Paralelno sa studiranjem učila je da šije i kroji, a nakon fakulteta arhitektura joj je bila u fokusu, dok je šivenje ostalo na hobiju. U svijet šivenja ušla je sa kreiranjem suknji, da bi zatim uvidjela koliko je to široko polje i koliko mogućnosti nudi.

“Postalo mi je zanimljivo stvarati tu neku celinu, pogotovu sa dodatkom haljina, kako od jedne suknje može nastati haljina i obrnuto”, govori ona za magazin Lola.

Mušterije je uglavnom nalaze putem društvenih mreža, a oni koji žive u Beogradu mogu doći na mjerenje i probe. Ukoliko je mušterija iz nekog drugog grada ili inostranstva, mjere se provjeravaju putem interneta.

“Najčešće to budu arhitekte i to mi je najzanimljivije obzirom na moj background. Sa mnogim devojkama na kraju i postanem prijatelj, posle toliko viđanja i priče dok se rade modeli, dobro se upoznamo i zbližimo. Sa druge strane, za mušterije koje nemaju vremena za izradu modela po meri uvek postoji prodajno mesto u okviru radnje Cloth & Clay (design district, Čumićevo sokače) gde su izloženi gotovi proizvodi i tu na licu mesta može da se pogleda, proba i kupi”, priča nam Sandra.

Od materijala trenutno najčešće koristi američki saten, koji se pokazao kao najbolji za većinu modela koje pravi. Na drugom mjestu joj je vuna, za koju naglašava da od nje mogu nastati najrazličitije suknje. Na konačan izbor materijala i izgled modela utiču mušterije.

“Mušterije aktivno utiču na stvaranje novih modela – izborom druge boje, nekog drugog materijala za određeni model ili kombinacijom gornjeg dela jedne i donjeg druge haljine nastane sasvim nova stvar. Neki meni vrlo dragi modeli su tako ušli u redovnu proizvodnju”, kaže ona.

Sve je počelo kao kućna radinost jedne osobe, da bi uskoro u proizvodnju bile uključene njih četiri – Sandra, njena majka i dvije sestre. Za fotografisanje je zadužen Sandrin suprug Bojan Vasiljević.

“Čim završim neki model, odmah organizujemo fotografisanje posle čega se vraćam za mašinu, a fotke idu kod njega na dalje sredjivanje i objavu. Do sada smo se toliko izveštili da radimo kao na traci. Povremeno organizujemo photo session iznenađenja za kupce, kad ih pozovemo da donesu svoje Sun Skirt modele i onda u studiju svakome uradimo set profesionalnih fotografija. Na taj način želimo da prikažemo stvarne osobe, za koje su modeli pravljeni, u ulozi manekena”, govori nam Sandra, te dodaje da je pomoću suknji i haljina izgradila prepoznatljiv stil, zbog čega neće uvoditi nove artikle u ponudi.

Ipak, ne bježi od upotpunjavanja kolekcije kada se za tim pokaže potreba, pa je nedavno Sun Skirt počeo da nudi i majice, bluze i korzete, kako bi mušterije mogle da odmah iskombinuju željenu suknju sa adekvatnim gornjim dijelom.

Vrlo jednostavno, ako nosite suknju usred noći, to indirektno znači da želite seks.

Međutim, ova nebuloza nije samo slučaj Indije. Sudije, državni službenici, čak i tužioci iz Kanade, Egipta i Italije slažu se u jednom. Odjeća žrtve je važnija od samog napada. Kako bi objasnili da se radi o mitu, a ne istini, poredimo nivo sigurnosti žena u Hong Kongu sa onima iz Nju Delhija. Živjela sam u Nju Delhiju šest godina, a preselila u Hong Kong 2013. godine. Ova promjena je bila ogromna za mene iz mnogo razloga, počevši od toga kako se žene slobodno oblače u Hong Kongu. Od potpuno pokrivenih žena do otkrivenih ruku, nogu, majica na bretele.

Automatski sam se zapitala: “Dragi Bože, nosi li ona to stvarno na posao?” Onda sam počela pratiti modnu scenu i shvatila, to je sasvim ok. Žene u Hong Kongu nose šta god one požele, putuju javnim prevozom, izlaze naveče i sasvim se prikladno ponašaju. Nisam stekla dojam da ih muškarci zbog toga zovu “lakima” ili promiskuitetnima. Nisam čak pomislila ni da je njihovo oblačenje provokativno.

Sudije, državni službenici, čak i tužioci iz Kanade, Egipta i Italije slažu se u jednom. Odjeća žrtve je važnija od samog napada.

Još važnije, žene ovdje nisu ni napadnute u velikom broju za razliku od Nju Delhija, gdje uprkos drugačijoj odjeći taj broj raste. Ne postoji objašnjenje za to. Složićete se da postoji razlika u broju stanovnika, u Nju Delhiju 18.6 miliona, što je duplo više od Hong Konga u kojem živi 7.2 miliona stanovnika. Ali to ne treba da znači da stopa rasta nasilja nad ženama u Nju Delhiju treba biti tako visoka, zbog njihovog oblačenja.

Koliko puta ćete čuti komentare tipa: “Sama je tražila”, “Šta radi u ta doba vani?” i mnoge od nas koji će suditi o tome kad ko i gdje treba da bude. Sama na ulici, sama u kafiću, sama, a žena. Užasno, to treba silovati, je li tako? Ono što zaista predstavlja problem jeste podržavanje ovakvih stereotipnih stavova, kako u medijima, tako i u svakodnevnom okruženju.

U konačnici zašto svi dodjeljuju sebi zvanje osobe koja je u stanju da procijeni, odredi i okarakteriše ženu koja tu suknju nosi? Ne postoji suknja koja govori “siluj me”, a postoji milion glava koje će to htjeti i misliti, makar vi bile u hlačama i kaputima. Zato zaista razmislite o tome kome i kako lijepite te etikete i govorite o tome kako je “ona to tražila”, jer žrtva to definitivno nije.