Ljudi koji u starosti gledaju na svoj život sa osmehom uglavnom imaju jednu zajedničku osobinu – naučili su da se ne opterećuju nevažnim stvarima i da energiju usmere na ono što ih zaista ispunjava.

Ne morate da reagujete na svaku situaciju

Mnogi osećaju potrebu da odgovore na svaku kritiku, raspravu ili nepravdu. Međutim, jedna od najvećih životnih mudrosti jeste da nije svaka bitka vredna vaše energije.

Ponekad je najbolji odgovor upravo ćutanje. Kada naučite da birate svoje bitke, sačuvaćete mir, živce i vreme za ono što vam je zaista važno.

Opraštanje je poklon koji dajete sebi

Zadržavanje besa i ogorčenosti retko pogađa osobu koja vas je povredila – mnogo češće šteti vama.

Oprost ne znači da opravdavate tuđe postupke, već da sebi dozvoljavate da nastavite dalje bez tereta prošlosti. Oslobađanje od negativnih emocija često donosi unutrašnji mir koji nijedna osveta ne može da pruži.

Sreća se nalazi u sadašnjem trenutku

Veliki deo života provodimo razmišljajući o prošlim događajima ili brinući zbog onoga što tek dolazi. Zbog toga lako propustimo trenutke koji se dešavaju upravo sada.

Uživanje u malim svakodnevnim stvarima, razgovoru sa dragim ljudima, šetnji ili omiljenoj šoljici kafe često donosi mnogo više zadovoljstva nego neprestano razmišljanje o budućnosti.

Neuspeh nije poraz, već prilika

Mnogi se plaše grešaka i neuspeha, ali upravo oni često postaju najvrednije životne lekcije. Svaki pad pruža priliku da naučite nešto novo, promenite pristup i postanete otporniji.

Ljudi koji prihvate neuspeh kao deo razvoja mnogo lakše ostvaruju svoje ciljeve i ne odustaju nakon prve prepreke.

Nikada nije kasno za promenu

Jedna od najvećih zabluda jeste da se ljudi posle određenih godina više ne menjaju. Istina je potpuno drugačija.

Bilo da želite da promenite posao, usvojite zdravije navike, naučite strani jezik ili ostvarite dugogodišnji san, pravo vreme može biti upravo sada.

Pet životnih lekcija koje većina ljudi nauči prekasno

Lični razvoj nema rok trajanja, a svaka nova odluka može biti početak lepšeg i ispunjenijeg poglavlja života.

Na kraju, najveća mudrost možda nije u tome da nikada ne pogrešimo, već da iz svake greške nešto naučimo. Što ranije usvojimo ove lekcije, veće su šanse da ćemo jednog dana na svoj život gledati sa zadovoljstvom, a ne sa kajanjem.

Superžena

U autorskom tekstu za “New York Times”, Dilan je napisao da je najgori dio ulaska u devetu deceniju spoznaja da čovjek tek tada razumije neke stvari koje su ranije mogle promijeniti njegov život.

“Stara vatra u srcu i dalje vam govori da uradite ovo ili ono, ali tijelo kaže da je to već prošlo”, naveo je muzičar.

Sloboda od iluzije kontrole

Dilan je istakao da u poznim godinama čovjeka više malo šta može iznenaditi, ali da to nije luksuz, već znak da su iluzije nestale.

Bob Dylan shares his thoughts on being an octogenarian for New York Times. We believe it was for the benefit of some guy born around the same time as Iain Matthews and Andy Roberts pic.twitter.com/55vmNJ01Ok

Prema njegovim riječima, najbolji dio starosti je osjećaj slobode jer čovjek više ne pokušava da kontroliše sve oko sebe.

“Ne jurite više za paradom”, poručio je Dilan, opisujući osamdesete kao period u kojem vrijeme više ne djeluje kao nešto što ide naprijed, već kao prostor kroz koji se čovjek kreće.

I dalje aktivan na sceni

Uprkos godinama, Dilan je i dalje izuzetno aktivan, a njegova turneja “Rough and Rowdy Ways” traje od 2021. godine i privlači veliku pažnju publike.

Prošle godine je, prema navodima medija, proveo dva dana u studiju White Lake u Albaniju sa članovima svog benda, ali detalji tog snimanja nisu objavljeni.

Stare ale złote Bob Dylan It's All Over Now, Baby Blue (1965) pic.twitter.com/ynXu3i6rXs

Tokom koncerta u Dablinu u novembru 2025. godine izveo je i pjesmu “A Rainy Night in Soho” kao posvetu preminulom Šejnu Mekgovanu, frontmenu grupe The Pogues.

Dilan, dobitnik Nobelove nagrade za književnost i autor klasika poput “Blowin’ in the Wind” i “Like a Rolling Stone”, i dalje ostaje jedna od najvažnijih figura svjetske muzičke scene.

Nezavisne

Demencija nije neizbježni dio starenja, već složeno stanje koje mijenja pamćenje, razmišljanje, emocije i svakodnevno funkcionisanje. U mnogim slučajevima poistovjećuje se sa zaboravnošću koja dolazi s godinama, dok je u stvarnosti riječ o složenom i progresivnom poremećaju koji mijenja život oboljele osobe i cijele porodice. Zbog toga je važno o demenciji govoriti jasno, otvoreno i bez stigme, jer nerazumijevanje i strah često dovode do kasnog traženja pomoći.

Rana dijagnoza, podrška porodice i pravovremena terapija mogu usporiti to bolesti i očuvati dostojanstvo i kvalitet života oboljelih.

Skup simptoma: Demencija nije jedna bolest, već skup simptoma koji nastaju kao posljedica različitih oštećenja mozga. Najčešći uzrok je Alzheimerova bolest, ali postoje i drugi oblici, poput vaskularne demencije povezane s oštećenjem krvnih sudova mozga, kao i mješoviti oblici u kojima se kombinuje više faktora. Zajednička karakteristika svih oblika demencije jeste postepeno pogoršanje kognitivnih funkcija, uključujući pamćenje, pažnju, mišljenje, orijentaciju i sposobnost donošenja odluka.

Prvi znakovi demencije najčešće se uočavaju u okviru porodice. Promjene u ponašanju i funkcionisanju razvijaju se postepeno i u početku mogu biti veoma suptilne. Zapaža se zaboravljanje nedavnih razgovora i događaja, gubljenje predmeta, poteškoće u pronalaženju pravih riječi ili praćenju razgovora. Osoba može početi da ponavlja ista pitanja ili da djeluje zbunjeno u situacijama koje su ranije bile uobičajene. Ovi simptomi često se pripisuju umoru, stresu ili “normalnom starenju”, što dovodi do odgađanja ljekarskog pregleda.

Tok bolesti: Napredovanjem bolesti simptomi postaju izraženiji i sve više utiču na svakodnevni život. Pojavljuju se poteškoće u obavljanju uobičajenih aktivnosti, poput pripreme obroka, upravljanja novcem, organizacije obaveza ili korištenja prevoza. Osoba se može dezorijentisati čak i u poznatom okruženju, i tada gubi osjećaj za vrijeme, datume i redoslijed događaja. Česte su i promjene u ponašanju i raspoloženju, od povlačenja i gubitka interesa za ranije važne aktivnosti, do razdražljivosti, anksioznosti ili sumnjičavosti.

Demencija duboko utiče na identitet oboljele osobe. Kako bolest napreduje, dolazi do postepenog gubitka samostalnosti, a nerijetko i do promjena u ličnosti. Osoba koja je ranije bila samostalna, odgovorna i aktivna može postati nesigurna, zbunjena i zavisna od pomoći drugih,. Ovakve promjene teško pogađaju, kako oboljelog, tako i članove porodice, koji se suočavaju s osjećajem gubitka bliske osobe kakvu su poznavali, iako je ona i dalje prisutna.

Porodica u ovom procesu ima ključnu ulogu. U najvećem broju slučajeva članovi porodice postaju primarni njegovatelji, bez formalne obuke i uz veliki emocionalni i fizički napor. Briga o osobi sa demencijom podrazumijeva stalno prilagođavanje svakodnevnih aktivnosti, organizaciju liječenja i nadzor zbog sigurnosti oboljelog. Njegovatelji se često suočavaju s iscrpljenošću, osjećajem krivice, tugom i nesigurnošću, što ukazuje na potrebu za organizovanom podrškom, savjetovanjem i edukacijom.

Dijagnoza: Rano prepoznavanje simptoma jedan je od najvažnijih elemenata u pristupu demenciji. Iako ne postoji oštra granica između “uobičajenog” zaboravljanja i početka demencije, određeni znakovi zahtijevaju posebnu pažnju. Učestalo zaboravljanje nedavnih događaja, ponavljanje istih pitanja, dezorijentacija u prostoru i vremenu, poteškoće u komunikaciji, promjene raspoloženja i povlačenje iz uobičajenih aktivnosti nisu tipične karakteristike zdravog starenja i zahtijevaju stručnu procjenu.

Postavljanje dijagnoze demencije zasniva se na sveobuhvatnom pristupu. Ljekar prikuplja detaljnu anamnezu, razgovara s oboljelom osobom i članovima porodice, te procjenjuje kognitivne funkcije pomoću različitih testova. Po potrebi se koriste i dodatne dijagnostičke metode kako bi se isključili drugi uzroci simptoma, poput depresije, metaboličkih poremećaja ili neuroloških oboljenja. Iako dijagnoza demencije često predstavlja veliki emotivni teret, ona istovremeno omogućava planiranje daljeg liječenja, organizaciju podrške i prilagođavanje životnih navika.

Demencija je u većini slučajeva neizlječivo, hronično stanje, ali to ne znači da ne postoje mogućnosti djelovanja. Savremeni pristupi liječenju usmjereni su na usporavanje progresije bolesti i očuvanje kvaliteta života što je duže moguće. Farmakološko liječenje može doprinijeti stabilizaciji kognitivnih funkcija i ublažavanju pojedinih simptoma, posebno u ranim i srednjim fazama bolesti. Efekti terapije su individualni, ali je zajedničko da je korist najveća kada se liječenje započne na vrijeme, nakon postavljanja pravovremene dijagnoze.

Prevencija: Prevencija demencije postaje sve važnija tema javnog zdravlja. Iako ne postoji način da se u potpunosti spriječi razvoj bolesti, brojna istraživanja ukazuju na povezanost zdravlja krvnih sudova i zdravlja mozga. Kontrola krvnog pritiska, šećera i holesterola, redovna fizička aktivnost, zdrava ishrana i mentalna stimulacija kroz učenje, čitanje i rješavanje zadataka mogu imati pozitivan uticaj na očuvanje kognitivnih funkcija. Socijalna povezanost takođe ima važnu ulogu, jer osobe koje ostaju aktivne i uključene u društveni život, imaju manji rizik od razvoja kognitivnog propadanja.

Demencija predstavlja sve veći izazov i za zdravstvene i socijalne sisteme, posebno u društvima s izraženim starenjem populacije. Povećanje broja oboljelih prati i rast potreba za specijalizovanim uslugama, stručnim kadrom i prilagođenim modelima podrške. Istovremeno, stigma i nedovoljno razumijevanje demencije i dalje su prisutni, što može dovesti do izolacije oboljelih i njihovih porodica i odgađanja traženja pomoći.

Uprkos tome što demencija mijenja tok života oboljelih i njihovih najbližih, kombinacija stručne pomoći, porodične podrške, edukacije i društvene odgovornosti može značajno unaprijediti kvalitet svakodnevice. Sistematski pristup, koji uključuje zdravstvene ustanove, socijalne službe, lokalne zajednice i organizacije civilnog društva, predstavlja osnovu za stvaranje okruženja u kojem se osobe s demencijom i njihove porodice ne osjećaju napušteno i prepušteno same sebi.

Nemoj me zaboraviti

Učestalo zaboravljanje nedavnih događaja, ponavljanje istih pitanja, zbunjenost u poznatom okruženju, teško pronalaženje riječi i postupno povlačenje iz društva mogu ukazivati na nešto više od “normalnog starenja”.

Razgovor s ljekarom predstavlja prvi i najvažniji korak ka razumijevanju simptoma, postavljanju dijagnoze, planiranju daljeg liječenja, te usporavanju napredovanja bolesti.

Ovakve promjene zaslužuju ozbiljno shvatanje, jer demencija, uz pravovremeno prepoznavanje, može biti dijagnostifikovana u ranoj fazi.

 

To je bio slučaj sa Art i Marilyn iz Lexingtona u Kentuckyju koji su bili komšije više od 40 godina, ali tek posljednjih nekoliko godina njihovo poznanstvo preraslo je u nešto više. Oboje su izgubili svoje supružnike, a sudbina ih je ponovo spojila u neočekivanoj ljubavi, navodi Blic.

Znajući da je ljubav prava, tokom prazničnog perioda, Art je odlučio da svoj odnos sa Marilyn podigne na viši nivo.

Krajem prošle godine, 17. decembra, zaprosio je Marilyn tokom romantične večere u privatnom igluu u Gatton Park Winter Village, u samom centru grada.

Marilyn je emotivno prihvatila prosidbu, izjavivši: “Art, voljela bih da se udam za tebe, svim srcem, ljubavlju i dušom. Ne mogu da zamislim ništa drugo što bih željela da radim osim da se udam za tebe. Zauvijek. Zauvijek.”

Prije nego što je pružio dijamantski prsten, Art je rekao da mu je želja da zajedno provode svoje zlatne godine.

– Bilo bi divno da se volimo i držimo jedno drugo u našim zlatnim godinama, rekao je, na šta je Marilyn uz osmijeh dodala: “Pa, to je dugo vremena. Je li to u redu?”

Dirljiv trenutak kada je Marilyn ugledala prsten zabilježen je u videu koji je postao viralan na TikToku, sa više od 1,2 miliona pregleda i 250.000 lajkova.

@gattonparkPlease join us in congratulating this happy couple on their engagement! There was extra holiday magic in the air on Wednesday during Winter Village at Gatton Park. Art proposed to Marilyn in a cozy igloo while the Tree’s light show set the background. Art and Marilyn have been neighbors for more than 4 decades. They grew close in recent years after they both lost their beloved spouses. They enjoy attending church and social events together. They love spending time with their friends and family and going to plays and musical shows. We are so happy that Art chose Winter Village to pop the question, and we wish them many years of love, light, and happiness. We can’t promise you’ll stumble upon a proposal, but we can promise a festive time at Winter Village. Come visit us now through Dec. 23, nightly, from 5-10 pm.

♬ Silver Snowflakes – Keys To Motion

Komentari korisnika bili su puni pohvala i emocija.

“Zvuče kao mladi par koji ima cio život pred sobom, zajedno”, napisala je jedna korisnica, dok je druga dodala: “Ona je samo djevojka, a on je samo dečko.”

Iako je njihova prosidba osvojila društvene mreže, Art i Marilyn više vole da svoj život zadrže daleko od javnosti. Njihove porodice kažu da par uživa u društvenim događajima, provode vrijeme s prijateljima i porodicom, kao i da posjećuju predstave i muzičke koncerte.

Izvor: Oslobođenje

U najvećem ženskom zatvoru u Japanu Tochigi 20 odsto zatvorenica su starije osobe. Zatvor je sve više prilagođen potrebama starije populacije, uključujući pomoć pri kupanju, hranjenju i medicinskoj nezi.

Neke žene kažu da bi čak plaćale mesečnu naknadu da mogu zauvek da ostanu ovde – izjavio je zatvorenik Takaioshi Shiranaga.

Sobe su ispunjene starijim stanovnicima, čije su ruke naborane, a leđa pogrbljena. Polako se kreću hodnicima, neki koriste hodalice. Radnici im pomažu da se kupaju, jedu, hodaju i uzimaju lekove.

Ali ovo nije starački dom – ovo je najveći ženski zatvor u Japanu. Stanovništvo ovde odražava starenje društva izvan, kao i sveprisutni problem samoće, koji, kako kažu čuvari, za neke starije zatvorenice postaje toliko akutan da bi radije ostale zatvorene.

„Postoje čak osobe koje kažu da će platiti 20.000 ili 30.000 jena (130-190 dolara) mesečno (ako mogu) kako bi ovde živele zauvek”, rekao je Širanaga novinarima CNN-a koji su dobili retku priliku da posete ovaj zatvor u septembru prošle godine.

Među zatvorenicama je Akijo (81), koja izdržava kaznu zbog krađe hrane. S vrlo malom penzijom i minimalnom podrškom svoje porodice, Akijo kaže da joj život u zatvoru pruža stabilnost koju nije imala napolju.

„Možda je ovaj život najstabilniji za mene“, rekla je Akiio, dodajući kako njen nedostatak finansijske sigurnosti nije ostavljao mnogo izbora.

Prema podacima japanske vlade, krađa je najčešće kriminalno delo među starijim zatvorenicima.

Više od 80 odsto starijih žena u zatvorima 2022. godine bilo je osuđeno zbog krađa. Razlozi uključuju siromaštvo – 20 odsto starijih od 65 godina u Japanu živi ispod granice siromaštva, što je znatno više od proseka članica OECD-a – tu je i izolacija i nedostatak podrške.

Zatvorski čuvari svedoče kako se mnoge žene vraćaju u zatvor jer nemaju gde da odu, nemaju dovoljno sredstava za život ili im je potrebna medicinska nega koju ne mogu priuštiti van zatvora.

Japanske vlasti su svesne problema. Ministarstvo pravde pokrenulo je programe koji pomažu zatvorenicama da se pripreme za samostalan život, dok se lokalne inicijative usmeravaju na pružanje stambene i socijalne podrške starijima bez porodice.

Ipak, s obzirom na brzo starenje populacije i nisku stopu nataliteta, mnogi stručnjaci smatraju da će Japanu biti potrebni značajni resursi i promene kako bi se nosio s izazovima koje donosi sve veći broj starijih osoba u društvu.

Izvor: N1

Demencija predstavlja hronično neurodegenerativno stanje koje dovodi do postepenog gubitka moždanih funkcija kao što su pamćenje, mišljenje, rasuđivanje i sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Demencija nije normalan dio starenja, već posljedica različitih patoloških procesa u mozgu. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), pogađa oko 55 miliona ljudi širom svijeta, a predviđa se da će se do 2050. broj slučajeva gotovo utrostručiti. Ovi podaci su alarmantni, posebno u zemljama sa starijom populacijom i ograničenim resursima za liječenje.

Uzroci demencije: Demencija može imati različite uzroke, a najčešći su Alchajmerova bolest, pri kojoj  dolazi do nakupljanja amiloidnih plakova i neurofibrilarnih čvorova u mozgu, što uzrokuje odumiranje nervnih ćelija. Ova bolest predstavlja uzrok oko 60 do 70% slučajeva demencije. Slijedi vaskularna demencija koja nastaje kao posljedica oštećenja krvnih sudova mozga, često povezana sa moždanim udarom ili hroničnim visokim krvnim pritiskom, te Lewy body demencija koja je karakteristična po abnormalnim proteinima koji se talože u mozgu. Frontotemporalna demencija pogađa mlađe osobe (45-65 godina) i uzrokuje promjene u ličnosti, ponašanju i govoru. Prisutne su i sekundarne demencije koje se javljaju kao posljedica neuroloških bolesti poput multiple skleroze, Parkinsonove bolesti, ali i drugih stanja poput depresije, deficita vitamina B12 i hronične zloupotrebe alkohola.

Simptomi: Demencija se obično razvija postepeno, sa nespecifičnim simptomima koji često ostaju neprepoznati. Najčešći rani znakovi uključuju probleme s pamćenjem, poput zaboravljanja nedavnih događaja, važnih datuma ili uputa, teškoće s govornim izražavanjem, otežano donošenje odluka, te poteškoće u planiranju ili rješavanju svakodnevnih zadataka. Zbunjenost u vremenu i prostoru, te gubljenje u poznatom okruženju ili neprepoznavanje dana i vremena jesu znakovi upozorenja na demenciju, kao i promjene u raspoloženju i ponašanju koje sa sobom vuku povlačenje iz društva, pojavu apatije, depresije ili razdražljivosti.

Rano prepoznavanje simptoma omogućava raniju intervenciju, usporavanje progresije bolesti i bolji kvalitet života za oboljelu osobu i njenu porodicu. Pravovremena dijagnoza demencije ključna je zbog započinjanja adekvatne terapije, jer iako ne postoji lijek za većinu oblika demencije, dostupni medikamenti mogu značajno usporiti napredak bolesti. Takođe, planiranje budućnosti omogućava pacijentima i njihovim porodicama donošenje važnih odluka o zdravstvenoj njezi, finansijama i životnom okruženju, dok psihološka i socijalna podrška kroz rani početak programa rehabilitacije, mentalne stimulacije i fizičke aktivnosti, poboljšava funkcionalnost i kvalitet života.

Rano otkrivanje demencije

U Kantonalnoj bolnici “Safet Mujić” u Mostaru, uz podršku kompanije Hemofarm,  započeo je projekat ranog otkrivanja demencije kod pacijenata starijih od 60 godina. Ovim projektom se nastoji, kroz redovne preglede i brze kognitivne testove, smanjiti broj nedijagnostikovanih slučajeva i pružiti pravovremena terapija.

Liječenje demencije je multidisciplinarno i uključuje medikamentnu terapiju, odnosno lijekove koji usporavaju napredovanje simptoma, te promjene životnih navika kroz uravnoteženu ishranu (Mediteranska dijeta), fizičku aktivnost, redovan san i mentalnu stimulaciju. Psihosocijalna podrška pruža se pacijentu kroz kognitivne terapije, podršku porodice i prilagođavanje životnog okruženja.

Prevencija: Iako neki faktori rizika nisu promjenjivi, poput starosti i genetike, mnogi se ipak mogu kontrolisati usvajanjem zdravih životnih navika, kontrolom hroničnih bolesti, te mentalnim i socijalnim aktivnostima poput učenja novih vještina, čitanja, igranja društvenih igara, čime se smanjuje rizik od kognitivnog pada.

Demencija je izazov koji zahtijeva saradnju cijelog društva – od zdravstvenih radnika do porodice i institucija.  Rano prepoznavanje simptoma i preventivne mjere ključni su za smanjenje njenog uticaja na pojedince i zajednicu. Pravovremena reakcija nije samo odgovornost medicinskih radnika, već i svih. Zato je potrebno razgovarati o demenciji, podizati svijest o njenom prepoznavanju i važnosti podrške onima kojima je najpotrebnija.

Vest o njenom ulasku u bračnu zajednicu preneli su brojni ruski portali, koji su podsetili da su se Ala i izabranik njezina srca, Aleksander Guržij, zaljubili iste one godine kada je Led Cepelin objavio “Stairway to Heaven”, a Klint Istvud zablistao u ulozi “Prljavog Harryja” na filmskom platnu.

Par je u međuvremenu dobio troje dece i dočekao četvero unučadi, pa objasnio zašto im je bilo potrebno toliko dugo da ozakone svoju vezu. Ukratko, želja nikad nije bila sporna, ali su se na putu prema oltaru isprečili kilometri.

– Kada se par odlučio venčati, živeo je u Amurskoj oblasti, na ruskom Dalekom istoku, dok se gradila Bajkalsko-amurska magistrala. Iz toga je razloga put do matičara bio dug, pa su Ala i Aleksander u to vreme održali gozbu za prijatelje i rodbinu. Drugim rečima, par je tada odlučio da će kasnije formalizovati svoju vezu te je taj čin odgađao sve do danas – preneo je novinar portala viborške Gazete, koji je od mladenaca dočekao i priznanje kako se nadaju da će jednog dana imati priliku zagrliti i praunuke.

– Bio je to neverovatno dirljiv događaj kojem su prisustvovala Alina i Aleksanderova deca i unuci. I oni su postali svedoci prekrasne ljubavi koja je izdržala test vremena – poručili su na stranicama matičnog ureda u kojem je nakon više od pola veka brakom okrunjena i ta ljubav, prenosi “Net.hr”.

Proučili biomarkere starenja

Snyder i njegovi kolege istraživali su biologiju starenja kako bi bolje razumjeli koje se točno promjene događaju i na koji način. Pratili su skupinu od 108 odraslih, koji su tijekom nekoliko godina svakih nekoliko mjeseci donirali biološke uzorke. Svaki sudionik je tijekom 626 dana prosječno predao 47 uzoraka.

Primijetili su da kod nekih stanja, poput Alzheimerove i kardiovaskularnih bolesti, rizik ne raste postupno s vremenom, već naglo eskalira nakon određene dobi. Stoga su odlučili pobliže proučiti biomarkere starenja kako bi vidjeli mogu li identificirati povezane procese.

Pritom su analizirali različite vrste molekula, uključujući RNA, proteine, lipide i taksone mikrobioma crijeva, kože, nosa i usne šupljine. Znanstvenici su nakon analize primijetili da u ljudskom tijelu tijekom dvije životne faze dolazi do značajne promjene u količini različitih vrsta molekula.

Promjena u otprilike 81 posto proučavanih molekula

Tijekom jedne ili obje faze promijenilo se otprilike 81 posto proučavanih molekula. Promjene su dosegle vrhunac sredinom 40-ih, a zatim ponovno početkom 60-ih godina.

Tijekom vrhunca u 40-ima zabilježene su promjene u molekulama vezanim uz metabolizam lipida, kofeina i alkohola, kao i kardiovaskularne bolesti te disfunkcije kože i mišića. Vrhunac ranih 60-ih bio je povezan s metabolizmom ugljikohidrata i kofeina, kardiovaskularnim bolestima, kožom i mišićima, imunološkom regulacijom i radom bubrega.

Kod žena prvi vrhunac sredinom 40-ih obično dolazi kada krenu u menopauzu ili perimenopauzu, s tim da znanstvenici smatraju da proces menopauze nije glavni uzročni faktor s obzirom na to da su i muškarci u istome razdoblju prolazili kroz značajne molekularne promjene.

Istraživanje naziva Nonlinear dynamics of multi-omics profiles during human aging objavljeno je u časopisu Nature Aging.

Ne morate se previše baviti sobom, društvom i svojim okruženjem da biste uočili kako običan čovek sa naših prostora, kada „oposli“ sve ono što se od njega očekivalo, lako „odustaje od života“. Takvom „opredeljenju“ doprinosi niz istorijskih, političkih, klimatskih, geografskih, socioloških, ekonomskih i kojekakvih drugih činilaca. Pojedine odgovore na pitanje zašto smo sebe ubedili da godine, po prirodi stvari, oduzimaju želju za životom, nalazim kod dr. Zorana Milivojevića u njegovom izlaganju o skripti starenja.

Zvanični početak starosti je u sedamdesetoj godini. Kada pogledate ljude u ovoj dobi, vidite da se veoma razlikuju po vitalnosti, stanju zdravlja, izgledu i načinu življenja. Neki izgledaju kao da su mnogo godina mlađi, a neki kao da su mnogo godina stariji. „Kod onih koji izgledaju značajno starije, često nalazimo neke hronične bolesti koje ubrzavaju proces starenja“, navodi Milivojević.

Da bi se objasnila ova razlika između nečijih godina i stanja organizma te osobe, često se koriste dva pojma starosti. Hronološka starost je broj godina koje neko ima, dok biološka starost označava stvarno stanje organizma osobe.

Pitanje je koliki je uticaj psihe na proces starenja. Da li i na koji način psihičko stanje utiče na nečiji proces starenja? Možemo li govoriti o „psihičkoj starosti”?

STAROST ima skriptu

Jedno objašnjenje nalazimo u konceptu „skripta starenja”, to jest nečijem nesvesnom psihičkom programu prema kojem stari. Pojam skripta je preuzet iz dramaturgije. Naime, ako imate neku dramu u kojoj pet glumaca glumi različite likove, svaki od ovih glumaca ima svoja skripta kojih se mora držati da bi se drama odvijala prema svom scenariju. U tim skriptima piše šta glumac mora da uradi i šta da kaže, kada neki drugi glumac izvrši neku radnju. Gluma je interpretativna umetnost u kojoj glumac na svoj način tumači i izražava ono što mu je zadato i od čega ne sme da odstupi. „Isto tako neki ljudi žive život interpretirajući životnu ulogu koju su usvojili u detinjstvu“, tvrdi doktor.

Životna skripta su nesvesni životni planovi koje neka osoba napravi u detinjstvu i mladosti, najčešće pod uticajem roditelja i drugih autoriteta, različitih uzora, ali i na osnovu svojih dečjih ili mladalačkih zaključaka o važnim životnim pitanjima. Iako su mnogi od ovih zaključaka doneseni svesno, osoba ih kasnije zaboravi, tako da u odraslom dobu oni deluju kao nesvesna pravila, ograničenja i motivacije, koja utiču na način života i životni tok osobe.

Ne samo da je životna skripta okvir kako osoba mora i kako ne sme da živi svoj život, već njega osoba uopšte nije svesna. Ona ima iluziju da neke odluke donosi svojom slobodnom voljom, a zapravo ona samo interpretira svoju životnu ulogu koju je usvojila u detinjstvu i mladosti. „Tako, na primer, skripta su odgovorna što neki moraju da po svaku cenu budu uspešni, a neki drugi moraju da u svom životu budu neuspešni. Prvi imaju skriptnu zapovest da moraju da uspeju, a drugi imaju skriptnu zabranu da ne smeju da uspeju“.

Kako se to reflektuje na starost?

Kada je reč o starenju, mnogi od nas stare prema modelima koje su usvojili gledajući kako stare drugi ljudi oko njih. Sve te uzore starenja ljudi ugrađuju u svoja nesvesna skripta starenja, tako da osoba, kada dođe vreme, stari prema usvojenom stereotipu.

„Problem je što su većina tih uzora – negativni uzori“, ističe Milivojević. Starost se kolektivno doživljava kao najgori period života, kao predvorje smrti, kao zona nemoći, bolesti i umiranja. Upravo zbog straha od starenja nastaje i kriza srednjeg doba u kojoj mnogi pokušavaju da u svom životu obnove mladalački život. Ali od starosti se ne može pobeći, potrebno je promeniti svoju predstavu o starosti, osmisliti je i doživeti je kao drukčiji, ali takođe kvalitetni period života.

Zato treba za uzore uzimati one ljude čije starenje jeste pozitivan model. A to su oni ljudi koji uprkos godinama nisu otpisali sebe, nisu prestali da se raduju životu, da održavaju smislene odnose s drugima, koji su emotivno povezani s drugima, koji imaju životni smisao, nisu odustali od onih ciljeva koje su imali i dok su bili mnogo mlađi. „Ne zaboravite da ljudi ne žive starost, nego svoja uverenja o starosti, a ta uverenja je moguće promeniti“, slikovit je Milivojević.

Ta slika o starosti i uverenjima o njoj, posebno mi je postala jasna kada sam prvi put posetio Andaluziju. Nisam najjasnije mogao da definišem sebi i drugima šta mi se toliko dopada u Malagi i gradovima oko nje, dok jednog jutra, kada sam iberijsku kobasicu stavljao na hleb premazan srcem svežeg paradajza, nisam čuo kako dve bakice doslovce „vrište“ od smeha i zgodnom prodavcu ručno rađenog nakita dobacuju: „ćiko, ćiko, guapo, guapo…„. Dok ne ostarim, a i tada, gledaću da letujem tamo gde to ne postoji. Mislim na starost.

Prema Američkom udruženju psihologa, jedna trećina ispitanih u anketi koja se bazirala upravo na tome, izjavilo je da su većinu dana preopterećeni.  Neke od briga koje muče ljude širom zemlje su vjerovatno opravdane. Troškovi života su apsurdno visoki, zdravstveni problemi (pandemija?) mogu izazvati intenzivnu anksioznost, a sukobi, svađe i nesuglaisce  mogu biti izuzetno bolni.

Međutim, postoji mnogo drugih scenarija o kojima često razmišljamo, a koji jednostavno nisu vrijedni brige ni razmišljanja. Kao što stara poslovica kaže, „većina stvari o kojima brinemo se ne dese“.

Kako bi provjerili koliko ima istine u toj poslovici, HuffPost je razgovarao s ljudima u njihovim 80-im, 90-im i 100-im godinama kako bi saznao njihova razmišljanja o stvarima o kojima su brinuli kada su bili mlađi. I, ispostavilo se da su gubili vrijeme brinućise.  Evo šta su rekli:

Voljeli bi da ih nije bilo briga šta ljudi misle o njima.

Jackie Stricker, koja ima 100 godina i živi sama u St. John's Meadows u Rochesteru u New Yorku, rekla je, “pretpostavljam da mi je bilo važno šta ljudi misle o meni”.

Iako je to bila njena velika briga tokom njenih mlađih dana, ono što ljudi misle o njoj postalo je manje važno kako je starila.

„Ponekad te ljudi ne vole i zaista ne možeš ništa da uradiš povodom toga“, objasnila je za HuffPost. “Ni sami ne znaju zašto, tako da se ne brinem o tome.”

Voljeli bi da se nisu opterećivali oko ishoda nekih situacija.

Na pitanje o čemu bi mladi trebali manje brinuti, Kenny Vance, 80-godišnji muzičar koji vrijeme dijeli između New Yorka i Floride, rekao je za HuffPost da bi ishod nekih situacija trebao biti manje zabrinjavajući.

“Ako idete na rezultat prije nego što ste prošli kroz proces, to je samo nešto što je u vašoj mašti ― nije povezano sa stvarnošću,” rekao je Vance, koji je pjevač doo-wop grupe ”Kenny Vance and the Planotones” i ima dokumentarni film “Srce i duša: Ljubavna priča”, koji je premijerno prikazan na PBS-u ovog juna.

„Umjesto da previše razmišljate o situaciji ili dozvolite svojoj negativnosti da vas spriječi da nešto učinite, samo krenite, uradite to“, rekao je Vance.

“Garantujem vam da će se, ako se odvažite, dogoditi nešto što niste očekivali. Nikada, nikada se ne desi ono što očekujete“ – rekao je. ‘Ne očekujte ono što očekujete’ – mislim da je dobar aforizam.

Voljeli bi da nisu brinuli kako će im biti nakon odlaska u penziju.

Ruth Snyderman-Works, 87, rekla je da se mnogo brinula o svom slobodnom vremenu koje će imati kada ode u penziju. Snyderman-Works je bila suvlasnica umjetničke galerije u Filadelfiji sa svojim suprugom Rickom Snydermanom više od 50 godina.

“Bila sam veoma zabrinuta zbog zatvaranja galerije i šta ću raditi sa sobom po cijeli dan nakon što sam bila vezana za galeriju 52 godine”, rekla je Snyderman-Works za HuffPost. “Od tada se čini da dani lete. Živimo u stanu u ulici u kojoj ima toliko ljudi s kojima se možemo družiti.”

Par je rekao da ostaju zauzeti i društveni tako što viđaju bivše osoblje, bivše klijente, prijatelje, umjetnike, mlade i stare ljude sa drugačijim uvjerenjima od njih.

“Postoji toliko načina na koje možete razgovarati sa ljudima kako biste pronašli neku zajedničku tačku”, rekla je Snyderman za HuffPost. “A ako pričate samo sa onima sa kojima dijelite identična mišljenja i stavove, to je prilično tužan i prazan život, a mi nikada nismo živjeli takvim životom.”

“Dakle, više nismo zabrinuti za naše vrijeme”, dodala je Snyderman-Works. “Taj najveći strah je nestao.”

Voljeli bi da nisu vodili toliko računa o izgledu.

“Puno sam se brinula o izgledu o kojem sam prestala brinuti u svojim 40-im i 50-im godinama”, rekla je za HuffPost Naomi Goldrich, 91-godišnjakinja koja živi u Kaliforniji. „Jesam li bila dobro obučena? Jesam li izgledala OK? Bila sam veoma visoka i veoma mršava, i uvijek sam se brinula da izlgedam kao štreber.”

Ona je dodala da je izgled postao veoma važan, posebno u srednjoj školi kada su devojke bile robovi određene vrste džempera ili određene vrste cipela. “A ja dolazim iz siromašne porodice. Nismo imali novca da kupimo te cipele i taj džemper“ – rekla je.

Kako je vrijeme odmicalo, Goldrich je shvatila da izgled zapravo nije toliko važan, rekla je.

“Sve dok sam bila čista i njegovana, moj izgled nije bio važan”, rekla je Goldrich. „Ono što je zaista bilo važno je ono što radim – i zato sam krenula da aktivno preusmjeravam svoj život. Upisala sam se na pravni fakultet i počela živjeti svoj život daleko od izgleda.”

Voljeli bi da nisu ozbiljno shvatali smak svijeta.

„Sjećam se možda kad sam imala 5 godina… odrasli su pričali o smaku svijeta“, rekla je Diane Johnson, 85-godišnjakinja koja živi u Connecticutu. “Sjećam se da sam dugo čekala da se to dogodi.”

Za Johnson, to je bio period tokom ranih 1940-ih kada je trajao Drugi svjetski rat i kada su se Sjedinjene Države oporavljale od bombardovanja Pearl Harbora. Ljudi su tada mogli biti zabrinuti zbog političkih sukoba, rasnih tenzija ili efekata klimatskih promjena. Sve su to stvarne brige i, slično kao tada, mnogi ljudi ni danas u svijetu nisu sigurni od ovih situacija.

Ali, za one koji su fizički sigurni od ovih prijetnji, postoji razlika između brige i paranoje, a to je kada upadnete u zamku “šta ako” i vaš um pređe u način preživljavanja bori se ili bježi kada ne treba. To dovodi do stresa, anksioznosti i mnogo brige oko situacije od koje ste fizički sigurni.

Voljeli bi da nisu brinuli o uzvraćanju/osveti.

Bob Wheeler, 82-godišnjak iz Konektikata, rekao je da nije bio previše zabrinut ni u jednom trenutku svog života, ali vidi da se mnogi ljudi oko njega brinu o jednoj stvari koja je gubljenje vremena: osveti.

“Neki ljudi… osjećaju da se trebaju osvetiti. Ako dobiju neželjeni telefonski poziv ili mail ili bilo šta drugo, moraju se osvetiti i pokušati uzvratiti osobi koja im je to uradila, a to nikada ne funkcioniše”, rekao je Wheeler. “Morali biste jednostavno ignorisati te stvari… i živjećete duže ako to učinite.” (Osjećaj kao da trebate nekome uzvratiti stvara stres, a stres je loš za vaše srce, zdravlje crijeva i još mnogo toga.)

A neki se uopšte ne brinu, i dobro im je.

Jerry Spoerl, 87-godišnjak koji živi u New Jerseyu, rekao je da umjesto da se brine o situaciji, on je istraživao kako bi mogao napraviti neophodne promjene. Kada je zabrinut, onda se moli.

„Briga samo stvara smetnje“, rekao je. “Izbacite mrave iz glave – koncentrišite se na prave stvari, a ne na ono što bi se moglo dogoditi”, rekao je Spoerl.

„Dio mog mentalnog pristupa, ako imam neku lošu misao ili nešto slično, reći ću sebi: ‘Džeri, ti si zgodan starac i trebalo bi da imaš samopouzdanja’, i to mi pomaže da si pomognem”, rekao je Spoerl.

Za Jerryjev 80. rođendan, njegova djeca su napravila majice s jednim od njegovih popularnih slogana „75% ovog života je čisto sranje“. To je dobra mantra: Ko želi potrošiti svoj život brinući o tome?