Njegovo beživotno tijelo su pronašli u vodi, nakon nekoliko dana.

Ovo se desilo u Čikagu, 2010. godine. Jedna djevojka navodi da je znala momka koji je nastradao i to joj je dovoljno da se strese od straha svaki put kada se sjeti tog nemilog događaja. Za nju to istinski užas: Kada je samo jedna varijabla pogrešna, samo jedna manja greška, pogrešan korak ili rendom okolonost preokrene redovan događaj u tragediju. To je noćima drži budnom – svi momenti koji mogu dan pun rutine na poslijetku učiniti pogrešnim.

Strah je neugodan, ali je i koristan. On je, pak, kontraproduktivan kada vas sputava da funkcionišete u svakodnevici. Tada vam vjerovatno treba profesionalana pomoć.

Strah je univerzalan i specifičan. Svi osjećamo strah, ali okidači na njega variraju. Ne postoji čarobni štapić za rješavanje straha, ali je bitno da razlikujete činjenice.

A čega se vi bojite? Da li se i vi više plašite bolesti, gubitka i/ili promašaja nego zmija, duhova i stranaca sa maskama?

Evo šta je sedam žena reklo, čega se najviše plaše:

Nadja Lensi (Nadia Lency), 44 godine, Džordžija

Strah: Da će mi se brak raspasti jer je moj muž prihvatio posao u drugoj državi. Bio je nezaposlen više od godinu dana nakon što smo se vjenčali. Odvojen život je usamljenički i težak, pogotovo jer sam većinu života provela sama i udala sam se sa 40. Pomažem mu oko njegove kćerke iz prethodnog braka i brinem se da se u našem velikom domu sve ne raspadne, a sve to dok se trudim održati komunikaciju s njim. Brinem se da je sve to neodrživo, a plaši me i šta budućnost nosi.

Heder Hampbri (Heather Hembrey), 56 godina, Virdžinija

Strah: Bojim se da sam, u potrazi za poslom, žrtva diskriminacije zbog svojih godina. Naravno, ne pokazuju to poslodavci na prijavama i tokom razgovora, ali vjerujem da postoji indirektna diskriminacija. Imam dva master rada i dobre uspjehe, kao i validno iskustvo u svojoj profesiji. Ali, nemam sreće nakon prvog kruga razgovora. Nakon toliko ulaganja u svoju karijeru i školovanje, moj rad je veliki dio mene kao ličnosti. Moja neuspješna potraga za poslom je uticala na moje samopouzdanje i spustilo mi kriterijume pri pronalaženju posla, te prouzrokovalo depresiju, koja nadalje utiče na čitavu moju porodicu. Bojim se da me je profesionalni svijet proglasio nevalidnom.

Rejčel Megvin (Rachel McGuinn), 33 godine, Virdžinija

Strah: Alchajmer. Strah da izgubim razum ili identitet je moj najveći strah. Moja baka, sa kojom sam bila veoma bliska tokom odrastanja, je imala znakove demencije pred kraj života. Posmatrala sam je kako se gubi između svjetova, a to me i danas uporno proganja, iako je prošlo nekoliko godina od njene smrti. To čini moj sekundarni strah od zmija blijedim u poređenju sa strahom od te bolesti.

Keli Mekanel (Kelli McCannell), 33 godine, Mejn

Strah: Bojim se da će moji sinovi izrasti u kretene od muškaraca! Vodim neprofitnu feminističku organizaciju i imam tri sina. Svakoga dana se trudim istaći nepravdu, ali ne na način da se isključe odmah kada čuju o čemu se radi. Nastojim da razmišljaju kritički i postavljaju pitanja. Nastojim da ih nagnam da iskazuju emocije te da nauče da drugi ne mogu biti odgovorni za njihove postupke. Ali kada pogledam današnji svijet, bojim se da će postati dio problema današnjice.

Baz Grin (Buzz Green), 55 godina, Japan

Strah: Nedavno mi je dijagnostifikovan rak. Najveći strah mi je da neću moći otputovati u Argentinu. Većinu svog života sam putovala, i to uglavno sama. Živim i radim u Japanu, pa je Argentina veliki zalogaj, ali je mjesto koje sam oduvijek htjela posjetiti. Pomisao da nikada neću otići tamo me jako rastuži.

Alajna Tombridž (Alaynah Tombridge), 27 godina, Njujork

Strah: Odrasla sam slušajući o tome, ali i ubjeđujući sebe u to, da sam izvanredna i da mogu postići sve što zamislim. Toliko sam srećna što imam porodicu koja toliko vjeruje u mene. Ali to mi ipak nije dalo samopouzdanja. Umjesto toga učinilo me aksioznom i u konstantnom strahu od neuspjeha. Težim velikim stvarima, ali ako ne uspijem, da li sam ikada u stvari bila izvanredna? Ili sam samo prosječa djevojka sa natprosječnim iluzijama?

Teri Nilsen-Stajnhard (Therry Neilsen-Steinhardt), 70 godina, Virdžinija

Strah: Moj najveći strah je onaj od klimatska promjena. Najviše se bojim UN-ovog klimatskog izvještaja, koji je dao zemlji jednu dekadu da se promjeni ili nestane u plamenu. Gledam bebe rođene u mom okruženju i postajem očajna. Pomišljam o samoubistvu, ali imam karte za operu i odlučim da se radujem sitnicama.

Kada bi trebala sebe opisati u jednoj rečenici, ova žena bi imala veoma težak zadatak, jer ističe kako bi to značilo isticanje samih vrlina. A to definitivno ne bi bila ona. Na pitanje gledaju li je ljudi kroz distrofiju odgovara:

Od rođenja nikad nisam hodala, tako da nisam znala nikada za drugačije. Nisam doživjela da me gledaju drugačije. Predrasude nisam osjetila, a smatram kako je ključ svega stav prema samoj sebi.

Malo toga može sama, a sve što ne može radi uz podršku asistentice. Jedino za čim žali je što ne može da pliva. Radi na inkluziji djece sa invaliditetom i posebnim obrazovnim potrebama. Naglašava kako je pogrešna terminologija djeca sa posebnim potrebama, jer ona imaju sasvim jednake potrebe, ali su sa invaliditetom. Ona sama je čak i prisustvovala uređivanju konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom 2006. godine, na kojoj je istaknuto kako se mora koristiti termin osoba sa invaliditetom. Međutim, to se u praksi ne realizuje na ispravan način.

Većina ljudi osobe sa invaliditetom gleda kroz sažaljenje. Evo šta ona njima poručuje:

Strah i neznanje je osnova svega, jer ljudi ne znaju kako da mi priđu. Prilaze mi na ulici i pomažu iako to ne tražim. Ne treba forsirati pomoć ako je neko ne traži. Smatram da je osjećaj ravnopravnosti mnogo pravedniji i bolji.

U šali dodaje kako se desi da je nekada bake puštaju preko reda u banci na šalter, a ona im dodaje kako nema potrebe, jer ona ipak sjedi pa se ne umara kao oni dok stoje.

Iako je velika ljubiteljica knjiga, gotovo nemoguća misija postaje ulazak u biblioteke. “Problem je taj što se osobe sa invaliditetom ne posmatraju kao stvaraoci kulture, ali ni kao njena publika. Kao da nemaju potrebe za tim”, dodaje ona. Iako imaju plan prilagođavanja i izgradnje prilaza, veći je problem izgradnja svijesti, jer se prilazi lako grade. A na to ćemo, izgleda, sačekati malo duže.

Kada je ona bila dijete nije bilo inkluzije, iako je imala IQ 129 prije polaska u osnovnu školu, to i dalje nije značilo inkluziju. Danas, kada radi kao viši stručni saradnik za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama, radi na inkulziji djece. Međutim, dodaje kako nisu sva djeca za inkluziju. “U toku je izrada novog zakona o osnovnom obrazovanju pa vjerujem kako će se određene stvari promijeniti kada su u pitanju i djeca. Međutim, ne želim govoriti unaprijed. Samo ću naglasiti da će njihova prava biti zastupljena”, kaže Vanja.

S obzirom da je aktivna na više frontova, zapitale smo se kako joj to polazi za rukom? “Internet čini čuda, a putem njega je naljakše sve postići.” Kada je prije par godina objavila na tviteru da ne može otići u kino da pogleda film, pokrenula je lavinu reakcija. Dobra organizacija je ključ svega, a ona sama ne bi radila ništa drugačije čak ni da može da hoda. Ističe kako nije tip za izlaske i više voli dnevne varijante kafa sa svojim drugaricama, čitanje knjiga ili slušanje muzike, od čega posebno izdvaja Mariju Šerifović.

Iako su je djeca ranije iritirala, danas je ona “tetka prije svega”, jer se sve promijenilo rođenjem njene sestričine Andree, koja odrasta uz nju.

“Ona me ne vidi drugačije, a čudi se kada drugima nije jasno zašto je njena tetka drugačija. Čak se posvađala sa jednom drugaricom u vrtiću, jer ona nije shvatala koliko je njena tetka posebna. Ipak, ne želim da je disciplinujem i odgajam, jer smatram da je to zadatak roditelja.”

Međutim, njena lista prioriteta zasad ne stavlja ljubav na prvo mjesto. Ona je karijeristica, putuje, učestvuje na konferencijama, bavi se aktivizmom i prema njenim riječima nikad joj nije dosadno.

Porodica joj je najveća podrška, a samoću shvata kao inspiraciju i motivaciju. Ova žena je sebi uvijek postavljala izazove za stepenicu iznad mogućnosti. Primjer toga je čuvenih devedeset i tri stepenice do kabineta žurnalistike, za polaganje ispita kada je studirala. Iako su joj nudili mogućnost polaganja na nekom od nižih spratova, ona je stalno uz pomoć prijatelja i porodice išla do vrha. Ta simbolika se odrazila i na život, jer se ne zadovoljava “prvim spratovima”.

Prema zakonu o zapošljavanju, na svakih šesnaest osoba bez invaliditeta treba biti zaposlena jedna osoba sa invaliditetom, ali u praksi nije tako. Zakon ne prepoznaje potrebu za asistencijom, što otežava zaposlenje ovih osoba. Svima poručuje da bez obzira na invaliditet trebaju sebe prihvatiti, jer je to preduslov da ih i drugi prihvate.

Na uspjehe osoba sa invaliditetom ne treba gledati kao na pad meteora ili rijetku vrstu. Oni su osobe koje se zalažu, trude i postižu sve ono što i zdravi ili pokretni rade. “Potrebno je više vjerovati u sebe, aktivirati se. Najlakše je biti student cijeli život, ali treba prihvatiti odgovornosti”, poručuje Vanja. Ključ uspjeha krije se u svima nama, a glavni zadatak nam postaje pronaći ga i krenuti put ostvarenja svojih želja. Možete sve, ali hoćete li? Mi znamo da Vanja hoće, može i da su pred njom veliki uspjesi.