom i da opet živimo zajedno.”

Bilo je jako hrabro to što je rekao, i zagrlila sam ga, i opet okrenula lice da ne vide kako plačem. Najviše na svijetu sam htjela odvesti ih kod sebe i nikada ih ne pustiti. To je bio samo san, jer je to bilo nemoguće.

Brendan je stariji i znao je bolje. Nije htio da me rasplače ili da me natjera da se loše osjećam. Njegov tata je bio jak, pa je bio i on. Znala sam da želi da postupim kako treba, ali bila sam isuviše slaba. Nije bilo šanse da mi se djeca vrate i budu samo kod mene, znala sam to, i mučilo me jako.

Vanesa je pak bila posebna priča. Bila je kod moje majke, u drugom gradu. Nisam je vidjela godinama. Krivica koju sam osjećala jer sam je izgubila me skoro ubila, te sam prekinula svu komunikaciju s njom; jer me bilo sramota.

Nisam znala ništa o svojoj kćerki, onoj koja je plakala ljutito preko telefona tražeći od mene da dođem odmah po nju. Bila je isuviše mala da shvati da nisam bila sposobna ni brinuti se o sebi.

Godine bez moje djece su me ubijale. Prestala sam da brinem o sebi. Sramota me da priznam, ali često sam razmišlajla o samoubistvu. Moja djeca su razlog što ipak nisam to uradila. Isuviše sam im boli ionako zadala.

Majčinstvo me promijenilo, ali gubitak djece me uništilo zauvijek. Molila sam se da ih neko ljubi u čelo i grli kada su imaju težak dan, i nekog ko ih stavlja ispred svega i ispred svih. Nije bilo svrhe moliti se da ta osoba budem ja. Već sam zakazala u najvažnijem zadatku koji je stavljen pred mene.

Nije u meni više bilo snage. Nije bilo opcije da ustanem i dobijem svoju djecu nazad. Imala sam isuviše grešaka, i znala sam da bih time stvari zapravo učinila gorima. Ipak, trebala mi je njihova blizina. Da popunim prazninu u svom srcu.

Morala sam da se pomirim s tim da nisam dobar roditelj, i bilo mi je lakše kada sam shvatila da dobijuju svu potrebnu ljubav i podršku, iako ne dolazi od mene. Jedna je stvar obožavati ih, onako kako ih ja obožavam, a potpuno druga brinuti o njima kako treba.

Danas imamo bolji odnos. Dječaci su već odrasli, a Vanesa ima 11 godina, i bude kod mene. Ništa mi nije preče nego da njima budem podrška, i svaki minut s njima je dar od Boga. Otvoreno pričamo o “lošim danima”, koje smo proveli odvojeno, i iskrena sam prema njima. Nadam se da će naučiti nešto iz mojih grešaka i da će me jednog dana razumjeti.

Kada me Šejn pita za savijet, osjećam se kao najbitnija osoba na svijetu. Kada Brendan dođe u posjetu sa djevojkom, osjećam se tako srećnom, jer dođu kada god mogu. Kada me Vanesa drži za ruku dok prelazimo ulicu, ja je stisnem malo jače za sve ono vrijeme kada nisam mogla.

Stvari su se promijenile. Moja djeca su mi sada prioritet. Ne ja, moja nestabilnost i sebične potrebe. Napokon sam njihova majka. Ne moram više da se osjećam postiđeno, jer dobila sam drugu priliku da popravim stvar.

Ma kako isplaniramo vaspitati djecu, na kraju ona vaspitaju nas, i to na način na koji nismo mogli da očekujemo. Oni imaju tu moć.