Vrhovni vođa Avganistana, ujedno i lider talibana, Mula Haibatula Akhundžada, izdao je novi Zakon o kaznenom postupku. Organizacija za ljudska prava Rawadari objavila je taj dokument na svojoj web‑stranici uz upozorenje da zakon sada legalizira diskriminaciju na temelju pola, vjere i klase, kao i ropstvo, ubistvo disidenata i nasilje, posebno nad ženama i djecom. Slična reakcija stigla je i iz zaklade Malale Jusafzaj, koja je 2014. godine osvojila Nobelovu nagradu za mir za zauzimanje za prava žena, a poručila je da talibani „dovršavaju legalizaciju rodnog apartheida” u Avganistanu.

Zakon ne sadrži mnoga pravna načela koja se smatraju temeljnima diljem svijeta, kao što su puno pravo na odbranu, vladavina prava, jednakost pred zakonom i pretpostavka nevinosti optuženih. Međutim, podrazumijeva gotovo neograničenu vlast muževa nad ženama, roditelja nad djecom i učitelja nad učenicima. Evo jednog primjera koji je privukao pažnju mnogih organizacija za ljudska prava i feminističkih organizacija.

Članak 32. zakona kaže: „Ako muž pretjerano tuče svoju ženu, što rezultira prijelomom, ranama ili modricama na njezinu tijelu, i ako žena dokaže valjanost svoje pritužbe sucu, muž se smatra kriminalcem. Sudac ga mora osuditi na 15 dana zatvora.”

Ali evo i članka 70: „Svatko tko prisiljava životinje (pse, deve, ovce i slično) ili ptice (kokoši, prepelice, jarebice) na borbu smatra se zločincem. Sudac će ga osuditi na pet mjeseci zatvora.” Ukratko, organiziranje, recimo, borbi pijetlova, teži je zločin od nanošenja tjelesnih ozljeda ženi.

Talibani, kao i otprilike polovica svih muslimana u današnjem svijetu, pridržavaju se teološkog i pravnog učenja poznatog kao hanefijski mezheb, međutim u Avganistanu je sada usvojena radikalna interpretacija ove škole. Izvori prava koji se razmatraju, od najvažnijih do najmanje važnih, jesu Kuran, hadis, mišljenja ashaba i najbližih sljedbenika proroka Muhameda, analogije s već riješenim pravnim pitanjima, razmatranja svrsishodnosti i lokalni sekularni običaji. Talibani odbacuju moderne pravne principe poput jednakosti pred zakonom, pretpostavke nevinosti ili prava na obranu, koje opisuju kao „inovacije”, a to je za njih praktički jednako herezi.

Uz to, novi zakon ostavlja širok prostor za ta‘zir. To je institucija islamskog prava prema kojoj, kada se neko djelo smatra kaznenim djelom, ali kazna nije izričito propisana zakonom, sudac je izriče po vlastitom nahođenju. Štoviše, u mnogim slučajevima sudac nije sudac, već birokrat, a svaki musliman koji vidi da netko čini nešto „pogrešno” ima pravo, pa čak i obvezu, poduzeti mjere, uključujući nasilje, kako bi „spriječio porok”. Međutim, zakon ne sadrži stroge kriterijume za ono što predstavlja „grešan” čin, pa ga svatko može tumačiti kako želi.

Uz to, ovaj zakon legalizuje ropstvo, podjelu društva na klase, „rodni apartheid” i nasilje. Optimisti će uzvratiti da stručnjaci za talibanski pokret tvrde kako je sve to ionako već uspostavljeno i legalizovano prethodnim talibanskim zakonima. Recimo, već postoji klasna podjela društva na ulamu (vjerske učenjake), ašraf (plemstvo, uključujući plemenske starješine i trgovce) te srednji i niži sloj stanovništva. Novi zakon ne uvodi ovu podjelu, već polazi od činjenice da je društvo tako strukturirano, i to jer su od toga polazili tumači zakona prije više od tisuću godina.

Na primjer, „Zakon o promicanju vrlina i sprečavanju poroka” iz 2024. jedan je od temelja talibanskog pravnog sistema, a propisuje obaveznu molitvu pet puta dnevno, zabranjuje muslimanima prijateljstvo s nemuslimanima, uvodi strogu vjersku cenzuru, zabranjuje muziku i ples, zahtijeva od žena da skrivaju lica i glasove od nepoznatih muškaraca te im zabranjuje izlazak iz kuće bez skrbnika.

Na čelu talibana, otkako su 2021. godine ponovno preuzeli vlast u Avganistanu nakon povlačenja američkih trupa, nalazi se Akhundžada, koji je i šef države. Nosi titulu „vrhovni vođa” (mashar na paštunskom, rahbar na dariju) i tradicionalnu muslimansku titulu „amir al-mu‘minin” („zapovjednik vjernika” na arapskom). Služio je kao vrhovni sudac pod prvim talibanskim režimom 1990-ih, a postao je vođa pokreta 2016. godine, tokom američke okupacije Avganistana, nakon što je prethodni vođa Mula Ahtar Mansor ubijen u američkom raketnom napadu.

Godine 2017. Akhundžadin sin postao je bombaš samoubojica, kada se džipom punim eksploziva zabio u kontrolnu tačku proameričke vlade u provinciji Helmand na jugu Avganistana. Akhundžada ne samo da je znao za to, već je i blagoslovio svog sina za akciju.

Kao vrhovni vođa Akhundžada službeno nije odgovoran nikome osim Allahu, a njegove se naredbe ne dovode u pitanje. Iznimno se rijetko pojavljuje u javnosti. Poznate su samo dvije njegove fotografije i nekoliko audiosnimaka njegovih govora, uglavnom propovijedi u džamijama u Kandaharu.

Richard Bennett, posebni izvjestitelj UN‑a za ljudska prava u Avganistanu, 24. januara na platformi X napisao je: „Još uvijek analiziramo novi talibanski zakon o kaznenom postupku, uključujući i s gledišta ljudskih prava i šerijata, ali već je jasno da su posljedice za Afganistance izuzetno zabrinjavajuće. U dogledno vrijeme dat ću detaljnije izjave.”

Izvor: Jutarnji

Prema dostupnim izveštajima organizacija za ljudska prava, zakon predviđa blaže kazne za počinioce u slučajevima kada nasilje ne ostavi „teške i jasno vidljive posledice“. Kritičari upozoravaju da takva formulacija praktično relativizuje porodično nasilje i otežava dokazivanje zlostavljanja, jer se teret dokazivanja u velikoj meri prebacuje na žrtvu.

Od povratka talibana na vlast u avgustu 2021. godine, usvojen je niz propisa koji su značajno ograničili prava žena i devojčica. Među najčešće navedenim restrikcijama su:

• zabrana obrazovanja za devojčice iznad osnovnog nivoa,
• ograničen pristup tržištu rada,
• obaveza pratnje muškog staratelja prilikom kretanja,
• smanjen ili otežan pristup zdravstvenoj zaštiti.

Organizacije za zaštitu ljudskih prava navode da ovakav zakon dodatno institucionalizuje diskriminaciju i produbljuje pravnu nesigurnost žena u Avganistanu. Ističe se da nedostatak efikasne pravne zaštite može dovesti do povećanja neprijavljenih slučajeva nasilja, jer žrtve često nemaju poverenja u sistem ili strahuju od društvenih posledica.

Izvor: Rikošet

Afganistanske vlasti pod vodstvom Talibana uvele su novu kontroverznu zabranu koja ženama onemogućava međusobnu komunikaciju – zabranjeno im je čak i čuti glas drugih žena. Ova restrikcija, objavljena u glasu ministra za promicanje vrline i sprječavanje poroka, Khalida Hanafija, predstavlja najnoviji korak u strožijem tumačenju islamskog zakona u zemlji.

Prema riječima aktivista za ljudska prava u Afganistanu, iako su pojedinosti talibanske zabrane nejasne, ovo bi moglo značiti da će ženama praktično biti zabranjeni razgovori s drugim ženama. “Ako žena ne smije glasno moliti kad druga žena prolazi, kako će im biti dopušteno da pjevaju ili obavljaju druge aktivnosti?” upitao je jedan aktivist. Ministar Hanafi potvrdio je da će “nove mjere biti postepeno uvedene uz Božju pomoć.”

Već su na snazi brojna ograničenja kojima se zabranjuje ženama da govore u prisustvu nepoznatih muškaraca, kao i da napuštaju dom bez muškog pratioca i pokrivanja lica. Kazne za nepoštovanje ovih pravila uključuju pritvor i zatvorsku kaznu. Pravila su podržana od strane talibanskog vrhovnog vođe koji je, prema izvještajima, najavio i ponovno uvođenje kamenovanja žena u javnosti kao kaznene mjere.

Afganistanke osjećaju težinu ovih restrikcija kao oblik mentalnog mučenja. “Život u Afganistanu je svakodnevna patnja,” rekla je jedna žena iz Kabula, dodajući da svijet ignorira njihovu situaciju, čime Talibanima omogućava još veću represiju. Mnoge žene, suočene s nemogućnošću da slobodno govore, rade ili se obrazuju, nalaze se pod ogromnim pritiskom, a mnoge su, prema izvještajima, čak pribjegle samoubistvu.

Talibanski režim već je izazvao unutrašnje nesuglasice među članovima. Kako navodi visoki dužnosnik Talibana, postoje podjele između umjerenijih i radikalnijih članova vlasti. “Vrhovni vođa treba biti zaustavljen,” upozorava talibanski zvaničnik, izražavajući strah da bi, ako se pojavi alternativa Talibanima, Afganistanci mogli ustati protiv njih i ponovno privući zapadne vojne intervencije.

S obzirom na sve rigoroznije mjere, Afganistanke se suočavaju s ekstremnim represivnim uslovima koji im, kako kažu, uskraćuju osnovno pravo na postojanje i međusobnu podršku u zemlji koju su mnogi u svijetu, kako one smatraju, napustili.

Nadim izjavio je u četvrtak za državnu televiziju “RTA” da žene “nisu nosile hidžab”.

“Nosili su odjeću koja se uglavnom nosila za odlazak na vjenčanje”, rekao je Nadim.

Ostali razlozi za zabranu uključivali su želju da se izbjegne miješanje između ljudi različitih polova i probleme koji se tiču predmeta koji se predaju, rekao je ministar.

Girls crying in agony as they’re told that they will have to leave the university & go home as the Taliban have BANNED female university education in Afghanistan.

Painful to hear. How can we sit idly by as millions of girls are denied their human rights.pic.twitter.com/lCANKZ1Kgq

— Shabnam Nasimi (@NasimiShabnam) December 21, 2022

“Trenutni kurikulum ima najmanje 160 područja”, rekao je Nadim. “Postojala su neka područja koja su bila u suprotnosti s dostojanstvom i ponosom žena i avganistanskom kulturom. Inženjerstvo i poljoprivreda dio su njih.”

Zabrana će biti na snazi “do daljeg”, rekao je.

Odluka je izazvala međunarodnu osudu zemalja, grupa za ljudska prava i Avganistanaca širom svijeta.

“Pozivamo ih da se ne miješaju u naše unutrašnje stvari”, rekao je Nadim u odgovoru, prenosi “The National News“.

Preuzeto sa: nezavisne.com

Kadidžina priča i priča trojice braće za koju se udala je priča o ratu i tradiciji tako tragično tipičnoj u Avganistanu. Ona obuhvata svu surovost avganistanskog rata u njegovoj najnasilnijoj tački, južnom talibanskom uporištu provincije Helmand, talibanskom uporištu gde su mnoge porodice rastrzane lojalnošću prema vladi ili pobunjenicima.

Ovo je takođe priča o ženi u društvu koje se bori sa nedostatkom izbora u životu. Paštunsko društvo smatra da je dužnost braće da se ožene udovicama svoje braće – a udovice nemaju mnogo izbora osim da se pokore ili da ostanu bez dece i doma.

Kadidžino putovanje počelo je u seoskoj oblasti Mardža koja je nekada bila najveći uspeh marinaca, a sada je svestan neuspeh avganistanske vlade. Farmeri su tamo mahom gajili mak za opijum i redovno plaćali porez talibanima.

Čak i pre nego što je rođena, Kadidža je bila verena za svog brata od strica Ziju Ćul Haka. Njihovi očevi su živeli blizu jedan drugog u Mardži. Kada je imala šest godina, Kadidža koja se poput većine Avganistanki iz ruralnih oblasti predstavlja samo jednim imenom, udala se za Haka, koji je 15 godina stariji od nje – iako njihov brak nije trebalo da se konzumira dok ona ne napuni 11 godina ili uđe u pubertet, šta se prvo desi, rekla je porodica. Dečji brakovi su nezakoniti u Avganistanu, ali se tolerišu.

Pre nego što se to dogodilo, 2010. su američke snage pogodile obližnju kuću gde su se navodno krili talibani. Šrapnel je ubio osmogodišnju sestru njenog muža, Faridu. Mardža je tada bila uporište talibana i marinci su bili odlučni da ih unište. Tih dana, u vazdušnim napadima je nastradao rekordan broj civila i bes javnosti je bio ogroman.

Posle napada, Hak se pridružio talibanima. “Isprali su mu mozak”, rekao je najmlađi Hakov brat Šamsula Šamsudin (19). “Prvo su ga naterali da im se pridruži, a onda su ga ubedili.”

S vremena na vreme, njihov brat taliban bi dolazio u posetu. Ali je situacija postajala sve teža sa sve većim brojem marinaca u Mardži.

Godinu dana nisu čuli ni reč od Kadidžinog supruga sve dok jedne noći talibani nisu doneli njegovo telo u pokrovu – rame mu je bilo razneto mecima, a to je bila samo jedna od brojnih povreda – i predali ga porodici.

Kadidža je postala udovica sa 10 godina.

Dvojica Hakove braće su postali policajci, jer je plata bila dobra, a u to vreme nije bilo mnogo poslova na raspolaganju.

Kadidža se udala za jednog od njih: Hakovog starijeg brata Aminulaha. Bila je to odluka njenog oca: ona se nije ništa pitala. Aminulah (22) je bio poznat kao borac u policiji, kaže njegova porodica. “Mogao je da izađe na kraj sa svakim oružjem i talibani su ga se bojali”, kaže Šamsudin.

Kadidža je isto tako puna reči hvale o Aminulahu. “Obećao mi je da ću moći da skinem burku kad on dođe kući, da će mi doneti lepu odeću i da ću imati dobar život”, rekla je ona. “Bio je dobar čovek i dobar muž.”

Bio je isto tako žestoko posvećen vladi, za razliku od svog brata talibana, dodala je Kadidža. “Govorio bi: ‘Nikada im neću prepustiti zemlju, dokle god ima krvi u mom telu, boriću se protiv njih.’ Kad god bi otišao, gledala sam vrata i čekala ga da se vrati.”

Bila je trudna sa njihovom ćerkom kada se Aminulah nije vratio 2014. Ubila ga je bomba na putu. Talibani su bili oduševljeni, kaže Šamsudin, i zaklali su ovcu kako bi to proslavili, prosledivši meso u njihov kvart u Mardži.

“Izgubila sam ga i pitala sam se šta će se sad dogoditi sa mnom. Ali bila je to božija odluka i ja se tu ne pitam”, rekla je ona.

Šamsudin je ispričao da je porodica pobegla iz Mardže i preselila se u Laškar Gah. Sa 14, Kadidža je rodila ćerku Rokiju. Pošto je sačekala obavezna četiri meseca i 10 dana posle smrti Aminulaha, koje propisuje Kuran, udala se za Šamsudina 2015.

Šamsudin, koji je engleski naučio od američkih vojnika, radio je kao prevodilac za marince. Taj posao se završio kada su marinci napustili Avganistan, 2013. godine. Danas, Šamsudin zaradi pet dolara dnevno vozeći rikšu.

Kadidža i Šamsudin imaju jednogodišnjeg sina Sajeda Ramana. Talibani imaju Šamsudinov broj i često ga zovu. “Kažu da će me ubiti i da će ubiti Sajeda Ramana.”

Kadiža i Šamsudin otvoreno govore o svojim razočaranjima iako ne pokazuju nikakvu ogorčenost jedno prema drugom.

“Moja supruga je veoma snažna. Neka slabija osoba ne bi preživela to što je ona preživela”, kaže Šamsudin. “Ne očekuje mnogo od mene; finansijski ne mogu mnogo da joj pružim, samo lepu reč i lepo ponašanje. Iako mislim da muškarci treba da tuku žene kada ih ne slušaju, ja nikada nisam morao da je bijem. Mislim da je poštujem još više zbog braće.”

Kaže da je ženidba udovicom svog brata bila tužna odgovornost. “Kada je pogledate, uvek vidite svog brata.”

To je tuga i za Kadidžu. “Nekada sam imala snove, ali ne mogu da pričam o snovima ni sa kim jer sam žena”, kaže. “Nekada sam želela da idem u školu i da budem obrazovana, samostalna žena, ali u mojoj kulturi to nije moguće. Sada mi je najveći san da mi ovog muža ne ubiju talibani. Molim Boga da ga zaštiti.”

Kadidžino srce zauvek pripada Aminulahu. “Niko me nije poljubio osim njega”, kaže. “Sada, ja mogu da ljubim samo sina.” Kada razmišlja o Aminulahu, teško joj je da diše, kaže. “Plačem kad sam sama.”