U kakvom sistemu živimo, bit će još malo i stvar rutine da svi tražimo pomoć ili psihologa ili psihijatra, smatra prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, specijalista dječje i adolescentne psihijatrije te forenzičke psihijatrije i pročelnica Zavoda za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Osijek.

Htjeli to priznati ili ne, u našem je društvu još uvijek tabu potražiti psihološku pomoć. No, da bismo uopće znali kome se obratiti, važno je znati razliku između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta.

Osnovna razlika između psihijatra i psihologa

“Osnovna je razlika da je psihijatar doktor, a psiholog nije. Psiholog završava Filozofski fakultet. Doktor je onaj ko ima vještinu i prije svega bazično znanje o tome kako uopšte funkcioniše naš sistem uma i tijela da bi mogao prepoznati, liječiti i spriječiti bolest.

Upravo zbog takvog nivoa edukacije psihijatar ima i pravo propisivati lijekove“, kaže prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković.

Psiholog je stručni suradnik u timu koji primarno pomaže kod lakših smetnji koje ne moraju nužno biti odmah u sistemu skrbi psihijatrije. Riječ je, ukratko, o savjetodavnom radu s ciljem korekcije određenih ponašanja i bazičnih uvjeravanja.

“Dijagnozu bolesti i plan liječenja može osigurati isključivo psihijatar kao odgovorna osoba, što je jasno navedeno u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim poremećajima. Međutim, protivim se pretjeranoj psihijatrizaciji nekih lakših smetnji među mladima i djecom uopšteno, a koje mogu pravodobnom intervencijom kroz službe psihologa u školama ili unutar nekih drugih ustanova biti uklonjene ili se djeca s nekim krizama mogu osnažiti i savjetodavno im se osigurati podrška u situacijama kada se osjećaju pomalo nesigurno, obeshrabreno ili anksiozno”, ističe dr. Dodig Ćurković.

“Ono što i sama u praksi vidim jest da većina psihologa zna kada neke situacije ili stanja treba poslati na daljnji tretman psihijatru, kao što i mi znamo koja su djeca za obradu, podršku ili osnaživanje kod psihologa”, dodaje naša sugovornica.

Što se pojma psihoterapeuta tiče, kaže kako je on postao nalik na influencera.

“Kod nas danas svi misle kako imaju neka zvanja, stručnost ili vještine da mogu biti tzv. psihoterapeuti. Postoje brojni pravci u psihoterapiji koji traže određenu razinu predznanja da bi netko uopće mogao sudjelovati u toj edukaciji. Međutim, čini mi se kako si kod nas doslovno svako uzima za pravo da se etiketira kao psihoterapeut jer u tom području još uvijek postoje brojne nejasnoće, koje će se, vjerujem, u doglednoj budućnosti puno bolje riješiti.

Posebno ističem zabrinutost zbog kvazistručnjaka koji često, zbog nedostatka kako dječjih i adolescentskih psihijatara tako i općenito stručnjaka specijaliziranih za mlade (psihologa, defektologa), svojim vrlo upitnim referencama i stručnim kvalifikacijama učine više štete nego koristi.

Zakon o psihoterapiji trebao bi jasno definirati tko je, na koji način i s kojim završenim psihoterapijskim tehnikama za što kompetentan, uključujući i, naravno, superviziju”, stava je dr. Dodig Ćurković.

Surfajući bespućima interneta, slušajući podcaste i čitajući knjige u zadnjih par mjeseci sam nekoliko puta naišao na nešto što se zove pomodoro tehnika. Trebalo je više puta da se sretnem sa tim pojmom pa da se potrudim da ga proučim. Na prvu me privukla jednostavnost tehnike. Iste sedmice sam počeo da je primjenjujem. Nakon nekog vremena mi je ušla u rutinu i dovela do značajnog poboljšanja odnosa vrijeme/rezultat. Da nedužim dalje, najbolje je da ukratno opišem o čemu se radi.

Pomodoro Technique ili Pomodoro tehnika je vrlo jednostavna metoda upravljanja vremenom koju je razvio Francesco Cirillo još krajem osamdesetih. U tehnici se koristi tajmer koji radne zadatke dijeli u intervale od preporučenih 25 minuta (interval možete prilagoditi svom radnom ritmu, odnosno postaviti vrijeme koje vam odgovara). Svaki interval se zove pomodoro (paradajz na italijanskom). Nakon fokusiranog i ničim ometanog rada od 25 minuta treba da nagradite sebe sa 3 do 5 minuta pauze.

Cirillo je ovu metodu nazvao Pomodoro tehnika po kuhinjskom tajmeru u obliku paradajza koji je koristio u učenju dok je bio student.

U implementaciji ove tehnike postoji 5 koraka:

1. Odredi task/zadatak  na kojem ćeš da radiš
2. Postavi pomodoro tajmer na 25 minuta (ili na interval koji ti više odgovara)
3. Radi samo na tom tasku dok tajmer ne zazvoni
4. Uzmi pauzu od 3-5 minuta i pređi na novi pomodoro
5. Nakon četiri pomodora uzmi dužu pauzu od 15 do 30 minuta.

Da bi ova tehnika funkcionisala potrebno je da se tokom rada riješite svih distrakcija koje vam mogu razbiti fokus. Meni to nekad nije lako jer mi posao zahtjeva da sam uvijek dostupan na telefon, ali neke druge distrakcije mogu da uklonim. Također nekad između pomodoro zadataka uzimam duže pauze da obavim kraće poslove kao što su telefonski pozivi ili provjeravanje e-maila.
Kao mjerač vremena možete koristiti sat sa štopericom, sat na telefonu ili neku od aplikacija na app storu ili google playu koje su napravljene upravo za ovu tehniku. Samo u pretraživač kucajte pojam pomodoro timer.

Ovaj tekst je samo kratak opis tehnike koja se meni posebno dopala, a ko želi malo dublje da zaroni u ovu priču može ne netu pronaći hrpu tekstova i postova na ovu temu.

Nikola Kužet