Rekla sam mu istinu – a to je da se ne viđam – ali onda sam nastavila da mu pričam za učitelja sa kojim sam bila na dejtu prije dva ljeta kada smo zbog Covid pravila morali da pijemo u parku i kako mi se toliko sviđa da sam bila previše zabrinuta da bih pišala u žbunje u slučaju da on ne bi pomislio da je to odvratno, pa sam odlučila da trpim tokom cijelog šestosatnog izlaska.

Kako je vjerovatno pomislio da sam robot ili tako nešto, jer nisam otišla u wc toliko dugo, posebno nakon što sam popila toliko džin-tonika. Kako sam na putu kući morala da izađem iz autobusa i da čučnem pored puta gdje me čudom niko nije vidio. Nasmijao se, a kada je prestao da se smije, rekla sam mu da od kada sam dobila virus nisam izgubila čulo mirisa, ali se promijenio, posebno miris znoja, koji miriše mnogo kiselije, kao kvasac, nego ranije. On se trgnuo na tu sliku u glavi.

“Jesi sigurna da to nije samo od tebe?”

“Šta, znoj od hljeba?” rekla sam, i iako to nije imalo smisla, pogledao me je i nasmijao se. Iz ovog odgovora sam mogla da zaključim da će se vratiti svojim prijateljima i reći nešto u stilu: “Ona djevojka stvarno nije zdrava”.

“Zašto ne mogu da budem misteriozna kao ti?”, pitala sam svoju prijateljicu kasnije. “Zašto moram da budem toliko pretjerano otvorena u vezi svega sve vrijeme? Uvijek nastavljam da pretjerujem sa pričanjem o sebi i to je tako neprivlačno.”

“Zašto misliš da radiš ovo?”, pitala me je, jer ide na terapiju i naučila je da kako da postavlja pitanja koja ti pomažu da sagledaš svoj problem umjesto da ti to sami kažu.

Znala sam odgovor jer sam ga naučila na jednom podkastu o vezama. U jednoj epizodi, žena je uznemirena priznala svoj problem, da je u noćnom izlasku sa prijateljima rekla nešto što nije trebalo da kaže o nekome koga poznaje da ima polnu bolest.

Tada joj je voditeljica podkasta odgovorila: “Neki ljudi, kada nemaju šta da kažu ili ne znaju kako da se povežu sa drugima, budu u fazonu, dozvolite mi da pričam o nekome, jer onda imamo tu tajnu koju dijelimo i možemo razgovarati o tome”.

Savjetovala je ženi da pronađe spoljašnje stvari o kojima će razgovarati kako ne bi bila u iskušenju da se osloni na dramu za svoju ličnost. “Učinite sebe zanimljivijim, čitajte više knjiga, imajte zanimljiv život, radite zanimljivije stvari, tako da ono o čemu pričate nije ogovaranje.”

Ne ogovaram toliko druge ljude, ali i dalje je loše kada ogovaraš sebe. Problem je u tome što to zaista funkcioniše. To omogućuje da se brzo povežete sa nekim jer sugeriše da im vjerujete da će čuvati ove delikatne informacije o vama, a ako su te informacije traumatične ili sramotne onda ih podstiče da vas žale, da žele da vas zaštite.

Ipak, osjećaj nije sjajan. To je jeftino, previše lako. Hvala Bogu pa nisam pretrpila nikakvu pravu traumu – ne samo zato što bih bila povrijeđena – već zato što bi jadni bili ljudi koji bi morali da čuju za to jer su mi prišli na zabavi i odsutno pitali: “Odakle si?”

“Zvuči kao da dolazi iz nesigurnosti?”, započela je moja prijateljica kada sam joj ispričala o epizodi podkasta i klimnula sam glavom. Iskreno, mislila sam da sam izuzetno puna samopouzdanja, ali sada vidim da se toliko tog samopouzdanja uliva preko drugih ljudi. Kroz komplimente, smijeh, pozive za žurke, a tako malo dolazi od mene i onoga što mislim da jesam.

Dajem sve ove informacije o sebi koje bi trebalo da budu privatne jer se brinem da druge stvari koje kažem možda nisu vrijedne slušanja. Prelazim preko svoje mekane unutrašnjosti i nadam se da to znači da sam stekla novog prijatelja.

Osim što nisam sigurna da želim da mi svi kojima kažem ove informacije budu prijatelji. Da mi se momak smije jer sam mu rekla da su mi stidne dlake nekako riđe (zašto sam to ikada rekla?). Nije čak ni zabavno reciklirati te iste anegdote iznova i iznova.

Izvoditi ih sa svim pauzama isplaniranim da maksimiziramo smijeh. Znati kako skrenuti razgovor da biste došli do nečeg uzbudljivog. Toliko puta ponavljam priče istim ljudima, a oni mi kažu “da, sjećam se da si mi to rekla”, i želim da umrem jer mrzim što ovo otkriva način na koji gledam na ljude – ne kao na nekoga posebnog, već samo kao drugo uvo na koje ću vikati. Zato sam se zaklela da više neću pretjerano dijeliti informacije o sebi i da ću razmisliti prije nego što odgovorim.

Moje tajne su vrijedne čekanja.

Moja priča o tajnama počela je 1984. godine pod vrelim motstarskim suncem kada sam čula dječake koji nešto kriju. I rekoše mi važno: “Imamo tajnu”. A ja kao svaka radoznala dječija dosada nisam odustajala dok nisam saznala šta kriju. Sve je bilo prostije od pasulja, mada je zapravo bila istina da su pojeli kutiju zabranjenog sladoleda iz frižidera.

Tako sam naučila svoju prvu lekciju da nismo svi isti i da ne očekujem mnogo od nekih ljudi. S vremena na vrijeme nije se loše prisjetiti ova dva pravila. Tajne su bile sve kutije koje su mama i tetka krile u danima zimskih praznika pa smo iz njih na kraju vadili igračke, slatkiše, odjeću. Tako su tajanstveni paketići dobijali jednostavna objašnjenja, a mi djeca postajali smo za stepenicu bliži svijetu odraslih. Sada smo sa svakom novogodišnjom jelkom za korak prisniji sa generacijom koja mnogo brine i radi, a malo spava i odmara.

Tako sam naučila svoju prvu lekciju da nismo svi isti i da ne očekujem mnogo od nekih ljudi. S vremena na vrijeme nije se loše prisjetiti ova dva pravila.

Tajnovit je bio i tatin povratak iz Iraka, kada se vratio dan ranije nego što smo ga očekivali, a ja ga nisam prepoznala jer sam imala samo tri i po godine. Koliko je tek bilo misterije u vezi sa rođenjem moje sestre koja je došla kao poklon za moj peti rođendan. Na kraju, kad su je donijeli iz bolnice bila je obična beba sa neobično velikim obrazima.

Ništa manje tajanstven nije bio ni mamin veliki stomak koji je kao modni dodatak nosila cijelo ljeto koje je mirisalo na ribu sa rostilja i polazak u prvi razred. Kao i obično, rješenje je stiglo u obliku nove bebe – mog brata.

Kada sam sa Anom, Nevenom i Suzanom pokušala da napravim tajnu avanturu u staroj kući, uz pokušaj da zapalimo kubanske cigarete dobila sam prvu pedagošku lekciju iz kuće. Našim roditeljima nije bilo jasno, a i meni je i do sada nepozanica kako su četiri djevojčice došle na ideju da prave haos. Iskreno, htjele smo da budemo tajanstvene i zanimljive, ali kada je Anina baba ušla, svaka od nas je svoju cigaretu bacila u jedan ugao sobe.

Još jedna lekcija – nije svaka ideja koja ti padne na pamet dobra za pratkičnu primjenu.

Nisu me poštedjele ni tajne ljubavi, mada ni izdaleka nisu bile bajkovite kao romani, filmovi i serije sa sličnim naslovima. Glupo ti da kažeš da si zaljubljena u nekoga jer u startu misliš da nemaš šanse pa se ućutiš i patiš. Poznata vam je sigurno i ona pogrešna osoba koja je kratko boravila u vašem životu i za to zna samo jedna prijateljica koja je, srećom emigrirala, pa nema ko da vas podsjeća na to.

Tu su i sve priče koje slušaš od prijatelja i kriješ u najdubljim džepovima sjećanja jer niko ne smije da sazna za to. Nekada su to lijepe stvari, nove ljubavi, odluka o preseljenju, novom poslu, ali šta sa ružnim detaljima poput muž ili žena me vara, imala sam spontani pobačaj, ne mogu da ostanem trudna, bolestan sam.

Bilo kako bilo, tajna ostane tajna i ne bi trebalo da je otkrivaš ako si je već čuo u povjerenju. Ako si je povjerio, a drugi je otkrili, zaboljeće te i nećeš imati želju da ponovo nešto dijeliš sa tom osobom.

Poznata vam je sigurno i ona pogrešna osoba koja je kratko boravila u vašem životu i za to zna samo jedna prijateljica koja je, srećom emigrirala, pa nema ko da vas podsjeća na to.

Ono što je najbitnije, ne smiješ da imaš tajni pred sobom. Jer to je najbolji put koji će ti otvoriti cijelu Pandorinu kutiju. Uvjerila sam se na mnogim primjerima, nekada i na ličnom. Priznaj, ako treba stani pred ogledalo i reci šta voliš, šta ne možeš, na šta si spreman, a na šta nikada ne pristaješ.

To šta će komšiluk reći najmanje je bitno, iako nekada i takve priče znaju da te skupo koštaju.

I da završimo – šta je je život bez malih, bezazlenih tajni, onih koje vam ponekad nacrtaju najljepši osmijeh i ne znate šta biste bez njih.

Izvor: Povezivanje

Kada je Christine Organ rodila svog prvog sina naučila je da postoje određene stvari koje roditelji, a naročito majke ne bi trebale govoriti. Pohađala je časove o majčinstvu i instruktor ih je sve zamolio da ispričaju svoje utiske o ulozi majke. Jedna mama je rekla da ju je iznenadila ljubav koju je osjećala prema svojoj kćerkici. Druga žena je izjavila da je bila oduševljena time što njeno srce može imati toliko ljubavi. Treća je rekla da nije mogla vjerovati da se može zaljubiti na prvi pogled. No, Christinin odgovor niko nije očekivao.

„Ja vjerovatno nisam dala ’pravi’ odgovor zato što kad sam drhtavim i uplašenim glasom rekla da ’je sve to mnogo više nego što sam ikad očekivala’ zavladala je grobna tišina i svi su me blijedo gledali. Tog dana, kao i narednih osam godina, sam naučila da postoje određene stvari koje roditelji osjećaju, ali ne mogu izgovoriti. Zašto? Zato što su to tajne koje mi moramo da čuvamo“, otvoreno priča Christine i odlučno dodaje da je njoj dosta tog roditeljskog ćutanja. Umorna je od pretvaranja, usamljenosti, ignorisanja slona nasred sobe i tajni.

„I ako niko drugi neće to reći ja hoću zato što bi to mogla biti najveća od svih tajni- Ja nemam pojma šta radim“, priznaje Christine i dodaje: „Prije nego što sam postala majka mislila sam da će roditeljstvo samo po sebi biti prirodna stvar koja je ponekad teška. Obrazovana sam žena i imam jak sistem podrške. Pretpostavljala sam da ću instiktivno znati šta trebam uraditi i da ću u situacijama kad ne budem znala jednostavno tražiti savjet ili pročitati knjigu. Postoje tolike knjige i kolumne o svakoj roditeljskoj nedoumici. Naoružana informacijama i intuicijom mislila sam da ćemo muž i ja moći biti roditelji bez problema.“

No, stvarnost je bila potpuno drugačija. Dočekali su ih sati i sati nespavanja zbog nekog problema ili nedoumice. Ni nakon čitanja bezbrojnih kolumni i knjiga o roditeljstvu, konsultovanja sa prijateljima i porodicom, iscrpljujućih razgovora sa mužem i traženja intuicije Christine ni dalje nije znala šta da radi. Sve u vezi majčinstva-od ishrane i spavanja pa sve do napada bijesa i discipline-bi imalo milion različitih mogućnosti i svaka od njih bi imala svoje razloge za i protiv. Često joj se dešavalo da poželi da poviče da nema pojma šta treba da radi.

Dojenje ili flašica? Pustiti bebu da plače ili da spava s vama? Manje ili više aktivnosti? Struktura ili sloboda? Izlasci ili ostajanje u kući? Časovi klavira ili fudbal? Džeparac ili ne? Nagrade za dobre ocjene ili da uspjeh bude nagrada sam po sebi? Raditi ili ostati kod kuće? Koliko vremena dnevno djeca smiju gledati televiziju? Koliko im smijemo pomagati sa domaćim zadacima?

Christinin najstariji sin ima osam godina i ona već strepi od sumnji i pitanja koja će je dočekati vezano za njega u godinama koje tek dolaze.

„Djeca ne dolaze sa priručnikom, a čak i da dolaze niko nikad ranije nije bio roditelj ovom djetetu u ovoj porordici pod ovim uslovima tako da od priručnika ne bi bilo nikakve koristi. Sve ovo je neoznačena teritorija za svakoga od nas. Učimo u hodu i ponekad nemamo pojma šta radimo“, iskreno priča Christine i dodaje u čemu je najveći problem.

„No, umjesto da priznamo da zaista ne znamo šta trebamo raditi, mi sve držimo u sebi. Noćima ne spavamo jer razmišljamo o svemu. Možda dajemo neželjene savjete u nadi da ćemo dobiti potvrdu za sopstvene izbore. Možda zauzimamo odbrambeni stav, osuđujemo ili kritikujemo zato što bi, zamislite, moglo biti više od jednog ispravnog načina da se nešto uradi.“

Christine naglašava da je za nju jedan od najvećih šokova roditeljstva bila brutalna i teška usamljenost koju je ponekad osjećala. Nakon rođenja njenog prvog sina nije mogla da vjeruje koliko se osjećala usamljeno iako nikad nije bila potpuno sama, čak ni u kupatilu. No, ona tvrdi da se nikad nije osjećala usamljenijom kao tada. Imala je osjećaj kao da je zarobljena na pustom ostrvu ili u jarku i kao da nema nikoga osim njenog muža ko bi razumio koliko joj je teško i kroz šta sve prolazi.

„Roditeljstvo ne treba biti tako usamljeno. Ne moramo se osjećati kao da smo sami. Prestanimo se pretvarati. Podijelimo svoje priče jedni sa drugima. Pružimo jedni drugima ruku i izvucimo jedni druge iz tih jaraka. Suočimo se sa tim slonom nasred sobe. Izgovorimo tu ružnu istinu. Prestanimo se toliko bojati toga da govorimo ono što osjećamo. Podijelimo svoje tajne. Jer, iako se nama možda čini da nemamo pojma šta radimo, naša djeca su dobro. Naša djeca su nevjerovatna“, zaključuje Christine.

I to najbolja tajna od svih.

Izvor: Scary Mommy