A da sve to dovedemo na nivo normalnog, ravnopravnog, jednakog svijeta(koji još uvijek ne postoji) shvatili bismo da je sasvim normalno da i oni plaču, ali imaju problem zbog toga, jer niko to od njih ne očekuje. Mi žene, gledamo na to kao apstrakciju, a muškarci kao na povod za potkusirivanje na kafama, gdje će svaki govoriti koliko je muško, a onda biti isti onaj emotivni muškarac svojoj ženi kod kuće.

Pa i Obama plače i to javno. Plakao je prije četiri godine na skupu na kojem je govorio o masakru u kojem su stradala djeca u Sandy Hook osnovnoj školi. Mediji su prenosili vijest kao nešto neviđeno, gdje je u prvih nekoliko pasusa bilo odgovoreno na svih pet pitanja.

Ko? Obama.

Šta? Plače.

Gdje? Na skupu na kojem govori.

Kada? U Decembru.

Zašto? Zato što je muško i jer je to neviđeno.

Međutim, stereotipi o muškarcima koji ne plaču i koji sve to čuvaju u sebi i trpe, pronalazi svoje uporište u nauci od ranije. Žene plaču pet puta više na godišnjem nivou od muškaraca, sudeći prema istraživanju Ivana Nikliceka, Lidije Temošok i Ada Vingerhetsa, na Tilburg Univerzitetu u Nizozemskoj, koji su okupljeni u knjizi pod nazivom “Emotional Expression and Health”. Oni navode i kako muškarci plaču kraće pa njihov plač traje u prosjeku od dvije do tri minute, što je duplo manje od žena. Pri tome nisu uzeli u obzir višesatno jecanje, koje žene imaju s vremena na vrijeme.

Međutim, ono što je zanimljivo jeste kako vremenski intervali plakanja variraju od države do države, zato u Gani, Nepalu i Nigeriji, razlika između muških i ženskih suza gotovo da ne postoji, jer siromašnija društva plaču manje, ali intenzivnije suočavajući se sa svojim emocijama u istom trenutku kada ih dožive, za razliku od mnogih društava u Americi, gdje ljudi zbog ugleda i društvenog statusa suzdržavaju emocije, a onda više plaču i jecaju u samoći.

Muškarci plaču kraće pa njihov plač traje u prosjeku od dvije do tri minute, što je duplo manje od žena

Tok suza je drugačiji kod žena i muškaraca, a razlozi imaju svoj izvor u biološkoj osnovi. Žene imaju više hormona prolaktina, koji se ujedno nalazi i u majčinom mlijeku, a koji ih češće navodi na suze, dok testosteron kod muškaraca reguliše taj nivo u mjeri da oni plaču manje. Studija iz 1998. godine objavljena u časopisu Cornea govori kako žene koje imaju u predmenopauzi niži nivo prolaktina i viši testosterona plaču manje od onih koje imaju obrnutu situaciju, odnosno više prolaktina, manje testosterona.

A do puberteta plaču gotovo jednako, nakon čega se dešavaju hormonske promjene. Žene imaju pliće, kraće suzne kanale koji se lakše pune suzama, što dovodi do veće vidljivosti suza, navodi se u radu objavljenom u 1960. godine u časopisu American Journal of Physical Anthropology.

Međutim, muške suze su oduvijek bile skrivene od javnosti, a time su se pozabavili i u knjizi “Crying: A Natural and Cultural History of Tears” gdje su istraživali emocionalnu povezanost sa povećanom produktivnosti. Došli su do zaključka da se muškarci suzdržavaju više kako bi zadržali autoritativan stav na poslu, za razliku od žena, koje su dolazile na posao kao radnice, ali i ostajale kućama i bile domaćice. Njima suze nisu bile obespravljene, za razliku od muških, jer društvo nije imalo očekivanja od njih u pogledu uspješnog rukovođenja kompanijom.

Studija Kleenexa iz 2004. godine takođe se pozabavila razlozima ženskog i muškog plača. Naime, smrt bliske osobe okidač je za suze muškaraca u čak 74% slučajeva, dok prekidi, romantični filmovi i prekidi veza nemaju taj domet. Uprkos tome, Obamine suze su omogućile ljudima da se povežu s njim više i osjete bliskost, jer je i on emocionalno biće, koje je na taj način pokazalo svoju ranjivost. A upravo to pokazuju suze. Zato su vjekovima bile nespojive sa liderima, jer moć se ogleda i u sposobnosti vladanja nad sobom i svojim emocijom. A opet, ko to zaista može?

Muškarci  se suzdržavaju više kako bi zadržali autoritativan stav na poslu, za razliku od žena, koje su dolazile na posao kao radnice, ali i ostajale kućama i bile domaćice.

Osobe koje boluju od Sjogrenovog sindroma, koji im onemogućava da plaču, imaju veće probleme prilikom identifikovanja svojih emocija i izražavanja istih, u 22% slučajeva, što su podaci lista Clinical and Experimental Rheumatology i njihove studije iz 2012. godine. Upravo zato suze olakšavaju izražavanje emocija, zbližavanje sa ljudima i olakšanje.

A mi smo odlučili saznati i šta žene i muškarci misle o muškim suzama pa vam donosimo i obe perspektive. Erna Saljević vjeruje kako su suze jednostavno suze, razmazale maskaru ili ne. “Očigledno je da žene zaista mnogo lakše barataju emocijama, i ne nisam pogriješila kada tako kažem, jer one vrlo lako u tom smislu iskazuju svoje osjećaje, kada su tužne, kada su jako ljute, jače, pa i najače, pa sve isto i sa srećom. Dok kod muškaraca vi imate samo par osjećaja koje su oni spremni pokazati na svom licu. Množina, ne svi, jer generalizovanje je glupo”.

Ona dodaje i kako muške suze vrijede danas mnogo više, jer ih ne viđamo često.

“Na drugu stranu, naši balkanski dragi su od malena učeni da muško ne treba plakati, da je to za curice, pa i ne čudi da su vremenom razvili mehanizme koji suze povlači iz suznih kanala sve do ispod petnih žila dlakavih muških stopala. Mišljenja sam da su suze oslobađajuće, i u trenutku tuge i u trenutku sreće i da ih uopšte ne treba čuvati. One pokazuju drugoj osobi u trenutku sreće -vrijediš mi/takla si me u srce/vjerujem ti toliko da ću ti dopustiti da vidiš kako slinim, a u trenutku tuge pomozi mi/slomio sam se pred tobom/vjerujem ti dovoljno da se lomim i otvaram pred tobom.- Suze se nikako ne smiju pripisati osobini slabića, ni kod muškarca ni kod žene”.

Sličnog je mišljenja i naš muškarac, Đurica Štula koji govori:”Plač je zdrav. Kada mi djeca plaču i žensko i muško, ako je objektivno – podržim, umirim, pričamo. Ako je plač ucjenjivačko – interesnog tipa – pustim opet da se riješe stresa. I sam bejah u situacijama kada su me emocije izjedale i udarale bilo da su u pitanju muško – ženski odnosi, smrti i sahrane, ili neki divni trenuci uz djecu i muziku”.

Jednostavno je, za suze trebaš imati muda.

Erna poručuje za one koji/koje se pale na muške suze, odličan film koji će vas nasmijati do suza (i muških i ženskih) a tiče se uloge Rowene u filmu The Little Death.

Nisi nimalo manje muško ako plačeš, naprotiv.

Plači, jer znam da voliš, patiš, tuguješ, jednako kao i ja, samo ti društvene norme to osporavaju.

Plači, da se za tobom ne bi plakalo, jer nakupljanjem emocija u sebe i potiskivanjem, možeš samo pogoršati stanje. Upravo zato ovaj video je dio kampanje koja poručuje, plačite, jer trebate da plačete kako bi živjeli normalnim životom.

Stalo im je do socijalnih politika, bitna im je sloboda govora i edukacija, društveno su odgovorni.

Koliko je teško bilo biti žena pre samo koju deceniju do toga da li su muškarci danas diskriminisaniji u odnosu na određene privilegije koje uživaju žene, pitanja su koja muče svaku generaciju.

Međutim, na pitanje da li je danas, možda, lakše biti žena, a teže muškarac, Elena Camilli, studentkinja Fakulteta političkih nauka u Milanu, koja pripada generaciji Z, kaže da žene još nisu ravnopravne sa muškarcima, ali da su u nekim stavovima preterale.

“Danas se za svaki stav koji je drugačiji i koji nije u liniji sa ženskim pravima, kaže da je antifeministički. To što su žene danas nezavisnije u odnosu na pre 30 ili 40 godina, ne znači da im je to u svim oblastima života donelo koristi”, smatra Camilli.

S druge strane, njena koleginica Katarina Gočevski smatra da žene još nisu ravnopravne i da se za to treba boriti.

Sa mišljenjem da privilegije koje danas uživaju žene ne znače da im je život zbog toga olakšan, slaže se veliki broj pripadnika mladih, takozvanih pripadnika generacije Z, što je trend koji pokazuje izveštaj agencije Ipsos za istraživanja tržišta i javnog mnjenja iz Pariza.

Jesu li muškarci diskriminisani?

Prema istraživanju te agencije, koje je sprovedeno na Globalnom Institutu za žensko liderstvo u Londonu (Global Institute for Women’s Leadership at King’s College London), ukupno 60 odsto mladih iz generacije Z, koji dolaze iz 31 zemlje, misli da su žene otišle predaleko u promovisanju svojih prava i da su muškarci diskriminisani.

Među ispitanicima, naravno, veći je procenat muškaraca koji su takvog mišljenja, a među njima veliki broj njih veruje da je potrebno vratiti se narodnim običajima i tradicionalnim vrednostima te da treba primenjivati moral koji nalaže religija i njihova verska zajednica.

Iako su u svoje vreme težili rušenju tradicionalnih vrednosti, sličnog su mišljenja, nešto više žena nego muškaraca, danas i milenijalci, ljudi rođeni između 1981. i 1996. godine. Njih prate njihovi roditelji, generacija X.

Rodna ravnopravnost je potrebna, ali se pogrešno tumači

Posmatrajući mlađe generacije, veća je verovatnoća da će da postoji razlika u mišljenju između muškaraca i žena, nego kod starijih generacija, koje su uglavnom više usklađene kada je reč o rodnoj ravnopravnosti. U mišljenju da je muškarac koji ostaje kod kuće da brine o svojoj deci “manje muškarac”, 10 odsto žena i 11 odsto muškaraca pripadnika iz generacije X se slaže sa ovom tvrdnjom, dok među pripadnicima različitih polova generacije Z postoji veliki jaz u mišljenju.

Gotovo trećina, odnosno 31 odsto mladih muškaraca smatra da treba da se zna ko je “gazda u kući” u odnosu na pripadnice slabijeg pola koje, ipak, smatraju da se žene još nisu izborile za sva svoja prava.

Andrea Gabanelli, student komunikacije i marketinga iz Milana veruje da je rodna ravnopravnost potrebna, ali često se dešava da se njom manipuliše i da služi kao sredstvo za napad. Kako kaže, među njegovim drugovima postoji stav da je potrebno vratiti se starijem načinu života, što ne znači da žene treba da budu potlačene.

U tom gradu nedavno je otvoren klub za muškrace “The Brave Boys Club” (Klub hrabrih dečaka) u kojima muškarci koji se osećaju nesigurno u odnosu na slabiji pol, dolaze na seanse jedanput nedeljno.

Fabio Paracchini, osnivač ovog kluba kaže da potreba za takvim okupljanjima nastaje zbog činjenice da je sve više mladih muškaraca koji ne mogu da prevaziđu određene stereotipe i uverenja koje društvo nameće.

Terapije su grupne i besplatne, a klijenti su muškarci svih generacija, ali većina njih starosti od 30 do 40 godina.

Formiranje stavova na društvenim mrežama

Španski sociolog Manuel Castells govorio je da čovek veruje u ono u šta želi da veruje. Tu njegovu teoriju danas potvrđuju uverenja mladih formirana na društvenim mrežama i platformama koje su sredstva za sticanje znanja i formiranje njihovih stavova, često i pogrešnih. Za razliku od generacije Z, njihovi prethodnici tj. milenijalci se putem interneta samo informišu.

Dok su za tu generaciju koja danas ima više od 40 godina i koja je htela sve, odmah i sada, stare vrednosti kao što su poštovanje autoriteta, lojalnost i posvećenost, finansijski konzervativizam, dugoročno planiranje, sve više gubili na ceni, Generacija Z u želji da uspostavi narušenu sigurnost, vraća se nečemu što je poznato, kao što su posao iz snova, brak i porodica.

Rast takvog trenda posebno je zabeležen posle pandemije te ratova koji su usledili. Trend koji se sve više širi, zahvaljujući društvenim mrežama i platformama, ipak, zabrinjava stručnjake zbog pojave i popularnosti pojedinaca influensera, među kojima su i ženomrsci, koji na društvenim mrežama šire svoje konzervativne stavove.

Takođe, veoma popularne su takozvane “trad žene” koje pozivaju mlade devojke da se vrate tradiciji i brinu o domaćinstvu. Poznate su na TikToku, društvenoj mreži koju, pored Instagrama, Generacija Z najviše koristi.

Iako milenijalci i generacija Z nastaju sa različitim razmišljanjima i stavovima, ipak ih određene činjenice spajaju i čine znatno drugačijima od njihovih prethodnika. Stalo im je do socijalnih politika, bitna im je sloboda govora i edukacija, društveno su odgovorni. Zato je važno razumeti ih, jer svakako teže promenama u društvu.

1. jer želiš da promijeniš emotivne obrasce i izgradiš zdrav, emotivno siguran dom koji nisi imala priliku da iskusiš.

2. jer znaš da sreću nećeš pronaći u drugoj osobi već u prilici da rastete zajedno, učite jedno od drugog i liječite stare rane.

3. jer se konflikti rješavaju razgovorom. Trebate biti u stanju reći ,,izvini’’. Poslije konflikata treba da se osjećate još bliži.

4. jer si razvila vještine emotivne samoregulacije i zdrave komunikacije. Jer si zrela i spremna da radiš na odnosu.

5. jer se smijete zajedno, zabavljate dok kupujete namirnice i imate autentično prijateljstvo.

6. jer si pronašla osobu kraj koje se osjećaš sigurno.

7. jer si spremna da ih biraš iznova i iznova i iznova. Poštuješ ih i diviš im se i spremna si da budeš tu uz njih, čak i kad je teško.

Niz – Dr. Nicole LePera

Prevela: Iris Janković

Nemoj ga zauzimati previše, izgledaće da želiš šefovati.

Našminkaj se.

Zapravo, nemoj. Muškarci vole žene sa manje šminke.

Pokrij se ako ne želiš privući neželjenu pažnju.

Nemoj se pokriti, uvredljivo je i čudno.

Biti žena u 2017. godini teško je kao i godinama ranije, jer šta god radile, kako god izgledale, uvijek smo predmet rasprava, komentara i kritika. Od toga kako se oblačimo, nanosimo šminku, do toga kako se ponašamo na poslu, što se direktno reflektuje na majčinstvo. Sve je loše, ako žena to radi, rekli bismo, jer nikako udovoljiti svim potrebama svijeta.

Da stvari budu gore (ako uopšte mogu biti) ono što se očekuje od nas je totalno kontradiktorno. Žena je zatražena da skine burkini na plaži u Nici, ali samo mjesec dana prije toga voditeljka na televiziji je označena kao kurva jer je pokazala gola ramena. Tako su je okarakterisale i žene i muškarci, jer dobro znano je da ženska solidarnost nije na visokim granama.

Umjesto da se zapitkujemo šta društvo od nas želi, bilo bi bolje da odustanemo od potrebe da objasnimo svijetu ono što ga se jednostavno ne tiče. Upravo zato novinarka i modna ilustratorica Dejzi Bernard uzela je stvar u svoje ruke i iskoristila vještine koje ima, kako bi predstavila šta društvo misli i očekuje od žena, inspirisana crtežima francuskog umjetnika LaSauvageJane.

Konstantno imamo fraze tipa “našminkaj se, ali izgledaj prirodno” ili “ponašaj se kao dama, razmišljaj kao šef”, a u vezama naročito. Nemoj biti jeftina, ali nemoj biti ni frigidna. Ako nisi u štiklama, daj otkaz ili će ti ga dati, čak i ako ti krvare stopala. Ako si autoritet epiteti koji te prate su teška, nagla, impulsivna, jednom rječju kučka. Ako si muško, ništa onda, samo si šef, sa svim svojim osobinama.

U vezama izgledaj ženstveno, šminkaj se, lijepo oblači, obrij se, jer ako ne obriješ, pitaće te kao Adel nedavno, šta o tome misli tvoj momak? Ako izgledaš prirodno i ne radiš ništa od toga, pitaće se šta on radi s tobom takvom, običnom, neurednom i ružnom. Međutim, ako pretjeraš postaviće se pitanje šta je svrha toga. Da te drugi takvi gledaju? Ma neće moći. Ako si u vezi ljubomorna, onda si luda. A još si luđa ako nisi, jer ako imaš kombinaciju prirodnog izgleda i manjka sumnjičavosti, ode ti taj tvoj muškarac.

Dekolte jednako laka žena.

Ukratko, stvari su se izmakle kontroli, jer se primjećuje značajan pad povjerenja u institucije. Sve od vlade pa do nevladinog sektora, medija i poslodavaca. Dvije trećine ispitanika ne vjeruje nikome od navedenih.

Tek 37% vjeruje nadređenim, što je pad od 12% u poređenju sa prošlom godinom.

Što se vlade i političkih lidera tiče, tu povjerenje ide čak i do 29%, dok su mediji malo bolje prošli. Naime, 43% ispitanika im vjeruje, što ih ipak ne čini boljima u poređenju sa prošlom godinom, kada im je vjerovalo 48% ispitanika.

Sve više ljudi uviđa povezanost medija sa vladajućom strukturom radi čega odbijaju vjerovati da je izvještavanje objektivno.

Podaci i nisu toliko šokantni, jer govoreći realno i objektivno (za razliku od većine medija) ljudi su veoma razočarani i ogorčeni stanjem u društvu.

Podaci koji bi se dobili u BiH i na području Balkana, bili bi vjerovatno još više poražavajući, jer kako vjerovati sistemu koji je iznevjerio stanovništvo?

Kako vjerovati medijima koji podržavaju taj sistem i rade u njegovoj službi?

Kako vjerovati poslodavcima, kada su konkurentniji nepotizam i korupcija?

Kako vjerovati ikome?

Tek 37% vjeruje nadređenim, što je pad od 12% u poređenju sa prošlom godinom. Što se vlade i političkih lidera tiče, tu povjerenje ide čak i do 29%, dok su mediji malo bolje prošli.

Tabela najmanjeg stepena povjerenja

Zašto se reč domaćica često upotrebljava onda kada se želi neko uniziti, omalovažiti, kada mu se želi poručiti „nisi daleko i mnogo dobacio, nisi uspeo u životu, ne čitaš, neškolovan si, sričeš na slogove, smrdiš na zapršku i crven lukac, kosa ti je nefarbana i raspucala, nokti polomljeni, crni, odeća muljava, rečnik nezavidan“?

Volela bih da mi kaže kako zamišlja domaćicu.

Volela bih da joj kažem kako ja zamišljam domaćicu. Da joj kažem da je to za mene svaka žena koja brine o svom domaćinstvu, koja ga je hrabro uprtila sebi na pleća, koje hrani, glanca, neguje, pere, o kom se brine da bi bilo zadovoljno, da bi raslo, napredovalo, i smejalo se. Da bi se svi u njemu smejali.

Da je to žena koja od dinara napravi tri, tako da diplomu ne mora da ima, ali znanje joj ne manjka. Da je vremenom postala intuitivna, snalažljiva, da su joj izrasle još dve ruke, još dve noge, još nekoliko očiju i još par ušiju. Da često prevaziliazi sopstvene snage i moći.

Da mogu rekla bih joj da je za mene domaćica i svaka ona žena koja ima posao, pa kada stigne kući zaveže kecelju oko struka i dohvati se kuvanja i spremanja, kao da se prethodnih osam ili devet radnih sati u njenom životu ništa dogodilo nije.

To je za mene žena koja ne kuka. Koja je vredna, brza. Koja ume. Koja podjednako vodi računa i o domaćinstvu i o sebi. Koja čita. Koja ume da se zabavi. Koja sređuje kosu, nokte. Koja jednako dobro razvlači pitu i radi završne račune, na primer. Koja je vredna (namerno ponavljam), jer je upravo to ono što više od svega definiše jednu domaćicu, bilo da živi u nekom izgubljenom seocetu bez struje i vuče svojim snažnim rukama krave na ispašu, bilo da stoji na klimavoj stolici i pere prozore dok preslišava dete lekciju iz biologije.

Lenja žena ne može biti domaćica. I to je jedina istina. Lenje ruke makar imale svo vreme ovoga sveta, ostaju ukrštene i nepohabane.

Moja mama, babica, žena koja je svakodnevno putovala 70 kilometara da bi na ovaj svet dočekivala bebe, umela je čim stigne s posla da vadi šerpe i sitno u njih secka luk i meso. Nikada nije spavala poslepodne. Ne mogu ja to, govorila je. Šetala bi po stanu s krpom i brisala sve što je naprašljavilo kuću, posušivala lavabo i neretko priznavala „ovo je bolest“. Volela je da čita knjige pred spavanje, onoliko koliko bi joj umor dopuštao. Rano ujutru, na stanici, mogli biste je videti kako doterana i lepa čeka autobus. Umorna, sigurno.

Njeni nokti uvek su bili uredni, ne bi vam mogli otkriti šta je sve prethodnog dana uradila. Ona je i danas za mene prava domaćica, vredna, odgovorna, sposobna, doterana. Žena koja je u jeku inflacije, kada je tata ostao bez posla, uspela da ostane pribrana, domišljata i izgura domaćinstvo neokrnjeno iz najgoreg perioda. Da ne osetimo da bilo šta fali, ni ulje, ni hleb, ni udžbenici, ni nove patike i jakna.

Danas nazvati nekoga domaćicom, sa željom da ga omalovažiš, je stoga pucanj u prazno. Mašenje suštine. Pre kompliment, nego uvreda, makar mislili i na izraubovanu ženu nesređenog zapuštenog tela, neprijatnog mirisa, čupavu.

Jer od kad se to dobrota čoveka meri dužinom izrastka na kosi, na glavi, čistim ili prljavim noktima, mirisnim ili znojavim telom, urednom ili uflekanom garderobom?

I od kad je to za dobrotu čoveka nužno da se školuje? Od kad je to diploma garant valjane, neiskvarene duše?

A dobar čovek i manje dobar je za mene jedina podela koju mogu da napravim među ljudima.

Sve ostalo je ljudska uznapredovala potreba da se vređamo.

U potpisu “neškolovana domaćica”.

To su one žene koje će popljuvati sve što taj dan danas sa sobom nosi, zaklinjući se u istorijske fakte kako je to bila zapravo borba za ravnopravnost, ali će iste te uzeti karanfil kao poklon. Pojesti bombonjeru i popiti koktel u ladies night zato što su žene. Neće se pitati je li to diskriminatorno, apsurdno i nadasve licemjerno, jer one imaju pravo slaviti ono po čemu pljuju.

Svaka od nas, ma koliko se u svoju nezavisnost klela, u srži ima potrebu da bude pažena i zapažena. Mnoge od nas dobile su danas cvijeće i poklone, otišle na večere i niti jednoj osobi nismo rekle: “Što mi to poklanjaš” već objeručke prihvatile poklone za pol.

A što to slavim danas, kad već sutra nemam ista prava sa onim ko mi uručuje poklon?

Zašto je u redu da me neko večeras časti, jer sam žena, a već sutra da mi kaže kako nemam rezervaciju za isto mjesto?

Zašto je u redu da me večeras vole, ako neće sutra?

U konačnici zašto da mi glume poštovanje koje ni juče nisu imali? Zato što je Osmi mart, što sam žena i što volim to tako s vremena na vrijeme. O tome koliko nas muškarci osporavaju, rečeno je i previše. Čak i da nije, dokazano je. Ali ono što je uvijek posebno zanimljiva tema, a pri tome neminovnost jeste to što se same uvijek najviše unazadimo.

Svaka od nas, ma koliko se u svoju nezavisnost klela, u srži ima potrebu da bude pažena i zapažena. Mnoge od nas dobile su danas cvijeće i poklone, otišle na večere i niti jednoj osobi nismo rekle: “Što mi to poklanjaš” već objeručke prihvatile poklone za pol.

Koliko je žena danas izašlo na osmomartovski marš, istupilo javno i pobunilo se?

Koliko je vas reklo mužu da neće ništa danas, jer hoće sve preostale dane?

Koliko poslodavcu da vrijedi jednako kao i kolega nasuprot nje koji je promaknut na osnovu pola?

Koliko je odbilo piće dobrodošlice damama?

Biće da mnoge nisu, jer popilo se, slavi se, a feminizam ostavlja za dan nakon proslave. Suština svih ljudi, ne samo žena je ta da veoma često i gotovo šablonski ponovljeno slave ono po čemu pljuju. Počevši od proslave Nove godine, kada su svi odlučni u tome da ta veče ne znači ništa, a onda popune lokale, vikendice i stolove hranom do toga da se Dan zaljubljenih ne slavi, ali se iščekuje, pokloni primaju i daju, a u vazduhu osjeti nadolazeći Dan žena.

Ja ne želim da prihvatim taj cvijet kao podsjetnik na to da sam “slabija, nježnija, ali danas proslavljena”. Ako već želi neka ga pokloni bilo koji drugi dan u godini, samo ne danas.

Ne želim bonus u firmi da se sredim, jer radije bih sređeno stanje u poslovnom svijetu.

Ne želim da popijem piće koje ću sutra regularno platiti, jer prošla je moja bajka. Baš kao Pepeljugina.

Koliko je žena danas izašlo na osmomartovski marš, istupilo javno i pobunilo se?

Koliko je vas reklo mužu da neće ništa danas, jer hoće sve preostale dane?

Koliko poslodavcu da vrijedi jednako kao i kolega nasuprot nje koji je promaknut na osnovu pola?

Koliko je odbilo piće dobrodošlice damama?

Svaka od nas danas ima svoju bajku, u kojoj se sređuje i sprema, izlazi i raduje. Osmjehuje i uživa, a već od sutra briše podove i pere suđe. Presvlači djecu i sjedi kod kuće nezaposlena. Ili ide na manje plaćen posao, koji je sve što može trenutno dobiti. Svaka od nas sutra ustaje i pita se jesu li odluke o njenom tijelu samo njene ili se u sve upliće svako ko poželi.

Svaka od nas stoji u redu iza niza muškaraca koji se da im ne bismo gledali u leđa okrenu i poklone maleni znak pažnje. Malen onoliko koliko i njihov, ali i naš mar za nama.

Feministkinje sa karanfilom u ruci, srećan praznik praznovjerja, jer vam je stav uvenuo kao i cvijeće.

Ja ne želim da prihvatim taj cvijet kao podsjetnik na to da sam “slabija, nježnija, ali danas proslavljena”. Ako već želi neka ga pokloni bilo koji drugi dan u godini, samo ne danas. Ne želim bonus u firmi da se sredim, jer radije bih sređeno stanje u poslovnom svijetu. Ne želim da popijem piće koje ću sutra regularno platiti, jer prošla je moja bajka. Baš kao Pepeljugina.

“Mislim da se izgubio kako istorijski, tako i politički kontekst Međunarodnog dana žena. Meni kao pojedincu Dan žena nije dan na koji se (samo) kupi karanfil i mirna Bosna. Dan žena bi nam svima – i ženama i muškarcima – trebao služiti da se podsjetimo na put koji su žene prešle u borbi za svoja politička, ali i društvena prava, kao i na neke prepreke koje još uvijek itekako postoje i moraju biti čim prije prevaziđene. Sve što su žene do sad dobile je sjajno – ali moraju još puno toga da dobiju da bismo se mogli ponašati kao da smo svi ravnopravni. Za osmi mart pokušat ću podsjetiti sve – i muškarce i žene – na sve prepreke na koje žene nailaze svakodnevno. Tada, kao i za ostatak godine, trudit ću se da ženama u svom okruženju i šire pomognem da te prepreke prevaziđu”.

Mislim da se izgubio kako istorijski, tako i politički kontekst Međunarodnog dana žena. Meni kao pojedincu Dan žena nije dan na koji se (samo) kupi karanfil i mirna Bosna.