Istraživanja pokazuju kako je proljetni umor normalan fiziološki proces, koji se javlja kod čitave populacije te ga neke osobe osjećaju intenzivnije u odnosu na druge, koji tu pojavu uspješno sprečavaju. To je osjećaj pojačanog umora koji se javlja krajem marta i početkom aprila, a prate ga smanjena mogućnost koncentracije te loše raspoloženje. Osim toga, simptomi su malaksalost, vrtoglavice, glavobolja, poremećaj spavanja te promjene raspoloženja i bezvoljnost.

Neki stručnjaci smatraju kako do proljetnog umora dolazi radi hormonalnih promjena uzrokovanih time što se tokom zime luči više melatonina zbog nedovoljnog izlaganja sunčevoj svjetlosti, a početkom proljeća i ljepšeg vremena organizam počinje lučiti više hormona sreće – serotonina.

Takva hormonalna promjena dovodi do osjećaja umora i iscrpljenosti. Osim toga, stručnjaci navode kako u ovo doba godine dolazi do manjka vitamina i minerala u organizmu, koji su posljedica zimske prehrane, odnosno hrane siromašne vitaminima i mineralima.

Najbolji način za borbu protiv proljetnog umora je početak bavljenja nekom fizičkom  aktivnošću. Idealno bi bilo kad bi ta fizička aktivnost bila na otvorenom, kako bi vam svježi zrak i boravak na suncu podstakli lučenje hormona sreće i sintezu vitamina D. Iako naravno može biti bilo kakva vrsta vježbanja prema vašim preferencijama.

Fizička aktivnost ubrzava metabolizam i poboljšava cirkulaciju, zbog čega se osoba osjeća bolje i odmornije. Pomaže u regulaciji fizičke mase i poboljšava čovjekovog opšteg zdravstvenog stanja (fizičko, mentalno i socijalno). Takođe, pomaže u prevenciji različitih hroničnih nezaraznih bolesti (dijabetes tipa II, kardiovaskularne bolesti i neke maligne bolesti) te smanjuje rizik od nastanka osteoporoze.

Fizička aktivnost preporučuje se svima i vježbanje se može prilagoditi svim starosnim grupama i zdravstvenim stanjima. Preporuke Svjetske zdravstvene organizacije za razinu fizičke aktivnosti su 150 minuta umjerene aktivnosti nedeljno ili 75 minuta aktivnosti jačeg intenziteta.

Neke od aktivnosti koje se mogu preporučiti svima su hodanje, plivanje i vožnja bicikla. Hodanje je vrlo jednostavno i dostupno svima, ne zahtijeva posebne vještine i znanja, mogu ga praktikovati osobe svih starosnih grupa i zdravstvenih stanja te je rijetko povezano s povredama. To je jako podcijenjena aktivnost, koju možete svugdje praktikovati, a kineziolozi ju uvijek preporučuju.

Osim naglaska na vježbanje i redovnu fizičku aktivnost, pobrinite se i da:

• unosite dovoljno vitamina i minerala pravilnom prehranom,
• birate namirnice bogate željezom,
• pijete dovoljno tekućine,
• dovoljno spavate,
• svakako nađete vremena za neku  fizičku aktivnost na otvorenom.

Diana Nyad nije slušala nikoga ko joj je pričao o rizicima, opasnostima i sličnim nevoljama koje je mogu zadesiti u ostvarenju njenog sna. Od svoje osme godine je sanjala o tome da prepliva 111 milja od Kube do Floride. Pokušala je četiri puta, borila se protiv nemirnog mora, meduza koje su je pekle dok nije ostajala skoro paralizovana i astmatičnih napada zbog kojih je ostajala bez daha. No, peti put, u svojoj 62. godini je uspjela.

„Dok sam peti put u životu stajala na obali Havane i gledala horizont koji se nazirao u daljini, iskreno – bila sam uplašena. Umjesto da nakon svakog pokušaja postanem sigurnija u sebe, ja sam se sve više bojala. No, istovremeno sam bila i veoma motivisana dubokim osjećajem zadovoljstva koji ide uz to kada ste osoba koja jednostavno ne odustaje“, otvoreno priča Diana.

Diana nikada nije potcjenjivala opasnosti sa kojima se suočavala na svom putu i bila je itekako svjesna činjenice da je ruta koju želi da prepliva jedna od najtežih za plivače. S druge strane, ona nije bila amater već neko ko se godinama profesionalno bavi plivanjem. Na sceni plivanja na duge staze pojavila se krajem šezdesetih godina 20. vijeka, a pažnju javnosti je privukla 1975. kada je preplivala 28 milja oko Manhattna za samo osam sati čime je postavila novi rekord. Četiri godine kasnije za 27 i po sati je preplivala 102 milje od Sjevernih Biminija na Bahamima do plaže Juno.

Prvi put je pokušala plivati od Kube do Floride kada je imala 28 godina. Sve od tada, uz nju je 35 članova tima koji prate kako Diana napreduje u vodi. No, imaju jedno strogo pravilo; niko od njih, ni u kom trenutku joj ne smije reći koliko je preplivala, niti koliko još ima do obale. Zašto?

„Veoma je depresivno kada vam kažu da ste još daleko, daleko od obale. Što se mene tiče, nije mi lakše ni kada su vijesti ohrabrujuće. Ako je neko vidio GPS oznake i rekao mi da sam na pola puta, ja ni dalje ne mogu biti sigurna šta će se dešavati sa strujama, ajkulama, meduzama ili hoće li me snaga napustiti. Upravo zbog toga članovi mog tima znaju da te informacije moraju zadržati za sebe“, objašnjava Diana.

Miljama i miljama između Kube i Floride plivala je bez kaveza za zaštitu od ajkula. Njeni čuvari su bili mnogobrojni ronioci koji su pazili na te opasne morske nemani. Oko nje su članovi njenog tima bili u kajacima i brodovima, pazili su na nju i zvali je da jede.

No, i uz svu tu pomoć, nije joj bilo lako.Vjetar je 49 sati bez prestanka snažno duvao po njenim leđima. U jednom trenutku je povraćala zbog previše slane, morske vode u organizmu. Drhtala je. No, nije se dala pokolebati. Samoj sebi je pjevušila uspavanke kako bi se opustila. I cijelo je vrijeme ponavljala riječi: „Ti ovo ne voliš. Ne ide ti dobro. Nađi način.“

Pred sam kraj njenog zadnjeg pokušaja Diana se borila da pliva, da ostane koncentrisana i da se bori protiv hladnoće koja je sve više i više obuzimala njeno tijelo. I tada je Bonnie Stoll, njena najbolja prijateljica i poslovni partner prekršila zavjet ćutanja. Mahnula je Diani da pliva prema brodu i tada joj je doviknula: „Pogledaj tamo!“

Diana je skinula zaštitne naočale, fokusirala se na horizont i vidjela tanku, bijelu liniju na površini. Obradovala se tome što izlazi sunce jer je mogla da skine opremu protiv meduza i prepusti se toplim sunčanim zrakama da je ugriju. No, to nije bilo sunce već svjetla Key Westa.

Ostala je bez teksta. Njen dugo sanjani san je bio na pragu svog ostvarivanja. Emocije su je obuzele dok je nakon 53 sata plivanja pobjedonosno zakoračila na pješčanu obalu.

Praćena aplauzima i klicanjem mnogobrojnih posmatrača, Diana je pobjednički mahala pesnicom po vazduhu dok je išla prema kolima hitne pomoći gdje su doktori čekali da je pregledaju.

Svako ko čuje za priču ove nevjerovatne i odvažne dame neka ne zaboravi na tri poruke koje je Diana donijela sa sobom u trenutku kada je stupila na obalu Kube:

1. Nikad, NIKAD nemojte odustajati
2. Nikada niste prestari da ostvarite svoje snove
3. Uspjeh je rezultat timskog rada

„Ljudi mogu raditi naučne analize o tome da li su sportisti u stanju da nešto urade ili ne, ali nikada neće moći da proniknu u snagu ljudskog duha. Upravo ta snaga je ono što neuspjeh pretvara u uspjeh“, sa osmijehom na licu ističe Diana Nyad, žena koja je u šestoj deceniji svog života pokazala da su i nemogući snovi mogući – samo ako ne odustajete.

Preuzeto sa: instagram.com

Puno je tu još stvari koje idu uz odvaljeni nokat ili žulj na peti, ima i stvari koje se ne tiču samog treninga. Administracija, čišćenje i briga o prostoru i ljudima zato ni nisam internetski trener jer vrlo dobro znam razliku između treninga nasamo prema nečijim uputama ili kad netko stoji iznad tebe, primi te za guzicu, namjesti kralježnicu u pravilan položaj, popravi ti koljena… Ali, ovo nije tekst o treninzima, ne ovaj put.

Na tim istim treninzima postoje i trač časopisi koje žene većinom vole i čitaju pa i meni, dok ih pospremam, padne oko na nekog ili nešto. Neki dan, neposredno nakon sata, nokautirao me člančić naslova – “Sama svoja majstorica”, tekstić (moram ovako, uz dužno poštovanje autoru koji je preveo tekst iz nekog stranog medija) o Cindy Crawford kako, pazi sad, SAMA toči benzin na pumpi. I kako je ona divna zbog toga jer nije tražila pomoć. Nigdje spomena da je SAMA zaradila i za taj auto i za benzin nego samo da ga SAMA toči. To je, vjerojatno, autoru teksta bio intelektualno-fizički doseg jednog supermodela, pa hajdmo popunit’ medijski prostor time kako neka žena SAMA toči benzin. Naživcirala sam se, zatvorila časopis, SAMA, i otišla doma.

Jutros otvaram oči, a frendica već šalje neki članak s lokalnog portala u kojem ta neka guruica za sreću SAMA pere WC. I to golim rukama. Na stranu što je WC na snimci čist prije samog pranja (ne’š ti problema gladit’ kristalno bijelu školjku spužvicom koju držiš rukom okupanom nakitom) nego što je u glavi toj ženi koja ima na tisuće obožavatelja (također dobra tema za diskusiju, op. a.) među kojima 99% njih sami peru vlastite zasrane školjke i ne rade od toga intelektualno dobro i ne ističu to kao posebno dostignuće.

Mnogi od njih i žive od toga da ribaju školjke, peru podove, mijenjaju posteljinu i ručnike, peglaju onima kojima se ne da… Ne, nema ništa loše u tome da je netko čistačica ili peglerica, u moru onih koji vjerojatno nisu imali drugog izbora, neki ljudi to i vole raditi.

SAMA toči beznzin, SAMA pere WC, SAM čuva vlastitu djecu, SAM kuha…

Bljuje mi se od podcrtavanja nečega što ne da je normalno nego bi trebalo spadati u kategoriju fizioloških potreba poput disanja, treptanja, znojenja i uriniranja. Dok istovremeno moderni svijet živi, ili se barem trudi živjeti, u tom nekom “pozitivno razmišljanje i samostalnost” duhu ističući koliko je žena napredovala u društvu te koliko je ona danas jača, hrabrija, obrazovanija, punopravnija i emancipiranija podcrtava se da kad nešto najbanalnije SAMA postigne kao da se radi o nekom organizmu kojem je to doseg.

Ili su možda sve žene sad kraljice pa bi im čišćenje i služenje, čak ne drugih nego samih sebe, trebalo biti ispod časti.

U vrijeme kad ljudi, pa tako i žene, gotovo sve rade sami odnosno imaju na raspolaganju  znanje i alate da sami izgrade kuću, pokrenu posao, žene mogu čak i same zatrudnjeti putem paketa sperme na kućnu adresu, glorificira se održavanje domaćinstva i briga za vlastito potomstvo. Dokle god si netko sam nije napravio operaciju na mozgu ili sam operirao slijepo crijevo ne priznajem tu lažnu samostalnost i požrtvovnost u medijima jer ne samo da ponižava status žene ili neke druge jedinke u društvu nego i srozava intelektualni kapacitet čitatelj(stv)a. Meni osobno su takvi članci uvreda i smatram da bi i drugima trebali biti.

Nisam fan spomenute guruice koja pere WC i nisam od ovih novokomponiranih self-help majstora, čak ni od supermodela, iako sve poštujem i trudim se biti koliko – toliko tolerantna, ali meni je ovaj potez s WC-om izrazito nepromišljen i krajnje bezobrazan prema ostatku “pučanstva”. I prema vlastitoj publici.

Znam da se danas promiču, i sama ih dijelom promičem, ti neki principi gdje bismo svi trebali biti jednaki i imati iste mogućnosti samim time što smo živi i zdravi, a sve ostalo su neke finese i razlike. Ali realna sam i tvrdim da to ne može biti istina. Nije istina da svi imamo ili da će svi imati isti start. Neki su se samo trebali roditi, a neki su se morali roditi nekoliko puta u svom životu da bi od sebe napravili osobu kakvom žele biti. Ne može moja startna pozicija biti jednaka nekoj curici u Kongu ili kćeri jedinici koja se samo trebala roditi s određenim prezimenom. Jednostavno nije isto ni jednoj od nas tri, i nijedna od nas tri si to nije birala.

Da, guruica pere WC golim rukama, ali perem ga i ja, i ne samo svoj. Iako moja mama, koja je preko godinu dana radila dva, a katkad i tri posla, od toga su dva uključivala pranje sanitarnih čvorova lokalnih birtija i kafića, da bi meni otplatila aparatić za zube i bratu naočale, drugom bratu vozački, ona ih je prala u rukavicama i pizdi kad ja sa svojom psorijazom po rukama ne želim staviti rukavice nego sve radim golim rukama.

Nisam imala najgori start u životu. Jutros sam toga još i više postala svjesna. Naime, u Kongu je u 3 godine silovano 46 djevojčica (to je ono što je evidentirano), najmlađa je imala jedva dvije godine. “Lako” za to što su silovane, one su još k tome i oskrnavljene oštrim predmetima tako da su ih doslovno morali krpati doktori, a nekad ni to nije pomoglo pa su doživotno osuđene na pelene. Do jutros nisam znala da postoji doktor, nominiran za Nobelovu nagradu za mir, poznat kao “doktor koji spašava i popravlja žene”. Do jutros mi nije bilo mučno, onda sam pročitala ta dva članka. Jedan o djevojčicama Konga, drugi o self-help pralji WC-a.

Ne treba meni čista školjka, s rukavicama ili bez, da bi moj ego bio miran (ako to uopće mora biti) i da bih sebe doživljavala boljom osobom. Trebaju mi oči i uši, da vidim i čujem u kakvom svijetu živim i da ne žmirim na bitno, ne urlam na nevažno, čujem ono najtiše. Oči i uši su produžetak srca, ono i čuje i vidi, kad ga imaš.

Ženama je sad bolje nego prije? Negdje sigurno jest, ali u mnogim mjestima je i dalje biti ženom ili djevojčicom najgore što ti se moglo dogoditi.

Do idućeg puta, razmislite prije nego lupite,

Zagrljaj,

A.

https://www.instagram.com/p/Bm3wjf7l6SO/?utm_source=ig_embed

Tekst je preuzet s Blogledala.

Danas kavu pijem jednom rukom dok palcem druge vrijedno prelazim po ekranu. To dođe kao neko virtualno šetanje do prodavnice po kruh i mlijeko i svako jutro štreberski ponavljam gradivo. Htjela to ne htjela, skupljam konce tuđih života. Ili bar one končiće koje odlučuju prikazati.

Vozili smo se u autu, on i ja, prije nekoliko dana. Kavu smo popili usput, bez novina doduše, ali uz radio. Nekih sat vremena nakon prvog gutljaja, onda kada buđenje zapravo počinje, na radiju je započela priča o nekoj djevojci koja vodi uspješan blog. Okej, pomislila sam, današnji su blogovi nekadašnji dnevnici, kao što su današnji instagram profili nekadašnje novine. Djevojka je rekla da blog vodi sa svojim momkom. Okej, pomislila sam, nije baš kao dnevnik, ali dobro, možda je neka zanimljiva priča. Pričekala sam odgovor na pitanje o sadržaju, a nakon što sam ga čula svoje sam misli o dnevniku pospremila na dno kofera, zaključala kofer i izbacila ga kroz prozor.

„Pa tako,“ odgovorila je, „mi pišemo o našoj ljubavi i vezi. O tome što jedemo, kamo idemo i što kupujemo…“

Što jedu.

Kamo idu.

Što kupuju.

Sadržaj je koji prikazuje njihovu ljubav i vezu.

Šta?

Ispričala je dalje priču o zanimanjima kao što su „influencer“ i „lifestyle savjetnik“ te kako se kod nas slabo može zaraditi od tog posla. Misliš slabo se može zaraditi od posla pranja mozga i manipuliranja time gdje parovi trebaju jesti, kako se trebaju odijevati i, ono smrtno najgore od čega me zaboljela glava, malo mi se povraćalo i plakalo, kako se trebaju VOLJETI? Bljesnula mi je u glavi slika moje jutarnje kave iz davnina i shvatila sam – daleko je ovo od novinskog papira, a puno je bliže onom toaletnom i mirisu o kojemu ne bih u detalje.

Tog smo se dana nas dvoje posvađali do vrištanja oko slika koje stoje na podu i toga što ja svaki dan kažem kako im je zapravo mjesto na zidu. I dok je blogerica pričala o najdražim brendovima sebe i svog momka, ja sam se pitala tko je tu lud. Je li nam ljubav stvarna samo kad je virtualna?

Sve mogu podnijeti. Slike ručkova i markiranu, a ispraznu odjeću na profilima. Razglednice iz skupih hotela poslane nikome čija je svrha puka proizvodnja zavisti i kompleksa kao na pokretnoj traci. Na sve se to lako oglušim sve do jednog trenutka. Kad se između plaćanja za reklamiranje brendova i ljubavi stavi znak jednakosti. Kad je idealan par onaj koji se slika u majicama s krokodilom ili kojom drugom živinom, pozirajući nasmiješeno s pogledom u ništa. A takva je „ljubav“ upravo to. Ništa.

Šta je onda s nama koji se raspravljamo oko čarapa ostavljenih pored kreveta, prljavog šporeta, nepostavljenih slika na zidu, razbacanog ormara i podignute daske na wc školjci? Šta je s nama koji živciramo jedni druge jer srčemo juhu i obuveni uđemo po još kap parfema? Šta je s nama koji zbog „savršenih“ prikaza „savršenih“ parova i njihove „savršene“ plaćene ljubavi pomislimo da s nama nešto nije u redu? Svačije govno smrdi, da oprostite, samo se na Instagramu i blogovima govanca ne vide.

Normalno je da ga pošalješ u tri p.m. kad po tisućiti put ostavi koru od banane na stolu.

Normalno je da joj nabrojiš sve po spisku kad se malim prstom zvizneš u ladicu koju opet nije zatvorila.

Normalno je da se svađate do vrištanja kad promašite skretanje jer ste oboje „u pravu“ pa se onda uz cestu ljubite k'o tinejdžeri na haubi auta.

Zato što to ne piše na blogovima i sponzoriranim objavama Instagrama, ne znači da nije istina. Potvrda ljubavi postoji samo na jednom jedinom mjestu na svijetu. Ne na Internetu gdje vladaju filteri i poziranja, te definicije mazanja očiju. Nego tamo ispod jorgana, kad umjesto „oprosti“ i „volim te“ ispreplete svoje nožne prste s tvojima. Za to nema „influencera“ i za to nema savjetnika. To ili jest ili nije. Baš kao i ljubav.

„Majke ti,“ pitala sam ga navečer kad smo legli, „kako ti znaš da me voliš?“

„Tako što me nitko na svijetu ne može toliko naživcirati i naljutiti i razbjesniti kao ti,“ odgovorio je.

I umjesto da ga tada pošaljem u tri p.m., nasmijala sam se. Znala sam da se to ne uklapa ni u kakav blog. Ali ispod tog našeg jorgana, u tom malom svemiru spavaće sobe, savršeno je sjelo. I to je jedino bilo važno. Offline, opipljivo poput starih novina i tako nepokolebljivo stvarno.

Ogledalo duše