Sada su računala široko integrirana u škole (barem one s odgovarajućim financiranjem). No, trebaju li pametni telefoni biti dopušteni u okruženju za učenje?

Djeca bez pametnih telefona na nastavi pokazuju bolje rezultate

Nedavna izvješća o negativnim učincima pametnih telefona u učionici upućuju na to da telefoni odvlače učenike od učenja i uzrokuju smetnje i vršnjacima i učiteljima.

Ovaj problem nije ograničen na osnovne i srednje škole, već utječe i na visoko obrazovanje. Melissa Huey s Instituta za tehnologiju u New Yorku provela je studiju sa 106 studenata i otkrila da su oni kojima su tijekom nastave oduzeti pametni telefoni pokazali bolje razumijevanje, manju anksioznost i povećanu pozornost u usporedbi s onima koji su zadržali svoje telefone, bez obzira na to jesu li uključen ili isključen.

Srećom, školski odbori obraćaju pozornost i na nastavnike i na istraživače. Diljem SAD-a i Kanade sve više škola provodi zabrane mobitela, a stroga pravila zabrane telefoniranja pokazala su se najučinkovitijima. Kada se pravila jednoobrazno primjenjuju, provedba postaje lakša.

Dva ključna problema

Međutim, pojavila su se dva ključna problema. Prvo, učenici i studenti u nepovoljnom položaju, posebno oni pogođeni siromaštvom i rasom, izvještavaju da su suočeni sa strožim nadzorom i strožim kaznama prema ovim zabranama. Nažalost, ovo odražava šire obrasce diskriminacije u obrazovanju. Osiguravanje dosljedne provedbe pravila promicalo bi veću jednakost u školama.

Drugi problem su roditelji. Mnogi inzistiraju na održavanju stalne komunikacije sa svojom djecom i tvrde da oduzimanje telefona dovodi djecu u opasnost, posebno u hitnim slučajevima kao što su pucnjave u školi, zlostavljanje ili bolest.

Ovo hipervigilantno roditeljstvo zapravo može povećati dječju anksioznost i omesti njihov akademski uspjeh.

Paradoksalno, sama zaštita koju roditelji traže može uzrokovati razvojnu štetu. Uklanjanje telefona iz učionica i poticanje roditelja da se opuste mogli bi koristiti dječjem učenju i omogućiti im odmor od roditeljskog pritiska.

Iako je razumljivo da roditelji žele ostati povezani sa svojom djecom, moramo se zapitati koristi li im doista držanje telefona u učionicama. Stvarnost je takva da je negativan utjecaj pametnih telefona na mentalno zdravlje i akademska postignuća neporeciv.

Roditelji se možda opiru da im se kaže što im je činiti, ali u ovom slučaju ključno je vjerovati odgajateljima. Podržavanje njihovih nastojanja da dobrobit djece i akademski uspjeh daju kao prioritet u konačnici je u najboljem interesu svih.

Nedavno se oglasila u jednom snimku, govoreći o “slučajnoj” situaciji, za koju navodi da je veoma važna za sve, a pogotovo za roditelje.

Radi se o “skrivenoj” opasnosti korišćenja telefona i sličnih uređaja poput tableta, ali kada su u procesu punjenja. Ono što je slučajno primetila zabrinulo je i njenog supruga, a smatraju da je veoma važno da i ostali roditelji pripaze, s obzirom na to da se skoro sva deca danas igraju na telefonima.

Mel navodi da je noć pre ušla u sobu svoje ćerke, koja se u tom momentu igrala na tabletu i da je, dok ju je mazila po leđima, osetila nešto poput električnog naboja.

To opisuje kao da oseća “struju kako prolazi kroz telo svoje ćerke”.

– Sinoć, kada sam poželela laku noć,  mazila sam je po leđima i mogla sam da osetim ovaj zaista čudan osećaj. Mislila sam da je to nešto na njenoj koži. Igrala se na svom tabletu, pa sam pozvala svog muža Nolana da dođe i proveri. Osetio je isto što i ja. Shvatili smo da je to struja koja prolazi kroz tablet dok se puni – govorila je ona.

Mel i Nolan su potom demonstrirali kako uređaj navodno provodi električnu struju kroz telo korisnika.

Par se dodiruje golim ramenima dok drže uređaj za punjenje i tvrde da mogu da “osete struju”.

Mel je otkrila da se čak konsultovala sa profesionalcem da proceni bezbednost uređaja.

– Električar je došao i nije to mogao da oseti dok nismo primetili da nosi čizme, pa smo mu rekli da ih skine, nakon čega je takođe osetio struju – govori par.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели MEL WATTS (@melwatts)

Mnogi Melini pratioci pojurili su da u komentarima daju svoje mišljenje o ovoj situaciji. Tako, većina upozorava da, kada se puni takav uređaj, obavezno ga treba ostaviti, ali i držati podalje od kreveta, piše “Dailymail.co.uk”.

Ananya Jain nikada nije planirala da postane zavisna od TikToka.

Jain (24) instalirala je aplikaciju tokom vrhunca pandemije Covid-a. Bila je informisana o problemima oko privatnosti podataka, pa je sebi obećala da neće ništa objavljivati ili komentarisati – samo će pogledati nekoliko videa i završiti sa tim. To je trajalo manje od mjesec dana.

,,TikTok me je privukao jer sam bila veoma usamljena” – kaže Jain. ,,Tražila sam prijatelje.”

TikTok je ispunio njena očekivanja. Kao veliki fan Hari Potera, Jain se uključila u zajednicu BOOKtalk. Borila se sa aknama, ali dermatolozi s TikToka su joj preporučili proizvode za njegu kože bez recepta.

Nakon nekog vremena,  #polo i #horseoftiktok postali su njena omiljena stvar. Pružali su joj mogućnost da živi kroz igrače, na malom ekranu, iz udobnosti svoje sobe. Kad god bi se osjećala usamljeno, platforma bi joj pružila brzu dozu dopamina.

Bezazleni 15-sekundni video snimci bi neprimjetno doveli do dva sata prelistavanja. Uskoro je Jain gledala TikTokove tokom pauze na poslu da bi se opustila, ili u svom krevetu dok je pokušavala da zaspi. Aplikacija je postala zamjena za sve njene socijalne potrebe. Ipak, osjećala se usamljenije nego ikad.

,,Bila sam zavisna od svog telefona, mentalno sam se osjećala najgore što možete da zamislite “, rekla je Jain. Njeni online prijatelji su bili anonimni stranci, a ne ljudi koje biste zamolili da vas pokupe sa aerodroma ili nazvali usred noći. To je bio začarani krug: TikTok je hranio njenu usamljenost, ali je istovremeno služio i kao alat za povezivanje s drugima.

Jain je osnivačica startapa, FullCircle, za njegu mentalnog zdravlja. Vođenje tog startapa bio je posao koji je zahtijevao njenu apsolutnu posvećenost, ali sada je jedva mogla da se koncentriše. Njen saradnik, Ankit Kukadia, primijetio je kako se Jain sve više povlači u sebe, krišom se udaljava tokom sastanaka da bi prelistavala TikTok i zapostavlja svoje obaveze.

Odlučio je da organizuje dvodnevni protest kako bi natjerao Jain da obriše aplikaciju. Postavio je ultimatum da će odbiti da sarađuje s njom ako ne stavi tačku na svoju opsesiju. ,,Čim pomisliš da otvoriš TikTok”, rekao je Kukadia, ,,daješ mi svoj telefon u ruke.“

Nakon tri pokušaja i 38 dana, Jain je konačno trajno obrisala aplikaciju. Iskustvo je bilo mučno: često bi zatekla sebe kako sjedi za trpezarijskim stolom, anksiozna i nemirna, ne znajući kako da ispuni vrijeme. Ležala bi noću u krevetu, prevrćući se. Usamljenost koja ju je podstakla da instalira TikTok – bila je gora nego ikad.

,,Tvoj mozak se drugačije ponaša kada je zavisan od nečega”, tiho je rekla Jain. ,,Ne želim da uporedim to s odvikavanjem od alkohola, ali saosjećam sa ljudima koji pokušavaju da prođu kroz proces odvikavanja jer je borba zaista sizifovska.”

U svom najjednostavnijem obliku, zavisnost je tačka preloma u kojoj opsesija postaje zavisnost – kada ponašanje osobe ili upotreba droge izmakne kontroli uprkos štetnim posljedicama. Zamislite razliku između povremenog ispijanja čaše vina i svakodnevnog odlaska na posao u mamurnom stanju.

Bez standardnih dijagnostičkih kriterijuma, granica između prekomjerne upotrebe telefona i zavisnosti je nejasna. Ipak, istraživači se bave ovim pitanjem posljednjih dvadeset godina, a nedavni pregled svih najboljih istraživanja – 82 studije sa ukupno 150.000 učesnika – pokazao je da preko 25% ljudi širom svijeta ima ,,zavisnost od pametnih telefona”.

Autori ovih istraživanja suzdržali su se od davanja specifične definicije. Ipak, pokazali su da se problem prekomjerne upotrebe telefona pogoršao s vremenom. Studije iz 2020. i 2021. godine otkrile su zavisnost od pametnih telefona u mnogo većem procentu – oko 35 %.

Nedavno istraživanje Pew Research Center otkrilo je da 95 % tinejdžera ima pametni telefon, a gotovo polovina je izjavila da su ,,skoro neprestano” na mreži – što je porast od 24 % prije skoro jedne decenije.

U maju, zabrinutost zbog upotrebe telefona stavljena je u prvi plan kada je šef službe za javno zdravlje, Vivek Murthy, izdao upozorenje o štetnosti društvenih medija po mentalno zdravlje mladih, oslanjajući se na decenije naučnih istraživanja.

Tvrdio je da je individualna akcija neophodna, ali nedovoljna, i pozvao na sprovođenje bezbjedonosnih standarda za tehnološke platforme, slično kao kod igračaka i auto-sjedišta. On je, takođe, ukazao na važnost socijalne infrastrukture, koja promoviše lične veze, poput parkova, biblioteka i volonterskih organizacija.

Izveštaj sugeriše da upotreba telefona i društvenih medija prekomjerno stimuliše centar za nagrađivanje u mozgu i može aktivirati slične moždane putanje koje imaju zavisnici. Drugi stručnjaci za mentalno zdravlje su bili još eksplicitniji.

Mandy Saligari, klinički direktor Charter Harley Street u Londonu, uporedila je kupovanje telefona djeci sa ,,davanjem grama kokaina”, dok je psihijatar sa Stanforda, Anna Lembke, opisala telefon kao ,,modernu hipodermičku iglu”, nudeći nam digitalni heroin na dohvat ruke.

U međuvremenu, na kongresnom saslušanju, senator Bernie Sanders govorio je kako medijske kompanije ,,neprestano pronalaze nove načine da razviju zavisnost kod tinejdžera”, dok je republikanski senator, Tommy Tuberville, nazvao telefone ,,najvećom drogom koju imamo”, čak štetnijom od fentanila.

Koliko je ova retorika pretjerana?

Tehnički gledano, ,,zavisnost od telefona” nije stvarna medicinska dijagnoza, barem prema psihijatrijskoj bibliji, Dijagnostičkom i Statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM). To je uglavnom zato što naučnici nisu sigurni da li upotreba telefona prelazi kritičnu tačku.

,,Da bi se nešto klasifikovalo kao zavisnost, potrebno je da postoji ometanje u svakodnevnom funkcionisanju i psihološka patnja”, rekao je Dar Meshi, kognitivni neurolog sa Univerziteta u Mičigenu. ,,Postavljena je visoka ljestvica.”

Da li prekomjerna upotreba telefona zaslužuje da se naziva ,,zavisnošću” nije samo pitanje semantike ili debate među akademicima. Uspostavljanjem nove dijagnoze mentalnog zdravlja, rizikujemo patologizaciju nesrećnog, ali normalnog aspekta ljudskog iskustva.

S jedne strane, dijagnoza bi mogla opravdati patnju s kojom se neki ljudi suočavaju i omogućiti liječenje. Ali s druge strane, sa svim kulturnim i istorijskim prtljagom koji prati ,,bolesti ovisnosti”, ova dijagnoza bi mogla pogrešno predstaviti prekomjernu upotrebu telefona. Upotreba telefona bi se mogla tumačiti kao odusustvo slobodne volje i nanijeti više štete nego koristi.

Istorija zavisnosti je istorija dvije suprotstavljene sile – kriminalizacije i medikalizacije. U SAD-u su opijati i kokain prvi put zabranjeni 1914. godine, a alkohol između 1920. i 1933. godine. Konzumacija droge je smatrana obilježjem moralne propasti, a opcije liječenja su bile gotovo nepostojeće, ostavljajući zatvor kao primarni izbor.

Ali kako se zavisnost od droga počela pojavljivati među bjelačkom srednjom klasom mladih u 1960-ima, medicina – i pokret za besplatne klinike – sve više su na usluzi ovim simpatičnijim žrtvama.

Uspon zdravstvene zaštite imao je dugoročne efekte: kada je Richard Nixon proglasio ,,rat protiv droge” 1971. godine, on je zapravo mislio na razvoj strategije kontrole kriminala za urbane manjinske četvrti i pristup javnom zdravlju za bjelačka predgrađa.

Unutar ovog segregiranog sistema, George HW Bush je gurao naprijed medicinski projekat, proglasivši 1990-e ,,decenijom mozga”. Pozvao je na renesansu istraživanja ovog misterioznog organa, s akcentom na  tome,, kako ljudi postaju zavisni o drogama”.

Ideja je bila da se ode korak dalje od društvenih uticaja i karakternih nedostataka i da se pronađe ,,korijen uzroka u nekoj vrsti genetskog ili neurofiziološkog defekta”, rekla je Helena Hansen, psihijatarica sa Univerziteta u Kaliforniji, Los Anđelesu. Novi napretci u slikanju mozga pomogli su u ovom istraživanju, a 1997. godine, Nacionalni institut za zloupotrebu droga zvanično je preimenovao zavisnost u ,,hroničnu recidivirajuću bolest mozga”.

Cilj je bio destigmatizacija, dodala je Hansen, ali na kraju se mozak prikazao kao univerzalni, izdvojeni organ lišen socijalnih ili okolinskih uticaja. U skladu s tim, stresori poput rasizma, siromaštva i državnog nasilja su uglavnom stavljeni po strani, a farmaceutski tretman je postao glavno rješenje za ovaj neuronski defekt.

Više od 25 godina kasnije, ovo je ostalo zvanično stanovište za skoro sve vrste zavisnosti.

Do danas postoji samo jedna longitudinalna studija o tome kako društvene mreže utiču na razvoj mozga, prema Meshiju, neurologu s Univerziteta u Mičigenu.

Prateći 189 holandskih adolescenata tokom pet godina, istraživači su otkrili razlike u strukturi mozga između korisnika društvenih mreža i onih koji ih manje koriste – visoki korisnici su imali ubrzano stanjivanje dijelova mozga odgovornih za donošenje odluka i društvenu svijest.

Ali istraživači su takođe upozorili da su ovi nalazi nedovoljni, sa malo dokaza o ozbiljnim negativnim posljedicama upotrebe društvenih mreža na razvoj mozga.

To je ključna tačka pri razlikovanju upotrebe telefona i upotrebe droga, prema Gabrielu Rubiju, psihijatru sa Univerziteta Complutense u Madridu, koji istražuje žudnju i zavisnost.

On tvrdi da prekomjerna upotreba telefona možda ne mijenja strukturu našeg mozga na način na koji to alokohol čini, ali može promijeniti način na koji naš mozak funkcioniše. Naime, telefoni utiču na to kako naš mozak obrađuje unutrašnje emocije (npr. dosadu, usamljenost) i vanjske stimulanse (npr. kada vidimo da neko drugi izvlači svoj telefon).

,,Kao i kod svih zavisničkih ponašanja”, napisao je Rubio u e-mailu, ,,biološka podloga je sistem nagrađivanja u mozgu”. Drugim riječima, telefoni utiču na hemikalije u našem mozgu kako bi nam pružili osećaj zadovoljstva i osigurali da ih nastavljamo koristiti.

Ove funkcionalne promjene same po sebi nisu nužno problematične. ,,Evoluirali smo da pronalazimo društvenu interakciju zadovoljavajućom”, rekao je Meshi, a potreba za pripadanjem je jedan od najmoćnijih, univerzalnih ljudskih nagona.

Zamislite zadovoljstvo primanja komplimenta – eksploziju sreće, toplina na obrazima – ,,a onda dolazi tehnologija koja shvata ovaj nagon, ovu biološku programiranost”, nudeći gotovo neograničenu zalihu izliva dopamina u bilo koje doba dana.

,,Samo klimanje glavom dok vam pričam aktivira taj sistem nagrađivanja”, rekao je Meshi. ,,Sada mogu da dobijem 100 ljudi koji klimaju glavom i lajkuju mi slike.”

U svom radu, Meshi je pokazao da prekomjerna upotreba društvenih mreža utiče na donošenje odluka (skoro kao i upotreba droga),  i da prekomjerna upotreba društvenih mreža dovodi do smanjenja stvarne socijalne podrške, kao i do mentalnih bolesti i socijalne izolacije.

Ali Meshi primjećuje da su istraživanja o upotrebi telefona i društvenih mreža još uvek na početku, a potencijalne opasnosti još uvijek nisu potpuno shvaćene. ,,Usudio bi se reći da se većina mog rada bavi korelacionim vezama, a ne uzročno-posljedičnim”, rekao je Meshi.

Društveni naučnici imaju izraz za pojmove poput ,,zavisnosti”: nazivaju ih ,,praznim znacima”, koji nemaju posebno značenje osim onoga što im je upisano. ,,Ljudi mogu voditi razgovor o ,,zavisnosti” i vjerovati da govore o istoj stvari”, rekla je Dženifer Karol, medicinska antropologinja na Univerzitetu Severne Karoline, ,,a zapravo to nije tačno”.

Kada American Society of Addiction Medicine i druge medicinske organizacije govore o zavisnosti, obično se referišu na kriterijume DSM-5 i govore o ovisnosti kao hroničnoj bolesti mozga.

Ali za prosječnu osobu, ,,zavisnost” je postala neka vrsta metafore, koja se odnosi na nešto u čemu uživaju, često rade i smatraju nezdravim. ,,Mnogo volim sladoled, pa sam svima govorio da sam zavisnik od sladoleda”, rekao je Meshi. ,,Prosječna osoba koristi termin ,,zavisnost” na drugačiji način nego što to čini klinički doctor”.

Ali u posljednjih dvadeset godina, granice između stručnjaka i javnosti postaju sve više zamagljene – posebno nakon što je DSM-5 2013. godine kvalifikovao kockanje kao ,,zavisnost”. Iako su neki stručnjaci kritikovali nedostatak dokaza i konsenzusa, kontroverza se zapravo nije odnosila na kockanje samo po sebi, već na značajan pomak koji je ova odluka signalizovala.

Prvi put, ne-supstancijalna zavisnost – ponašanje – postala je psihijatrijska dijagnoza najvišeg medicinskog stepena, što je izazvalo zabrinutost da se sada ,,gotovo sve može smatrati patološkim”, prema Antoniu Maturu.

Ove pretpostavke su polako počele da se ostvaruju. U svijetu akademske literature, istraživači su počeli da koriste nove termine za razne vrste zavisnosti, kao što su zavisnost od kupovine, gatanja, selfija i drugih aktivnosti.

,,Kod zavisnosti od supstanci, postoji dobro razvijena farmakološka osnova, možete vidjeti receptore, enzime za metabolizam koji su čas regulisani, čas ne”, rekao je David Jones, psihijatar i istoričar nauka sa Medicinskog fakulteta Harvard. Međutim, kod mnogih ovih ,,stanja”, nema takvih dokaza – samo privlačna nova etiketa.

Međutim, u slučaju ,,zavisnosti od telefona”, ovakvo odbacivanje djeluje previše olako, pogotovo zato što je taj termin postao dio svakodnevnog diskursa. Od Reddit foruma do kongresnih dvorana, prisutnost u javnom diskursu, umjesto sudskog dekreta, počela je da potvrđuje ovaj problem.

Zapravo, na saslušanju Senatskog odbora za zdravlje u junu, o krizi mentalnog zdravlja mladih, telefoni i društvene mreže su bili jedina tema razgovora.

Murthy je osudio ,,potpuni nedostatak” odgovornosti medijiskih kompanija i podržao uspostavljanje elektronske upozoravajuće oznake na društvenim mrežama, slično onima koje već postoje na pakovanjima cigareta. Demokratski senator Chris Murphy je takođe govorio o svom zakonu koji ima za cilj ograničavanje zavisnosti od društvenih mreža, dok su njegove kolege imale druge svjedočanstva o specifičnim opasnostima ove tehnologije.

,,Umjesto da naša deca razgovaraju sa svojim prijateljima, kolegama, nastavnicima, trenerima, oni razgovaraju sa društvenim mrežama; to im je najbolji prijatelj”, rekao je republikanski senator i ginekolog Roger Marshall. ,,Smatram da su društvene mreže gore od pornografije.”

Pored takvih dramatičnih poređenja, neki naučnici su takođe pokušali da opravdaju zavisnost od telefona dodajući pojmu razne riječi.

Rubio je, na primer, predložio termine poput “textafrenija” (osjećaj da ste primili poruku koja zapravo nije stigla), “ringksioza” (anksioznost zbog telefonskog poziva) i ,,nomofobija” (spajanje izraza ,,bez mobilnog telefona” i “,,fobija”) kao nekoliko primjera.

Meshi je blagonaklon prema ovim naporima; rekao mi je kako je morao da otpusti istraživačkog asistenta koji nije mogao da se skloni sa Facebook-a. Ali istovremeno je zabrinut da se ovaj diskurs razvija mimo dokaza i da bi mogao umanjiti razmjere smrti i razaranja izazvane nikotinom, opioidima i drugim drogama.

,,Ako počnemo da spuštamo tu ljestvicu, onda se možemo dovesti u situaciju da sve može biti zavisnički poremećaj”, rekao je. ,,Ne želim da idem tim putem.”

Generalno, Amerikanci zloupotrebljavaju medicinske termine – na primjer, sada se govori o ,,pandemiji” dezinformacija, usamljenosti i siromaštva. To je vjerojatno bezopasno i možda čak korisno kako bi se skrenula pažnja na važna društvena pitanja. Međutim, za mnoge stručnjake s kojima sam razgovarao, prekomjerna upotreba pojma ,,ovisnosti” nije ista bezopasna igra.

Prvo, to može stvoriti sistem duplih standarda za pacijente. Sjetimo se kako su liječenja ovisnosti o opioidima dugo bila segregirana.

Metadon se daje u klinikama koje reguliše Uprava za Suzbijanje Droga i nalazi se isključivo u siromašnim naseljima, dok se buprenorfin propisuje u privatnim liječničkim ordinacijama, ,,udaljen od siromaštva, etničkih manjina i uličnog kriminala”.

Agresivna regulacija metadona – uzimanje dnevnih doza pod nadzorom i česta testiranja urina – jednostavno ne bi bila prihvatljiva za bijelu srednju klasu.

Za Hansena, ,,nema sumnje” da bi uspostavljanje dijagnoze o ovisnosti o telefonu vodilo ka sličnoj vrsti segregacije. Zamislila je budućnost u kojoj će društveni mediji i telefoni postati rasno profilisani.

,,Sve platforme, sva softverska rješenja koja se koriste od strane siromašnih crnaca i latinoamerikanaca, bit će ona koja će prvo biti zloupotrebljena”, rekla je Hansen, a manjine će potom biti označene kao ,,bolesnije” i ,,više oboljele”.

Ovo rasno profilisanje može se proširiti i na potencijalne lijekove, predvidjela je Hansen. Naime, imućni će svoju djecu usmjeriti prema idiličnim ljetnim kampovima za detoksikaciju koji koštaju do 11.000 dolara, dok će marginalizovane skupine biti prepuštene, nedovoljno finansiranim, pretrpanim javnim klinikama.

Neki od ovih odluka bi mogle biti van moći roditelja i u rukama sudova, prema Carrollu, medicinskom antropologu. Zbog ukorijenosti modela bolesti mozga tokom decenija, ovisnost se sve više smatra nedostatkom racionalnosti i nesposobnošću za autentične izbore, što je omogućilo sve vrste kršenja autonomije ljudi.

Na primjer, u Massachusettsu, svaka osoba s ovisnošću može biti prisiljena na liječenje prema zakonu države. Članovi obitelji, policajci i zdravstveni radnici mogu zatražiti od sudije nalog za privođenje pacijenata.

Ako sudija smatra da su pacijenti opasni za sebe ili druge, pacijenti se šalju na liječenje zavisnosti – često u zatvor – i protiv njihove volje zadržavaju do 90 dana. Od 2011. do 2018. godine, na ovaj način je prisilno hospitalizirano 42.853 stanovnika Massachusettsa; oko 38 država ima slične prisilne politike.

Pod oznakom zavisnosti, prekomjerna upotreba telefona mogla bi se koristiti prema sličnoj dehumanizirajućoj logici: ,,Ne možeš sam donijeti odluku, pa moram donijeti odluku umjesto tebe”, rekao je Carroll.

Iako istraživanja pokazuju da prisilno liječenje ovisnosti zapravo ne djeluje (i može čak nanijeti više štete nego koristi), takvi programi ostaju izuzetno popularni jer se čine kao empatični odgovor na urušavanje nečijeg mozga.

“Čujem to često – neke stvari ,,preuzimaju tvoj mozak” – što je nevjerojatna metafora ako malo razmislite o tome”, dodao je Carroll. “To je poput Ratatouillea, ali je TikTok.”

Bez obzira na to da li je zavisnost pravi termin, svi s kojima sam razgovarao složili su se da je naša, sve veća, ovisnost o telefonima stvarni problem.

Nikada u istoriji nismo imali tako brz, beskonačan pristup –  doslovno imamo superkompjutere u našim džepovima. ,,To je vrlo sklizak teren – od prvobitne ideje tehnologije kao alata do tehnologije koja prožima svaki dio vašeg života i strukturira stvarnost”, rekla je Stacy Torres, sociologinja sa Sveučilišta u Kaliforniji u San Franciscu. ,,Mi smo u hrabrom novom svijetu.”

Torres pokušava da se drži starih navika: u dobi od 43 godine, nikada nije koristila društvene mreže niti posjedovala pametni telefon. Siromaštvo ju je učinilo kasnim korisnikom; svoj prvi telefon – Nokia ciglu – dobila je s 26 godina. Ali strah od zavisnosti, s obzirom na dugu porodičnu istoriju alkoholizma, držao ju je dalje od svega što je naprednije.

Naravno, neće svako ko koristi pametni telefon imati problem, ali lako je razumjeti zašto neki mogu imati. Za ove ljude, medicinska dijagnoza bi vjerovatno pomogla, validirajući njihovu patnju i osiguravajući da dobiju potrebnu njegu.

,,Onog trenutka kada nešto nazovete ,zavisnošću’, treba da usmjerite javne politike ka uspostavljanju klinika za lječenje i da se postarate da društvene reakcije ne budu osuđujuće već empatične i pune strpljenja”, rekao je Džons, istoričar nauke sa Harvarda. Uprkos rizicima, postoji stvarna nada u prevazilaženju statusa quo u kojem pacijenti trpe sami.

Čak je i Hansen priznala da bi oznaka ,,zavisnost” mogla povećati svijest o tome kako repetitivna, kompulzivna upotreba ekrana može uništiti živote ljudi.

To je vidjela iz prve ruke: njen šurak je napustio fakultet jer nije mogao da prestane da igra video igre. ,,imao je prijatelje koji su hitno prevezeni u bolnicu zbog dehidracije nakon objave jedne od njihovih omiljenih video igara”, dodala je Hansen. ,,Nisu mogli da se odvoje od ekrana da bi popili vodu.”

Međutim, ako društvo želi da medicinski tretira upotrebu telefona, Hansen želi da se uvjeri da prstom ukazujemo u pravom smjeru – daleko od ideje o bolesti mozga i da ,,su ljudi robovi svojih navika i ponašanja”.

Pravi problem, tvrdi Hansen, su društveni i ekološki faktori, od škola koje ukidaju programe umjetnosti i fizičkog obrazovanja do sve agresivnijih poslovnih planova tehnoloških kompanija.

Hansen tvrdi da prekomjerna upotreba telefona ne bi trebala biti nazvana zavisnošću, već nečim poput ,,indukovanog kompulzivnog ponašanja”. To je dugačko, da, ali važno je da se jezik pravilno koristi jer to implicira nešto o uzroku i gdje bi mogli da tražimo rješenja.

Drugim riječima, umjesto da problem prebacujemo na zdravstveni sistem, Hansen vjeruje da trebamo regulisati način razvoja softvera i imati kontrolu nad tim šta se pojavljuje na tržištu.

Postoji razlog zašto se aplikacije društvenih medija često porede sa slot mašinama – sa svojim svijetlim dizajnom, beskrajnom mogućnošću skrolanja i funkcijom povlačenja za osvježavanje koja napinje naše mozgove u iščekivanju.

Možete ublažiti neke od ovih efekata promjenom ekrana u sivu boju ili isključivanjem obavještenja, ali gotovo je nemoguće pobjediti sam, sugeriše Džons, jer živimo u visoko programiranim okruženjima.

Jain je upravo proslavila šest mjeseci ,,TikTok apstinencije” i kaže da je odluka da prestane koristiti aplikaciju vratila u stvarnost. Njene misli lutaju tokom pauze. Počela je da pliva, igra tenis i jaše konje – dva sata dnevno bez izuzetka. Aktivnije sklapa prijateljstva umjesto što se oslanja na anonimne strance na mreži. I konačno je otišla kod dermatologa zbog akni.

,,To je skupo, Bože moj”, rekla je Jain. ,,Definitivno je skuplje od preuzimanja besplatne aplikacije na telefonu.” Ali prvi put nakon dugo vremena, Jain se osjeća srećno.

“Povezani smo više nego ikad na društvenim medijima, ali smo i usamljeniji “, rekla je. ,,To je tako čudna stvar.”

Prevela: Iris Janković

“Postoji svetla i tamna strana tehnologije i za decu i za odrasle. Što se dece tiče, telefone još ne koriste. Imam desetogodišnjakinju koja nema svoj mobilni telefon iako mi se juče žalila da ih većina dece u njenom razredu ima. Nije me briga”, izjavila je.

Ipak, to ne znači da ih u jednom trenutku neće dobiti: “Ne možemo biti poput dinosaurusa. Moraćemo to da prihvatimo”, dodala je.

Pink smatra da je tehnologija može biti sjajna za decu kada je u pitanju uspavljivanje: “Kada noću požele da slušaju bajke, naravno da ću im to dozvoliti. To im pomaže da lakše utonu u san, da se ne boje mraka i da se ne osećaju usamljeno”, objasnila je pevačica.

Ona nije jedina poznata mama koja je zabrinuta zbog preteranog gledanja u ekrane. I Dženifer Lopez je svojevremeno izjavila da deci ne dozvoljava korišćenje tableta preko nedelje, kao i igranje videoigara.

“Škola je na prvom mestu i moraju biti dobri učenici, a nedelja je rezervisana za takav oblik zabave”.

Stručnjaci upozoravaju da su pametni telefoni dvosekli mač, i da ih ne treba davati deci dok ne postanu dovoljno zrela i odgovorna da bi mogla da ih pravilno koriste. Studije pokazuju je da adolescenti koji provode više vremena na pametnim telefonima češće imaju probleme s mentalnim zdravljem.

Preuzeto sa: detinjarije.com

Robujemo, sestre i braćo, našim Samsunzima (?), Ajfonima, El džiovima, Huaweijima… Ja konkretno Huaweiju P9: moćnom telefonu, kreiranom u saradnji sa firmom LEICA, koja je svjetskom #1 kada su u pitanju kamere. Zadnja kamera je dvostruka od 12 megapiksela, ima revolucionarni octacore procesor i zaljubljen sam u njega od prvog dana. (Zajebavam se, niti ga imam, niti sam zaljubljen u njega, samo demonstriram kako tupavo izgledaju pokušaji kontent-marketinga kakve viđate svaki dan.)

Ode opet priča u čudnom pravcu. Da se vratimo. Da se vratimo na pitanje iz naslova. Zašto ću se riješiti pametnog telefona?

Riješiću se pametnog telefona zato što neću više da strahujem da će se: razbiti, ogrebati, naći u tuđem džepu, izgubiti.

Riješiću ga se zato što mi jede ovo malo živaca što imam svaki put kada počne sam da se apdejtuje, kada vidim da mi je baterija u 16:00 na 29% iako sam ga punio cijelu noć. Kada vidim da je keš-memorija 400 MB. Kada vidim da sam potrošio data paket, a ostalo mi je još 15 dana do refill-a.

Baciću pametni telefon u smeće i kupiti neki glupi, zato što stara Nokia iz ladice od opcija ima pozive i poruke, dok smartfon posjeduje Viber, Messenger, Hangouts, WhatsApp i druga čuda, i samim tim posjeduje više načina da se osramotim kada popijem.

Otarasiću se telefona sa tačskrinom zato što su pijani prsti nespretni i lako odlete na lajk kada ne treba.

Zato što mi, pored tajfuna čudnih misli u mojoj glavi ne treba još jedan ometač pažnje – satraće me neko kolima dok budem gledao sliku tvoje mačke, sedamnaestu koju si okačila tog dana.

Zato što želim da prestanem da gubim vrijeme na nerviranje kada vidim spomenik narcisizmu – selfi, jer znam da vam je uspio tek iz dvanaestog puta.

Baciću ga, svega mi, zato što sam negdje usput izgubio ritual čitanja deklaracija sa proizvoda za čišćenje dok sjedim na WC šolji. (Dobro, ovo možda i nije tako negativna stvar – većina stvari koje vidim na društvenim mrežama su zaista dobar laksativ.)

Baciću ga u rijeku, mene mi, zato što su pametni telefoni krivi za obezvrijeđivanje uspomena. Inflacijom fotografija je, naravno, opala njihova vrijednost. Nekad sam volio fotografije, sada mi više uopšte nemaju smisla.

Neću ni ulaziti u problematiku parova koji sjede za stolom i gledaju u svoje telefone, ili grupe prijatelja u klubu koji stoje za stolom i gledaju u svoje telefone, ili porodica u restoranima koje ručaju i SVI gledaju u svoje jebene pametne telefone, jer je ta priča već izlizana.

Kad smo već kod restorana, baciću pametni telefon zato što sam više zainteresovan da obrok ispred sebe pojedem nego da ga uslikam i okačim na Instagram.

Kunem se, ritualno ću  spaliti mobilni telefon zato što se bojim da će me neko nekad nazvati “tviteraš”, a onda ću morati da ga ubijem.

Otarasiću se sranja zato što je svijet ogroman, a mi smo mali. Pametni telefoni (i internet, generalno) stavljaju individualca u prvi plan i tako mu stvaraju iluziju da je mnogo veći nego što jeste, smanjujući svijet. Kvare nam percepciju svega i predstavu o sebi, to hoću da kažem.

Riješiću se pametnog telefona zato što više NIKO nema dovoljno koncentracije da obraća pažnju na ljude i svijet oko sebe, a to me lagano ubija.

Riješiću se pametnog telefona, ’tića mi detlića. Samo da pogledam još ovaj klip.

(Fotografije korištene u tekstu su djelo francuskog fotografa Antoine Geiger-a.)

Kompanija m:tel prethodne godine pokrenula je akciju prikupljanja starih i neupotrebljivih mobilnih telefona, a tokom te akcije nazvane „Čista ladica, čista priroda“ u poslovnicama kompanije korisnici su mogli da ostave svoje dotrajale uređaje. Telefoni su završili u kompaniji ZEOS eko-sistem, na reciklaži.

„Prikupljeno je više od 3.000 starih mobilnih telefona, a učešćem u ekološkoj akciji veliki broj građana je pokazao spremnost da doprinese očuvanju okoline i povoljno utiče na zajednicu u cjelini. Elektronski otpad je trenutno najbrže rastuća vrsta otpada i njegovim ispravnim tretiranjem pozitivno se utiče na zaštitu okoline. Važno je istaći da je oko 90 odsto materijala iz starog mobilnog telefona moguće reciklirati, a među njima su najzastupljeniji plastika, bakar, staklo, kobalt, cink, srebro i olovo“, navodi se u saopštenju m:tela.

M:tel će se sada pozabaviti sigurnošću podataka korisnika, jer projekat koji će u 2017. godini sprovoditi u saradnji sa ZEOS eko-sistemom podrazumijeva zbrinjavanje bačenih telefona.

„Sve komponente uređaja, poput baterije, kartice i ostalih dijelova biće tretirani na ispravan način i propisno uništeni. Na ovaj način korisnici će u potpunosti biti sigurni da njihovi povjerljivi podaci neće biti zloupotrebljeni“, navode u m:telu.

„Čista ladica, čista priroda“ je uspjela. Brinite o svojoj okolini. Do sljedeće akcije…