Navikao sam da budem iza kamere. Onda je došao 11. oktobar. Fotografisao sam bombardovanu kuću. Kuća se nalazila u blizini ulice gdje sam živio zajedno s svojim roditeljima, dva brata i sestrom.

Čuo sam ekspoloziju i shvatio da je i moja kuća bombardovana. U trku sam već shvatio da je srušena do temelja.

Čitav svijet je utihnuo u jednom trenutku. Nisam ništa osjećao. Boje su nestale. Tišina je zavladala. Pokušao sam da dozovem braću, ali sam znao da se nalaze ispod ruševina. Onda sam čuo majčin glas i pomislio da i dalje postoji nada na ovom svijetu. Uspio sam da je izvučem ispod ruševina. Ona je jedina preživjela. Nikada nismo našli tijelo moje sestre.

Napustio sam svoju ženu i djecu i otišao sa juga Gaze do al-Shifa bolnice da budem uz svoju ranjenu majku. Ja sam tijelo bez duše. Rijetko pričam sa svojom djecom – poneki kratki poziv u toku dana. Radim non-stop. Dio sam tima od šest fotoreportera koji žive i rade zajedno u prostorijama bolnice.

Ujutro izlazimo da fotografišemo posljedice bombardovanja od sinoć. Opasno je biti na ulicama. Svom timu dajem sedam minuta van bolnice prije nego što se opet vratimo unutra. Briga za njih me nikada ne napušta.

Sada je najvažnije da usmjerimo snage na izvještavanje o svemu što se događa. Mi iz tima ne jedemo i spavamo samo nekoliko sati u toku noći. Jedemo datule koje nam daju snagu jer imaju mnogo šećera.

Ne osjećam ništa. Ja sam mašina za rad.

Izvor: The Economist

Prevod: Iris Janković

Poštovani predsjedniče Biden,

u četvrtak ujutro, probudila me vijest o još jednom masakru u Gazi.

Ovaj put, Izrael je ubio članove moje šire porodice. Mjesto zločina bio je izbjeglički kamp Khan Younis u južnom dijelu Pojasa Gaze – napominjem, ne na sjeveru, već na jugu, gdje su ljudi trebali biti sigurni, prema izraelskoj vojsci.

Čitavo stambeno naselje logora u kojem sam rođena i odrasla je nemilosrdno bombardirano i pretvoreno u ruševine od strane aparthejdskog Izraela.

Ljudi su to tamo doživjeli kao potres. Brutalan potres koji je izazvao čovjek. Time je završeno putovanje na zemlji za 47 duša koje su se sada vratile Bogu. Od njih, 36 su bili neposredni članovi porodice, a ostali su bili ljudi koji su se sklonili u svoje domove tražeći iluzornu sigurnost.

Kažete: Više ovakvih besmislenih ubistava

Gospodine Biden, prije dvije i po godine u govoru u Bijeloj kući u povodu osude na suđenju Georgeu Floydu, govorili ste o zajedničkoj svrsi ljudi koji su ustali da kažu da su životi Afroamerikanaca važni, ljudi koji su vikali: “Dosta. Dosta. Dosta je bilo ovih besmislenih ubistava.”

Ali danas, dok su članovi moje porodice ubijeni, odbijate čak i priznati da se ta besmislena ubistva događaju. Umjesto toga, Izraelu nudite riječi ohrabrenja. Danas kažete: “Više. Više. Više ovakvih besmislenih ubistava.”

I Izrael će vam rado ispuniti želju.

Kada pripadnika njihove zajednice nemilosrdno ubiju američke militarizirane policijske snage, Afroamerikanci odaju počast svojim žrtvama izgovarajući njihova imena naglas. Dok izraelske snage – koje su po duhu i oružju srodne svojim američkim kolegama – sada ubijaju moj narod, također im želim odati počast izgovaranjem njihovih imena.

Danas, gospodine Biden, žalimo zbog gubitka mog ujaka Nayifa Abu Shammale, starog 79 godina, zajedno sa njegovom suprugom, Fathiyom, starom 76 godina. Oboje su preživjeli Nakbu, etničko čišćenje Palestine koje se dogodilo 1948. kako bi se napravio prostor za stvaranje Izraela.

Nayif i Fathiya više nisu s nama, gospodine Biden. Umrli su prije nego što su uspjeli ostvariti pravo na povratak u svoju zemlju zagarantovano od strane Ujedinjenih naroda.

Među žrtvama bombardiranja bile su i njihove tri kćeri: Aisha, najslađe, najveselije lice u Khan Younisu; njena sestra Dawlat, jedna od najljepših žena u mojoj porodici koja se upravo vratila iz Ujedinjenih Arapskih Emirata u posjetu svojoj porodici i Umaima, najmlađa sestra, zajedno sa svojom kćerkom Malak. Došli su u porodičnu kuću tražeći zaklon od neprestanog bombardiranja.

Četiri Nayifova i Fathijina sina su također ubijena: Hassan, Mahmoud, Mohammed i Zuhair zajedno sa svojim ženama Fadijom, Nimom i Eashom. Zuhairova supruga je preživjela samo zato što je otišla drugoj porodici u logor izraziti saučešće za njihove mrtve.

Među ubijenim je i troje Hassanove djece: Mohammed, Ismail i Salma. Nayifov i Fatiyin preživjeli sin, Ibrahim, izgubio je svog najstarijeg sina, Nayifa, koji je dobio ime po svom djedu.

Je li život izraelskog djeteta više vrijedan od palestinskog?

Ubijeni su i članovi porodice Qedeih i porodice Allaham koji su također potražili utočište u kući mog ujaka.

Kao da ovo nije dovoljno, gospodine Biden, bombardiran je i dom moje strine. Zvala se Um Said. Imala je 92 godine, preživjela je Nakbu, također porijeklom iz Beit Darasa.

Živjela je u svom domu u Khan Younisu sa svojom kćerkom Najat. Oboje sada nalaze svoje počivalište ispod ruševina. Ljudi su pokušali izvući njihova tijela, ali nisu mogli. Bombardirane su i susjedne kuće njena dva sina, Marwana i Asada, te njene kćerke Mune.

Marwan je preživio, ali su njegova supruga Suhaila i četvero djece – Mohammed, Mahmoud, Aya i Shahd – ubijeni. Muna je također poginula zajedno sa svoja dva sina, Amjadom i Mohammedom. Asaad, njegove žene Imtiyaz  i njegovog sina Abdelrahmana, studenta četvrte godine medicine, također nema.

Kad je došlo do bombardiranja, mnogi rođaci i susjedi bili su u Asaadovoj trgovini kako bi kupili potrepštine i koristili jedinicu za solarnu energiju koju je kupio kako bi pomogao ljudima da besplatno pune svoje telefone i baterije. Među ubijenim su i Akram, Riman, Beirut, Imad, Niema i drugi čijih se imena ne mogu sjetiti.

Gospodine Biden, vjerujete li da bol izraelske majke boli više od boli palestinske majke? Je li život izraelskog djeteta više vrijedan od života palestinskog? Ovo je jedino objašnjenje koje mogu pronaći za ovo što sada radite – poticanje masovnog ubijanja djece u Gazi.

Nasilje ratnog stroja koji podržavate

Gospodine Biden, vjerujete li da bol izraelske majke boli više od boli palestinske majke? Je li život izraelskog djeteta više vrijedan od života palestinskog? Ovo je jedino objašnjenje koje mogu pronaći za ovo što sada radite – poticanje masovnog ubijanja djece u Gazi.

Kada govorim o djeci, mislim na pravu, ljudsku djecu sa svojim jedinstvenim licima, imenima, smijehom i snovima. Izrael je uzeo živote više od 4.000 djece, uključujući bebe, uz vaše saučesništvo, g. Biden. Oduzeto nam je 4.000 lijepih duša.

Među njima je i unuka moje sestre, Julia Abu Hussein, koja je imala samo tri godine. Moj nećak Amjad i njegova žena Rawan odveli su Juliju zajedno s porodicom moje sestre Samije u Khan Younis u potrazi za sigurnošću. Trebalo im je tri dana da pređu put od svog doma na sjeveru Gaze – putovanje koje bi inače trajalo manje od 30 minuta. Poslušali su pozive izraelske vojske da se evakuiraju. Ali nisu našli sigurnost.

Kad je počelo bombardiranje, Rawan je uzeo Juliju u naručje i odjurio u kuhinju s ostatkom porodice. Sama sila izraelskih bombi oštetila je naš dom i razbila prozore. Nekoliko komada uletjelo je u kuću kroz razbijene prozore, usmrtivši Juliju u rukama njezine majke i teško ranivši njezu tetku Nagham.

Dok svaki dan slušam o rođacima i prijateljima koji su ubijeni u Gazi, borim se da pronađem nove načine da opišem smrt – nestali, odvedeni, ispod ruševina, njihove duše u raju. U međuvremenu mi mediji govore ili da nisu mrtvi ili da jesu mrtvi, ali su teroristi.

Prošlog ljeta kada sam posjetila Gazu, Um Said mi je ljubazno dala svoju izvezenu haljinu. Insistirala je da je ponesem sa sobom u Kanadu. Zahvalna sam što jesam. Danas je i Um Said ostala pod ruševinama svoje kuće. Njena vezena haljina je sve po čemu sam je pamtila.

Gospodine Biden, kada se bude pisala historija onoga što se danas događa, uvjerena sam da ćete ući u nju kao čovjek koji je potaknuo i omogućio izraelski genocid nad palestinskim narodom. Ostat ćete zapamćeni kao čovjek čija je vlast aktivno sudjelovala u ratnim zločinima.

Ali što je još važnije, gospodine predsjedniče, kao čovjek koji ispovijeda svoju vjeru u Boga, šta mu govorite u svojim molitvama da opravda krv na vašim rukama?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Da postoje bog i pravda, ne bi bilo ratova. Da smo ikada išta naučili iz istorije, ne bi bilo ratova.
Da ne postoje identiteti učaureni u jedno jedino, ne bi bilo ratova.

Ljudi sebe izoluju u čauru određenog identiteta, posebno ako su neprestano napadani na osnovu istog, i tada postaju beskajno ranjivi. Kada okolnosti ljude redukuju na samo jedan deo njihovog bića, onda svako zna nam im srce, gde da nišani i oni bivaju mrtvi, pre nego da je oroz povučen.

Ljudi napadaju jedni druge kad u njima sazri seme preplašenosti da nešto još gore može da im se desi. Kada je strah prisutan, obmana je njegov meki jastuk. U tom se prostoru zlo racionalizuje, postane smisleno i opravdano. A nije. Zato ja o svakom ratu razmišljam ovako:

– pesma o deci –

Svaki rat
Rađa mrtvu decu
Rađa vojske mrtve dece
Koja lebde
Iznad plavih mora
I zelenih brda
A mi mislimo
Da je to
Samo
Sunce malo zamaklo
Iza gustih oblaka.

Ta deca
Vide sve odozgo
I kažu:
Nema pitomog naroda.
Nema nevinog naroda.
Nema naroda sa zastavom
Bez krvavog jezika.
Nema naroda bez oružja.
Nema naroda bez pesme
koja ga vodi
u sigurnu smrt.

Nema naroda
bez kapi tuđe krvi
na lenti venca
položenoog
na grob heroja nacije.
Nema naroda
bez mesa čoveka
sažvakanog
uz krišku belog hleba
ili šaku smeđeg pirinča.
Nema naroda
koji ne postane tiranin
nakon što mu upere
puške u kolevke.

Ne postoji narod
koji će svojim rukama
podići kuću za vojnika
koji je u ratu
ostao bez sopstvenih.
Umesto krova
kači mu ordenje
u predelu srca
svira mu počasne pesme
dok je živ
ispaljuje počasne plotune
kad časno
u bedi od gladi
među četiri
tuđa zida
izdahne od sepse.

Ne postoji narod
Koji suzu svoje dece
Ne meri
Za jedan gram više.

Svaki narod kaže
da su rane
u srcima njegovih majki
dublje od rana
majki drugih naroda.

Nema ni naroda
koji ne kaže
da njegova mladost
nije bar jednom ubijena.
Nema naroda
čije oči mogu
da se jednostavno
naviknu na dobro.

Kad narod kaže
da gleda u budućnost
laže do srži!

Svaki narod
živi u prošlosti
u kojoj kopa leševe
drobeći ih
do zrna prašine
i baca ih
nama
sopstvenoj deci
u oči i pluća.
I zato

Ne lomite grane
Ne čupajte cveće
Ne tucite životinje
I ne tucite decu
Nikada ne znate
Da li nam je ovo
Poslednji dan.

Piše: Boban Stojanović <3