svakodnevica – Lola Magazin

Zašto je postalo normalno da nam se udvara godište naših očeva?

Brankica Rakovic — Wed, 20 Aug 2025 12:06:00 +0000

Dobijem uvijek iste komentare: Ne postoje li važnije stvari oko kojih bismo trebali brinuti? Možda smo samo preosjetljive, jesmo li sigurne da smo racionalne po pitanju svojih problema?

Svaki put isto.

I svaki put se frustriram, kako ne razumiju?

Mislim da sam uspjela shvatiti kako.

Jednostavno ne znaju.

Oni ne znaju za naše tiho saučesništvo u ovoj torturi žena.

Uprkos tome što živimo takav život, nismo uvijek svjesne svih tih problema.

Sve smo međutim naučile, instinktivno, greškom ili vremenom minimizirati neugodne situacije. Ne osjećamo se dobro, ali suočavamo se s tim zato što ako se ne suočimo, ulazimo u dublje probleme. Zato obično idemo linijom manjeg otpora.

Oni ne znaju za naše tiho saučesništvo u ovoj torturi žena.

Nije to nešto o čemu pričamo svaki dan. Ne govorimo svojim momcima i muževima, kao ni prijateljima svaki put kad se to desi. Jednostavno jer to je postalo tako učestalo, prožeto kroz sve pore našeg društva, da se jednostavno svakodnevno nosimo sa tim.

Možda zato ne znaju.

Možda ne znaju da se već sa trinaest godina suočavamo sa muškarcima koji nam bulje u dekolte. Da nam se godište naših očeva počinje udvarati, jer izgledamo poželjno. Ne znaju da nam kolege sa nastave šalje ljutite poruke, jer smo ih odbile za izlazak. Možda nisu svjesni da smo često žrtve mobinga. A da se mi kiselo smijemo i pravimo da se ništa ne dešava. Vjerovatno ni ne znaju koliko često se to dešava. Ne znaju da je to postala rutina. Zato vjerovatno misle da mi to više i ne primijećujemo, jer prosto smo navikle.

Navikle smo ignorisati i minimizirati sve probleme koji nam se dešavaju. Ne pokazivati svoje emocije, suzbijati strah i frustracije. Navući osmijeh na silu i sakriti sve što se dešava izvana i iznutra. Naučile smo to rano već. Nismo dale definiciju ili stavile etiketu na to. Nismo čak razmišljale dešava li se to i drugima. Ali smo naučile kakve naše reakcije trebaju i mogu biti. To je realnost toga kako biti žena u ovom svijetu. Smijanje preko seksizma, jer osjećamo da nemamo druge opcije.

Navikle smo ignorisati i minimizirati sve probleme koji nam se dešavaju. Ne pokazivati svoje emocije, suzbijati strah i frustracije.

Idemo brzo kroz psihološku ček listu. Hoćemo li reći nešto što će uticati na naše obrazovanje/posao/reputaciju? U trenutku analiziramo sve što bi moglo da se učini pogrešnim za reći. Hoćemo li mi njega zvati napolje ili ćemo se ljubazno smješkati čekajući da on nešto poduzme, jer nećemo čuti/vidjeti/osjetiti.

Dešava se stalno. A ne znamo uvijek razgraničiti je li situacija opasna ili benigna.

Šef je taj koji nam kaže je li nešto neprikladno. Kupac je taj koji je u pravu. Prijatelj je taj koji je popio viška piće u trenutku kada nas zgura u ćošak lokala i kaže kako je opcija prijatelji sa povlasticama sjajna, uprkos tome što uopšte nismo zainteresovane. Muškarac je taj koji se naljuti ako ga odbijemo. Za seks, piće, razgovor.

Dešava se to toliko često da više ne razmišljamo o tome. A onda počnemo razmišljati o tome kada jedan od prijatelja zgura prijateljicu toliko u ćošak da bude optužen za silovanje. Kada nas šef za Novu godinu poljubi i kaže da ćemo u narednoj godini dobiti promaknuće. Onda shvatimo šta se dešava.

Ali šta se dešava sa svim ostalim situacijama? Svim trenucima kada se osjećamo neugodno i nervozno, ali ništa se više od toga ne dešava? U trenucima kada jednostavno nastavimo raditi svoj posao kao da se ništa nije desilo, jer ubjedimo sebe da nije.

To je realnost biti žena u ovom svijetu.

Smijanje seksizmu, jer nemamo druge opcije.

Mučnina u stomaku, koju zanemarimo da bismo se družile s njima.

Prst na pozivu mobitela svake večeri kada se vraćamo same kući.

Držanje ključeva između prstiju u nadi da mogu poslužiti kao neko oružje dok idemo prema svom automobilu.

Laganje da imamo momka, samo da bi taj muškarac shvatio da je NE odgovor.

Okretanje u prepunom klubu da bismo shvatile koji nas je to kreten upravo uhvatio za stražnjicu.

A čak i da shvatimo ko je, vjerovatno nećemo reći ništa, jer šta ćemo, žene smo.

Pozdravljanje znanih i neznanih muškaraca, samo zato da ne pomisle kako smo previše umišljene da ih nećemo pozdraviti.

Ne govorimo prijateljima, roditeljima i muževima, jer realno govoreći, to je naša svakodnevica.

Koja nekada preraste u zlostavljanja, uvrede i silovanja.

To su priče koje pričamo tada. Tek tada, kada postanu alarmantne i kada nas dovedu u opasnost.

A trebamo shvatiti da postoji opasnost da u svakoj od navedenih situacija dođe do trenutka kada će to prerasti u napad, uvredu i silovanje.

A to što ne obraćamo pažnju na to, neće nam pomoći. Uopšte neće.

Shvatila sam da većina muškaraca nije toga svjesna. Oni znaju da se te stvari dešavaju, uočavaju ih, a možda čak i rade, ali nisu svjesni šta to znači ženama. Ne znaju koliko često se dešavaju takve situacije.

Možda trebamo objasniti bolje. Prestati ignorisati sebe i minimizirati sve u našim glavama.

Ti muškarci koji kažu kako ima većih problema, pametnijih tema od one o ženskim pravima, jednostavno ne znaju. Ne znaju, jer im nismo rekle koliko se često dešava da ta prava nemamo.

Možda su naši muškarci zaiste dobre osobe, ali nemaju predstavu o tome da se mi suočavamo sa takvim stvarima svakodnevno.

Možda smo toliko navikle na nepravdu, da nam nije palo na pamet da to trebamo nekome reći. A oni sami neće primijetiti i shvatiti da je to samo vrh ledenog brijega, stvari koje nam se dešavaju konstantno.

Kako bi uostalom oni znali da žene bilo kuda da idu uvijek otvaraju širom oči kako im se nešto ne bi desilo. Zato je važno im reći. Ćutanje neće pomoći, jer u konačnici izgledaće kao da nemamo problem uopšte. Mi smo saučesnice u zločinima protiv žena. Svakodnevno.

Mi smo zapravo svjesne svoje ranjivosti. Svjesne da ako neki muškarac odluči da nas napadne može to da uradi, jer je jači od nas i može šta god hoće.

Muškarci, ovo znači biti žena. Svakodnevno.

Mi smo seksualni objekti i prije nego budemo svjesne svoje seksualnosti. Osjećamo se neugodno i prije nego naučimo šta je to neugodnost. Od malih nogu shvatamo da će nas gledati, komentarisati i dirati stariji muškarci. A onda to i zanemarimo, jer postane uobičajeno. Shvatimo da smo nježniji pol, kojem trebaju ti jaki muškarci, koji će nas štititi, ali i nadjačati ako je potrebno. Jednostavno, ako žele.

Mi smo saučesnice u zločinima protiv žena. Svakodnevno.

Zato naredni put kada žene pričaju o tome kako se osjećaju neugodno i kako je svijet nepravedan prema njima, slušajte ih.

Sljedeći put kada vam se žena požali o tome kako je na poslu šef zove “malena” nemojte prestati slušati, jer ona “preuveličava”.

Kada pročitate članak o tome da se žene bore za svoja prava, nemojte reći da ih imaju previše. Slušajte.

Kada vam djevojka kaže da je neki muškarac učinio da se osjeća neugodno, nemojte to zanemariti. Slušajte.

Slušajte, jer vaša realnost nije ista kao njena.

Slušajte, jer njena zabrinutost ima osnovu i povod. Nije to plod njene mašte, već stvarno stanje.

Slušajte, jer postoji mnogo žena koje su zlostavljane, silovane, ali i povrijeđene na dnevnom nivou. A ona zna da postoji opasnost da se to desi i njoj.

Slušajte, jer čak i najobičniji komentar nekog nepoznatog muškarca može izazvati strah kod nje.

Slušajte, jer ništa loše se nije desilo onima koji slušaju, ali se desilo onima koji ne čuju, kao i onima koji se ne čuju.

Jednostavno slušajte, dok nije kasno.

Tekst preuzet sa Huffington posta i prilagođen.

Crteži u kojima će se pronaći sve žene ovog svijeta

Brankica Rakovic — Tue, 16 Dec 2014 11:31:00 +0000

Opet nemate šta obući? Znamo kako vam je, jer mi žene smo sklone tome da i kod prepunog ormara stojimo sa začuđenim izrazom lica i jednostavno presudimo da se nema šta pronaći unutra. Međutim, nije samo to problem žena danas, jer ništa nije onako kako se čini na prvu. Kada gledate modne tutorijale, pomislite da će biti bjuti profesionalka, a na kraju imate amaterske rezultate. Sušite li kosu fenom očekujuću divnu bujnu kosu, a dobijete petardu u kosi? Znamo sve, a čini se da to zna i rumunjska umjetnica Kasandra Kolin koja je predstavila sve torture žena kroz nekoliko crteža u formi stripa. Svaka od nas će se prepoznati u njima jer naravno da ne izgledamo kao što smo zamislile prilikom fotografisanja, kao što ne uspjevamo ni tako jednostavno da prođemo prstima kroz kosu. Zapetljano je biti žena, u svakom smislu.

Jelena Kuzmić: Ubijanje oslobađa

Brankica Rakovic — Sun, 16 Dec 2001 14:25:00 +0000

Zvuk alarma nasilno me čupa iz dubokog sna. Zašto moram osjetiti ovaj osjećaj? Kao da me netko šamara i viče: „Više nikad ništa neće biti kako ti želiš“. Gasim alarm tijekom borbe s pokretanjem vlastitog tromog tijela koje odbija poslušnost. I evo ga, već je ovdje. Sjedi na rubu kreveta, krevelji mi se svojim krezubim osmijehom, svjetlećim očicama punim užitka zbog moje muke. Mlatara kratkim krivim nogama preko ruba kreveta, gegajući se s jedne na drugu stranu. Iz usta mu počinju izlaziti riječi kao svakog dosadašnjeg jutra. Omražene riječi, riječi pune paralize, smrdljive, zelene.

„Moooraš ustati, moooraš na posao, moooraš se probuditi, moooraš si skuhati kavu, moooraš oprati zube, moooraš se ovako obući, moraš, moraš, moraš“!

Što dalje odmiče u nabrajanju, sve više i više skakuće po krevetu, oko mene, radi kolutove unaprijed, unatrag i sa strane, nabraja sve obveze, zadatke, usluge, rugajući se i kreveljeći. Što su meni ramena pogurenija, što sam ja usporenija pod teretom moranja današnjeg dana, to on više divlja.

„Moooraš poslati onaj mail, mooraš u trgovinu po namirnice, mooraš skuhati ručak, mooraš kupiti poklon za onog malog iz razreda, moraš kod frizera, moraš“!

Ne zaustavlja se bez obzira na moje preklinjanje, na moj očaj. Pokušavam ga uhvatiti, posjesti, porazgovarati s njim. Zašto je ova predstava potrebna svako jutro? Ali ne sluša me, klizi mi iz prstiju i nastavlja skakutati po kauču, po kuhinjskim elementima kreirajući kaos gdje god se nađe. Ne odustajem i nastavljam ga loviti. Što ga više lovim, on je uzbuđeniji, pokretniji, glasniji, iritantiji.

Uz mene je dok se tuširam, nabraja što sve moram kad se istuširam. Uz mene je dok putujem na posao, nabraja što sve moram kad dođem na posao. Uporan je, ne sluša me, što ga više molim da prestane, on je glasniji. Suputnik mi je već godinama. Koliko god se trudila ušutkati ga, znam da sam ga već prihvatila kao normalan dio svoje jutarnje rutine. Svako jutro je ondje. Svako jutro gledam istu predstavu. Svaku večer legnemo zajedno u krevet, započinjajući još jednu bitku.

„Moooraš poslati onaj mail, mooraš u trgovinu po namirnice, mooraš skuhati ručak, mooraš kupiti poklon za onog malog iz razreda, moraš kod frizera, moraš“!

„Sutra moraš opet na posao, moraš napisati članak, moraš opeglati odjeću, moraš sve ispočetka“.

Ni sama ne znam kako zaspim uz to divljanje.

Sljedeće jutro se proces ponavlja. Otvaram oči i odmah vidim njegovu ružnu facu iznad sebe. Ustajem bez bitke. Moram.

U tom trenuku pogledam kroz prozor. I zastane mi dah. Zrake sunca su kupale zemlju, savršeno vidljive, žute, pune energije i topline. Samo sam stala i upijala taj prizor. Osjetila sam zametak snage u sebi. Malo, sitno i nejako sjeme koje je u tom trenutku gurnuto u zemlju. Nisam mogla odoljeti da taj prizor ne zabilježim, za uspomenu na ovaj trenutak. Jer svaki dio mene je osjećao da je upravo ovaj trenutak presudan. Nije izgledao bitno, samo jedna obična osoba koja gleda kroz običan prozor u obično sunce koje izlazi svaki dan. Ali ja sam znala da je taj trenutak sve samo ne običan.

Okrenula sam se od prozora, a on je i dalje bio ondje. Ali nekako tiši. Gledao me zbunjenim pogledom, promišljajući što će on dobiti od ovog trenutka. I nastavio je skakati, nastavio je vikati, ali ja sam ga čula sve manje.

Koliko god se trudila ušutkati ga, znam da sam ga već prihvatila kao normalan dio svoje jutarnje rutine. Svako jutro je ondje. Svako jutro gledam istu predstavu. Svaku večer legnemo zajedno u krevet, započinjajući još jednu bitku.

Sljedeće jutro pogled mi je opet pobjegao kroz prozor. Prizor nije bio isti, bilo je to drugo nebo, drugi dan, drugi trenutak. Ali pobudio je isti osjećaj. Osjećaj kontrole. Osjećaj snage. Duboko sam udahnula prohladan jutarnji zrak i lagano se okrenula prema vrištećem stvorenju iza sebe. Skakao je do stropa, mašući i rukama i nogama, derući se iz dubine pluća, svom snagom koju je imao:

„MORAŠ NA POSAO, MORAŠ SE OBUĆI, MORAŠ U TRGOVINU, MORAŠ SKUHATI RUČAK, MORAŠ, MOOOORAŠ, MORAŠ!!!“

„Ne mora“, prošaptala sam, tiho, kao da se bojim vlastitih riječi.

Prestao je na trenutak skakati, skamenio se. Blago je okrenuo glavu na stranu zaškiljivši prema meni:

„Molim“?

„Ne moram“, odgovorila sam ovaj put za dvije oktave glasnije i sigurnije u sebe.

„Kako ne moraš, ako ne odeš na posao nećeš dobiti plaću, ako ne dobiješ plaću nećeš imati za hranu, moraš u trgovinu da bi imala što skuhati, moraš jesti da ne umreš, moraš…“

Zapjenio se u nabrajanju, u šoku zbog suludosti moje izjave.

„Ne moram“, prošaptala sam, tiho, kao da se bojim vlastitih riječi.

„Ne moram. Biram. Biram da ću sada otići na posao jer sam ja u kontroli. Biram da ću otići u trgovinu jer želim to kupiti. Biram da ću skuhati ručak jer želim zdrav i topao obrok. I biram da više NIKADA, NIKADA neću tebe slušati! Biram svoje postupke i kreiram svoj život na svojim izborima! BIRAM!“

Vikala sam iz petnih žila. Vikala sam za svaki onaj trenutak tromosti zbog moranja. Odpuhnula sam ga svojim vikanjem. Svakom mojom riječi sve se više pribijao uza zid, razgročenih, uplašenih očiju. Znao je da je gotov, da se vaga kontrole prebacila na ovo ljuto, prijeteće stvorenje koje gori od bijesa i upire prstom u njega.

„I BIRAM živjeti u stvarnosti u kojoj TI ne postojiš!“

Uzela sam ga s obje ruke za šiju i iz sve snage bacila kroz prozor. Posljednje što sam vidjela bio je njegov izraz lica u apsolutnom šoku. Nagnula sam se da provjerim tlo. Čisto. Prazno. Slobodno.

A nebo je gorilo crvenilom nove prilike.